Trump na udaru CIA-e!

Neposredno pred elektorsku potvrdu izborne pobjede Donalda Trumpa i preuzimanja predsjedništva, izabrani američki predsjednik i njegov tim predložen za najviše funkcije u američkoj administraciji našao se pod razornim udarom američke obavještajne zajednice.

CIA je objavila procjenu prema kojoj se Rusija direktno uplela u američke predsjedničke izbore kako bi podržala Donalda Trumpa, a “The Washington Post“ tvrdi da je njenu procjenu podržao i FBI i National Intelligence“. Prema CIA-inim analitičarima, ruski hakeri provalili su u elektroničku korespondenciju Johna Podeste, voditelja kampanje Hillary Clinton i potom podatke proslijedili VikiLeaksu.

Najnovija verzija analize objavljena ovih dana, tobožnju urotu podiže za još jednu razinu i sada se tvrdi da su podaci dobiveni hakerskim upadom direktno dostavljeni ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, koji je potom odlučivao što i kada javno plasirati, vođen isključivo osobnom osvetom prema Hillary Clinton koja je dovodila u pitanje njegovu izbornu pobjedu 2011. godine.

Prema javno dostupnim podacima, izvješće CIA-e ne sadrži konkretne informacije, nego samo procjenu njenih analitičara, pa je predsjednik Obama zatražio opsežnu istragu kako bi se popunile informacijske praznine, a neposredno prije odlaska na odmor na Havaje poručio je Rusiji da će SAD odgovoriti na njenu operaciju na odgovarajući način i u pogodno vrijeme.

Nakon objave, za SAD poražavajuće procjene CIA-e, da su jedna, sankcijama blokirana Rusija, njene obavještajne službe, propagandni aparat i sam Putin mogli prodrijeti u dubinu demokratskog sustava SAD-a, eliminirati obranu i probiti cijeli protuobavještajni sustav, utjecati na američke građane i u konačnici podešavati izborne rezultate, postavlja se logično pitanje – što su onda radile američke obavještajne i sigurnosne agencije? U najmanju ruku, nakon takvog skandaloznog sigurnosnog proboja sa – prema tvrdnjama američke administracije – direktnim učincima na američku političku scenu, cijeli sigurnosni sustav trebao bi biti preplavljen suspenzijama, ostavkama i smjenama vodećih ljudi. No, oni su i dalje u svojim uredima, a sam američki predsjednik je upravo od njih zatražio temeljitu istragu.

Također se postavlja i pitanje – koja je svrha javne objave ovako osjetljive i za SAD i njegov sigurnosni sustav kompromitirajuće informacije, posebice u slučaju ako je točna, jer njeno iznošenje u javnost je u potpunoj suprotnosti sa svim pravilima struke? Javna objava samo ometa ili čak onemogućava daljnju, ozbiljnu operativnu obradu i istragu. Istodobno ponižava američku državu, američki politički sustav i društvo u cjelini i dovodi ih u razinu neuređenih i propalih država Afrike i Bliskog istoka, na kojima je dosadašnja američka administracija u suradnji s europskim saveznicima trenirala provođenje liberalnih revolucija i nametanje demokracije.





Objavom CIA-ine analize nastala je ponižavajuća i nedopustiva situacija da se obavještajne strukture pred javnošću međusobno optužuju i praktički dovode u pitanje legitimitet predsjedničkih izbora. Sasvim je izgledno da procjena CIA-e i njeno puštanje u javnost cilja više na političke učinke, nego na utvrđivanje stvarnih činjenica, jer je potpuno isključeno da bi jedna od najsposobnijih i najmoćnijih obavještajnih organizacija suvremenog svijeta, bez zahtjeva politike, ikada na svjetlo dana pustila ovakvu analizu koja bi, zapravo, trebala biti tek podloga za daljnji operativni rad.

Inače, gotovo je sigurno da je ruski obavještajni i propagandni instrumentarij djelovao, no veliko je pitanje – koji su stvarni ruski dosezi u američkom političkom i društvenom okolišu? Imalo ozbiljan utjecaj na američku unutarnju politiku i izborne procese sasvim sigurno je izvan njihovog dometa. Oni su nešto petljali, ali sa skromnim učincima, na bitne elemente političkih procesa.

