Proteklih smo dana bili svjedoci krvavih terorističkih napada diljem Bliskog istoka. Međutim, ukoliko izuzmemo onaj najkrvaviji – izvršen u iračkoj prijestolnici Bagdadu i usmjeren protiv tamošnjeg šijtskog stanovništva, svi ostali dogodili su se u „utvrdama“ salafističkog učenja sunitskoga islama – Saudijskoj Arabiji, Turskoj i Jordanu.
Štoviše, Rijad i Ankara, uz Dohu, glavni su sponzori i logističari najvažnijih radikalnih islamističkih grupacija, uključno donedavno (a u mnogome još i sada posredstvom različitih fondova u vlasništvu tamošnjih šeika) i terorističku organizaciju „Islamska država“. A upravo je ona sada od strane Rijada, Ankare i Amana proglašena organizatorom i izvršiteljem navedenih zlodjela.
S obzirom na to, s pravom se može postaviti pitanje – što se zapravo događa i zašto se „Islamska država“ odjednom odmetnula te se okreće protiv onih koji su „kumovali“ njezinom rađanju i ekspanziji, a još je uvjek i hrane?
Odgovor je višeslojan i u sebi sadrži niz elemenata i proturječja profanog i religijskog karaktera, koji se ipak mogu sažeti u jednu glavnu konstataciju: radi se o propasti višedesetljetnog koketiranja službenih politika glavnih bliskoistočnih država s radikalnim islamističkim skupinama u svrhu ostvarivanja svojih geopolitičkih interesa. Vjerovanje političkih i beskrajno bogatih elita (prije svega arapskih monarhija, ali i ne samo njih) kako se kombinacijom novca i represivnog državnog aparata obilato naoružani vjerski fanatizam može držati pod nadzorom i njime, već prema potrebi, manevrirati bliskoistočnim pustinjskim bespućima, upravo doživljava propast. Jednako, kao što je propast doživjelo i ne prihvaćanje spoznaje sa strane tih istih političkih elita o stvarnom međunarodnom položaju njihovih zemalja i podređenosti u odnosu na glavne globalne igrače koji geostrateški prevažnu bliskoistočnu regiju nikada neće prepustiti lokalnim „igračima“ bez prethodnog osiguranja svog dominantnog utjecaja. Jedino što je bogatim monarsima u takvim uvjetima preostalo jest kooperacija s najvažnijim vanjskim silnicama i uvlačenje u njihove geostrateške projekcije, ne bi li na taj način barem djelomično kompenzirali promašaje vlastitih davno zacrtanih politika i ciljeva.
Drugim riječima, bogate arapske monarhije su odavno (Turska puno kasnije, uglavnom kroz agresivniju drugu fazu Erdoganove vladavine), svjesno zlouporabile vjerske osjećaje sunitskih muslimana u političke svrhe, iskrivljujući i modelirajući izvorni miroljubivi islam u njegovu militantnu i isključivu inačicu, osiguravajući pritom njegovim radikalnim vođama i pobornicima nužne materjalno-financijske pretpostavke i pravosudnu nedodirljivost za njihovo djelovanje i ekspanziju diljem regije i svijeta. Sada, kada su u potpuno izmjenjenim globalnim geopolitičkim odnosima i pod pritiskom jačih „igrača“ regionalne političke elite primorane obuzdati do krajnosti razuzdan islamistički ekstremizam i vratiti ga u civilizirane okvire velike islamske religije, donedavno nedodirljivi radikali (predosjećajući „izdaju“ i „kukavičluk“ državnih elita pred zakletim neprijateljima i „nevjernicima“), svojim pokroviteljima počinju uzvraćati udarac.
Napadnuta i islamska svetinja – Medina
A kako ga uzvraćaju danas najvažnijoj bliskoistočnoj sunitskoj državi – Saudijskoj Arabiji, objasnit ćemo kroz analizu nedavnih terorističkih akcija koje su potresle tu zemlju, udarivši čak i jednu od glavnih islamskih svetinja – Medinu.
Iako ta zemlja nije ni do sada bila imuna na terorističke akcije „Islamske države“, one su se uglavnom događale u saudijskoj Istočnoj regiji, pretežito naseljenoj šijtskim muslimanima koji su u toj monarhiji u mnogome građani drugog reda, ili pak u južnim pograničnim područjima uz ratom zahvaćeni Jemen, u kojem se odavno sudaraju saudijski i iranski interesi.
