UK vraća imperij na Bliskom istoku!

Već duže vremena se u Velikoj Britaniji uočavaju signali namjere za povratkom na stare geopolitičke pozicije nekadašnjeg carstva ili barem povrat na stanje prije glasovitog Wilsonovog “povlačenja britanskih snaga istočno od Sueza”.

Naime, u siječnju 1968. godine, tadašnji britanski premijer, Harold Wilson i njegov ministar obrane, Denis Healey, objavili su da će se britanske trupe do 1971. potpuno povući iz svojih baza u jugoistočnoj Aziji, istočno od Adena, uključujući i trupe raspoređene u Maleziji i Singapuru, Perzijskom zaljevu i Maldivima. Masovno povlačenje snaga uistinu je obavljeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“, uobičajio se izraz – „istočno od Sueza“, koji je trebao dramatično ukazati na razmjere povlačenja i slom britanske kolonijalne politike. Britanske vojne snage i dalje su u većoj ili manjoj mjeri bile prisutne u tom području, ali su trajne vojne baze ukinute.

Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje

U travnju 2013., britanski think-tank “Royal United Services Institute“ objavio je da je Velika Britanija u procesu strateškog povratka na pozicije „istočno od Sueza“. Prema tom izvješću u tišini se obnavlja trajna britanska vojna prisutnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu. Posebice je indikativan dio izvješća “Royal United Services Institute“ u kojem se tvrdi da London planira do 2020. godine glavninu svojih trupa iz Njemačke i Europe trajno prebaciti u svoje baze u Perzijskom zaljevu i strateško težište s Europe repozicionirati na Bliski istok i azijsko-pacifičku regiju radi podrške američkoj politici u sučeljavanju s Kinom.

Istodobno bi na tim prostorima osigurale blokadu geoekonomskih i geopolitičkih interesa ojačale Njemačke i s njom predvođene Europske unije. Britanske trupe povučene iz Afganistana također su većim dijelom raspoređene u zaljevske baze. Izvješće je koincidiralo s uspostavom britanskog regionalnog mornaričkog zapovjedništva (Royal Navy’s UK Maritime Component Command – UKMCC) u Bahreinu, a krajem 2013. godine načelnik britanskog Glavnog stožera, general David Richards, ustvrdio je da će „nakon Afganistana sljedeće mjesto koncentracije naše vojne sile biti u Zaljevu.“

I konačno, u prosincu 2014. godine, britanski ministar obrane Michael Fallon potvrdio je otvaranje velike pomorske baze u Bahreinu i britanski povratak na stare pozicije: “Ova nova baza je na tragu trajne ekspanzije britanske ratne mornarice i omogućit će Velikoj Britaniji slanje većih ratnih brodova i flotnih sastava kako bi se ojačala regionalna stabilnost. Ponovno se vraćamo u Perzijski zaljev“. U svakom slučaju, otvoren je obrnuti proces Wilsonovom povlačenju – britanski povratak na pozicije „istočno od Sueza“.

Stoga mnogi analitičari u korelaciju dovode dva povijesna povlačenja – Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje istočno od Sueza. Wilsonov potez bio je primarno sračunat na prebacivanje britanskih snaga iz Azije i Bliskog istoka na europsku pozornicu zbog podrške SAD-u i europskim saveznicima u sučeljavanju s tadašnjom sovjetskom silom. Cameronov potez ponovno u dogovoru s Washingtonom, treba osloboditi britanske snage, ali u obrnutom smjeru.

U prosincu 2016., premijerka Theresa May na summitu šest država Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC) predvođenih Saudijskom Arabijom, najavila je aktivniju i trajnu britansku vojnu ulogu na području Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva kroz vojnu suradnju s državama članicama GCC-a, ali i kroz prisutnost britanskih vojnih snaga. Najavila je ukupna britanska ulaganja od 3 milijarde funti u sljedećih deset godina na izgradnji obrambenog sustava i britanskih pozicija u toj regiji.

