Velika kriza velikog partnerstva: PREDSJEDNIK FILIPINA: ZBOGOM, AMERIKO!

Kontroverzni filipinski predsjednik Rodrigo Duterte, poznat po neumjesnim izjavama (primjerenijim uličnom žargonu nego svijetu politike) upućenim aktualnom američkom predsjedniku Baraku Obami, jučer je oštro kritizirao američki plan o prekidu pomoći Filipinima.

Naime, američka agencija za pomoć Filipinima Millennium Challenge Corporation odgodila je glasovanje o omogućavanju davanja pomoći toj državi i izjavila kako će obnova potpore ovisiti o stanju „vladavine prava i ljudskih prava“. Filipinski čelnik odgovorio je kako njegova država „može preživjeti i bez američkog novca“ i zaprijetio poništenjem suglasnosti o razmještaju američke vojske na filipinskom teritoriju.

„Oko za oko. Ako vi to možete učiniti možemo i mi.To nije igra na jedan gol“, izjavio je filipinski predsjednik. Pritom je dodao i sljedeće: „Mi nikada nećemo ratovati s Kinom. To vi (SAD, op. ZM.) tamo provocirate rat. Mi nikada nećemo ratovati s Rusijom. Ona je predaleko. Osim toga mi smo prijatelji.“

Podsjećamo kako je proteklih tjedana i mjeseci predsjednik Duterte već odašiljao slična upozorenja, od kojih je svakako najzvučnije bilo ono, o mogućem stvaranju „moćnog azijskog savezništva između Kine, Rusije i Filipina“.

Odnosi između Washingtona i Manile pogoršali su se zbog snažnih američkih i EU kritika filipinskih metoda borbe protiv trgovine narkoticima, poglavito prema dilerima koje posebne državne postrojbe likvidiraju po kratkom postupku. Ali i pored, sa Zapadne točke gledišta surovih postupaka u borbi protiv tog problema (slično se rješavaju i u pojedinim islamskim zemljama), treba biti iskreren i kazati kako su narkotici na Filipinima već dugi niz godina prava pošast koja desetkuje tamošnju, prije svega siromašnu populaciju (kako po broju smrtnosti tako i po onesposobljenosti za normalno funkcioniranje i samostalan život), ometaju gospodarski razvoj zemlje, a uzrokovali su i enormni porast kriminala svih vrsta, poglavito onog organiziranog. Upravo zbog toga ali i najavljenih atipičnih i surovih metoda obračuna s problemom narko-biznisa, Duterte je premoćno dobio predsjedničke izbore, a usprkos tisućama likvidiranih dilera popularnost mu u zemlji i dalje raste.

Koliki bi bio geostrateški udarac po SAD pri eskalaciji naglo zaoštrenih američko-filipinskih odnosa nepotrebno je i govoriti. Filipini su jedan od najvjernijih američkih saveznika u Azijsko-tihooceanskoj regiji (odmah iza Japana i Južne Koreje), a američka vojska već dugo koristi filipinske vojne baze, maksimalno iskorištavajući vrlo važan strateški položaj te otočne zemlje, koja s Kinom dijeli akvatorij Južno-kineskog mora. Koliki je utjecaj SAD imao na Manilu najbolje prezentira činjenica, kako je Washington čak uspio nagovoriti Duterteovog prethodnika na mjestu predsjednika države, da svoju zemlju isturi na prvu liniju protukineskog fronta, na način da upravo Filipini podnesu tužbu protiv Kine na Međunarodnom sudu u Haagu zbog njezinih pretenzija na većinu akvatorija i spornih otoka u Južno-kineskom moru (taj je sud ljetos i donio odluku u korist Filipina iako je Kina ne priznaje, kao što ne priznaje niti nadležnost toga suda).





Zbog svega toga ne treba čuditi kako je nedavno, nedugo nakon pobjede na izborima, budući predsjednik SAD-a Donald Trump telefonski nazvao predsjednika Dutertea i u međusobno uvažavajućem tonu razgovora ukazao na važnost partnerstva između dviju država. Duterte iskreno računa na promjenu smjera američke politike s ustoličenjem g. Trumpa, dok administracija predsjednika Obame na odlasku kao da namjerno podmeće nove klipove između dviju zemalja inzistirajući na svom viđenju demokratskih načela i načela ljudskih prava kao obligatornih za čitav svijet. Zapravo, g. Trump imat će težak zadatak popraviti kaos koji je iza sebe u američkoj vanjskoj politici ostavila odlazeća administracija. On se najbolje ogleda u pokidanim vezama s tradicionalnim američkim partnerima i saveznicima diljem svijeta, poglavito onim najvažnijim – unutar islamskog svijeta, poput Turske, Egipta, Pakistana.

U svjetlu trenutačnog vrlo lošeg političkog ozračja između SAD-a i Filipina, bit će interesantno pratiti razvoj odnosa između Manile i Pekinga. Prije cca dva mjeseca filipinski čelnik boravio je u službenoj posjeti Kini. I to sigurno nije učinio bez razloga. Naime, dvije zemlje ubrzano razvijaju svoje gospodarske odnose. Pa iako Sjedinjene Američke Države ostaju najvećim investitorom u filipinsko gospodarstvo, ekonomski stručnjaci HSBC Holdings Plc prognoziraju, kako će 2017. godine položaj prvog investitora u toj zemlji preuzeti Kina čije će investicije nadvisiti 24 milijarde dolara.

