Trijumvirat će centralizirati Europu, milom ili silom

Kontrast simbolike prvih susreta državnika ujedinitelja Europe i sastanci današnjih europskih čelnika rječito svjedoče o suštinskoj deformaciji i degradaciji same ideje Europske unije. Dok su se davne 1962. godine francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer u znak pomirenja i početka stvaranja Europe mira i stabilnosti simbolički sastali zajedničkim sudjelovanjem na svečanoj nedjeljnoj misi u katedrali u Reimsu, drevnom mjestu krunidbe francuskih kraljeva, koja je bila razorena njemačkim bombardiranjem tijekom I. svjetskog rata, današnji gospodari izopačenog EU-a svoje sastanke, nimalo slučajno, održavaju na mjestima koja izražavaju sasvim drukčiju simboliku i iskazuju sasvim drukčije vizije EU-a.

Novi trijumvirat njemačke kancelarke Angele Merkel, francuskog predsjednika Francoisa Hollandea i talijanskog premijera Mattea Renzija, koji se pokušava promovirati kao obnovljeni izvor europske integracijske moći, a pod stvarnim vodstvom i isključivim utjecajem njemačke kancelarke svoj sastanak 22. kolovoza koji je trebao skicirati odrednice budućnost EU-a nakon Brexita, održali su nigdje drugdje nego na komadu oružja, na spravi koja služi za ubijanje, na najmoćnijem brodu talijanske ratne mornarice – nosaču zrakoplova “Giuseppe Garibaldi”, a potom na talijanskom otoku Ventoteneu na kojem je tijekom II. svjetskog rata za vrijeme internacije komunist Altiero Spinelli, najvjerojatnije na traženje tadašnje Mussolinijeve vlasti, sačinio dokument kojeg sada pokušavaju proglasiti temeljem EU-a, tzv. „Manifest iz Ventotenea“. Koliko je riječ o izgradnji novih mitova svjedoči činjenica da – za razliku od tvrdnji vodećih europskih medija ovih dana da je dokument tajno izradio u zatvoru, na komadima cigaretnog papira – Antonio Spinelli na Ventoteneu uopće nije bio u zatvoru, nego u progonstvu s ograničenom, ali ipak ostavljenom slobodom kontaktiranja s vanjskim svijetom. Prije toga je uistinu bio u zatvoru, i to u Lucci (od 1928.-1931.), u Viterbu (1931.-1932.) i Civitavecchiji (1932.-1937), a na Ventoteneu je bio interniran i gotovo neometano sastavljao manifest čiji je temeljni sadržaj vizija buduće ujedinjene i federalne Europe.

Sastanak i patologija današnje Unije

Sastanak na nosaču zrakoplova i mjestu gdje je bio interniran talijanski komunist olako je u vodećim medijima obilježen samo kao priprema za Summit EU-a u rujnu i usputno iskazivanje samodopadnosti Mattea Renzija i njegovog pozicioniranja u trijumviratu. U stvarosti on je mnogo više. Sam poluslužbeni Deutsche Welle postavlja pitanje: „Je li Ventotene ipak možda start jezgre EU-a s državama koje su 1957. godine potpisale Rimske ugovore? Unija kakvu smo do sada poznavali nalazi se na kocki. Do ožujka 2017. godine, kada će biti 60. godišnjica tih ugovora, trebao bi biti razrađen novi koncept EU-a. S obzirom na karakter aktualnih kriza, nije preostalo puno vremena.“ I to je najvjerojatnije pravi smisao sastanka sa simbolikom koja pokazuje svu patologiju današnje Unije. Nimalo slučajno, kao mjesto sastanka i tiskovne konferencije izabran je ratni brod imena “Giuseppe Garibaldi”, nazvan po osobi koja je ognjem i mačem ujedinila Italiju, dakako po britanskim zamislima i uz britansku financijsku i vojnu pomoć. A ovaj trijumvirat odabirom mjesta sastanka očito poručuje da bi to trebalo napraviti i s Europom, ako je potrebno i silom je ujediniti i centralizirati. Ništa u politici nije slučajno, kako bi rekao nekadašnji američki predsjednik Theodore Roosevelt: „Ako vam se čini da se nešto u politici dogodilo slučajno, budite sigurni da je to već ranije negdje dogovoreno“. Stoga se ne treba zavaravati da je odabir „Garibaldija“ imalo slučajan.