Sila iz zraka i s mora

Britanija jasno izražava želju da preuzme ulogu vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftnim divovima, arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom koji će omogućiti kontrolu bliskoistočnog energetskog bazena i strateških pravaca koji povezuju Europu i Aziju.

Već sada London je u zračnoj bazi Al Minhad južno od Dubaija u UAE bazirao RAF-ove borbene zrakoplove Tornado i Eurofighter Typhoon. Britanske pomorske snage baziraju se u omanskoj luci Duqm i u Bahreinu. Kolika je moć na tom prostoru raspoređenih zrakoplova, svjedoči priopćenje Ministarstva obrane Velike Britanije iz prosinca 2016., prema kojem su njihovi zrakoplovi u kampanji protiv ISIL-a izbacili i lansirali 11 puta više bombi i projektila nego na vrhuncu sukoba u Afganistanu.

Britanska ratna flota ponovno se vraća i u Crno more gdje šalje jedan od svojih najmodernijih ratnih brodova, razarač HMS „Diamond“ (D34) respektabilnih protuzrakoplovnih i proturaketnih sposobnosti s ukrcanom satnijom marinaca.

Rusi čeznu za novim mini Bizantom

Nova geopolitička dinamika euroazijskih prostora nakon jačanja angloameričkog bloka razotkriva neospornu činjenicu da sve najvažnije sile koje djeluju na tom prostoru djeluju s imperijalnih pozicija i da se polako pretvaraju u nova carstva ili u replike nekadašnjih carstava pred I. svjetski rat.

Europska unija, htjeli to priznati ili ne, pod dominirajućim njemačkim utjecajem, također ima skrivene ambicije prerastanja u imperijalnu silu. Turska, što god radila, uvijek ostaje geopolitička i geoekonomska sila oko koje će se svi otimati i ona stoga samouvjereno ulazi u novo euroazijsko preslagivanje s neskrivenim pretenzijama obnove utjecaja na prostorima Europe i Bliskog istoka koje je nekada imalo veliko Osmansko carstvo.

Rusija također sve manje skriva svoje imperijalne ambicije koje su se iz njenog djelovanja posljednjeg desetljeća jasno mogle iščitati. Ukupnost ruskih i turskih geostrateških aktivnosti na praktičnom planu, iskazuje se jednostavno kao stvaranje replika njihovih nekadašnjih carstava. Na euroazijskoj sceni djeluje i sve usklađeniji blok anglosaksonskih pomorskih sila Rimlanda. Zabrinjavajuća je to i zapanjujuća preslika nekadašnjih geopolitičkih postavki pred samo izbijanje Velikog rata.

Povijest je, nažalost, pokazala da se sve mijenja, osim borbe za bogatstva i vječnih geopolitičkih interesa pojedinih naroda, skupina i njihovih državnih entiteta. Ili, kako bi slavni američki književnik Mark Twain rekao: “Povijest se ne ponavlja, ali se savršeno rimuje“.

Na euroazijskim prostorima, Rusija igra na projekciji svojih vječnih geostrateških interesa izlaska na Sredozemlje, još od vremena Petra Velikog, Katarine Velike i njenog osvajanja Krima od Turaka 1783. godine, preko admirala Fjodora Ušakova i njegovih sredozemnih pohoda, do sovjetskih vremena admirala Sergeja Gorškova i Sredozemne eskadre.

Njihovi geostrateški interesi relikt su starih ruskih imperijalnih težnji ovladavanja bazenom Crnog mora, strateškim tjesnacima Bosporom i Dardanelima, povezivanjem s pravoslavnim korpusom na Balkanu – od Rumunjske preko Srbije do Grčke – izbijanja na toplo more Sredozemlja i u konačnici, stvaranja nekog oblika novog mini Bizanta. Koliko se god to činilo nevjerojatnim, rusko carstvo je prije sto godina bilo nadomak tom cilju, kada je za vrijeme 1. svjetskog rata sa svojim saveznicma Francuzima i Britancima, planiralo poslijeratnu podjelu teritorija njemačkog saveznika, Osmanskog carstva.

