Vojna intervencija u Siriji: ZBOG ČEGA RATUJE TURSKA?

Patriot deployment to Turkey

U srijedu, 24. kolovoza, turska vojska je uz potporu zrakoplova međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a počela vojnu operaciju za oslobođenje sirijskog pograničnog grada Džarablusa udaljenog svega 1 kilometar od granice i smještenog na obali rijeke Eufrat, koji se nalazi pod okupacijom snaga „Islamske države“.

U operaciji, koja bi prema izjavama turskih dužnosnika trebala trajati dva tjedna, osim turskih zrakoplova F-16, sudjeluju i tenkovi (njih 20 ušlo je jedan kilometar u dubinu sirijskog teritorija) i topništvo (40 topova), kao i specijalne postrojbe turske vojske. Cilj operacije je „potpuno oslobađanje Džarablusa od boraca „IS“ i proboj prema Rakki“.

Već na večer, 23. kolovoza, turska vlada je naredila žurnu evakuaciju stanovnika grada Karkemisha zbog padanja granata sa sirijskog teritorija pod nadzorom „IS“. Ti incidenti značili su kako se u Džarablusu vode teške borbe između ISIL-a i snaga Slobodne sirijske vojske. Odgovor turskih snaga na granatiranje njezine pogranične regije Gaziantep bio je brz i oštar. Do podnevnih sati turska vojska uništila je 12 planiranih vojnih ciljeva iz zraka i 81 cilj sa zemlje, a operacija se nastavlja i dalje. Informacije s terena će se sigurno mijenjati iz sata u sat te ćemo se radije posvetiti analizi uzroka i posljedica turskog aktivnog vojnog uključenja u sirijski sukob, makar samo u prividno vrlo ograničenom obliku kakvim se čini zauzimanje jednog pograničnog grada u susjednoj državi.

Teroristička ugroza, osim s teritorija susjedne Sirije, raste i unutar same Turske, a sve je veća histerija i u medijima i na društvenim mrežama te zemlje, u kojima se upozorava stanovnike da se bez veće nužde masovno ne okupljaju na javnim mjestima.

Čelnik glavne turske oporbene Narodno-republikanske stranke (engl. Republican People’s Party (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu je, posjetivši ovih dana Gaziantep, javno kritizirao slabost turskih sigurnosnih službi i ukazivao na „vakuum vlasti“, a kategorički se usprotivio i početku pune kopnene vojne operacije u Siriji izvan normi međunarodnog prava. Ukazao je na „visoku cijenu“ koju Turska može platiti jer „Sirija nije obična država – tamo su SAD, Rusija i Iran“.

Naravno kako turski oporbeni čelnik griješi: nikakvog „vakuuma“ u toj priči nema, kao što nema ni „plaćanja visoke cijene“. Akcija turskog ulaska u Siriju je dobro isplanirana, ozbiljna i, po svemu sudeći, dugotrajna. Na to ukazuju brojni koraci turskog vrhovništva: od žurnog izmirenja s Izraelom i Rusijom, intenzivne diplomatske aktivnosti između Ankare i Teherana, sastanka rusko-turske komisije u Moskvi po pitanju Sirije, prekjučerašnjeg dolaska zapovjednika Združenih snaga NATO-a za Europu u Ankaru, do današnjeg dolaska američkog potpredsjednika Joe Bidena u posjet Turskoj i td. U takvim aktivnostima turskog državnog vrha nema mjesta sumnji da je današnja akcija pomno isplanirana (prije svega iskoordinirana politički jer vojno i nije toliko zahtijevna s obzirom na odnos snaga) i da je Ankara nedvojbeno polučila sva potrebna jamstva od strane glavnih igrača na sirijskom bojnom polju. A jučer je u Turskoj održano i drugo zasjedanje Visokog vojnog vijeća s ciljem privođenja kraju kadrovskih riješenja nakon brojnih razrješenja s dužnosti visokih i nižerangiranih časnika turskih oružanih snaga, pričemu je za pretpostaviti kako je taj posao konačno i završen.

