VELIKA BITKA ZA ALEPPO RJEŠAVA SUDBINU SIRIJE: Amerika bez Turske ‘ispada iz igre’ u Siriji

Nakon što je Rusija 28. srpnja pokrenula humanitarnu operaciju u Aleppu, pozvavši istodobno ključne međunarodne humanitarne organizacije i UN da se u nju uključe, otvorila koridore za izlazak stanovništva iz opkoljenih dijelova grada (uključno i pobunjenike koji namjeravaju položiti oružje, kao i one koji s oružjem žele izići iz grada), te dostavu humanitarne pomoći, a vlada u Damasku zajamčila amnestiju za sve borce koji se predaju tijekom iduća tri mjeseca, možda i ključan potez za razbuktavanje oružanog sukoba u i oko Aleppa bila je izjava službenog Washingtona kojom je rusku humanitarnu akciju protumačio pozivom na predaju oporbenih snaga, a ne iskrenim humanitarnim pobudama.

Slučajno ili ne, takav američki stav su pobunjeničke i islamističke snage shvatile kao razdor američko-ruske koordinacije u sirijskom sukobu (što on i jest) i impuls da krenu u deblokadu svojih snaga u Aleppu koje su već dvadesetak dana u potpunom obruču vladinih snaga. Dakle, SAD je svoju sumnju u rusko-sirijske humanitarne ciljeve pretpostavio razbuktavanju rata za grad, čime će humanitarna kriza postati još dramatičnija, a skupa s njom i ona vojno-politička. Ovim potezom Washington skida masku kada je riječ o istinskoj zabrinutosti za civile i indirektno kaže kako je vojno-strateški značaj grada ipak daleko ispred međunarodnih konvencija i normi humanitarnog prava. Naime, svima je dobro znano kako bitka za Aleppo određuje smjer sirijskog sukoba, uključno i opstanak sadašnje političke garniture u Damasku.

Nedugo nakon obznanjenog američkog protivljenja humanitarnoj operaciji, iz susjedne su regije Idlib i iz sjeverne Latakije, pod Aleppo prebačene snažne pobunjeničke snage, sastavljene većinom od bivše „Jabhat al-Nusre“ (koja je u međuvremenu promijenila naziv u „Jabhat Fath ash-Sham“ i odrekla se „Al-Qaide“ kako bi ju se moglo smatrati umjerenom oporbenom snagom). Neovisno o tome što su ključni politički čimbenici izvan Bliskog istoka, uključno i SAD, taj rebrending proglasili ništavnim i da tu organizaciju i dalje smatraju terorističkom, u Zapadnim se medijima posljednjih dana na to zaboravlja, a sve vojne akcije protuvladinih snaga u tom gradu stavljaju se pod zajednički nazivnik – pobunjenici, sastavljeni od 15-ak grupacija.

Mi ćemo ipak stvari i dalje nazivati pravim imenom i reći kako danas u Aleppu teroristi sprječavaju stanovnicima izlazak iz istočnog dijela grada po otvorenim koridorima, bilo pucnjavom po onima koji to pokušavaju, bilo izvršavanjem javnih kazni nad njima, kao primjer ostalima. To je s njihove strane razumljivo jer bi masovni odlazak civila iz sunitskih dijelova grada, obranu džihadista ostavio izloženu slobodnom djelovanju vladinih snaga i njihovog topništva, tenkova i zrakoplovstva. Pa iako se opkoljene islamističke snage u istočnom Aleppu služe metodom zastrašivanja, one neće ići u masovne egzekucije civila jer bi krajnji rezultat bio identičan onome kada bi civili iz grada slobodno izašli – dala bi povod vladinim snagama za otpočinjanje široke vojne akcije. Drugim riječima, resurs odmazde kojim raspolaže „Jabhat Fath ash-Sham“ („Al-Nusra“) je vrlo ograničen i njihov težak položaj ipak će se morati rješavati pokušajem deblokade s vanjske strane grada, a što je upravo u tijeku.

Američki stav

Oporbena grupacija „Nurredin al-Zinki“, od nedavno šire poznata nakon odrubljivanja glave palestinskom dječaku, prije tjedan dana je u staroj jezgri Aleppa uporabila i otrovni kemijski plin. Međutim, za razliku od prvotnog zločina (kada je zbog pritiska dokaza na društvenim mrežama, Washington bio primoran najaviti svoj prekid pomoći toj „umjerenoj“ grupaciji proizišloj iz struktura „Islamske države“), uporaba kemijskog oružja medijski gotovo i nije spomenuta. Izostanak medijskih reakcija i političkih osuda može otvoriti „Pandorinu kutiju“ kada je riječ o uporabi kemijskog oružja džihadista protiv vladinih snaga. Oni ga danas nemaju u količinama koje bi omogućavale njegovo korištenje u ozbiljnim razmjerima, što ne znači da ga sutra ne mogu imati.

