TRUMP NAJAVIO PRIZNANJE JERUZALEMA KAO IZRAELSKOG GLAVNOG GRADA I IZAZVAO GNJEV ARAPA

U arapskom svijetu glasno je odjeknula najava budućeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, kako će SAD premjestiti svoje veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem i tako ispraviti povijesnu nepravdu nanešenu Izraelu. O tome, kao i o strahu Tel Aviva od nove protuizraelske rezolucije u VS UN-a (nakon one od kraja prosinca prošle godine) nedavno smo pisali u analizi: http://geopolitika.news/analize/protuizraelska-rezolucija-un-a-posljednji-obamin-samar-netanjahuu-trumpu/. Danas ćemo te teme proširiti novim saznanjima koja Izrael iznova definiraju kao jedno od središta širih geopolitičkih interesa.

Akcija i reakcije

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump je tijekom predizborne kampanje otvoreno najavljivao kako će premještaj američkog veleposlanstva u Jeruzalem biti jedan od njegovih prvih vanjskopolitičkih poteza ukoliko pobijedi na izborima. Štoviše, od Trumpa izabrani i vjerojatni novi američki veleposlanik u Izraelu David Friedman javno je najavio upravo takav potez, kazavši, kako će se osobno potruditi učvrstiti ionako čvrste veze između dviju država i pomoći u postizanju mira u regiji, a da će to raditi „boraveći u veleposlanstvu Sjedinjenih Američkih Država u vječnom glavnom gradu Izraela – Jeruzalemu“.

Međutim, treba biti iskren i kazati kako je američki Kongres još 1995. godine usvojio zakon kojim su Sjedinjene Američke Države priznale Jeruzalem glavnim gradom Izraela. Dakle, g. Trump zakon samo želi provesti u djelo te on po tom pitanju sve kritičare iznutra i izvana lako može ušutkati. Stvar je isključivo odabira tajminga implementacije zakona, koji se zasniva na pravilnom sagledavanju njegovih posljedica po, najprije, američke nacionalne interese. Činjenica kako je taj zakon „opstruiralo“ čak pet američkih administracija dovoljno govori o složenosti toga problema i ne postojanju hrabrosti bivših predsjednika za njegovu primjenu u praksi, a što se uvjek pravdalo pitanjem sigurnosti.

A da se g. Trump slučajno ne bi predomislio pobrinula su se prošlih dana i tri senatora iz redova Republikanske stranke, Marco Rubio, Ted Cruz i Dean Heller. Oni su predložili amandman sukladno kojem će, u slučaju njegovog usvajanja, novoizabrani predsjednik Trump u svakom slučaju morati ispuniti svoje predizborno obećanje po pitanju Jeruzalema kao izraelskog glavnog grada. U amandmanu je navedeno kako će se financiranje State Departmenta, koje će predložiti Kongres za potrebe izgradnje i renoviranja postojećih veleposlanstava i njihove zaštite u svijetu, smanjiti dvostruko do onog trenutka dok se ne otvori američko veleposlanstvo u Jeruzalemu.

Na reakcije po tom osjetljivom problemu arapsko-izraelskih i izraelsko-palestinskih odnosa nije trebalo dugo čekati. Visoki palestinski dužnosnik Saib Arikat, u prosincu je američkom državnom tajniku Johnu Kerryju kazao, kako će, ukoliko se ostvare navedene Trumpove najave, Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) ukinuti svoje priznanje izraelske države i zatražiti od arapskih zemalja protjerivanje američkih veleposlanika iz njihovih glavnih gradova.

Nekada snažni, a sada više formalni pokrovitelj palestinskih i arapskih interesa vezanih uz Jeruzalem – Jordan – također iskazuje veliku zabrinutost Trumpovim namjerama. Tako je Vlada Hašemitskog kraljevstva nedavno reagirala oštrim priopćenjem o „razarajućim posljedicama“ takve odluke. Ona će za Jordan značiti „crvenu crtu“ i „probuditi gnjev na arapskoj i muslimanskoj ulici“ (citat glasnogovornika vlade u Ammanu).