U uvjetima nikad skrivenih turskih želja za uspostavom svog liderstva na Bliskom istoku, stvoreni su glavni preduvjeti za operacionalizaciju barem dijela toga cilja.
Kada sve skupa sagledamo, postaje jasno kako današnji turski vojni proboj u Siriju nema lokalni već strateški karakter, koji uključuje: 1) uspostavu sigurnosti na 90-kilometarskom dijelu granice – svojevrsnog koridora koji Tursku povezuje s arapskim svijetom Bliskog istoka; 2) sprječavanje ujedinjenja triju kurdskih kantona na sjeveru Sirije u jednu cjelinu pod vodstvom Radničke stranke Kurdistana; 3) sprječavanje ulaska u Tursku novog izbjegličkog vala stvaranjem zaštićene zone na sirijskoj strani granice, i 4) pružanje potpore oporbenoj Sirijskoj slobodnoj vojsci.

Ukoliko ovako sagledamo stvari čini se kako turska politika nije ni u čemu bitnom promijenila svoja gledišta u odnosu na „krizu srušenog bombardera“ s Rusijom. Ona podupire Asadu oporbene snage, napada sirijske Kurde koji, barem u tom dijelu zemlje, nisu neprijateljski raspoloženi porema vlastima u Damasku (oni na krajnjem sjevero-istoku Sirije, u gradu Hasaki, prošlih dana dali su vladinim snagama ultimatum da napuste grad ili će biti uništeni) i td.

Međutim, nije sve tako jednostavno kao što se čini na prvi pogled. Turska je lipanjskim završetkom „krize srušenog bombardera“ Rusiji priznala status „punopravnog igrača u Siriji, koji je u tu zemlju ušao po službenom pozivu službene vlade u Damasku“, za razliku od ranije, kada se predsjednik Erdogan na vrhuncu krize s Moskvom javno pitao „koliko je Rusija udaljena od Sirije, a koliko smo mi?“; Turska danas službeno podupire teritorijalnu cjelovitost Sirije za razliku od ranije, kada se o tome nije izjašnjavala, što je u prvom redu posljedica jačanja kurdskog vojnog i političkog čimbenika koji prijeti uspostavom vlastitog teritorija – Sirijskog Kurdistana (za što je imao tihu potporu mnogih svjetskih silnica), po uzoru na Irački Kurdistan, čiji se vođa Masud Barzani „čudom“ upravo danas nalazi u Ankari; i, konačno, isčezla je retorika Ankare koja se ogledala u javnom demoniziranju Bashara Asada kroz zahtjeve za njegov hitan odlazak s vlasti, a zamijenile su je izjave o tome, da „budućnost Sirije mora odrediti sirijski narod“, a što je opet identično postojanim izjavama Moskve svo vrijeme od ruskog vojnog ulaska u Siriju.
I na kraju, izostanak bilo kakve oštre reakcije iz Moskve (do pisanja ovog teksta samo je pristiglo priopćenje ruskog MVP u kojem se „izražava duboka zabrinutost“, a što prevedeno s diplomatskog govora znači „nastavi dalje ali oprezno“ za razliku od ulaganja „oštrog prosvjeda“ koje ima puno veću političku težinu) ukazuje da se radi o prvim i vjerojatno usuglašenim potezima dviju strana s nedavnog sastanka Putin-Erdogan u Sankt Peterburgu.

Naravno, najveći test rusko-turskog dogovora bit će Aleppo, prema kojemu upravo sada pred turskim tenkovima bježe borci „Islamske države“ iz Džarablusa. Prekjučerašnji odlazak Putinovog predstavnika za Bliski istok Mikhaila Bogdanova u Rijad i tamošnji razgovor s nasljednim princom i ministrom obrane Mohammadom bin Salmanom al-Saudom o riješavanju sirijske krize uz istodobno otkazivanje Irana svog gostoprimstva za ruske strateške bombardere, ukazuje da se „kuha“ nešto veliko. Receptura je još nepoznata, kao i konačan „okus“ „skuhanog“. A jedan element iz te recepture sigurno je i današnji turski vojni ulaz u Siriju.

Geopolitika.news će s velikom pozornošću nastaviti pratiti razvoj stanja u toj izmučenoj zemlji ali i čitavom Bliskom istoku.

0 comments