Turski bijeg k Rusiji: JE LI NA POMOLU GOLEMI AMERIČKI GEOPOLITIČKI I GEOSTRATEŠKI PORAZ?

Bila informacija o ruskom upozorenju Erdogana o puču točna ili ne, posve je jasno kako se na vanjsko-političkom horizontu Turske stvaraju obrisi potpuno novih geopolitičkih odnosa s dramatičnim posljedicama. Prema pravilu reciprociteta – što se više pogoršavaju tursko-Zapadni odnosi, to se više poboljšavaju njezini odnosi s Rusijom, i obratno. A nove tendencije turske vanjske politike nakon neuspjelog puča ukazuju na ono prvo. Ankara danas oštro odbacuje sve optužbe od strane EU (koja, interesantno, umjesto smirivanja strasti postojano podiže tenzije pozivima ionako emocionalno „uzbuđenom“ turskom državnom vrhu, „da dobro pazi što radi“ u smislu poštivanja ljudskih prava, uvažavanja europskih vrijednosti i td. ukoliko želi ući u zajednicu europskih naroda, držeći pritom konstantne prodike o demokraciji) i uzvraća Bruxellessu i pojedinim važnim članicam unije (npr. Francuskoj) i konkretnim potezima (poput zamrzavanja Europske konvencije o ljudskim pravima) i oštrim kritikama europskog poimanja demokracije (npr. francuske deportacije Roma, odnosa prema imigrantima i sl.). Paralelno se zaoštrava političko-diplomatska retorika Turske i s SAD-om čiji je državni tajnik John Kerry Tursku navodno upozorio, da bi čak mogla biti izbačena iz NATO saveza ukoliko „ne stane na loptu“.

Naravno da su takve prijetnje potpuno nerealne i da bi gubitak Turske, kao strateške vojne saveznice najvišeg prioriteta, bio nenadoknadiv udarac za taj vojni savez i američke interese u cjelini. Međutim, to samo ukazuje koliki je stupanj nervoze nastupio na Zapadu nakon neuspjelog turskog puča, o čemu svjedoče i sve češći izrazi zabrinutosti od strane Zapadnih medija da se Turska može domoći atomskog oružja koje je NATO dostavio u tursku zrakoplovnu bazu Incirlik .

A kada je riječ o Zapadnoj nervozi, ona može ukazivati na dvije stvari: ili da je Zapad nezadovoljan propašću samoga puča, ili da su ga sami pripremili. A ni jedno ni drugo po službenu Ankaru nije prihvatljivo. Iskazivana sve jača nervoza ostavlja nam pravo da se i sami s nešto većim stupnjem suglasnosti priklonimo tezama onih analitičara (kojih je ionako puno) koji kažu, kako iza pokušaja puča stoji glavna svjetska velesila – SAD. Ukoliko znamo kojim političkim, diplomatskim, vojnim i financijskim instrumentarijem ta zemlja raspolaže, kao i činjenicom da je regionalno središte CIA-e smješteno upravo u Turskoj i jedno je od najsnažnijih uopće, i da, kao glavna članica NATO saveza SAD sigurno ima široke kanale svekolike, uključno i obavještajne suradnje (sasvim sigurno i zajedničke zaštićene komunikacijske kanale) s turskim oružanim snagama, nije lako povjerovati kako Washington baš ništa nije mogao znati ili barem naslutiti o organizaciji puča od strane turske vojske. Poglavito je to teško prihvatiti ukoliko se pokaže istinitom priča iranske novinske agencije Fars, da su Erdogana od smrti spasili ruski obavještajni podatci na temelju njihove elektronske obrade čak i šifriranih poruka turskih vojnih krugova. Iz toga bi proizišlo nešto posve nerealno, a to je, da su ruske vojne strukture sposobnije od američkih i NATO-vih i da one mogu znati što se događa u pojedinim njihovim članicama prije nego li to oni sami doznaju. Svaki ozbiljni analitičar takvu će mogućnost apriori odbaciti ali se onda opet vraćamo na temeljno pitanje: kako to Zapad nije znao za puč i, ako je znao, zašto je o njemu šutio?

