ZAOŠTRAVANJE SUKOBA RUSIJE I SAD-A U CRNOM MORU

analiza

Otvaranjem ukrajinske krize s prosincem 2013. godine, odmah je postalo jasno kako će se posljedični neminovni sukob (za sada samo kroz pokazivanje mišića) između Rusije i SAD-a vrlo brzo projicirati s kopna i na akvatorij Crnog mora.

Poluotok Krim, u vrijeme dok je još bio u sastavu ukrajinske države, bio je veliki predmet interesa NATO saveza, koji je posredstvom ukrajinske vojske (čak i u vrijeme vladavine Viktora Janukoviča!) tamo postupno stvarao zajedničke punktove buduće operativne suradnje – poput onih usmjerenih na  stvaranje zajedničkih postrojbi za brzo djelovanje. Brzi kombinirani vojno-politički ulazak Rusije na Krim, čim je postalo jasno kako će državni prevrat u Kijevu završiti protivno njezinim interesima (za koji se ona, očito, puno ranije pripremila), poremetio je NATO-ve planove koji su za cilj imali izbacivanje ruske pomorske baze iz Sevastopolja i prije isteka potpisanog ugovora do 2030. godine (ugovor je s ruskom stranom, u ime Ukrajine produžio Viktor Janukovič već nekoliko godina). Rusi su znali kako će rušenjem Janukoviča i taj ugovor (bez obzira na njegovu međunarodno-pravnu utemeljenost) doći pod udar novih ukrajinskih vlasti i to nisu mogli dopustiti zbog svojih nacionalnih interesa. Daljnji scenarij je dobro poznat: Krim je ušao u sastav Ruske Federacije, a NATO je ostao kratkih rukava „bez ispaljenog metka“, kojeg su, naravno, trebali „ispaliti“ brojni i dobro naoružani ukrajinski vojnici stacionirani u svojim vojarnama diljem Krima, a do čega nije došlo (čime je vjerojatno i spriječen totalni kaos s nesagledivim globalnim posljedicama) već su čitave postrojbe ukrajinske vojske, uključno i glavninu pomorske flote, prešle na stranu ruskih oružanih snaga, a oni koji to nisu željeli slobodno su se mogli vratiti u Ukrajinu.

U takvim okolnostima NATO savez (prije svega SAD) svoje su projekcije prebacili zapadnije, prema ukrajinskoj luci Odesa, ali tamo se susreću s nizom problema: od infrastrukturnih, političko-sigurnosnih (radi o većinski rusofonskoj regiji s duboko ukorijenjenim povijesnim vezama s Rusijom) ali i geografskih (Krim je jednostavno preblizu, da bi bilo kakva buduća velika pomorska baza NATO saveza u Odesi imala strateškog smisla jer bi bila preizložena ruskim ofanzivnim sustavima, a time i teško obranjiva).

Kako Ukrajina zbog niza okolnosti formalno još dugo neće postati članica NATO saveza, ukrajinski sukob SAD želi iskoristi za povećanje vojno-pomorskih efektiva NATO saveza u Crnom moru kroz svoje tamošnje članice. Nije zgoreg podsjetiti i na riječi turskog ministra vanjskih poslova Chavushoglua od prije nekoliko mjeseci na sastanku u sjedištu NATO-a u Bruxellessu, kada je upozorio, kako taj vojni savez mora nešto žurno poduzeti ukoliko ne želi da se Crno more u potpunosti pretvori u „rusko jezero“. Imao je, naravno, u vidu Krimski poluotok i njegovu golemu stratešku važnost, ne samo za ovladavanje crnomorskim akvatorijem već i kao prirodnu vojnu bazu i svojevrsni „nosač zrakoplova“ za ruske vojne akcije na Bliskom istoku ali i u EU. Krim je u vrlo kratko vrijeme postao snažna ruska utvrda s dislociranim suvremenim višenamjenskim zrakoplovima i bombarderima, raketnim sustavima – poput moćnog obalnog raketnog sustava „Bastion“. Pritom je respektabilna Crnomorska flota dodatno osnažena potpuno novim suvremenim brodovima i podmornicama.

Naravno da je NATO sve to znao i bez riječi turskog ministra, ali one su mu bile potrebne kao nužna politička dimenzija u opravdavanju svojih budućih vojnih poteza usmjerenih protiv „ruske agresije“.

Na netom završenom NATO samitu u Varšavi, jačanje pomorskih efektiva tog saveza u Crnom moru bilo je jedno o važnijih pitanja. Taj savez u svom članstvu, osim Turske kao crnomorske zemlje, u toj regiji ima još dvije države – Rumunjsku i Bugarsku. Turska pomorska flota je ogromnom većinom bazirana na području Istočnog Sredozemlja i nema potrebnu operativnu rastezljivost na Crno more. A Rumunjska i Bugarska su presiromašne zemlje, da bi mogle kvalitativno modernizirati svoje skromne postojeće pomorske snage.