Prema tajnom britansko-francuskom sporazumu Sykes-Picot iz 1916., kojem se pridružila i Rusija, za svoj doprinos pobjedi trebala je dobiti kontrolu nad Bosporom i Dardanelima i dijelovima crnomorske obale koji bi joj omogućili povezivanje s naklonjenim balkanskim državama. Izbijanjem revolucije, nova komunistička vlast izvela je Rusiju iz rata i javno objavila u glasilu „Pravda“ ruski primjerak ugovora, želeći pokazati imperijalistički karakter rata.

Vjerojatno jedina ekskluziva koju je „Pravda“ ikada objavila, nije spriječila realizaciju sporazuma, pa su Britanci i Francuzi, držeći se sporazuma, ustinu međusobno razdijelili svoj dio plijena na bliskoistočnim turskim posjedima.

Rusija, Balkan i Srbija

Svoju posebnu pozornost moderna ruska geopolitika ponovno je usmjerila prema prostorima jugoistočne Europe gdje se sve više zakuhava, pa sve veći broj utjecajnih analitičkih organizacija i think tankova predviđaju daljnju eskalaciju do razine oružanih sukoba na razmeđi globalnog rata Zapada i Rusije.

Tako “Rand Corporation”, analitička tvrtka koja se bavi stvaranjem dugoročnih prognoza i scenarija uglavnom za oružane snage SAD-a, u ožujku prošle godine u javnost je pustila svoju procjenu prema kojoj se povezivanje Rusije sa Srbijom i srpskim entitetom u BiH, iskazuje kao preduvjet širenja ruskog utjecaja na jugoistok Europe i prema stoljetnoj viziji dalje do izbijanja na Sredozemlje.

“Rand Corporation” procjenjuje ruske opcije i upozorava da bi ruska vojska “za 48 sati mogla izvesti proboj do Jadranskog mora, a da pritom NATO u ovom trenutku nema efikasan način zaustavljanja tog proboja. Proboj bi išao preko Bugarske i Srbije i Europu bi presjekao na pola.”

Nije stoga čudno da iskusni američki strateg i vojni analitičar, Daniel Sukman, iz „ Army Capabilities Integration Center“, Zapovjedništava za trening i doktrinu američke kopnene vojske (U.S. Army Training and Doctrine Command – TRADOC), s ratnim iskustvom časnika elitne 101. zračnodesantne divizije i službovanja u stožeru američkog zapovjedništva u Europi (United States European Command – EUCOM), u analizi za “The National Interest” procjenjuje da će američke vojne snage u bliskoj budućnosti morati biti angažirane u borbenim operacijama na Bliskom istoku, ali i na obrani europskog mosta prema Bliskom istoku – na Balkanu.

Prema Sukmanu, Bliski istok i prostor Balkana s državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, regije su s trenutno najvećim ratnim potencijalom. Sukman, također, vidi europski koridor prema Bliskom istoku kao središnju točku budućeg sukoba i na njegovom europskom prilazu i na njegovim bliskoistočnim vratima.

Na tim prostorima sada Rusija i Turska „plešu“ po granicama svojih nekadašnjih interesnih zona i granica svojih imperija za koje smo odavno mislili da su stvar prošlosti.

Tursko – sada ili nikada!

Nakon desetljeća manje više pasivne vanjskopolitičke aktivnosti zaokupljenje sukobom s Grčkom oko otoka u Egejskom moru i Cipra, Turska je padom Berlinskog zida i urušavanjem dotadašnje globalne geopolitičke konstrukcije, a posebice nakon političke prevage Erdoganove Stranke pravde i razvitka (AKP), početkom prošlog desetljeća potpuno preokrenula svoju vanjskopolitičku agendu.

Sukob s Grčkom je smirila i potom zamrznula, te se aktivno uključila u europska i bliskoistočna zbivanjana na krilima nove strateške koncepcije prisutnosti na svim područjima nekadašnjeg Osmanskog carstva. Istodobno je s jačanjem tog svojevrsnog neoosmanizma na vanjskom planu, Erdoganova vlada uspjela na unutarnjem planu oslabiti, a potom potpuno isključiti ulogu vojske iz političkog života Turske, koja je još od Ataturkovih vremena imala ulogu zaštitnika sekularnog karaktera države.