Američki stav oko najnovije krize u Aleppu, izražen riječima državnog tajnika Johna Kerryja, formuliran je kroz novu prijetnju propašću prethodnog američko-ruskog dogovora u slučaju masovnog napada vladinih snaga na istočni Aleppo. Ali sirijska vojska nakon zauzimanja ključnih punktova i blokade džihadističkih snaga, nije niti imala namjeru krenuti u otvoreno vojno čišćenje grada, već iscrpiti protivnika sprječavanjem njegove opskrbe, a istodobno i njima i civilima omogućiti napuštanje grada uz prethodno proglašenu potpunu amnestiju od kaznenog progona.

Ukoliko Amerikanci budu i dalje davali prednost humanitarnim akcijama u odnosu na poteze sirijske vojske, Moskva će težiti određivnaju preciznih rokova njihovog trajanja, jer ni jedna humanitarna akcija ne može trajati beskonačno. To bi po Moskvu i Damask značilo gubitak inicijative (jednako kao i nakon primirja od 27. veljače), a konsolidaciju okruženih džihadista i njihovu adaptaciju novonastalim okolnostima, što može potpuno nivelirati njihov prvotni uspjeh.

Borbe u Aleppu

Zbog teškog stanja po džihadističke snage u dijelovima Aleppa pod njihovim nadzorom, 5. srpnja započeo je vanjski pokušaj njihove deblokade probojem obruča vladinih snaga. Riječ je o nastojanjima oko 5 tisuća boraca „Jabhat Fath ash-Shama“ („Al-Nusre“), da se iz smjera jugo-istoka probiju u grad uz potporu topništva, tenkova i korištenjem terorista-samoubojica. Međutim, nakon desetosatnih borbi ti su pokušaji završili neuspjehom uz pretrpljene velike gubitke džihadista, kojih je navodno poginulo čak 150.

Zapravo, koncentracija tako velikih „Al-Nusrinih“ snaga iz Idliba i Latakije, bez nužne potpore zračnih snaga, od samog je početka bila osuđena na propast. Međutim, njihova brojnost ipak je omogućila i novi masovni napad kojem je glavni cilj bio zauzimanje zgrade kadetskog korpusa u Aleppu, u kojoj se nalazi veliki arsenal naoružanja (u trenutku pisanja ovog teksta borbe na toj lokaciji traju već treći dan). Osim što je smješten na važnom području s kojeg se može nadzirati ključni opskrbni smjer za grad, napad na vojno učilište ukazuje i na ozbiljan deficit džihadista u oružju i streljivu kojeg tamo ima u izobilju. To opet potvrđuje uspješnost blokade glavne komunikacijske arterije koja od sirijskog pograničnog grada Azzaza uz tursku granicu, vodi u Aleppo i koja je bila ključna za opskrbu snaga „Al-Nusre“.

Neuspjeh vanjskog proboja blokade ukazuje i na oslabljenost islamističkih snaga u samom Aleppu koje više nisu u stanju izvoditi značajnije napadačke akcije i tako pomoći svojoj subraći u vanjskoj deblokadi grada. Na strani sirijske vojske vidljiva je i sve intenzivnija vojna pomoć ruskog zrakoplovstva, poglavito nakon rušenja njihovog transportnog helikoptera u regiji Idlib, 1. kolovoza, nakon isporuke humanitarne pomoći Aleppu.

Ukoliko sirijska vojska uspije očuvati uspostavljeni obruč, slijedi druga faza – postupno potiskivanje pobunjenika i džihadista iz okupiranih gradskih četvrti. Kada kažemo postupno, to znači kako će ta operacija trajati dugo. Jer niti vladine snage, ali ni libanonski Hezbollah i snage iranskog Korpusa straže islamske revolucije koje su koncentrirane oko Aleppa, nisu vične uličnim borbama, što je „Ahilova peta“ njihovog dosadašnjeg boja za taj grad. Zato je i donešena odluka Damaska o trajanju amnestije za borce u Aleppu tijekom sljedeća tri mjeseca. Džihadisti će, s druge strane, tražiti slabe točke obruča sirijske vojske i nesumnjivo će ih, kako vrijeme bude odmicalo, uspjevati pronalaziti, čime će se i pokušaji čišćenja grada sve teže realizirati. Bez direktnih uličnih borbi grad će zapravo biti nemoguće osvojiti i kontrolirati, a pri ovakvom odnosu snaga to predstavlja pat poziciju. Pritom čimbenik vremena sigurno nije na strani Damaska.