Međutim, eksplozije koje su Saudijsku Arabiju potresle 3. i 4. srpnja posve su drugog karaktera. One su do sada najsnažniji udarac koje je „IS“ zadao Rijadu od svog nastanka prije cca dvije godine i, kao takve, imaju jasnu političku poruku. Eksplozije su dogodile u tri grada – Al-Qatifi (Istočna regija), ali i u Jeddahu (hrv. Džeda), glavnoj saudijskoj luci na Crvenom moru, i u drugom najvećem po važnosti islamskom svetištu (nakon Mekke), gradu Medini. Eksplozija u Jeddahu dogodila se u središtu grada, nedaleko od zgrade bivšeg američkog konzulata, a ona u Al-Qafiti detonirana je pokraj glavne gradske džamije. Međutim, posebno je, u psihološkom smislu, odjeknula eksplozija u Medini, izvršena u neposrednoj blizini Džamije Proroka – jednoj od najvećih islamskih svetinja uopće. To podsjeća na davni događaj iz 1979. godine, kada je grupa vjerskih fanatika zauzela Glavnu džamiju u Meki.
Iako ova tri napada u Saudijskoj Arabiji nisu prouzročila velike ljudske žrtve (manje od deset poginulih i ranjenih pripadnika službi sigurnosti), za razliku od napada na istanbulšku zračnu luku, ili nešto ranije u sjevero-istočnoj jordanskoj pograničnoj zoni sa Sirijom, izabrani tajming njihovog izvršenja u vrijeme zalaza sunca, kada svi muslimani, uključno i pripadnici sigurnosnih službi prijanjaju molitvi, kao i uoči velikog muslimanskog blagdana završetka mjeseca ramazana (ove godine prema lunarnom kalendaru pada 6. srpnja), ukazuje kako teroristima više ništa nije sveto.
Upravo na tu činjenicu naglasak stavljaju i saudijski mediji, a analitičari iz tamošnjih sigurnosnih službi ukazuju i na „istovremenost“ napada u Istambulu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. Pritom navode, kako je to rezultat „gašenja „Islamske države“, što je posljedica „njezinih poraza na bojišnicama Iraka, Sirije i Libije“. Zbog toga se mijenja strategija djelovanja „IS“ i njoj sličnih organizacija koje sada udaraju po „glavnim državama regije“. Analitičari iz Rijada navode kako je stupanj povišene opasnosti od terorizma proglašen i u Kuvajtu, gdje je, prema riječima tamošnjeg ministra unutarnjih poslova, nedavno otkrivena teroristička grupa povezana s „IS“, koja je pripremala napade bombaša-samoubojica na državne institucije.
Povišen stupanj terorističke opasnosti ovih su dana proglasile gotovo sve monarhije Perzijskog zaljeva, koje su svoje sigurnosne snage stavile u stanje povišene protuterorističke spremnosti. Glavna pozornost usmjerena je na zaštitu saudijsko-iračke i kuvajtsko-iračke granice kroz koje mogu ući sljedbenici „Islamske države“ nakon velikih poraza koje u toj zemlji trpe posljednjih tjedana i mjeseci. Također je povećana i zaštita državnih institucija, postrojenja naftne industrije i okupljališta velikog broja ljudi.
Naravno, u čitavoj ovoj priči ne treba zanemariti niti mogućnost, da se i Turska i Saudijska Arabija (koje još uvjek u velikoj mjeri koketiraju s radikalnim islamistima) namjerno koriste unutarnjim terorizmom kako bi u međunarodnoj javnosti isprale svoju „stigmu“ zbog vrlo jasne percepcije o njihovoj suradnji s islamskim terorizmom. Osim toga, one žele izazvati osjećaj sažaljenja i solidarnosti prema njihovim zemljama (i, dakako, političkim vođama) kao neposrednim žrtvama povampirenog terorizma. To bi im moglo poslužiti i kao alibi za njihovo agresivnije vojno djelovanje, prije svega u Siriji – kao „magnetu“ za islamističke radikale. Međutim, Geopolitika.news prosuđuje kako od ovog posljednjeg neće biti ništa zbog prevelikog rizika od izlaska sirijskog sukoba izvan okvira nadzora u kojem se on još ipak nalazi.
Kada sve skupa sagledamo, osim hladne i profesionalne analitike s početka teksta, običnim ljudima je možda jednostavnije kazati kako je i u ovom slučaju najbolje primjeniti onu zdravu narodnu mudrost koja kaže – „kako siješ, tako ćeš i žeti“.
0 komentara