Turska u središtu događanja

Od protivnika optuživana za islamizaciju države i društva i autoritativno vladanje, Erdoganova administracija je od 2003. godine stabilizirala gospodarstvo i pokrenula oporavak, pa je stopa BDP-a u prosjeku rasla više od 5 posto godišnje, gospodarstvo ušlo u krug 20 najmoćnijih u svijetu, a turske tvrtke samouvjereno su izašle na regionalno i globalno tržište.

Tako su gospodarski uzlet i konačni obračun sa sekularnim kadrovima u vojsci, kada su mnogi generali završili po zatvorima, sekularnom oporbom i islamističkom konkurencijom Muhammeda Fethulaha Gulena, čiji se posljednji politički sljedbenici ovih dana masovno uhićuju, te ustavno jačanje uloge predsjednika države, gotovo do razine moći nekadašnjih sultana, omogućili Erdoganu dominaciju njegove agende razvoja turske unutarnje i vanjske politike. Turskoj politici je takvo jedinstvo geostrateških promišljanja bilo nužan preduvjet za pretvaranje Turske u regionalnu silu s globalnim ambicijama.

Sve što se od dolaska Recepa Erdogana na vlast 2003. do danas događalo u turskoj unutarnjoj i vanjskoj politici, bilo je usmjereno upravo tom cilju – uspostavi turske dominacije nad svim prostorima na kojima se protezalo Osmansko carstvo i time činjenicom efektivnog utjecaja na toliko velikom prostoru prerastanja Turske iz regionalne u globalnu silu. Baš kako je još 2001. godine u knjizi „Strateška dubina, međunarodni položaj Turske“ (Strategik Derinlik, Turkiye’nin Uluslararasi Konumu) predvidio i definirao čelnik katedre za međunarodne odnose Beykent sveučilišta u Istanbulu, dr. Ahmet Davutoglu, bivši tuski ministar vanjskih poslova i premijer. “Strateška dubina“ postala je doktrinarni dokument turske politike i temelj vanjskopolitičkog djelovanja. Ona je to ostala i nakon njegovog smjenjivanja i potiskivanja u drugi ešalon turske politike.

Davutoglu u knjizi, a turska politika u stvarnosti, repozicionira Tursku iz periferije međunarodnih odnosa do središta događanja na raskrižju svjetova i kultura Istoka i Zapada, između Europe, Bliskog istoka i Azije, na povijesnoj prostornoj i idejnoj poveznici abrahamskih religija, na pomorskim poveznicama Sredozemlja i Crnog mora, na vratima Euroazije – ukratko, na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva. Turska je prema Davutoglu, njegov prirodni nasljednik, odakle proizlazi i njena strateška dubina koju definira kao spoj geostrateškog položaja države i njene povijesne dubine.

Strateška dubina Osmanskog carstva, kada bi se danas ponovno utjelovilo u obliku turske države ili barem isključive turske interesne zone, na što Davutoglu u knjizi zapravo cilja, bila bi nemjerljiva. Iznimni geopolitički položaj takvog državnog ili paradržavnog entiteta na vanjskom obodu Euroazije koji bi kontrolirao, ne samo Bospor, nego i Sueski kanal i njegovo povijesno nasljeđe kulturnih veza s Balkanom, Bliskim istokom i Središnjom Azijom, stvorio bi od njega superdržavu globalnog strateškog značaja.