Po svemu se čini da im je, zapravo, ključni oslonac činjenica da izborna gubitnica Hillary Clinton i njeni najbliži suradnici, nemaju ni minimum, dužnosnicima potrebne sigurnosne kulture, da stalno gube nekakve dokumente i koriste neadekvatna sredstva komunikacije. Tako je Clinton čak i za vrijeme dok je bila američka državna tajnica, umjesto službenog i zaštićenog uređaja, koristila nekakav privatni, dječji, pa njeni mailovi i danas plutaju internetskim medijskim prostorom.





Kako je Clinton nakon izbornog poraza izrazito manje politički operativno aktivna, tako slabe i ruske opcije pribavljanja dokumetacije i njenog medijskog dilanja. Izabrani predsjednik Trump nazvao je procjenu CIA-e – apsurdnom, a njegov novi zamjenik državnog tajnika, John Bolton, upozorio je da bi to mogla biti „false flag“ operacija, sa ciljem stvaranja „priče o Trumpu kao ruskom čovjeku“.

I uistinu, jedini pravi razlog ovakvom, može se slobodno reći neprofesionalnom i političkom ispadu obavještajnog sustava je – politički – sa ciljem pokušaja kompromitiranja izbornih rezultata predsjedničkih izbora i dovođenje u pitanje preuzimanja vlasti izabranog predsjednika Donalda Trumpa.

Otkrivanje neučinkovitosti dosadašnje vanjske politike

Indikativno je da je do CIA-nog napada došlo upravo u trenucima kada je Donald Trump počeo stvarati svoj predsjednički tim i kada je na najvažnije funkcije koje se odnose na vanjsku politiku SAD-a, postavio ljude koji su od ranije bili u sukobu s Obaminom koncepcijom američke vanjske politike.

Riječ je o očitoj reakciji dijela obavještajnog sustava kojeg su nahuškali izborni gubitnici, na izgledno pozicioniranje ljudi s kojima su već ranije vodili sukobe oko načina provođenja američke vanjske politike i da je sve skupa nastavak starog međusobnoga rata koji je sada u ekstremnom obliku, na sramotu američke demokracije, isplivao pred javnošću.

Liberalni gubitnici izbora spremni su, naime, nakon organiziranja prosvjeda protiv Trumpa po američkim gradovima po uzoru na revolucije tzv. “arapskog proljeća“, na svaki oblik blaćenja američkog demokratskog sustava kako bi posljednjim očajničkim potezima pokušali zaustaviti da vodstvo američke politike preuzme Donald Trump, pa je nakon višestoljetnog postojanja postao upitan čak i elektorski izborni sustav.

Reakcija je to na postavljanje Rexa Tillersona na mjesto državnoga tajnika, Johna Boltona na mjesto njegova zamjenika, Mikea Pompeoa za direktora CIA-e, generala Johna Kellya na mjesto ministra domovinske sigurnosti i generala Jamesa Mattisa na poziciju ministra obrane, a posebice na postavljanje generala Michaela Flynna na mjesto predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost. Ne treba ni spominjati da im je tlak podignulo i uvođenje u administraciju Stephena Bannona, također nekadašnjeg visokog časnika američke mornarice i vlasnika, kako ga američki i europski mainstream mediji nazivaju – “desničarskog i ksenofobičnog portala ‘Breitbart’”, na poziciju glavnog predsjednikovog savjetnika.

No, upravo ovaj napad dijela obavještajnog i sigurnosnog sustava predvođenog CIA-om, na buduću Trumpovu administraciju, otkriva tajnu nove Trumpove ekipe koja bi trebala voditi vanjsku politiku. Objašnjava i njen, naoko zbunjujući sastav s ljudima bitno različitih stavova prema pojedinim akterima međunarodnih odnosa, od novog državnog tajnika Tillersona, koji je kao bivši ravnatelj naftnog diva “Exona” surađivao s Rusima, do generala Mattisa, koji bi najradije udario i po njima i po Irancima, a da ne govorimo o zamjeniku državnog tajnika i budućem operativnom voditelju američke vanjske politike, Johnu Boltonu, koji Rusiju, uz islamistički ekstremizam, također doživljava glavnim neprijateljem i koji je, svojedobno, svoje strateško promišljanje o Iranu za “New York Times” sažeo u naslovu: “To Stop Iran`s Bomb, Bomb Iran”- (Da se zaustavi iranska bomba, bombardirajte Iran).