U takvim okolnostima, vrlo znakovite su riječi bugarskog premijera Borisa (Bojka) Borisova izrečene na spomenutom varšavskom samitu, da bi on puno radije gledao kako Crnim morem plove jahte nego vojni brodovi. Naravno, nitko ne sumnja u njegovo savezništvo sa Zapadom ali u ovom se slučaju bugarski premijer primarno rukovodi nacionalnim interesima svoje siromašne zemlje koja od turizma ostvaruje vrlo bitne prihode za svoj proračun, a još uvjek otvorenim drži opcije oko ruskih plinovoda čin se za to stvore potrebni politički preduvjeti, pravilno isčitavajući aktualne turske izjave o mogućoj obnovi plinovoda „Turski tok“. Slučajno ili ne, bugarsko nehtijenje sudjelovanja u raspravi oko pitanja jačanja NATO efektiva u Crnom moru pod obrazloženjem kako „ne želi rat u regiji“, rezultiralo je odgađanjem donošenja odluke koje je ostavljeno za neko buduće vrijeme. I to usprkos tome što su NATO i Ukrajina (kao gost samita) prethodno izrazili zajedničku zabrinutost zbog ruskih planova usmjerenih k povećavanju vojnih snaga u tom akvatoriju. I nije to bio jedini slučaj nesporazuma između članica NATO saveza po pitanju njegovih daljnjih poteza u odnosu prema Rusiji, usprkos izvana izražavanom jedinstvu i čvrstoći, ali to je već neka druga tema.

A na temu opasnog sukoba SAD-Rusija u Crnom moru, oglasila se početkom srpnja i američka analitička tvrtka Stratfor upozorenjem, kako će Rusija imati posla s češćim ulascima NATO-a u Crno more zbog njegovog povišenog interesa za tu regiju. Stratfor prosuđuje kako će se borba za utjecaj u crnomorskoj regiji „nesumnjivo zaoštriti“. Ravnoteža snaga, navodi se dalje, promijenjena je otkako je Krim ušao u sastav Ruske Federacije, a Ukrajina je  „istisnuta iz arene“. „Međutim, strateška važnost tog akvatorija porasla je u očima NATO-a, koji strjemi osnažiti politiku blokiranja Rusije u Europi“, navodi Stratfor.

U izvješću Stratfora se također kaže kako NATO mora uvažavati Konvenciju Montreux iz 1936. godine, koja ograničava tonažu, broj i vrijeme boravka (21 dan) u Crnom moru vojnih brodova država izvan crnomorske regije. U izvješću se navodi, kako sve države NATO saveza koje imaju izlaz na Crno more nisu spremne podržati planove tog saveza u regiji. I dok Rumunjsku označavaju kao tvrdog pristašu NATO-vih planova, Stratfor prosuđuje kako bi Bugarska i Turska mogle biti više suzdržane, ne želeći neprijateljstvo s Rusijom. Kaže se kako Ankara upravo zadnjih tjedana nastoji normalizirati odnose s Moskvom. Stratforovi analitičari smatraju kako Moskva u stvari više ne može računati na Konvenciju Montreux jer će NATO tražiti načine zaobilaženja njezinih ograničenja kako bi osigurao vodstvo svojih pomorskih snaga u regiji, ali dodaje kako položaj Rusije na Krimskom poluotoku njoj daje ozbiljnu prednost pred NATO savezom.

Bilo kako bilo, nakon varšavskog samita NATO nedvojbeno postavlja Rusiju u ulogu svog glavnog neprijatelja iako se to izrijekom tako ne kaže. Jer, ukoliko Rusija više nije partner, a bez nje ne može biti riječi o europskoj sigurnosti (kako navodi i sam NATO), tada možemo postaviti logično pitanje – a što je onda Rusija za NATO (Zapad)? Možemo slobodno konstatirati i sljedeće: Rusija je za NATO bila partner svo vrijeme od raspada SSSR-a  dok se taj vojni savez neometano širio na istok i u svoj sastav usisao više-manje sve zemlje uz zapadne ruske granice – negdašnje članice Varšavskog ugovora. Sada, kada je proširenje završeno, partnerstvo s Rusijom više nije nužno. Upravo suprotno. Otvaranjem ukrajinske krize (za koju se u startu znalo da ne može još dugo godina, a možda i nikada ući u sastav NATO-a), ta je zemlja pretvorena u prvu stvarnu i neposrednu bojišnicu između SAD-a i Rusije nakon Drugog svjetskog rata, upravo pred vratima Moskve.

Sve uži kanali međusobne komunikacije između NATO-a i Rusije više-manje zamagljuju oči široj javnosti u smislu, kako se eto ipak nešto još pokušava riješiti političkim putom. Jedan od tih kanala je i jučerašnji, nakon dvije godine prekida obnovljeni sastanak Vijeća NATO-Rusija održan u Bruxellessu. A tamo je jedna od glavnih tema upravo bila ova naša današnja – Crno more.

Ruski predstavnik pri NATO savezu Aleksandar Gruško upozorio je Savez o negativnim posljedicama njegovih vojnih aktivnosti u crnomorskoj regiji koje će destabilizirati stanje.

Hoće li politika na Istoku i Zapadu ipak uspjeti nadjačati sve glasnije bubnjeve rata u rukama sve moćnijih vojnih struktura, ostaje za vidjeti. Za sada se stječe dojam kako snaga glasa politike ipak sve više slabi.

0 comments