Trump će stati na kraj islamističkom terorizmu!

Nakon što je Donald Trump 19. prosinca elektorskim glasovanjem i službeno potvrđen kao novi američki predsjednik, orkestrirana kampanja liberalnih izbornih gubitnika sa ciljem njegova političkog i moralnog difamiranja – koju je podržala većina vodećih medija, dio korporativne strukture i dio sigurnosno-obavještajnog sustava – naglo je splasnula.

Jenjavaju i javni prosvjedi po ulicama američkih gradova oblikovani i vođeni po obrascu, liberalno-ljevičarskoj eliti toliko omiljenih „događanja naroda“ i tzv. „arapskih demokratskih revolucija“. Čuje se samo njihovo škrgutanje zubima i potiho brundanje potisnutog bijesa i očaja dok izabrani američki predsjednik na vodeće pozicije buduće američke vanjske politike, postavlja iskusne menadžere i generale koji se godinama protive Obaminom prostituiranju američke politike kroz slabo prikrivenu suradnju sa sada već, do globalne razine, naraslim holdingom islamističkog terorizma.

On je, prema strateškim promišljanjima aktualne washingtonske administaracije trebao, baš kao nekada u Afganistanu, ponovno poslužiti američkim strateškim ciljevima, ovaj put kao sredstvo „liberalnih intervencija“ po bliskoistočnim i azijskim prostorima koje će, slamanjem tamošnjih nacionalnih država i geopolitičkim prekrajanjima, otvoriti put realizacije američkih i europskih geopolitičkih i geoekonomskih interesa.

Istodobno bi pritisnuli Rusiju na koju bi prenijeli djelovanje i prekinuli kineski ekonomski prodor prema Zapadu kroz projekt „Novog puta svile“. No, ništa od toga – islamistički saveznici ovaj put su opako namagarčili američku i europsku politiku koja je završila u slijepoj ulici, ali su ju zato uspješno iskoristili za projekciju svoje globalne agende, čijim početnim učincima u zapadnom svijetu upravo svjedočimo.

Trumpova administracija stoga cilja na stvaranje efikasne američke vanjske politike – u kojoj će teško biti više mjesta za manje ili više umjerene podružnice islamističkog holdinga – i njeno podizanje iz funkcionalnog i moralnog blata u koji je utjerana za dva mandata predsjednika Obame. Vanjskopolitički tim koji svojim imenovanjima stvara izabrani predsjednik i političke osobnosti njegovih novih suradnika, daju naznake osnovnih obrisa nove američke vanjske politike.

Postavljanje Rexa Tillersona na mjesto državnoga tajnika, Johna Boltona na mjesto njegova zamjenika, Mike Pompeoa za direktora CIA-e, generala Johna Kellyja na mjesto ministra domovinske sigurnosti, generala Jamesa Mattisa na poziciju ministra obrane, a posebice postavljanje generala Michaela Flynna na mjesto predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost, te Stephena Bannona, također nekadašnjeg visokog časnika američke mornarice i vlasnika, kako ga američki i europski mainstream mediji nazivaju, “desničarskog i ksenofobičnog portala“ “Breitbart”, na poziciju glavnog predsjednikovog savjetnika, rječito najavljuje promjenu modaliteta realizacije američkih vanjskopolitičkih ciljeva.





Gotovo je potpuno izgledno da je jedna epoha američke vanjske politike i modaliteta promicanja i zaštite američkih interesa završila i da je na pomolu nova. Dosadašnja politika iscrpila je svu svoju snagu, utjecaj na partnere i neprijatelje i ukupni kredibilitet. Stvara se nova američka politika kojoj je u središtu i dalje zaštita američkih geostrateških interesa, ali s promijenjenim prioritetima i načinima djelovanja.

Mijenjaju se strateška uporišta i potpuno je predvidivo da će se kao instrument američke politike sve manje koristiti islamistički ekstremizam i da će se Washington na Bliskom istoku, umjesto zakulisnog petljanja s organizacijama islamističkog terora, sve više oslanjati na savezničke državne subjekte. Prljava zlouporaba islamističkih organizacija, na kraju je za američku politiku donijela više štete, nego koristi. Politika se nužno morala promijeniti i zbog toga je na scenu stupio Donald Trump i administracija koju on formira.