Stječe se dojam da je riječ o na brzinu i bez kriterija sklepanom vanjskopolitičkom timu. No, takav ne bi izazvao sadašnju reakciju izbornih gubitnika i pokušaja onemogućavanja Donalda Trumpa u preuzimanju predsjedništva. Upravo suprotno, baš u tim ljudima koje je oko sebe okupio Trump, upravo u tom timu koji treba provoditi američku vanjsku politiku za Trumpova mandata, koji je naizgled sastavljen od suprotnosti, krije se pravi razlog uzbune washingtonskog establišmenta.

Na licima njihovih političkih protivnika više se ne vidi početni podsmijeh prema Trumpu nego, nakon prvih prijedloga imenovanja, zabrinutost i očaj, kao da predosjećaju da će novi Trumpovi ljudi otkriti svu ispraznost i neučinkovitost vanjske politike koju su oni vodili za dvostrukog Obaminog mandata.

CIA gubi glavnu riječ!

Da bi se shvatilo zbog čega ti ljudi predstavljaju potencijalnu bombu za dosadašnju američku vanjsku politiku, odnosno za kreatore dosadašnje američke vanjske politike, treba vidjeti što ih povezuje, što im je zapravo zajednički nazivnik. To je svima njima, otvoreno protivljenje dosadašnjoj koncepciji planiranja i provođenja američke vanjske politike, protivljenje stavljanju težišta američke tvrde moći na provođenje tajnih operacija u inozemstvu, pri čemu je glavnu riječ vodila CIA, pa stoga nije ni čudo što sada, u trenucima dok čeka novoga ravnatelja, agencija i predvodi otpor.

Svi oni su se godinama protivili Obaminoj politici oslanjanja na nedržavne subjekte, kao što su islamističke organizacije različitih naziva, prilikom provođenja američkih vojno političkih operacija. Trumpovi novi ljudi zagovaraju otvoreno korištenje američke vojne sile kada je to u američkom interesu i kada je to potrebno, a ne oslanjanje na subverzivne operacije koje su, u konačnici, američkoj politici nanijele više štete nego koristi.

U suštini, na površinu je izbio potisnuti sukob Pentagona i dijela američke obavještajne strukture predvođene CIA-om, u trenutku kada su vrhunski američki generali, koji su svojedobno smijenjeni i umirovljeni zbog protivljenja Obaminoj vanjskoj politici i načinu korištenja američke vojne moći, došli u predvorje vlasti. Oni su mišljenja, i nisu ga nikad skrivali, posebice ne general Matiss, da u projekciji američke moći mora djelovati američka vojska, umjesto kompromitirajućih operacija obavještajnih agencija, prije svih CIA-e, na koju se oslanjala Obamina administracija, pravdajući to izbjegavanjem direktnog korištenja američke vojne sile.

Hibridni rat preko CIA-e na koju se oslanjao Obama, posebice na Bliskom istoku, svojim je rezultatima zgrozio američku javnost, od prijatelja u arapskom svijetu stvorio neprijatelje, a neprijateljima pak omogućio da se približe centrima američkog kreiranja politike i zloupotrebe je za svoje ciljeve. Tako je, primjerice, planiranim i obavještajnim sustavom vođenim revolucijama tzv. “arapskog proljeća“, u sudski kavez stavljen američki saveznik Hosni Mubarak, saveznički Egipat gurnut u kaos i bačen u ruke islamističkih radikala. A upravo Egipat, prema generalu Mattisu uz, od Obamine administracije odbačeni Pakistan, mora ponovno postati jedna od uporišnih točaka američke bliskoistočne strategije i rata protiv islamističkog ekstremizma s kojim SAD treba prestati manipulirati i ozbiljno se posvetiti njegovu uništenju.

Po njima je najveći američki neprijatelj upravo islamistički ekstremizam i sunitski i šijitski ili, kako oni politički nekorektno kažu – „islamski ekstremizam“ i „radikalni islam“, pa je tako general Michael Flynn, uz Michaela Ledeena, koautor knjige pod znakovitim naslovom “The Field of Flight: How We Can Win the Global War Against Radical Islam and Its Allies.”

Otvoreno djelovanje dostojno SAD-a kao velesile

Svi novi Trumpovi ljudi koji će kreirati i provoditi američku vanjsku politiku, od samih početaka pregovora bili su protiv nuklearnog ugovora s Iranom za kojeg smatraju da riječ o čistoj prijevari, jer je Iran “za ništa dobio sve” i otvorenu mogućnost konvencionalnog djelovanja na širokom prostoru Bliskog istoka.