Potpuno je nedvojbena poruka trijumvirata s „Garbaldija“ i Ventotenea. Europska unija bit će centralizirana, federalizirana s ograničenim suverenitetom država članica. Centralizacija će se odmah provesti na području obrane, sigurnosti, financija i gospodarstva. Svjedoče tome izjave sudionika sastanka na kojem se zapravo stvorila platforma budućeg razvoja EU-a i koja će se pokušati nametnuti na rujanskom Summitu 27 država članica u Bratislavi. Tako Renzi, talijanski premijer, izjavljuje: „Mnogi su mislili da je nakon Brexita ujedinjena Europa svršena priča, ali nije tako i želimo ispisati novu stranicu u budućnosti”. Francuski predsjednik Francois Hollande naglašava kako „Europa mora bolje osigurati svoju obranu, pri čemu mora biti praktična i centralizirati snage. Moramo bolje zaštititi europske granice i dijeliti obavještajne podatke. Također želimo više koordinacije i više resursa u obrambenom sektoru.”

Prevedeno na normalni jezik, Hollande traži integraciju europskog obrambenog i sigurnosnog sustava i jačanje vojne moći upravljane iz jednog sjedišta. A Angela Merkel također ističe: „Trebamo učiniti više za unutarnju i vanjsku sigurnost EU-a. Mi ćemo razgovarati o imigrantima i kontroli nad obalama, ali tebamo suradnju sa susjednim zemljama. Suradnja s Turskom je dobra stvar, inače ne možemo pobijediti u borbi protiv krijumčara ljudi. No, također je potrebna pomoć iz zemalja iz kojih imigranti potječu.”

Mogli su obići obale Libije, Egipta i Sirije

Kad već govore o zemljama iz kojih migracija potječe, mogli su slobodno u znak prisjećanja na vlastitu političku i vojnu ulogu o uništenju upravo tih država na za to sasvim primjerenom „Garibaldiju“ obići obale Libije, Egipta i Sirije gdje su izravnom vojnom intervencijom i zlouporabom rezolucije UN-a, uz asistenciju američkih saveznika, posijali sjeme zla i ratova kao pripremu geopolitičkog nastupa svog novog imperija na tim prostorima. Potrebno je podsjetiti na sada već zaboravljene riječi europskih i savezničkih političkih čelnika na samim počecima zakuhavanja bliskoistočnih previranja i stvaranja kaosa koji je uzrokovao smrt desetina tisuća ljudi i tisuće doveo pred europske pragove. Ne postoje nikakvi krijumčari ljudi kao tobože odlučni faktor poticanja imigracije prema Europi o kojima govori Angela Merkel, riječ je o sitnim egzekutorima i kriminalcima, a pravi planeri i izvršitelji ratnih paljevina i imigracijje nalaze se upravo u krugovima oko nje osobno, Hollandea i američkih saveznika.

Tako krajem ožujka 2011. godine, dok svjetske agencije izvješćuju o britanskim i francuskim zračnim udarima po ciljevima u Libiji, u Londonu dipomati članica NATO-a i Arapske lige raspravljaju o budućnosti te zemlje. Američka državna tajnica Hillary Clinton kao predvodnica intervencije izjavljuje da međunarodna zajednica mora pomoći u uvođenju demokratskog sustava u Libiji i susjednim zemljama: “Pod različitim vladama, pod različitim uvjetima, ljudi izražavaju jednake temeljne želje: glas u njihovoj vladi, završetak korupcije, slobodu od nasilja i straha, šansu za dostojanstvenim životom i da najbolje iskoriste talente koje im je Bog dao”, kazala je Clinton. “Te ciljeve nije lako postići. No oni su neupitno vrijedni našeg zajedničkog truda”.

Njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle poručuje: “Jedna stvar je vrlo jasna i jasno je treba reći Gaddafiju: Tvoje vrijeme je gotovo. Moraš otići”.

Katarski premijer Sheikh Hamad Bin Jabr al-Thani zagovara dostavu oružja pobunjenicima kojima je ono, uzgred rečeno, zajedno s britanskim SAS-ovcima i francuskim specijalnim postrojbama već dostavljeno. Britanski premijer David Cameron naglasio je da moraju pomoći libijskom narodu, a britanski ministar vanjskih poslova William Hague izjavio je, pak, povijesnu rečenicu: “Vjerujem da su libijski pobunjenici predani demokraciji. Uvjeren sam da su sigurni“ – i zauzeo je mjesto pri samom vrhu “top 10” izjava vrhunskog političkog idiotizma.

