U prošlotjednom intervjuu jednoj hrvatskoj TV postaji turski veleposlanik u Hrvatskoj Ahmet Tuta, na iznenađujuće izravno i neugodno pitanje novinara o dosadašnjoj suradnji Turske s „Islamskom državom“, dao je nepotpun odgovor, navodeći jedino da najviše boraca te terorističke organizacije dolazi iz Afganistana, Libije, EU-a, a ne iz Turske. Međutim, izbjegao je reći ono najvažnije – svi oni najprije dolaze na turski teritorij, odakle se potpuno slobodno, preko uhodanih i poznatih logističkih kanala prebacuju na sirijski teritorij. Bezbrojni su dokazi i videomaterjali koji su svjedočili o pograničnoj suradnji ISIL-a i turskih vlasti koje su – najblaže rečeno – „žmirile“ nad švercom ukradene sirijske i iračke nafte s kilometarskim kolonama autocisterni pred „nosom“ turskih carinika, liječenju ranjenih ISIL-ovih boraca u turskim pograničnim bolnicama, obuci ISIL-ovaca u obučnim kampovima na turskom teritoriju, dostavljanju naoružanja ISIL-ovim borcima od strane turskih tajnih službi (zbog objavljivanja snimki i popratnih vijesti o tome sudski su proganjani urednik i novinari velikog turskog dnevnog lista), potpunoj slobodi djelovanja radikalnih islamističkih grupacija (poput onih zabranjenih s područja Sjevernog Kavkaza, Uzbekistana itd., koje tamošnje vlasti smatraju terorističkima i traže izručenja njihovih pripadnika) i još podosta toga.
Takvo ponašanje turskog državnog vodstva ne iznenađuje jer je ono u skladu s usvojenom doktrinom djelovanja po „strateškoj dubini“, koja se odnosi na širenje ukupnog turskog (političkog, gospodarskog, vojnog, kulturnog) utjecaja na prostore bivšeg Osmanlijskog carstva. Djelovanje „Islamske države“ usmjereno ka rušenju državnosti Iraka i Sirije potpuno je u skladu s navedenom doktrinom i omogućilo bi turski prodor na jug – u dubinu arapskog svijeta – postavljajući tu zemlju, uz Saudijsku Arabiju, na položaj lidera sunitskoga svijeta. Ono što je jednako važno, Turskoj bi osiguralo prijeko potrebne energente (naftu i plin), kojima ona u potpunosti oskudijeva i što je čini ranjivom i ovisnom. Osim toga, ISIL-ova zvjerstva omogućavala su Turskoj neiscrpan izvor izbjeglog stanovništva kojima je ona vješto manevrirala u političke svrhe – otvarajući i zatvarajući svoju granicu s EU-om već prema potrebi. Nemali broj izbjeglica koji nisu pristizali iz ratom zahvaćenih država Sirije i Iraka otvoreno je svjedočio kako su bez problema (uz novčanu naknadu) čak i u turskim policijskim postajama dobivali lažne sirijske putovnice radi lakšeg dobivanja azila u Europskoj uniji.
Međutim, proglašavanje slobodnog „odstrjela“ „Islamske države“ od strane međunarodne zajednice nakon skoro dvogodišnje „nemoći“ da ju se zaustavi, započetog nakon ruske vojne intervencije u Siriji, dovelo je tursku državnu politiku u neugodnu situaciju jer su se iznenada pod povećalom počeli pratiti njezini potezi glede „Islamske države“. Agresivna turska vanjska politika koja je dovela do gubitka svih dotadašnjih prijatelja uz povećanje broja neprijatelja, propast turizma kao najvažnije gospodarske grane, pogoršanje odnosa s EU-om, izglasavanje od strane njemačkog parlamenta rezolucije o turskom genocidu nad Armencima, posljednjih je tjedana primoralo državni vrh na određene, pa i bolne i nepopularne poteze. Ankara je najprije 28. lipnja normalizirala odnose s Izraelom, a odmah potom stigla je i isprika Rusiji zbog rušenja njihovog zrakoplova u blizini sirijsko-turske granice u studenome prošle godine.
Međutim, ono što Ankara više ne može spriječiti, uza sve svoje želje i nastojanja je – terorizam. Ta pošast u posljednjih nešto više od pola godine udara u turski „meki“ trbuh – infrastrukturu, energetiku i turizam. U toj je zemlji tijekom 2016. godine, prema izvješćima kineskih medija, od terorizma poginulo 96 osoba, a ranjeno ih je 460.
Terorizam u Turskoj izravna je posljedica njezine pogrešne vanjske i unutarnje politike i samo kroz tu prizmu ga se i mora promatrati, što ćemo pojasniti dalje u tekstu.