Takva politika na terenu, više nije davala nikakvoga učinka i američkoj politici su potrebni rezultati, a ne nastavak neuspjelih podzemnih operacija koje izazivaju samo podsmijeh javnosti. Novi Trumpovi ljudi vanjske politike, ne odbacuju ni takav način djelovanja, ali su mišljenja da oni ne mogu biti primarni.

Nikakvo organiziranje “događanja naroda” u Hong Kongu kroz “revoluciju kišobrana”, paktiranje s kineskim islamističkim snagama ili petljanje oko Tibeta, nije moglo toliko uznemiriti i zabrinuti vodstvo u Pekingu, kao što je to učinila jedna jedina Trumpova izjava kojom je doveo u pitanje načelo jedinstvene Kine, nakon razgovora s tajvanskom premijerkom. To je pozicija novih ljudi Trumpove vanjske politike i to je njihov zajednički nazivnik – otvoreno djelovanje dostojno SAD-a kao velesile.

Mračne operacije CIA-e, uz korištenje islamističkoga ekstremizma i privatnih paravojnih formacija kao primarnog instrumenta djelovanja, prema njima nemaju učinka i potrebno je radikalno drukčije djelovanje u primjeni američke sile. Tu leži tajna CIA-nog odnosa prema Trumpu i njegovoj novoj administraciji i zato je bilo moguće da tu agenciju pokušaju iskoristiti izborni gubitnici.

Uostalom, i sam izabrani predsjednik Donald Trump je prigodom imenovanja Rexa Tillersona za državnog tajnika, naznačio da dosadašnja politika Obamine administracije nije davala učinka, da je došla do svojih krajnjih granica i da su potrebni stvarni rezultati. Trump je tom prigodom izjavio:

Rex će biti žestoki odvjetnik američkih interesa u svijetu… On će ispraviti godine vanjskopolitičkih pogrešaka i katastrofa. Amerika je upala u začarani krug propalih intervencija koje su potkopale našu sigurnost i skupo nas koštale u novcu i životima. Uništit ćemo ISIL, a u isto vrijeme ćemo voditi vanjsku politiku koja će, napokon, učiti iz pogrešaka u prošlosti. Prestat ćemo gledati kako srušiti režime, vlade i narode. Naš cilj bit će stabilnost, a ne kaos, jer se želimo okrenuti izgradnji i jačanju svoje vlastite zemlje – krajnje vrijeme je za Ameriku.”

Još izravniju poruku o katastrofalnim rezulatima Obamine politike i pogrešnom načinu korištenja američke sile, Trump je izrazio odmah nakon pobjede na izborima 8. studenoga, u CBS-ovom showu “60 Minutes”, kada je voditeljici Lesley Rene Stahl, u kontekstu opisivanja loših učinaka Obamine vanjske politike izjavio:

Mi imamo velike generale, imamo sposobne generale … ali bit ću iskren s vama, pogledajte njihov dosadašnji posao. Okay, pogledajte što su na poslu do sada učinili. Oni nisu izvršili svoj posao.” Trump je, dakako, naglašavajući istodobno sposobnost američkih generala, jasno ustvrdio da je pogreška u politici koja im je davala zadaće i koja je pogrešno koristila američku vojnu silu.

Al Qaeda nije poražena, porasla je za čak četiri puta!

Na činjenicu da je politika pogrešno koristila američku vojnu silu, upozoravali su i generali Mattis i Flynn, zbog čega su smijenjeni i umirovljeni, ali su ipak nastavili uporno javno djelovati i iznositi svoje stavove. Budući Trumpov ministar obrane, general Mattis, čak je i svjedočio pred američkim Kongresom o aspektima pogrešne Obamine politike u odnosu na islamistički terorizam i vođenje beskonačnih bliskoistočnih ratova.

Tako je Mattis, zajedno s drugim umirovljenim američkim generalima i admiralima još 27. siječnja 2015. svjedočio pred Odborom za oružane snage američkog Senata. Američki generali oštro su i argumentirano kritizirali politiku Obamine administracije na Bliskom istoku i u ratu protiv islamističkog terorizma, navodeći da je u posljednjih pet godina, holding islamističkog terora, predvođen Al-Qaedom i ISIL-om, narastao za četiri puta.