No, u trenucima kada je Gaddafijev režim pada i kada oporbene snage preuzimaju kontrolu nad Libijom ukazuju se pravi razlozi američke i europske filantropije. Predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy izjavljuje da EU želi ponovo izgraditi odnose s Libijom, a da će njeno „čvršće povezivanje s europskim tržištem omogućiti bolje izglede za uspjeh tranzicije u toj zemlji“. Već početkom listopada britanski Heritage Oil objavljuje da je za samo 19,5 milijuna dolara uspio kupiti kontrolni udio u libijskoj tvrtki za pružanje usluga na naftnim poljima „Sahara Oil Sevices“. Francuski Liberasion objavljuje da su nove libijske vlasti ustupile 35 posto libijskog naftnog biznisa francuskim naftnim tvrtkama u zamjenu za francusku političku i vojnu podršku. Francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppe hladno je potom izjavio da je „logično da zemlje koje su aktivno podržavale pobunjenike dobiju privilegije u obnovi Libije“.

Filantropija moćnika i briga za demokratski napredak

Toliko o filantropiji europskih i savezničkih američkih moćnika i brizi za demokratski napredak.Vojne intervencije na bliskoistočnim prostorima i razaranja do temelja tamošnjih država i s druge strane masovna strateški motivirana i organizirana migracija tamošnjeg stanovništva prema Europi dvije su strane iste geostrateške agende, čiju vitalnost još jednom u punoj raskoši licemjerja i zle namjere potvrđuje održani sastanak tobožnjih mirotvorataca i demokrata na moćnom ratnom brodu i mjestu političkog djelovanja nekadašnjeg komunističkog čelnika.

Gotovo je za ne povjerovati koliki je raskorak nastao u svega 50-ak godina procesa europskog povezivanja, od nadahnutog sastanka u srpnju 1962. godine u katedrali u Reimsu do susreta na sredstvu rata i ubijanja znakovitog imena koje kao da poziva na nasilno ujedinjenje europskih država u centraliziranu naddržavnu tvorevinu. Ako išta, barem potvrđuje stare istine da put u pakao počinje stupanjem na pločnik dobrih namjera i da se oduvijek prvotne zlatne kovanice u uporabi postupno zamjenjuju srebrnim, a potom bakrenim novčićima. Takva je, čini se, i sudbina Europske unije.

Sastanak Merkel-Hollande-Renzi, namjerno postavljen na moćni ratni brod znakovitoga imena koji podsjeća na nasilno ujedinjenje Italije i okupljanje u mjestu internacije komunističkog čelnika koji je navodno imao viziju ujedinjene i slobodne Europe, zapravo pokazuje težnju ka militarizaciji ustrojstva Europske unije i njenog nasilnog centraliziranja ako to bude potrebno, a prema vani sve veću snagu narastajućeg imperija.

Stvaranje robovske radne snage Eurabijskog imperija

Izvršena palestinizacija Arapa i njihovo raseljavanje koje provodi EU, američki saveznici i zaljevske arapske monarhije, Saudijska Arabija, Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein temelj su stvaranja nove geopolitičke cjeline od Europe, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Arapske zaljevske monarhije, prije svega Saudijska Arabija, Katar i Emirati, zavladali su tijekovima novca i gospodarstva u Europi i njenoj Uniji i sada postavljaju svoje političke zahtjeve. Za njih su ostali arapski narodi čije su države s europskim i američkim saveznicima razorili ili ih uporo ruše najobičnija robovska radna snaga koju će ratovima i islamističkim ekstremizmom protjerati sa životnih prostora i u dogovoru s europskim i američkim središtima financijske i političke moći dostaviti Europi, gdje će služiti kao besplatna radna snaga velikog Eurabijskog imperije koji se rađa pred našim očima. Saudijski, katarski i emiratski kapital na temelju udjela u europskim financijama i gospodarstvu postavlja svoje uvjete, a apsolutna vlast na bliskoistočim prostorima dakako u suglasju s europskom politikom, i integracija arapskog stanovništva u Europu je njihov bitan uvjet. Bogati budući namjesnici bliskoistočnih provincija novoga carstva tako već sada naplaćuju svoje dosadašnje i buduće usluge i petrodolarima, ulaganjima, masovnom kupovinom europskih prirodnih bogatstava i nekretnina i dovlačenjem bliskoistočnog stanovništva na europske prostore zauzimaju pozicije u europskom centru buduće eurabijske geopolitičke i geoekonomske jedinstvene cjeline.

