Turska SETA o njemačko-turskoj konkurenciji na Balkanu (IV. dio): HRVATSKA

Završavamo s analizom izvješća turske provladine zaklade SETA o Balkanu, u kontekstu usporedbe njemačkog i turskog gospodarskog utjecaja u tamošnjim državama, njihovim daljnjim perspektivama i međusobnoj konkurenciji. Danas ćemo razmotriti dio izvješća koje se odnosi na Hrvatsku, nakon čega ćemo izvesti i konačni zaključak.

Hrvatska je država u kojoj je od svih balkanskih zemalja najviše primjetna razlika između njemačkog i turskog izvoza. Naime, onaj njemački premašuje turski za čak 12 puta. Ali krenimo redom:

Hrvatsko-njemački odnosi razvijaju se postojano i stabilno. Između ostalog, razlog leži i u velikoj hrvatskoj dijaspori u toj zemlji, koja se procjenjuje na oko 230 tisuća. S druge strane, Hrvatska, kao najturističkija zemlja tzv. Zapadnog Balkana samo je 2015. godine ugostila oko 2 milijuna njemačkih turista, što je porast od čak 6,8% u odnosu na godinu ranije. Tome pridonose izvrsni politički odnosi između dviju država, kao i uspostavljeni bezvizni sustav. Bliske političke i gospodarske odnose prate i oni iz sfere tehnologija i sveučilišne i znanstvene suradnje.

Temeljni preduvjeti za ukupan razvoj njemačko-hrvatskog partnerstva stvoreni su još u vrijeme početka raspada jugoslavenske višenacionalne državne zajednice i izbijanja ratnih sukoba, kada je Njemačka u humanitarnom i političkom smislu pomagala Hrvatsku, a sudjelovala je i u sanaciji njezinih posljeratnih šteta. Osim toga, Njemačka je pružala bezuvjetnu potporu hrvatskim nastojanjima za ulazak u Europsku uniju, poglavito u savjetodavnom smislu glede započinjanja reformi usmjerenih na uspostavu tržišnog gospodarstva, modernizaciju državne uprave, pravnu sigurnost i pravosudnu učinkovitost, modernizaciju energetskog sustava, uključno i korištenje obnovljivih izvora energije.

Dodatni impuls dvostranim odnosima nastupio je nakon ulaska Hrvatske u EU 2013. godine. Već 2015. g. njemački izvoz u Hrvatsku porastao je za 9,5%, a uvoz za 12,2%, čime je Njemačka postala najveći hrvatski trgovinski partner, ispred Italije, Slovenije i Austrije. Pri tom, navode turski analitičari, 73% hrvatske vanjske trgovine odnosi se na države EU.

Što se tiče neposrednih stranih investicija u razdoblju od 1993.-2014. godine, on je u Hrvatskoj iznosio 28,9 milijardi eura: najviše je investirala Nizozemska (21,3%), Austrija (21,1%) i Njemačka (8,3%), a Turska (0,6%) ili u novčanom iznosu – svega 181,7 milijuna eura. Za usporedbu, u Srbiji među četiri najveća investitora (Italije, SAD-a, Austrije i Francuske) Njemačke uopće niti nema.

Između Hrvatske i Njemačke posebno je razvijena kulturna suradnja i program sveučilišne razmjene. U Zagrebu djeluje Goethe-Institut Kroatien, Njemački ured za studentsku razmjenu (DAAD), Zaklade Friedrich Ebert i Rosa Luxemburg, a 30% hrvatskih studenata izabire njemački kao prvi ili drugi strani jezik.

Analitičari SETA-e smatraju kako su tursko-hrvatski odnosi daleko ispod svog potencijala, ne samo s obzirom na geografsku blizinu dviju zemalja. U hrvatskom izvozu Turska zauzima tek 16. mjesto, a u uvozu 20., ili, izraženo u postotcima, on jedva premašuje 1%. Pozitivan pokazatelj je jedino rast turskog izvoza u Hrvatsku od 52 milijuna dolara (2002. g.) na 425 milijuna dolara (2014. g.), a u istom razdoblju robna razmjena porasla je za oko 7 puta, u čemu je važnu ulogu imao potpisani dogovor o slobodnoj trgovini iz 2013. g.