Novi cilj je – stabilnost, upravo suprotno od onoga što je 2011. godine izjavila tadašnja državna tajnica Hillary Clinton: “Do sada smo na Bliskom istoku održavali stabilnost, a sada želimo promjene.” Te promjene dovele su do katastrofalnog razvoja događaja i slijepe ulice u kojoj se našla američka politika. Besmislena i kompromitirajuća agenda izvoza liberalne demokracije, uz rušenje nepodobnih vlada, sada će biti znatno reducirana, a i onda kada mora, SAD će prema onome što se može iščitati iz Trumpovih najava, nastupati onako kako je oduvijek i tradicionalno nastupao – kao moćna vojna sila u svoje ime i za svoj račun, a ne se upuštati u beskrajne kontraproduktivne i štetne igre skrivača iza holdinga islamističkoga terorizma i blefiranih beskonačnih ratova protiv njega.





Islamistički ekstremisti su namagarčili američku politiku i na kraju ju iskoristili u svoju korist i tome ekipa koju je organizirao Trump namjerava stati na kraj. Islamistički terorizam nikada nije bio jači kao sada nakon dva mandata predsjednika Obame i njegove administracije. Obama je vodio nekonvencionalnu, hibridnu vanjsku politiku s kombinacijom propagandnog, diplomatskog, obavještajnog i subverzivnog djelovanja, uz pažljivo doziranu primjenu vojne sile na širokom frontu bez jasno izraženog težišta udara.

To se pokazalo skupo i za američki proračun i za živote američkih vojnika, koji su se našli na vatrenoj crti bez jasno određenih ciljeva, pa čak i bez jasno definiranog neprijatelja. Okvirni neprijatelj je nominalno bio terorizam, ali je njegovo definiranje bilo potpuno onemogućeno podjelama islamističkih terorista na umjerene i ekstremne, koje su poticale i same terorističke organizacije u cilju zbunjivanja neprijatelja.

Predsjednik Obama je generala Mattisa iznenada i bez prethodnog razgovora i upozorenja smijenio i umirovio 2013. s položaja zapovjednika CENTCOM-a zaduženog za Sjevernu Afriku, Bliski istok i središnju Aziju

General Mattis smatra da je rušenje sekularnih arapskih nacionalnih država kroz revolucije tzv. ‘arapskog proljeća’, uzrok sadašnjeg bliskoistočnog ratnog kaosa

Mattis je protivnik zbunjujućih podjela islamističkih skupina na ekstremne i umjerene, jer ih sve smatra ekstremnima – s njima se ne smije manipulirati, nego ih uništavati

Mattis nije bijesan, nego uvijek govori istinu

Europski mainstream mediji i dalje Mattisov nadimak ‘Mad Dog’ zlonamjerno prevode kao ‘Pobješnjeli pas’. A on je taj nadimak dobio jer nikad, čak ni u najtežim trenucima, nije rekao ništa drugo osim – istine. U tom kontekstu ‘Mad Dog’ znači – ‘Neobuzdani pas’, onaj kojega je teško dozvati k nozi…

Budućeg ministra obrane, generala Jamesa Mattisa zvanog “Mad Dog”, predsjednik Obama iznenada je bez ikakvog prethodnog razgovora i upozorenja smijenio i umirovio 2013. godine s položaja zapovjednika CENTCOM-a (United States Central Command) zaduženog za Sjevernu Afriku, Bliski istok i centralnu Aziju, zbog njegovog upornog protivljenja paktiranju s pojedinim sunitskim islamističkim frakcijama u Siriji i Iraku i istodobnom pregovaranju o nuklearnom programu sa šijitskim Iranom, čiju upravljačku elitu Mattis također smatra promotorima ekstremizma. Po njemu su i sunitski i šijitski politički islam najveći neprijatelji Amerike.

General nije ni znao da je smijenjen dok ga o tome, za vrijeme putovanja na jedan od sastanaka, nije obavijestio njegov pomoćnik. Mattis od politike nije samo tražio slobodu djelovanja američke vojne sile prema zakonima struke i logike, nego se otvoreno, žestoko i javno protivio nuklearnim pregovorima s Iranom. Govorio je: “Što ćete učiniti s Iranom kada zaključite to nuklearno pitanje, a on i dalje ostane neprijatelj? Što ćete učiniti ako Iran tada i dalje nastavi, kroz svoje konvencionalne vojne sposobnosti, ugrožavati američke interese i predstavljati neposrednu opasnost za američke ratne brodove u Perzijskom zaljevu? I što tada, čime ćete ga onda priklještiti? Nemate više instrumenata djelovanja na njega, jer ste Teheranu već sve dali.”