Ali, ukoliko je već posve jasno kako Zapad nikada neće izbaciti Tursku iz NATO saveza, može se postaviti drugo pitanje: čime to NATO pridonosi turskim državnim interesima? Kao vjerna saveznica, Turska već desetljećima čeka u predvorju Europe, na njezinom su teritoriju NATO baze, raketni sustavi za blokiranje negdašnjeg SSSR-a a danas novih ugroza. A sada NATO s turskog teritorija već godinu dana podupire njezine zaklete neprijatelje Kurde u Siriji i Iraku, ne uvažavajući pritom turske nacionalne interese. Kurdima isporučuje naoružanje i opremu te im pomaže svojim zračnim snagama. Turska i Zapad imaju oprečne stavove i po pitanju borbe protiv „Islamske države“. Dakle, NATO je u Turskoj ali Ankara sve glasnije postavlja pitanje – koju ona korist od njega ima, osim što ju koči u provedbi njezinih nacionalnih interesa.

Prve pukotine u odnosima Ankare i Rijada

Po pitanju nedavnog puča još je ostalo previše nerazješnjenih stvari ali ipak se sve više toga i otkriva. Tako je vrlo interesantan podatak prema kojemu je saudijski prijestolonasljednik i ministar obrane princ Mohammad ben-Slaman predsjedniku Erdoganu uputio izraze potpore tek dva dana nakon pokušaja puča. Javljaju se i stavovi o prvim pukotinama u odnosima Ankare i Rijada, a spominju se i teze prema kojima su i Saudijska Arabija i UAE imale informaciju da se priprema vojni udar u Turskoj ali o tome nisu izvjestile Ankaru. Erdoganu je leđa iznova okrenuo i Egipat blokadom osude puča unutar VS UN-a. Turskoj je definitivno ostao odan samo Katar i tamošnja panislamska organizacija „Muslimanska braća“, a potporu Erdoganu dao je i palestinski HAMAS, ali i Izrael. U otvoreni prostor, kao ponovni prijatelj Turske želio je i čini se prvi uskočio veliki regionalni igrač Iran. A kada je on u pitanju nije daleko ni Rusija ali ni Kina.

Gubitak Turske i njezin prijelaz na stranu Rusije, za Zapad (prije svega SAD) bi značio veliku geopolitičku nesreću i veliki poraz njegove bliskoistočne politike. Ne samo u smislu gubitka svoje vojne baze u Turskoj, odakle im je najlakše i najsigurnije djelovati po njezinom južnom obodu, prije svega Siriji. SAD ionako ovih dana izjavama vojnih dužnosnika umanjuje svoju ovisnost o turskoj bazi Incirlik, pričemu se spominje i mogućnost otvaranja još pet novih američkih vojnih baza na prostoru Bliskog istoka. Riječ je o nečem sasvim drugom: gubitkom Turske i njezinom prijelazu u „suprotni tabor“, u vojnom bi smislu oslabilo čitavo južno krilo NATO saveza (podsjetimo, u Turskoj su razmještene i NATO-ve rakete Patriot), a Rusija bi direktno uplovila u najvažniji dio Sredozemnog mora, onaj istočni (gdje se ona sada nalazi jedino zahvaljujući Siriji ali je tamo kopneno i pomorski odsječena ukoliko percipiramo nužnost prolaska njezine pomorske flote kroz Bospor i Dardanele), kroz koji se nadziru glavni pomorski i trgovački putovi iz Europe prema Bliskom istoku. Definitivno se gubi i onako ruskim preuzimanjem Krima već poluizgubljeno Crno more. U političkom smislu Europska unija bila bi potpuno blokirana u svojim planovima daljnjeg širenja na Istok, koje je neostvarivo bez prethodnog „usisavanja“ Turske. Gubitkom Turske i Gruzija za Zapad posve gubi svoj vojni i politički značaj, a također u vodu padaju i svi snovi oko „usisavanja“ Ukrajine, Armenije, Azerbajdžana i Kazahstana. Gubitkom Turske SAD zapravo gubi geopolitičku i geostratešku bitku s Rusijom.

Upravo zato ovih se dana sa Zapada medijski upozorava Tursku da se previše „ne zaigra“ s Rusijom jer bi u tom savezništvu bila drugorazredan igrač, a Rusija bi je samo iskoristila za dublji prodor svojih interesa u regiji. Pritom se Ankaru podsjeća na geopolitičke sukobe koje ima s Moskvom po pitanju Sirije, sukoba oko Nagorno Karabaha (gdje ona podržava Azerbajdžan, a Rusija Armeniju), po pitanju Ukrajine i Krimskog poluotoka, Sjevernog Kavkaza, Srednje Azije u cjelini i td.