Na senatski zahtjev, pred Odborom u kojem su i veterani američkih ratova u Iraku i Afganistanu, kao što je senator Joni Ernst, pored Jamesa Mattisa, svjedočili su i umirovljeni general Jack Keane i admiral William Fallon.

Pogrešnom politikom, postavljanjem nerealnih ciljeva pred minimum vojnih snaga i praktički strategijom bez strategije, predsjednik Obama postigao je da ratni napori u Iraku i borba protiv Al-Qaede i ISIL-a ne daju rezultate i da je došlo do eskalacije islamističkog terora oličenog u kalifatu Islamska država – sažetak je njihova izlaganja. U svjedočenjima su dali na znanje da se iza različitih ekstremističkih skupina svih mogućih naziva, uključujući i Boko Haram i ISIL, krije jedna krovna organizacija za koju se mislilo da je gotovo poražena – Al Qaeda. Svi ostali, kako god se zvali i gdje god djelovali, samo su njene filijale.

General Keane je, koristeći situacijske mape, alarmantno naglasio: „Kao što možete vidjeti na karti, Al-Qaeda, unatoč našim vojnim naporima, počinje dominirati u sve više zemalja. U stvari, ona je narasla za četiri puta u posljednjih pet godina. Islamska država i ISIL izrasli su iz Al-Qaede u Iraku koja je nakon povlačenja američke vojske postala ISIL i proširila se 2012. godine i na Siriju. Je li moguće gledati u tu kartu pred vama i zaključiti da američka politika i strategija funkcioniraju i da je Al-Qaeda u povlačenju? Upravo suprotno, naša politika nije uspjela.“

Taj vijetnamski veteran bio je u vodstvu američke invazije na Irak, a nakon umirovljenja 2003. godine, kao vojni savjetnik Fox Newsa, promicao je aktivno djelovanje američke vojske protiv pobunjenika u Iraku. Podržavao je i strategiju tadašnjeg zapovjednika snaga u Afganistanu, generala Davida Petraeusa, koji je tvrdio da samo nadmoćne kopnene snage jamče pobjedu nad pobunjeničkim skupinama. I danas vojnički razumno zahtjeva upotrebu kopnenih snaga protiv ISIL-a, jer se samo zračnim udarima ne može poraziti, a novac i materijalna sredstva se nerazumno troše.

Umirovljeni generali u Senatu su izložili da je cilj Al-Qaede ostvariti dominaciju u svim zemljama islamskog svijeta, a general Keane naglasio je da se radi o dosad najvećem islamističkom pokretu koji ima globalne svjetske ambicije: “Američki političari odbijaju točno nazvati taj pokret radikalnim islamizmom. Mi nismo precizno definirali njegovu ideologiju i nemamo cjelovitu startegiju njegova zaustavljanja.“ I ostali generali složili su se da SAD treba jasnije iznijeti svoje političke stavove i definirati neprijatelje.

General Mattis je tada ustvrdio da „Amerika treba osvježenu strategiju nacionalne sigurnosti“, a „…strategija bez stava u Iraku nema svrhe i učinka. Moramo se trgnuti iz defenzivnog čučnja i na strateškoj se razini postaviti čvrsto i ofenzivno u obrani naših vrijednosti.

Identičnu poruku administraciji predsjednika Obame, uputio je svega mjesec dana ranije, najavom svoje ostavke i sam ministar obrane, republikanac Chuck Hagel, koji više nije želio sudjelovati u bizarnoj i po mnogo čemu dvoličnoj politici prema islamističkom ekstremizmu i ISIL-u koju je provodila administracija predsjednika Obame.

Nova Trumpova vanjskopolitička ekipa, svojim sastavom, ranijim djelovanjem i javnim nastupima, već sada u velikoj mjeri ocrtava obrise nove Trumpove vanjske politke i ukazuje na njen dominantni smjer. Moćni kompleks islamističkog ekstremizma, sačinjen od terorističkih organizacija, obavještajne i medijske podrške dijela arapskih država predvođenih zaljevskim monarhijama i zapadnim manipulatorima koji ga iskorištavaju u cilju ostvarenja geopolitičkih ciljeva svojih državnih politika, mogao bi se prvi naći na udaru vanjskopolitičke doktrine nove američke administracije…

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like