Nikada veće šanse

Turska sa svojom ogromnom vojnom moći, s vojskom koja ovog trenutka pod oružjem ima gotovo 700 tisuća ljudi i neiscrpnom pričuvom iz stanovništva od 80 milijuna, kao obnovitelj takvog carstva na Osmalijskom geopolitičkom prostoru koje je nekada objedinjavalo muslimanski korpus, imala bi potencijal postati predvodnicom sunitskog islamskog svijeta. Vizija masivnog geopolitičkog prostora na kojem se prostiru turski strateški intersesi, slikovito izvire iz definicije „Strateške dubine“ da „obrana Istanbula i istočne Trakije počinje od Jadrana i Sarajeva, a obrana Anadolije i Erzuruma kreće od sjevernog Kavkaza i Groznog“.

Turska politika nikada neće imati veće šanse ostvarenja svojih, u suštini imperijalnih ciljeva nego sada, dok se bliskoistočne države u krvi raspadaju, a na Balkanu nema ozbiljnije državne tvorevine po bilo kojem strateškom parametru. U situaciji – sada ili nikada – Turska će žestoko potegnuti po trasi „Strateške dubine” na Bliskom istoku i na balkanskim prostorima.

Ona svoje ciljeve polako, ali sigurno ostvaruje. Njene trupe dugoročno su stacionirane u Siriji i Iraku i na to su se već svi navikli kao da je to nešto sasvim normalno, što samo svjedoči da im se strateški ciljevi na bliskoistočnim prostorima uredno ostvaruju.

na

Kao što vidimo, Europa se trga oko Turaka, jer u svojim rukama drže ključeve strateških tjesnaca Bospora i Dardanela, predstavljaju poveznicu između Europe i Bliskog istoka, reguliraju količinu ruskog utjecaja iz pravca Crnog mora prema Sredozemlju i kontroliraju imigraciju prema Europi. Uostalom, odmah nakon Therese May, u Ankaru je odjurila i njemačka kancelarka Angela Merkel, kako bi se, prema službenim priopćenjima, dogovarala oko – kontrole protoka imigracijske mase…

Europska unija i Njemačka, u odnosu na nove-stare imperijalne sile – rusko i tursko carstvo i anglosaksonske pomorske sile – u daleko je nepovoljnoj situaciji jer je i u Turskoj i u Rusiji ostvarena premoć jedne političke snage koja je milom ili silom osigurala unutarnju stabilnost i stvorila preduvjete za vanjsku ekspanziju. Nasuprot tome, na području Europe i uopće cijelog zapadnog svijeta, traje velika epska politička bitka dvaju različitih koncepta razvoja i realizacije geopolitičkih ciljeva – sukob globalističke agende i suverenističkih snaga nacionalnih država.

Na SAD i Veliku Britaniju taj sukob, istina, djeluje, ali ne u takvoj mjeri kao u kontinentalnoj Europi gdje svakim danom poprima sve ozbiljnije razmjere i narušava ne samo unutarnju stabilnost Europske unije, nego i najmoćnijih država članica, posebice Njemačke. To je činjenica koju nije moguće zanemariti i dok se taj sukob ne razriješi pobjedom jedne ili druge strane, Europska unija neće moći razviti snagu koja je Njemačkoj potrebna za nastup na pozicijama globalne moći.

Njemačka bi bila u daleko boljoj geopolitičkoj situaciji da je osigurala stabilnu Europsku uniju lišenu imigracijskog maltretiranja i očuvanih suverenosti država članica, što politika Angele Merkel nije sposobna shvatiti, niti provesti. Niti će ikada moći. Veću dugoročnu korist daje stvaranje prijateljskih i ravnopravnih odnosa s elementima solidarnosti unutar neke zajednice, nego uspješno utjerivanje dugova.

Gruba igra s Grčkom, koja će uskoro ponovno eskalirati i koju njemačka i bruxelleska politika jednostavno žele izbaciti iz eurozone, do sada je bila geopolitički neproduktivna i onemogućila je kontrolu tijekova uvoza radne snage s Bliskog istoka prema Njemačkoj, kako je to zamislila i planirala politika u Berlinu. Grčka je više nego očito, namjerno kretanje emigrantske mase pretvorila u kaotično i turbulentno gibanje kroz Europu.