Rusko-turski sastanak u Sankt Peterburgu

Sadašnje tursko ne miješanje u sukob na sjeveru Sirije, rezultat je post-pučističke tranzicije te zemlje u kojoj ona iz temelja filtrira sve segmente državnih i društvenih struktura, uključivo i oružane snage. Ali čistke će prije ili kasnije završiti i ako se Ankara iznova aktivno uključi u potporu protuvladinim snagama u regiji Aleppo, stanje se može itekako promijeniti. Dolazak zapovjednika američkih Oružanih snaga, generala Josepha Dunforda, u tursku bazu Incirlik, 1. kolovoza, svega nekoliko dana od otpočinjanja ruske humanitarne operacije, kao i višemjesečna suradnja turske obavještajne agencije MIT i CIA-e u njihovoj zajedničkoj centrali Musterek Operasyonu Merkezi (МОМ) u Gaziantepu na krajnjem jugo-zapadu zemlje (odakle su obučavali i prebacivali islamističke borce u Siriju), ukazuje na američki pokušaj reaktivizacije turskih aktivnosti u susjednoj zemlji.

Puno toga ovisit će o predstojećem susretu Putin – Erdogan, 9. kolovoza, u Sankt Peterburgu, na koji su pozvani i vojni stručnjaci dviju zemalja, bez ministara obrane. Prije sastanka po pitanju Sirije razgovarali su zamjenici ruskih i turskih ministara vanjskih poslova. Stiglo je 6. kolovoza i priopćenje kineskog Ministarstva vanjskih poslova u kojem Kina „pozdravlja i podupire rusku humanitarnu akciju u Aleppu koja se provodi u skladu s mandatom UN-a“. Istoga dana obavljen je telefonski razgovor ruskog i američkog čelnika diplomacija, Lavrova i Kerryja. Dakle – diplomacija se zahuktala, ali su sve oči uprte na sastanak u Sankt Peterburgu. Jer, tamo se neće razgovarati o turskim pomidorima na ruskim tržnicama, niti o ruskim turistima na turskim plažama. Stanje u Siriji je toliko kritično da sve ostalo pada, ne u drugi, već u deseti plan.

U slučaju neuspjeha dogovora, vladine snage i rusko zrakoplovstvo, u nedostatku bilo kakvih drugih ozbiljnijih mogućnosti da oslobode grad, bit će primorane oštro i precizno djelovati po džihadistima, nastojeći smanjiti broj civilnih žrtava na minimum. Kako i u kojoj mjeri će na takav scenarij odgovoriti Washington sa svojim ograničenim manevarskim snagama u Siriji, a da stanje u potpunosti ne izađe izvan nadzora, teško je predvidjeti.

Zapravo, ukoliko Turska odustane od snažnije vojne umješanosti, SAD bi to morao učiniti sam kroz napade na sirijsku vojsku, što je teško za vjerovati zbog tada već posve otvorene mogućnosti direktnog vojnog sučeljavanja s Rusijom. Tu se onda otvara i pitanje Ukrajine i tamošnje ruske suzdržanosti, a sve skupa bi prijetilo općim kolapsom. Zato je Turska za američke interese u Siriji ključna država bez koje oni „ispadaju iz igre“. Stoga nikoga ne bi previše iznenadilo da turski disident u SAD-u, F. Gulen, bude izručen Ankari ili da prije toga doživi nekakvu „nezgodu“. A baš su 6. kolovoza njegovi odvjetnici javno obznanili kako se boje za njegov život…

Sankt Peterburg 9. ovog mjeseca u velikoj mjeri određuje sirijsku sudbinu iako nakon sastanka čelnika Rusije i Turske neće biti potpisani nikakvi službeni dokumenti, a puno toga će ostati i iza „zatvorenih vrata“. Po Washington to znači (a što se još nije dogodilo u poslijeratnoj povijesti), da se o jednoj od najvrućih točaka svijeta, u modernom geopolitičkom obračunu odlučuje bez njegovog neposrednog sudjelovanja. Štoviše, u pregovorima s američkim glavnim globalnim vojnim suparnikom sudjeluje jedna članica NATO saveza.

Je li SAD u ovo kratko vrijeme ipak uspio, i ako jest po koju cijenu po sebe i EU „slomiti“ bilo kakve neugodnosti Ankare, doznat ćemo vrlo brzo.