Međutim, teško je vjerovati u iskrenost takvih izjava od strane predstavnika jordanskih državnih tijela jer je dobro poznato kako tamošnji kralj Abdulah II. održava bliske odnose s Izraelom i SAD-om i njihov je regionalni saveznik. Oštar stav vlade puno prije je uvjetovan strahom od stvarne reakcije „arapske ulice“ (koja glede Izraela i SAD-a ima potpuno oprečne stavove u odnosu na domaće političke elite) po same sebe, jer njihovo nezadovoljstvo može prerasti u zakašnjelo „arapsko proljeće“ i destabilizirati tamošnje političke i sigurnosne prilike.

Tko je u pravu?

Izrael i Palestinska oslobodilačka organizacija su 1994. godine postigle tzv. Norveški sporazum kojim je Jordanu priznata „posebna uloga“ glede dijelova Jeruzalema na kojima se nalaze muslimanska sveta mjesta. Pod jordanskim nadzorom i financijskoj skrbi nalaze se predstavnici muslimanskih vjerskih institucija na Svetoj (Hramskoj) gori, mjestu svetom i za muslimane i za Židove.

Ovom prilikom ne želim ulaziti dublje u prošlost, kako u onu vezanu uz samo stvaranje moderne izraelske države 1948. godine na palestinskom području i posljedičnim izraelsko-arapskim ratovima, tako ni u onu iz drevnih biblijskih vremena koja govori o postojanju izraelske države na tom području s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Taj sukob jednakovrijednih međunarodno-pravnih kategorija – „povijesnog prava“ i „prirodnog prava“ (prva govori o prebivanju nekog naroda u određenom povijesnom razdoblju na određenom teritoriju, temeljem čega se onda ostvaruje pravo na teritorijalni suverenitet; a drugo o prebivanju nekog naroda kao većinskog na određenom teritoriju u sadašnjim, stvarnim okolnostima, iz čega se također ostvaruje pravo na teritorijalni suverenitet) svima je dobro poznat. Tako formulirana međunarodno-pravna kategorija (unutar Ustava UN-a) koja se odnosi o pravu naroda na samoopredjeljenje, u izraelsko-palestinskom (i arapskom) sukobu nikada neće moći dovesti do pravednog modela koji bi zadovoljio obje strane. Zato je upravo ovdje više nego bilo gdje drugdje razvidno kako među sukobljenim stranama mora doći do kompromisa (uz jamstvo najvažnijih međunarodnih čimbenika), kao temelja za trajno riješenje sukoba koji snažno opterećuje regiju i svijet već više od pola stoljeća.

Novo zasjedanje VS već u siječnju

Izrael se još uvjek oporavlja od šoka nakon američkog ne ulaganja veta u VS UN-a (po prvi put u povijesti kada su u pitanju prijedlozi rezolucija protuizraelskog karaktera) na palestinski prijedlog rezolucije krajem prosinca 2016. godine, kojom se Izrael proglašava krivim za kršenje međunarodnog prava zbog izgradnje naselja na teritoriju pod palestinskom samoupravom i glede tzv. Istočnog Jeruzalema (vidi gornju poveznicu).

Međutim, izraelska vlada iznova je u strahu zbog moguće nove protuizraelske rezolucije. Naime, VS namjerava provesti novo zasjedanje već 17. siječnja 2017. g., kao svojevrsno razmatranje spomenute palestinske rezolucije iz prosinca ali i kao nastavak Pariške konferencije o Bliskom istoku i arapsko-izraelskom dogovaranju oko rješavanja palestinskog pitanja, sazvane za 15. siječnja na inicijativu predsjednika Francoisa Hollandea. Tel Aviv (koji konferenciju bojkotora) strahuje kako im predsjednik Obama na samom kraju svog mandata želi dodatno „utrljati sol na ranu“ omogućavanjem nove, još oštrije protuizraelske rezolucije.

Tel Aviv traži pomoć Moskve

Nova rezolucija zasnivala bi se na prijedlozima Obamine administracije koji se odnose na politički dogovor prema kojem bi se Izrael trebao povući na tzv. zelenu liniju (linije prekida vatre iz razdoblja od 1949.–1967. godine), uključno i podjelu Jeruzalema i osnivanje palestinsko-arapske države na Zapadnoj obali (arapska terminologija) ili Judeji i Samariji (po židovskoj terminologiji).