Realizacija ekonomskih ciljeva u slučaju Grčke izazvala je dugoročne geopolitičke posljedice, a ekstremni razvoj događaja tada je uspio spriječiti jedino Washington svojom intervencijom, kao što zaključuje „Deutsche Wirtschaftsnachrichten“, prema kojem “Washington nije htio dopustiti rizik propasti države članice NATO-a. A sam izlazak Grčke iz eurozone imao bi katastrofalne posljedice po NATO, jer bi podijelio EU, a slabljenje EU-a ugrozilo bi pozicije NATO-a.”

Američki umirovljeni admiral, James Stavridis, bivši vrhovni zapovjednik savezničkih snaga NATO-a je upozorio: “Prepuštanje Grčke spirali kaosa, izazvalo bi raspad geostrateškog rasporeda Europe i SAD-a istodobno. To bi bila daleko veća kriza nego ova na novčarskim i financijskim tržištima”.

Prema Heather Conley, potpredsjednici Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu (CSIS) i nekadašnjoj zamjenici pomoćnika državnog tajnika SAD-a za europska i euroazijska pitanja u Bushovoj administraciji „…položaj Grčke na raskrižju Europe, Srednjeg istoka i sjeverne Afrike, dovoljno govori koliko je toga na kocki ako zemlja postane nestabilna. Ukoliko grčka vlada ne bude mogla kontrolirati granice, protok izbjeglica prema Europi, koja je već pod njihovim pritiskom, bit će potpuno slobodan.“

Admiral Stavridis dodaje da bi „u pitanje mogao doći i razmještaj američkih snaga na grčkom tlu, posebice u strateški važnoj američkoj bazi u zaljevu Souda na Kreti. Dovoljno je na karti pogledati položaj Krete i sve je jasno…“

Njemačkoj kancelarki Angeli Merkel i njemačkom ministru financija Schaubleu to ili nije jasno, ili ne žele znati. Geopolitička moć i uloga u međunarodnim odnosima ima svoju cijenu. Svako carstvo ima svoju cijenu i može ga izgraditi onaj koji je cijenu spreman platiti. Njemačka je, čini se, do sada htjela i jedno i drugo – moć bez plaćanja cijene, a to povijest nije zabilježila. Svi koji su na takav način pokušali graditi države, zajednice država ili imperije – nikada nisu uspjeli.

Sve se vraća, sve se plaća…

Da svaka razina geopolitičke pozicije ima svoju cijenu, počinje se polako probijati u njemački politički diskurs. Tako ovih dana njemački “Der Tagesspiegel” zaključuje da se “Njemačka mora naviknuti na činjenicu da EU ne može opstati dugoročno bez nekakvog vodoravnog poravnavanja financija. Ostatak Europe imao je malo koristi od njemačke gospodarske superiornosti, baš obrnuto – dugo vremena Njemačka je vodila ulogu nadzornika Europljana u postizanju ciljeva ekonomske stabilizacije, no to je zabluda. Mi ćemo to na kraju morati platiti, jer ćemo od toga imati koristi i mi i cijela Europska unija.”

List zaključuje da drugog izlaza nema i da Njemačka mora platiti cijenu europske integracije i Europske unije, jer je ona temelj njene pozicije u svijetu. “Der Tagesspiegel” upozorava da je Europa priklještena između dva pola moći: „Činjenica je da Rusija Vladimira Putina nije zainteresirana za opstanak Europske unije. On želi vratiti utjecaj i moć u istočnoj Europi.

Nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, također znamo da njegova – ‘Amerika First’ – pokušava međusobno posvađati ujedinjenu Europu, a zatim je uništiti. To je vidljivo iz veličanja Brexita i iz napada na Njemačku. Europska unija, umjesto jednog neprijatelja, ima sada dva moćna neprijatelja, a budući da i sama EU nema pojma o svojoj vlastitoj budućnosti, treći neprijatelj može postati njena – fragmentacija.”

Očuvanje jedinstva Europske unije, koja je temelj njemačke pozicije, zaključuje list, “…ima svoju cijenu koju će Njemačka morati platiti.”

To je cijena imperija…