Budućnost Europljana u novom liberalnom carstvu

Zaslijepljena medijskom propagandom, europska javnost to ne vidi ili pak olako prihvaća, nesvjesna da će u tom liberalnom carstvu i europski građani biti prisiljeni emigrirati i to baš u suprotnom pravcu iz kojeg su došli imigranti na njihove prostore, prema polazištima imigracije na Bliskom istoku. Jeftina radna snaga pokrenuta je u pravcu Europe, a europski činovnici, vojno i sigurnosno osoblje, zajedno sa svim „gubitnicima globalizacije”, kako ih je nazvala kancelarka Merkel iz svojih europskih domova biti će strateški usmjereni prema bliskoistočnim prostorima, kojima će upravljati Saudijska Arabija i ostale zaljevske monarhije iz “Vijeća za suradnju u Zaljevu” (The Cooperation Council for the Arab States of the Gulf) blisko uvezanog sa SAD-om i EU-om. Sva carstva stvarala su takve pokrete stanovništva i namjesničke vlasti u provincijama, pa će to činiti i Europska unija, koja se po svim karakteristikama razvija upravo kao klasični imperij. Sastanak europskog trijumvirata na “Garibaldiju“ i u Ventoteneu daje sigurne naznake da će se EU razvijati upravo u tom smjeru.

Pritom će i sve ekonomski slabije članice EU-a u tako uspostavljenom hranidbenom lancu europskog imperija biti ništa više nego izvor jeftine radne snage i tržište proizvoda i usluga najmoćnjih europskih država i, dakako, topovsko meso njihovih imperijalnih ratova i temelj predstraža na limesu kojega sada europski moćnici ne vide više kao nekada rimski carevi na Rajni i Dunavu, nego mnogo dalje na istoku, barem na Uralu.

Silnice u Europi analogne onima pred I. svjetski rat

Simbolika susreta na sredstvu rata i ubijanja i mjestu internacije komunističkog vizionara ponovno snažno ukazuje na izvore zabrinutosti i instiktivnog osjeta mnogih geopolitičkih analitičara da se u Europi sprema nešto uistinu veliko. Već sada je vidljivo da su sve geopolitičke postavke na europskom prostoru gotovo analogne onima pred I. svjetski rat. Uostalom uvijek, baš uvijek, nakon svakog začetka uspostave nekakvog europskog ujedinjenja, koje je pritom rušilo uspostavljeni mirovni poredak, uslijedili su razorni svjetski ratovi. Nije bez vraga stari britanski lisac pripremio odstupnicu tzv. Brexitom, čije se provođenje odugovlači, ali je Velikoj Britaniji otvorio izlaz za slučaj opasnosti i stvorio joj veći manevarski prostor za zaštitu i jačanje svojih geopolitičkih i geoekonomskih interesa na europskim prostorima.

Sastanak europskog trijumvirata na „Garibaldiju“ i u Ventoteneu sa svom simbolikom koju sa sobom nosi i rujanski Summit EU-a usporedno je i priprema terena i zauzimanje pozicija pred odlučujući događaj koji će pokrenuti geopolitičku dinamiku od Baltika do Afrike – pobjeda na predsjedničkim izborima i inaguracija Hillary Clinton kao nove američke predsjednice, pri čemu je gotovo sigurno da će sadašnja pomoćnica američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, moćna Victorija Nuland, biti nova američka državna tajnica.

Čeka se pobjeda Hillary i Victorije

Od tog trenutka započet će svi procesi za koje se danas na europskim prostorima tako ubrzano zauzimaju pozicije. A tada pokrenuti geostrateški razvoj bit će u potpunom suglasju s temeljnim postavkama američkog liberalnog intervencionizma koji je odredio think-tank “Project for the New American Century” (PNAC), koji je postao stvarni temelj američke vanjske politike i čiji je suosnivač nitko drugido suprug Victorije Nuland, utjecajni Robert Kagan. PNAC je ugašen 2006. godine, a cijeli politički krug oko Kagana okupio se u novoosnovanim “think-tankovima” od kojih je najznačajniji “Center for a New American Security” (CNAS). Izvorište američke vanjske politike definirano ovim projektima i provođeno posljednjih 15 godina je promicanje “globalnog američkog vodstva” koje je “dobro i za Ameriku i za cijeli svijet”. SAD su “carstvo i to ne teba skrivati, jer SAD zaista treba biti carstvo” koje će svojom dominacijom širiti uspostavljeni liberalni poredak i promicati ga diljem svijeta.

EU će biti dio toga poretka pod američkim vodstvom, sa svim elementima zasebnog, ali sa SAD-om blisko povezanog imperija sposobnog za projekciju svoje gospodarske, političke i vojne moći prema Africi, Bliskom istoku, Kavkazu i Aziji. Centralizacija europske tvorevine, slabljenje suvereniteta nacionalnih država članica u korist centra, njena militarizacija i stvaranje pretpostavki ekspanzije preduvjeti su za takvu njenu ulogu.

Sastanak na „Garibaldiju“ gospodara europske politike – predvođenih njemačkom kancelarkom Angelom Merkel kao pouzdanom poveznicom europske i američke politike – svojom simbolikom, ali i sadržajem, naznačava upravo takav razvoj EU-a.