General Mattis je stava da je rušenje sekularnih arapskih nacionalnih država kroz revolucije tzv.“arapskog proljeća“, uzrok sadašnjeg bliskoistočnog ratnog kaosa koji se može prevladati samo povratkom podrške sekularnim političkim snagama i obnovom nacionalnih arapskih država uz potpuno uništenje islamističkog radikalizma. Izraziti je protivnik zbunjujućih podjela islamističkih skupina na ekstremne i umjerene, jednostavno zato što ih sve smatra ekstremnima, s kojima se ne smije manipulirati, nego ih uništavati.

Takav stav iskazao je i svjedočeći pred senatskim Odborom za oružane snage u siječnju 2015., kada je zatražio promjenu strategije nacionalne sigurnosti, tvrdeći da prema njegovim zapovjednim iskustvima s terena, Obamina „strategija bez stava nema svrhe i učinka“.

Inače, europski mainstream mediji i dalje Mattisov nadimak “Mad Dog” zlonamjerno prevode kao “Pobješnjeli pas”, zanemarujući kontekst u kojem je dobio taj nadimak – riječ je o generalu koji je uvijek iznosio svoje mišljenje, koji je visoko obrazovan, s knjižnicom od 8 tisuća naslova i kojemu su vojna logika i životi vojnika koje vodi, uvijek bili ispred politike i njenih zapovjedi.

On je taj nadimak dobio jer nikad, čak ni u najtežim trenucima, često ignorirajući političke obzire, nije rekao ništa drugo osim – istine. U tom kontekstu “Mad Dog” znači – “Neobuzdani pas”, onaj kojega je teško dozvati k nozi i koji je uvijek spreman izvesti nešto neočekivano. To je pravo značenje Mattisovog nadimka, a ne – “Bijesni pas”. Mattis nije bijesan, nego govori istinu.

Nova uloga CIA-e

General Michael Flynn je smijenjen i izbačen iz Obamine administracije jednostavno zato što se, prema ‘The Political Insideru’, usudio ‘nazvati naše neprijatelje onim što stvarno jesu – radikalnim islamistima’

Budući Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, general Michael Flynn, imao je sudbinu sličnu Mattisovoj, jer se nije uklapao u kalupe Obamine vanjske politike, odnosno načine korištenja američke vojne moći. Kao bivši zamjenik ravnatelja “National Intelligence” i ravnatelj vojno obavještajne službe “Defense Intelligence Agency” (DIA), od srpnja 2012. do kolovoza 2014. smijenjen je i izbačen iz Obamine administracije jednostavno zato što se prema “The Political Insideru” usudio “nazvati naše neprijatelje onim što stvarno jesu – radikalnim islamistima”.

Nakon odlaska u mirovinu, general Flynn otvoreno je Obaminu strategiju borbe protiv islamističkog terorizma za “Daily Caller News Foundation” nazvao antistrategijom, a predsjedniku Obami predbacio poricanje neprijatelja protiv kojeg se, tobože, bori. Sukob generala Flynna s washingtonskom administracijom otvoren je kolovozu 2012. godine direktnim sudarom s državnom tajnicom Hillary Clinton, koja je uporno ignorirala izvješća njegove službe da oružje koje se preko posrednika, u organizaciji američkih obavještajnih službi, dostavlja tzv. “umjerenim pobunjenicima“ u Siriji, u konačnici redovito završava u rukama ekstremista, odnosno da su idejna i funkcionalna razgraničenja između tako klasificiranih skupina vrlo fluidna i da će nastavak takve politike dovesti do onoga što je kasnije postalo poznato kao – ISIL.