Međutim, iz prvih poteza Ankare čini se kako je ona svoj novi smjer već izabrala. Sve laskaviji politički tonovi između Moskve i Ankare posve niveliraju još donedavno visoku razinu međusobnih tenzija nastalih nakon prošlojesenskog rušenja ruskog bombardera od strane turskog lovca F-16. Turski visoki politički dužnosnici upravo danas govore kako je turski pilot djelovao samostalno, bez ikakvih naredbi od strane vojnog ili političkog vrha. Turska se od jučer Moskvi aktivno nudi kao konstruktivni sudionik u riješavanju problema Nagorno Karabaha, široko i javno pozdravlja jutrošnju odluku ruske strane o ponovnoj uspostavi komercijalnih i turističkih letova prema Turskoj, zaustavljenih nakon puča. Turska sve snažnije izražava svoju želju za uključenje u azijske političke i gospodarske organizacije. Podsjetimo, još prošle godine predsjednik Erdogan je u Pekingu izrazio svoju želju za uključenje Turske u Šangajsku organizaciju za suradnju (pod vodstvom Pekinga i Moskve) čime bi Tursku uključio u savez i s Indijom i Pakistanom a vrlo brzo i Iranom.

Predsjednik Erdogan zapravo se sada puno više mora baviti gospodarskim pitanjima nego riješavanjem širih regionalnih problema. Turska vojska ostat će i dalje dovoljno snažna da zaštiti zemlju od bilo kojih vanjskih ugroza iz nestabilne regije, što je za sada dovoljno. Ukoliko g. Erdogan uistinu dramatično promijeni vanjsko-politički smjer svoje zemlje, bitno mu je osigurati financijsku stabilnost i investicijske tokove koji mogu biti poremećeni eventualnim blokadama sa strane Zapada. Geopolitika.news prosuđuje kako g. Erdogan neće željeti pogoršavati odnose s SAD-om ali da će sigurno početi provoditi politiku koja se primarno odnosi na osiguranje turskih državnih interesa. U tom smislu prosuđujemo kako turski predsjednik danas više vjeruje izjavama ruskog državnog vrha kojima se poziva na mir i suradnju na ravnopravnim temeljima i po pitanju regionalne problematike i borbe protiv terorizma, i po pitanju ukupnih globalnih odnosa, nego vječnim, „s visoka“ kritički formuliranim ili politički ispraznim frazama Zapada o demokraciji, ljudskim pravima, toleranciji i čemu sve ne, a na što se u praksi prečesto „zaboravlja“ i od njih samih kada su u pitanju Zapadni interesi.

Ankara, osim toga, kroz suradnju s Rusijom i Iranom može puno više dobiti i po pitanju suzbijanja terorizma, pa čak i konačnog – po sve strane zadovoljavajućeg riješenja kurdskog pitanja (zbog real-politike, potpunog i pobjedničkog riješenja kurdskog pitanja ne može biti ni za jednu zainteresiranu stranu, uključno i same kurde, što i oni dobro znaju). Ukoliko Rusija uspije suzbiti turski strah od kurda, Ankari više nije nužno pružati potporu „Islamskoj državi“ koja se danas na terenu jedina suprostavlja kurdima. Rusi imaju direktan i (preko predsjednika Asada indirektan) utjecaj na sirijske kurde, a Iran posredstvom klana Talabani i grada Suleimanije ima velilki utjecaj na iračke kurde (o tome će Geopolitika.news uskoro izvjestiti) gdje utjecaj američkog igrača i trenutačnog predsjednika Iračkog Kurdistana Barzaija sve više slabi kako mu se približava kraj mandata. Osim toga, Iran posredstvom svog Korpusa straže islamske revolucije direktno utječe i na postrojbe Kurdske radničke stranke na sjeveru Iraka kojima dostavlja vojnu opremu i pruža instrukcijsku potporu. A kada je to tako, Teheran i Ankara zasigurno imaju o čemu razgovarati, da ne kažemo trgovati.

Tu su još i gospodarski odnosi, energetika kojom Turska oskudjeva i gdje iznova traži šansu postati svojevrsno skladište ruskog plina kroz projekt „Turski tok“, čime bi sebi u potpunosti osigurala pristup energentu budućnosti za duga vremena, a time i mogućnost daljnjeg gospodarskog razvoja.

Hoće li se ove prosudbe ostvariti ili ne vidjet će se vrlo brzo s obzirom na dinamiku razvoja opasne geopolitičke utakmice koju je SAD otvorio ukrajinskom krizom i, zapravo, doveo sebe u neugodnu situaciju „ratovanja na dva fronta istodobno“ – s Rusijom i Kinom. Hoće li se ovima pridružiti i Turska, iako djeluje nestvarno nipošto nije nemoguće.