U tim i takvim, po sebe krajnje nepovoljnim okolnostima, Izrael se, prema pisanju tamošnjih medija, obratio za pomoć Rusiji (premijer Netanjahu navodno je posljednjih dana obavio dva telefonska razgovora s ruskim predsjednikom Putinom i zamolio ga za pomoć u izbjegavanju usvajanja rezolucije predložene od strane bliskoistočnog „kvarteta“ kojeg čine UN, EU, Rusija i SAD i koja sadrži spomenute elemente). I to usprkos tome što je i Rusija (poput svih drugih članica VS, osim SAD-a koji je bio suzdržan) u prosincu glasovala za usvajanje palestinske rezolucije. Štoviše, Rusija je kao nasljednica SSSR-a nastavila prijašnju politiku po palestinskom pitanju i uvjek je u VS glasovala protiv Izraela, a u korist arapskih zemalja.

Iako Moskva i Tel Aviv imaju dobre političke odnose (veliki broj ruskih Židova doselio se nakon pada SSSR-a u Izrael, a kako imaju dvojno izraelsko-rusko državljanstvo služe i kao svojevrstan most u odnosima dviju zemalja), između njih postoje brojna proturječja i nesuglasice. Moskva podupire pravo Palestinaca na vlastitu državu, jedina je većinski nemuslimanska država svijeta kojoj je omogućen status promatrača u Organizaciji islamske suradnje, poznato je i rusko glasovanje za spornu rezoluciju UNESCO-a kojom se poriče veza između Židova i jeruzalemske Svete gore, a da o partnerstvu s Iranom i ne govorimo. S druge strane Izrael se često otvoreno zalijetao u sferu ruskih nacionalnih interesa, poglavito na postsovjetskom prostoru. Poznate su činjenice o izraelskim instruktorima u gruzijskoj vojsci i isporukama oružja Tbilisiju uoči kratkotrajnog rusko-gruzijskog rata u ljeto 2008. godine, ali i suradnja Izraela s današnjim ukrajinskim vlastima uoči i nakon tzv. Majdanske revolucije, potpori Ukrajini u proglašavanju tzv. gladomora iz 30.-ih godina prošlog stoljeća genocidom i td. Izraelce tim više boli činjenica kako je i Ukrajina u prosincu glasovala za palestinski prijedlog rezolucije, zbog čega je Tel Aviv odgodio posjet ukrajinskog premijera Grosmana (inače židovskog podrijetla) Izraelu.

Izraelski mediji su izvjestili kako je nakon telefonskih razgovora Netanjahu-Putin šef ruske diplomacije Sergej Lavrov obećao ne poduprijeti spomenute američke elemente unutar prijedloga nove reolucije.

Izrael očito pravilno računa na katastrofalno loše odnose između odlazeće Obamine administracije i Rusije i smatra kako Moskva bojkotom rezolucije takvog sadržaja ne želi toliko poduprijeti Tel Aviv koliko hoće ne podržati Obamu. I u tome su vjerojatno u pravu. Jer Moskva se ne želi uplitati u takve rabote mogućih velikih posljedica svega tri dana prije ustoličenja Donalda Trumpa u Bijelu kuću, dobro znajući za njegov jasni proizraelski smjer.

Osim toga, Rusija danas više i nema pretjeranog interesa slijepo zastupati isključivo arapske stavove po pitanju Izraela (barem ne one od strane Saudijske Arabije i drugih bogatih monarhija Perzijskog zaljeva s kojima se oštro sukobljava po problematici Sirije), dok se istodobno izraelski državni vrh i tamošnji mediji, uključno i analitičari, uopće kritički ne oglašavaju po pitanju ruskih vojnih aktivnosti u toj zemlji (suprotno Zapadnim). Izrael se sada radije drži one biblijske (i talmudske), kako je šutnja za mudrace dobra, a za glupane – još bolja.

Poveznica: http://geopolitika.news/analize/protuizraelska-rezolucija-un-a-posljednji-obamin-samar-netanjahuu-trumpu/.