Flynn je još tada, prema nedavno deklasificiranim izvješćima, upozoravao na mogućnost stvaranja nekakvog ekstremističkog emirata na dijelovima Sirije i Iraka, što bi odgovaralo strateškim interesima islamističkih sponzora – Saudijskoj Arabiji, Kataru i Turskoj. Sukob je prema Flynnu eskalirao kada je shvatio da nije slučajno što politika odbija uvažavati izvješća DIA-a i da se na terenu stvari odvijaju, zapravo, u smjeru kakav želi – washingtonska politika. Rezultat je bio njegova smjena, uz organizirano omalovažavanje njegova rada i izvješća čije su se procjene razvoja događaja, nažalost, pokazale točne.

Krajem 2015. godine, u intervjuu „Al Jazeeri“, general Michael Flynn je izričito izjavio da je američka politika znala da oružje dostavljeno sirijskim pobunjenicima završava u rukama ISIL-a još od 2012. godine, da je bila upoznata s jačanjem ISIL-a i mogućim posljedicama, ali nije željela reagirati. Michael Flynn je zaključio: „Washington nije spriječio rast ISIL-a. Mislim da je to svjesna odluka.“ Na pitanje voditelja Mehdi Hasana, zašto nije pokušao zaustaviti transfere oružja islamističkim ekstremistima, Flynn je odgovorio: “Mrzim to reći, ali to nije bio moj posao. Moj posao je bio osigurati točne obavještajne podatke, što sam i učinio“.

Flynn se također protivio nuklearnom sporazumu s Iranom tvrdeći da će Iran, na ovaj ili onaj način, doći do nuklearnog oružja i da sporazum Iranu samo otvara veći manevarski prostor. U svezi Irana u istom intervjuu za “Al Jazeeru” je izjavio: “Vjerujem da će Iran imati nuklearno oružje, bez obzira na sporazum. To će se dogoditi, a tada šansu ima samo onaj tko postupa onako kako sam davno naučio u vojsci – biti spreman u trenutku kada se nešto dogodi. Je li s ovakvim postavkama američka politika spremna? Iransko nuklearno naoružavanje izazvat će nuklearnu utrku na Bliskom istoku u koju će se uključiti i Saudijska Arabija i eventualno Egipćani. Je li američka politika za to spremna?”

“Poanta mog odnosa s Obamom je u sljedećem: Ja sam bio rukovoditelj jedne od najvećih obavještajnih službi na svijetu. On me je dva puta imenovao, jednom kao zamjenika ravnatelja “National Intelligence”, a drugi put kao ravnatelja obavještajne službe američkih oružanih snaga, DIA-e i na tim fukcijama sam proveo pet godina, a da se nikad nisam susreo sa njim”, na taj je način slikovito Flynn iskazao Obamin odnos prema američkoj vojsci i njenim vodećim ljudima.

General Flynn je mišljenja da su dijelovi američkog obavještajnog ustroja, prije svih CIA, slijedeći političke odluke Obamine administracije, otišla predaleko u upletanju u operacije koje imaju izrazito vojni karakter. Pritom je osnovna obavještajna djelatnost i to ona zasnovana na podacima ljudi s terena, potisnuta u drugi plan i nije bila dovoljno učinkovita. Stoga je najavio opsežnu rekonstrukciju obavještajnog sustava u kojem će svih 16 obavještajnih agencija biti izravno podređene “National Intelligenceu”, kao krovnoj agenciji , koja će u realnom vremenu objedinjavati sve operativne podatke i upravljati radom i kadrovskim resursima svih ostalih.

Flynn navodi kako je apsurdno da u sadašnjem ustroju „National Intelligence”ne može smijeniti nikoga u CIA-i i da će se takva situacja okončati planiranom reorganizacijom kada on preuzme dužnost predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost. Inače, za razliku od ostalih, za imenovanje savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednik Trump ne treba potvrdu Kongresa i postavljanje Flynna isključivo ovisi o Trumpovoj volji.

Mike Pompeo, novi ravnatelj CIA-e

Pompeo se u kontekstu svojih zahtjeva za jačim nastupom protiv islamističkih ekstremista svih naziva i stupnjeva umjerenosti ili neumjerenosti, načelno složio s Flynnovom reorganizacijom obavještajnog sustava.

Za novog ravnatelja CIA-e predviđen je tvrdi igrač, Mike Pompeo, poznat po izjavi da vojni zatvor Guantanamo Bay treba proširiti, a ne ukinuti i da režimom tajnih zatvora CIA-a, osim sunitskih ekstremista, treba obuhvatiti i šijitske. On se u kontekstu svojih zahtjeva za jačim nastupom protiv islamističkih ekstremista svih naziva i stupnjeva umjerenosti ili neumjerenosti, načelno složio s Flynnovom reorganizacijom obavještajnog sustava.