Od turskih investicija u Hrvatsku treba spomenuti one koje se odnose na izgradnju cestovnih prometnica i dvaju hotela, a primjetna je i u želja turskih tvrtki za sudjelovanje u izgradnji autocesta i lučkih kapaciteta. Međutim, pristup turskih građevinskih tvrtki ograničen je hrvatskim zakonima koji prednost daju domaćim ili europskim građevinarima, a također je ograničen i broj korištenja inozemne radne snage.

U Hrvatskoj djeluje 50 tvrtki u turskom vlasništvu. One se oslanjaju na malo i srednje tursko poduzetništvo, poglavito na prodaju tekstila, odjeće, tepiha, građevinskog materijela i sl.

Tek 2016. godine realiziran je prvi veći posao jedne turske tvrtke u RH, a radi se o zajedničkoj koncesiji o proširenju i eksploataciji dubrovačke luke između turskog Global Liman İşletmesi Holdinga i francuskog Bouy­gues Batiment International S.A. One će u Dubrovniku graditi i trgovački centar i autobusni kolodvor, a radovi bi trebali biti završeni 2018. godine.

Od vrijednijih investicija spomenimo i kupovinu Banke Brod od strane turskog Eksen Holdinga i njezino preimenovanje u KentBank, koja u Hrvatsko ima 14 poslovnica.

Dakle, možemo zaključiti kako je Hrvatska, neovisno o određenim pozitivnim gospodarskim pomacima u odnosima s Turskom, poglavito u zadnje vrijeme, učinila svoj gospodarski izbor i usmjerila ga prema Njemačkoj, odnosno Europskoj uniji.

Zaključak:

Iako se izvješće turske SATA-e odnosi na sve države Balkanskog poluotoka (i na Grčku, Bugarsku i Rumunjsku), Geopolitika.news proanalizirala je samo onaj njegov dio koji je zanimljiv za Hrvatsku i prostor tzv. Zapadnog Balkana (u geografskoj terminologiji takav naziv ne postoji i obično ga izbjegavam, a radije se koristim terminom „prostor bivše Jugoslavije“ ili, u širem smislu, Jugo-istočna Europa ili Balkanski poluotok. Ovdje sam učinio iznimku jer sam proanalizirao i stanje u Albaniji).

Vidljivo je kako u usporedbi njemačkog i turskog gospodarskog utjecaja Njemačka ima izrazito superioran položaj, s izuzetkom Albanije, a još više Kosova. U tim je zemljama turski utjecaj veći, ali i tamo ne u takvim (po njemačku nepovoljnim) razmjerima kakav je on u odnosu na njemački utjecaj u ostalim državama Balkana u usporedbi s turskim.

Evo najvažnijih zaključaka analitičara SETA-e:

  • Njemačka je uložila više napora po pitanju investicija i razvoja trgovinskih i gospodarskih odnosa s državama balkanske regije, počevši od vremena njezine rekonstrukcije, pri čemu je Turska zakasnila po svim područjima djelovanja, neovisno o svojoj geografskoj, povijesnoj i kulturnoj bliskosti s tim prostorom. Regija se nalazi pod snažnim gospodarskim utjecajem Europske unije, u prvom redu Njemačke;
  • Njemačka, kao razvijena industrijska država, omogućila je radna mjesta za imigrante s tih prostora, osiguravši si tako udoban položaj na Balkanu. Formirao se tok radne snage s Balkana u Njemačku, od kojih mnogi govore njemački jezik, što omogućuje pozitivan razvoj dugoročnih kulturnih i gospodarskih veza;
  • Njemačka poglavito dominira nad Turskom u sferi investicija te će turski 20-ogodišnji zaostatak biti vrlo teško nadoknaditi, neovisno o novim poslovnim aranžmanima koje je Turska u posljednje vrijeme uspjela ostvariti. Izlaz iz takvog stanja vidi se u određivanju onih sfera na koje EU još nije „položila ruke“;
  • Ustvari, između Njemačke i Turske na Balkanu niti nema ozbiljne konkurencije. Međutim, povećanje općeg turskog izvoza stvara potencijal za vjerojatnu konkurenciju u budućnosti;
  • Analiza je pokazala kako je čitav niz sfera na balkanskom prostoru zasićen EU i Rusijom. S ciljem jačanja turske nazočnosti treba pronaći vlastite (turske, op. ZM.) jedinstvene točke (u planu investicija i trgovine) i usredotočiti se na njih. U tom smislu važnu ulogu mora imati geografska i kulturna bliskost koje bi se mogle pretvoriti u tržišnu prednost. Kupcima i uvoznicima moraju se nuditi povoljne tvrtke i cijene, u okviru reklamnih kampanja orijentiranih na pojedinu državu i narod. U tome svoju ulogu mora odigrati i turski državni aparat, kao i NVO;
  • Neovisno o nepostojanju ozbiljne konkurencije, turske institucije „meke sile“ (TIKA, Institut Yunus Emre, …), koje su probudile „emocionalne, povijesne i duhovne“ sveze i dovele do rasta gospodarskih odnosa Turske i Balkana, izazvale su zabrinutost u regiji. Međutim, to, osim povećanja humanitarnih (kulturnih) veza nije u dovoljnoj mjeri dovelo do porasta investicija i trgovine. Turska u regiji nije postala zamjetna izvan okvira uzajamnih političkih „ljubaznosti“;
  • S nizom država regije u turskoj postoje rodbinske veze i dio njihovih građana živi u Turskoj. Čak ako se radi o malim dijasporama, i one mogu održati „živim“ dvostrane odnose, poput kulturnih, socijalnih pa i trgovinskih. Ali Turska se nije u dovoljnoj mjeri koristila tim povoljnim čimbenicima i nije postala važniji partner za Balkan, bilo s pozicija trgovine bilo investicija.

Iz navoda turskih analitičara isčitava se disproporcija ili nesrazmjer želja i mogućnosti. U pojedinim trenutcima izgleda kako se oni, u želji za poboljšanjem turskog položaja u komparaciji s njemačkim, oslanjaju na stereotipe koje su i sami kritizirali kada je riječ o blokadama turskih investicija u pojedinim balkanskim državama, primjerice u Srbiji. Tako spominju pobuđivanje emocionalnih, duhovnih i drugih sveza od strane turskih kulturnih i nevladinih organizacija, važnih za olakšavanje turskog gospodarskog ulaska u regiju. Sve su to, naravno, legitimne metode djelovanja, slične onima kojima se koriste i sami Nijemci. Ali tada ne smije biti iznenađenje ako se države s većinskim kršćanskim stanovništvom i(li) snažnom muslimanskom manjinom opiru značajnijem „turskom ulasku“, ne samo zbog neugodnih povijesnih iskustava već i zbog sigurnosnih ugroza koje on, potencijalno, sa sobom nosi.

Jer nakon razarajućeg učinka arapskih „proljetnih revolucija“ Turska je sada i sama prilično destabilizirana radikalnim islamizmom od kojeg se državna vlast nije na vrijeme distancirala, štoviše, i sama ga je podupirala. Imajući to u vidu, kao i sve teže gospodarske prilike u samoj Turskoj izazvane nepredvidivim ratnim sukobima na obodu njezinih južnih granica (Sirija i Irak) i njezinim poremećenim odnosima s EU pa i SAD-om (što će se vjerojatno promijeniti nakon dolaska g. Trumpa na čelo te države), bilo kakav značajniji turski gospodarski prodor u smjeru Balkana teško je očekivati, barem ne u kratkoročnom razdoblju. Dakle, osim gubitka sjeverno-afričkog prostora na koji je Ankara računala u sklopu njezine sada već posve propale i odbačene neoosmanske vanjsko-političke strategije, gubitak Balkana je drugi u nizu, iako ga se gubitkom niti ne može nazvati jer ga Turska nije ni posjedovala nakon propasti slavnog Otomanskog carstva. Turska je po tom pitanju jednostavno „žrtva“ po nju prerano započetog političkog preslagivanja Jugo-istoka Europe početkom 90.-ih godina prošlog stoljeća, kada ona ni u političkom ni u gospodarsko-financijskom smislu nije bila dorasla ni spremna parirati golemoj snazi jedne Njemačke i EU u cjelini.