Pa iako su se nakon odluke spomenutog suda u korist Filipina strasti na samom Južno-kineskom moru malo primirile, Kina se sasvim sigurno neće odreći svojih aspiracija na 80% njegovog akvatorija. On joj je nužan zbog njezinog velikog rasta i želje za neometan trgovinski ali i vojni izlazak u svaki kutak svijeta, upravo onako kako to čine i Sjedinjene Američke Države. A da Kina misli ozbiljno svjedoči i prekjučerašnji incident, kada je kineska ratna mornarica sjevero-zapadno od baze Subik-Bay na Filipinima, zapljenila bespilotno podvodno plovilo (dron) u vlasništvu američkog oceanografskog broda Bowditch, koje se nalazilo u međunarodnim vodama Južno-kineskog mora. Pentagon je oštro kritizirao taj kineski čin kroz službenu diplomatsku notu, a jučer je to učinio i budući američki predsjednik Donald Trump, kazavši, kako se radi o „činu bez presedana“. Inače, kinesko Ministarstvo obrane sinoć je obznanilo odluku, da će Amerikancima vratiti zadržani aparat.





Jesu li Kinezi (a vjerojatno jesu) uspjeli skinuti snimke koje je učinio američki podvodni dron navodno snimajući podmorsku topografiju (čemu se Kinezi inače protive iz gore navedenih razloga koji su i bili predmet suda), i je li se tu radilo o „činu presedana“ ili ne, potpuno je nebitno. Stvar je u nečem potpuno drugom: Peking je vrlo dobro znao čije je to podmorsko plovilo, a njegovom se „krađom“ vlasnicima u Washingtonu nije ustručavao odaslati vrlo jasnu političku i vojnu poruku, i to na način na koji bi se to malo koja država svijeta usudila kada se radi o međunarodnim morskim vodama. Ovom se mora pridodati još nešto: kada je g. Trump nedavno telefonski nazvao predsjednicu Taivana („odmetnutog“ kineskog otoka) i time napravio presedan koji je izazvao oštar kineski prosvjed (američka politika do sada je podupirala Nixonovo načelo o „jednoj Kini“), kinesko ratno zrakoplovstvo prema toj otočnoj državi podignulo je svoj strateški bombarder, jasno dajući do znanja na što je Peking spreman u slučaju američkog priznanja taivanske nezavisnosti.

U Južno-kineskom moru Kina, osim Filipina, ima još tri susjeda: Maleziju, Indoneziju i Bruneje koji su nekoliko desetljeća živjeli prilično dobro na račun kineskog načela „zaboravimo na sporove radi općeg razvoja“. Međutim, nakon početka operacionalizacije Obamne politike američkog povratka u Aziju, ionako ogromna geostrateška važnost spomenutog mora još je više porasla. Američkim jačanjem vojne nazočnosti, kineskim odgovorom kroz izgradnju novih i proširenjem postojećih otoka, kao i oštre političke retorike Washingtona da će svim sredstvima braniti međunarodno pravo u odnosu na slobodu plovidbe, porasli su i teritorijalni apetiti kineskih južnih susjeda. Najdalje je, kao što smo ranije u tekstu naveli, otišao bivši filipinski predsjednik koji se na nagovor Washingtona usudio podići tužbu protiv Kine u ime svoje države. Odluka suda u korist Manile osokolila je i druge zemlje regije i dala im hrabrost za suprostavljanje Pekingu. Međutim, usljdio je šok. Umjesto iskorištavanja sudske odluke koja mu ide u prilog, novi filipinski predsjednik Duterte čini, zapravo, vrlo mudar potez i stvar zaokreće za 180°, dobro znajući kako sukob s Kinom Filipinima ništa dobrog donjeti ne može. Odlučio se na kompromis i otputovao u Peking. Štoviše, tamo je kineskim čelnicima ali i svekolikoj javnosti odaslao poruku kako su Filipini spremni odreći se SAD-a u sferi obrane i gospodarstva.

Bio to blef ili ne, u ovom posljednjem zapravo je i bit svega. Države Južno-kineskog mora naprosto će biti primorane pomiriti se s kineskim teritorijalnim zahtjevima. Logika je pritom vrlo jednostavna: Peking može učiniti čuda u njihovim gospodarstvima i one će time biti više nego zadovoljne jer su svjesne stvarnog odnosa snaga i veličina. Osim toga, ni SAD, ni EU, ni Japan kroz svoju Azijsku razvojnu banku, njima nisu osigurali očekivani stupanj razvoja i unutarnje stabilnosti. Štoviše, sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća te su države valutnim i investicijskim makinacijama od strane tzv. filantropa Sorosa dovedene na rub propasti, a umjesto „Azijskih tigrova“ preko noći su postale „azijski bolesnici“, skupa s Rusijom, pa čak i jednim Japanom koji se od te krize godinama oporavljao.

Kina se pri svojim golemim investicijama u Jugo-istočnu Aziju također rukovodi sličnim načelima kao i Zapad, prije svega jeftinom radnom snagom i veličinom tržišta za plasman svojih roba, što će joj omogućiti jačanje svog utjecaja. Tome može pridonjeti i najavljeni američki zaokret sebi od strane budućeg američkog predsjednika, a što će, ukoliko se ostvari, dovesti do pada američkih investicija, a moguće i povratka dijela do sada u JI Aziju uloženog kapitala natrag u SAD, što bi trebalo pomoći daljnjem američkom razvoju zasnovanom na zdravim ekonomskim zakonitostima, a ne tiskanju dolara i financijskim spekulacijama koje produbljuju ionako golemi američki vanjski dug.

I za sam kraj, možda je najbolji zaključak svega ovog izveo američki medij National Interest, kazavši, kako će se agresivna kineska politika u odnosu na svoje južne susjede, malo smekšana „medenjakom“ u obliku ekonomije, nastaviti u bližoj budućnosti.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like