Nije stoga nimalo neobično što su izborni gubitnici udar na Trumpa pred elektorsku potvrdu, za koju su se nadali da bi mogla izostati, izvršili upravo preko obavještajnih struktura koje, zapravo, gube svoja uporišta u administraciji i vodeću ulogu u američkoj vanjskoj politici čiji se novi obrisi naslućuju.

Rex Tillerson, državni tajnik

Kruna svih imenovanja koja se odnose na vanjsku politiku je postavljenje izvršnog ravnatelja naftnog diva ExxonMobila, Rexa Tillersona, za državnog tajnika. Teško je naći osobu koja bi preciznije mogla dočarati samu suštinu Trumpove vizije vanjske politike – umijeće balansiranja svojim i protivničkim interesnim opcijama i u konačnici, umijeće sklapanja nagodbe u svoju korist.

Idejni okviri Trumpove vanjske politike predvidljivo će se okretati oko stavova koje je Trump, slikovito se pozivajući na svoju knjigu iz davne 1987. godine, „The Art of the Deal“, s koautorom Tonyjem Schwartzom, iznio tijekom 2000. godine, kada se poigravao mogućnošću da jednom postane američki predsjednik. Tada je ustvrdio: “Tijekom hladnog rata, vanjska politika je bila velika šahovska igra između SSSR-a i SAD-a i njihovih saveznika i mnoštva drugih država kao promatrača. Ali, pad SSSR-a je promijenio sve, imamo posla i surađujemo s mnogima diljem svijeta, od slučaja do slučaja. I mnogi od tih prolaznika ne izgledaju nevino. Dani šahista su prošli i američka vanjska politika se mora staviti u ruke – dealmakera“.

Trump je tada i opisao kakav bi pravi ugovarač poslova ili tvorac nagodbi trebao biti: “Pravi dealmaker može držati više lopti u zraku, vagati suprotstavljene interese drugih nacija i pritom iznad svega stavljati američke interese na prvo mjesto. Pravi dealmaker zna kada treba biti tvrd i kada se treba povući. On zna kada treba blefirati i zna kada treba prijetiti, ali samo ako je uistinu spreman i provesti prijetnju. Dealmaker je lukav, tajnovit, koncentriran i nikad ne postiže manje od onoga što želi. Prošlo je mnogo vremena od kada je Amerika imala takvog predsjednika“.

Tijekom 20. stoljeća za dvojicu američkih predsjednika se može reći da su bili „dealmakeri“ prema Trumpovu ukusu. Prvi je, Franklin Delano Roosevelt, koji je političkim manevriranjem uvjerio američku javnost u potrebu napuštanja izolacionizma i uveo SAD u 2. svjetski rat u kojem je uz istodobnu primjenu vojne sile i serije nagodbi, nadigrao i neprijatelje i saveznike i svoju državu doveo do statusa svjetske supersile. Drugi je Richard Nixon koji je opet u isključivom američkom interesu osmislio i realizirao nagodbu o sustavu petrodolara i pokrenuo diplomatske odnose s komunističkom Kinom, izveo je na svjetsku pozornicu i time srušio svjetski značaj drugog velikog komunističkog igrača, sovjetskog imperija i time i u konačnici pokrenuo postupni pad sovjetskog imperija.

Trump još nije ni preuzeo predsjedništvo, a već je odigrao nekoliko „dealmaker“ partija. Dovodeći u pitanje princip jedne Kine, razgovorom s tajvanskom premijerkom, poslao je Kini poruku da bi Peking mogao razmisliti o promjeni modaliteta svojih trgovinskih odnosa sa SAD-om i razmjerima projekcije svoje moći u Južnokinskom moru i, dakako, o svom utjecaju na sjevernokorejsku politiku i nuklearni program.

Nakon izjave ruskog predsjednika Putina o potrebi jačanja ruskog nuklearnog potencijala, Trump je odmah hladno izjavio da se slaže i da bi SAD također trebao ojačati svoj nuklearni arsenal.

Teheran je pak na iglama već samo zato što je Trump na istaknute položaje svoje administaracije postavio glasne protivnike nuklearnog sporazuma s Iranom.

Rex Tillerson je kao, vanjskopolitička desna ruka predsjednika „dealmakera“ idealan, jer je i sam vrhunski „dealmaker“. Pa on je samouvjereno i uspješno odigravao „dealmaker“ partije i sa samim Putinom, zbog kojega pola sadašnje američke administracije na čelu s predsjednikom i nesuđenom predsjednicom, bespomoćno cmizdri kako im je pokrao nekakve dokumente. Kao izvršni ravnatelj „ExxonMobila“, Tillerson je prigodom ugovaranja naftnih i plinskih poslova za „ExxonMobil“ i „American Power“ odigrao na ruskom Sahalinu riskantnu igru dovođenja pregovora na najvišu razinu ruske vlasti i potom do samog ruba propasti pregovaranja.

U jednom je trenutku predsjednik Putin ponudio svojom uredbom odobriti radove na projektu „Sahalin 1“, ali za Tillersona ni to nije bila dovoljna garancija. “Ne želimo raditi temeljem dekreta, nego temeljem trajnih ruskih zakona i propisa, a ako to ne možemo, onda uopće nećemo raditi“, izjavio je tada. Dobio je potom što je tražio – zakonima uređenu podlogu poslovanja, ali i trajno poštovanje ruske strane.

John Bolton, zamjenik državnog tajnika

John Bolton tvrdi da je nuklearni ugovor s Iranom prijevara i da je jedini način zaustavljanja iranskog nuklearnog programa – bombardiranje Irana.

Državnom tajniku Tillersonu, kao moćnom „dealmakeru“, kao zamjenik je pridružen tvrdi igrač i sve samo ne „dealmaker“, nekadašnji američki veleposlanik u UN-u, John Bolton koji, primjerice, tvrdi da je nuklearni ugovor s Iranom prijevara i da je jedini način zaustavljanja iranskog nuklearnog programa – bombardiranje Irana.

Kombinacija nije bez namjere, jer svaki pravi „dealmaker“ mora iza sebe imati adut sile. Ono što Tillerson meko uglavi, Bolton će, kao stvarni operativni izvršitelj vanjske politike, tvrdo provoditi u djelo.

Euri, ipak, za NATO!

Promjena većih razmjera moguća je, prema svemu sudeći, u odnosu prema Kini. Realno je očekivati tvrđi američki nastup. Iako je, zapravo, riječ o nastavku Obamine politike, Trump i njegovi savjetnici ostvarili su kontakt sa starom gardom američkih stratega na čelu sa Henryjem Kissingerom, koji u Obaminoj politici nisu vidjeli ništa drugo nego neshvaćanje temeljnih postavki na kojima počiva geopolitika. Po njima se ne može istodobno pritiskati i po Rusiji i po Kini, već pravi cilj treba biti njihovo razdvajanje na način da se jačanje pritiska na jednog aktera obavlja usporedno sa slabljenjem pristiska na drugoga.

Već prvi Trumpov potez nakon što je izabran, jasno je naznačio promjenu u čvršćem odnosu prema Kini. Telefonski poziv tajvanske premijerke Tsai Ing-wen, nije bio slučajan, niti Trumpov gaf, nego su ga organizirali državni protokol Tajvana i Trumpovi najbliži suradnici. Na kineske prigovore, Trump je u razgovoru za “Fox” uzvratio u svom „dealmaker“ stilu: “Ne znam zašto moramo biti privrženi politici jedne Kine, ukoliko ne napravimo dogovor s Kinom u drugim područjima, uključujuči i trgovinu. Ne želim da mi Kina dikitira, to je bio poziv za mene. I zašto bi neka druga zemlja trebala meni reći da ne smijem odgovoriti na poziv?”

Trumpova politika, kao i ranija Obamina, prebacuje težište na područje gdje američka politika ima legitimne interese kao pacifička sila. Ono što Obamina administracija nije uspjela postići masom kombiniranih hibridnih poteza, Trump je u svom stilu učinio prijetnjom presijecanja geostrateškog čvorišta, koje posljednjih 40 godina drži lance geopolitičkih i geoekonomskih tektonskih ploča svjetskog poretka – načelo jedne Kine. Ono je svojedobno omogućilo strateško izoliranje SSSR-a i na kraju njegovu disoluciju, ali je stvorilo novog moćnog protivnika američkoj politici koji je naraslom snagom napustio svoje dvorište i svoje interese promiče diljem svijeta.

Trumpova je politika, pomicanjem u vremenu zaustavljene vage balansa između Kine i Rusije, svjesna da će pritiskom na kinesku stranu u izvjesnoj mjeri smanjiti pritisak prema Rusiji koja će se, uostalom, i samim američkim fokusiranjem na Kinu, automatski uzdignuti na svjetskoj skali moći. I nije uopće pitanje, hoće li Putin prihvatiti takvu igru, jer je riječ je o geopolitičkoj zakonitosti koju ne može izbjeći. Slabljenje kineskog položaja neizbježno jača rusku poziciju, htjeli to Moskva i Washington, ili ne.

Može se, dakle, očekivati izvjesno slabljenje pritiska prema Rusiji, ali bez odstupanja od temeljnih američkih interesa i interesa europskih saveznika. Moguće je postizanje neke privremene, neformalne razmjene iskaza razumijevanja za međusobne interese. I to je sve. Dijelovi europske politike koji šire strah od Trumpove navodne bliskosti s Rusijom, ispast će na kraju smiješni, a svi koji očekuju nekakvo veliko poboljšanje američko-ruskih odnosa bit će razočarani.

Odnos prema Iranu sasvim sigurno će biti promijenjen. Trump i njegovi suradnici gledaju iransku politiku u dubljem povijesnom kontekstu i procjenjuju da je jačanje političkog islama, kojega drže opasnošću, krenulo upravo iz Irana davne 1979. godine Islamskom revolucijom i rušenjem američkog saveznika, šaha Reze Pahlavija i to smatraju početkom debalansa na bliskoistočnim prostorima. Trumpova ekipa smatra nuklearni sporazum s Iranom, pogreškom i varkom, koja je Iranu omogućila igru “sve za ništa”, jednako kao i američko povlačenje vojnih snaga iz Iraka, koje je otvorilo put iranskom utjecaju, a s druge strane istodobno omogućilo bujanje sunitskog ekstremizma kojeg su podržali Saudijska Arabija i ostali pretežito sunitski bliskoistočni državni akteri.

Za očekivati je povratak tradicionalnom savezništvu s Izraelom, bolje reći njegovo revitaliziranje u opsegu i intenzitetu, jer u cjelini nikada i nije bilo dovedeno u pitanje, pa ni za Obamine administracije, iako se to ponekad, uglavnom iz europskih vodećih medija, zlurado najavljivalo.

Za razliku od svega što je europska politička elita nakon Trumpova izbora širila medijskim prostorom, u američkom odnosu prema Europi i NATO-u neće se ništa promijeniti, jer bi to bio geopolitički apsurd. Upravo obrnuto, od onoga čime europska elita plaši građane, Trump ne napušta Europu i NATO, nego želi ojačati NATO, a od bogatih država Europske unije se traži realno i proporcionalno sudjelovanje u troškovima NATO-a. Trump smatra da nema nikave logike u činjenici da SAD sudjeluje sa 65 posto u troškovima saveza, dok Juncker, Merkel i ostali, razglabaju o stvaranju Europske vojske. Za NATO ne mogu izdvojiti ni dogovorenih 2 posto BDP-a, ali imaju novac za EU vojsku. Teško da će takvo licemjerje u Washingtonu, tijekom Trumpovog predsjedništva, više prolaziti.

Sva histerija liberalno ljevičarske elite s obje strane Atlantika pokazala se neutemeljenim i jalovim pokušajem ucjene nove američke politike. Kako u tome nije uspjela, u Europi je nastala neobična zaglušujuća tišina. Politička elita i samozvana aristokracija Bruxellesa i najmoćnijih država EU-a, nakon otvorenog i za međunarodne odnose neukusnog izražavanja naklonosti jednom predsjedničkom kandidatu – Hillary Clinton i harange protiv Donalda Trumpa kroz medije koje nedvojbeno kontrolira – sada šuti. Ne samo da nema svoje mišljenje i stav koji, čini se, mora čekati iz Washingtona, nego je još i tipovala na pogrešnog kandidata. Sada kao pokisla kokoš – čeka poteze Trumpovih novih ljudi.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like