„Islamskoj državi“ nije u interesu napadati Tursku
Odmah nakon krvavog terorističkog napada u istambulskoj zračnoj luci „Mustafa Kemal Ataturk“ turske vlasti su izjavile kako bi napadači mogli pripadati terorističkoj organizaciji „Islamska država“. Međutim, pokušajmo malo šire sagledati čitavu stvar. Automatsko prebacivanje krivnje na „Daish“, kako Arapi zovu „Islamsku državu“ – makar se te tvrdnje na kraju i pokazale točnima – omogućuju Ankari pozicioniranje svoje zemlje kao svojevrsne glavne žrtve te terorističke organizacije, a time i njezino promoviranje u glavnog borca protiv terorizma. Odjednom je čitav svijet skočio na noge i solidarizirao se s turskim državnim vodstvom i turskim narodom, za razliku od ranije Sirije i Iraka koji su gotovo punih godinu i pol dana bili izloženi neviđenim zvjerstvima „Islamske države“ koja su uglavnom prolazila u potpunoj medijskoj i političkoj gluhoći ili vojnoj „nemoći“ Zapada, sve do trenutka ulaska Rusije u tu „igru“ s kojom se onda promijenila i čitava paradigma u odnosu na „Islamsku državu“.
Zašto to navodim? Jednostavno zbog činjenice da su se raniji teroristički napadi u Turskoj neviđenom brzinom (kao i ovaj najnoviji), na kojoj bi Ankari pozavidjele najsnažnije sigurnosne službe svijeta, uglavnom pripisivali lokalnim kurdskim organizacijama – ponajprije u Turskoj zabranjenoj Radničkoj stranci Kurdistana. Sjetimo se nevjerojatnih izjava službenih vlasti ujesen prošle godine o tome da su kurdski teroristi podmetnuli eksploziv na mirni protuvladin prosvjed aktivista koji su prosvjedovali protiv započete vladine vojno-policijske operacije protiv kurdskih pobunjenika na jugoistoku Turske, kojom prilikom je poginulo više od stotinu ljudi. Naravno, istraga o tom terorističkom napadu službeno još uvijek traje, ali je žurno objavljivanje „krivca“ odradilo svoju propagandnu zadaću.
U terorističkom napadu na istambulsku zračnu luku poginule su 44 osobe, a ranjeno ih je 239. Odgovornost za napad još nitko preuzeo, a što nije karakteristika djelovanja „Islamske države“ koja odmah preuzima odgovornost (sjetimo se pariških napada, rušenja ruskog putničkog zrakoplova nad Sinajem i mnogih drugih). Štoviše, „Islamska država“ olako preuzima odgovornost za bilo kakav teroristički čin, pa čak i ako ga nije izvršila. Jer glavna je svrha terorističkih napada odašiljanje poruka širokoj javnosti o političkim ciljevima ove ili one terorističke organizacije i sijanje straha o tome, što će se u budućnosti događati ako se njihovi zahtjevi ne uvaže. U protivnom terorizam ne bi niti imao svrhu.
Ono što je u čitavoj ovoj priči nepoznato i zanimljivo jest to da „Islamska država“ do sada nije preuzela odgovornost ni za jedan teroristički napad u Turskoj u kojem su stradali interesi turskog državnog vrha, gospodarstva zemlje (uključujući i turizam) ili njezinog energetskog sektora.
Čitav problem treba sagledati i kroz pitanje – zašto bi „Islamskoj državi“ bili nužni teroristički napadi u Turskoj, poglavito u uvjetima „otvorenog lova“ koji je protiv nje pokrenuo čitav svijet? Kao što smo naveli na početku teksta, Turska je njezina temeljna logistička baza za prebacivanje dobrovoljaca i materjalno-tehničkih sredstava. Primjera radi, kineske obavještajne službe nedavno su objavile kako je jedan od najvećih obučnih kampova „Islamske države“ bio smješten u neposrednoj blizini velike turske zračne baze „Injirlik“, gdje je obuku prošlo nekoliko tisuća islamista. Kinezi navode kako je upravo ta teroristička organizacija svakodnevno dobivala pomoć od turske države u vidu karata za slijetanje novih „regruta“, medicinske opreme, naoružanja i specijalne tehnike.
U tom smislu vrijedi se prisjetiti i negativnih reakcija turskog državnog i vojnog vrha na prošlomjesečnu američku informaciju o otpočinjanju napada na Rakku – „prijestolnicu“ te terorističke organizacije i grad koji logistički u potpunosti ovisi o pomoći iz Turske. Ankara se danas najviše boji da Rakka ne padne u ruke sirijskih Kurda, zbog čega taj grad i Amerikanci nastoje osloboditi snagama slabašnih lokalnih arapskih postrojbi bez pomoći Kurda, a što će biti vrlo teško. Ankara jako dobro zna kako danas u Siriji jedino ISIL djeluje protiv njezinih zakletih neprijatelja – Kurda.
Treba spomenuti i to da je glavni sponzor „Islamske države“ Katar, s kojim Turska ima strateške odnose (ta je država prošle godine čak omogućila otvaranje prve inozemne turske vojne baze na svom teritoriju želeći na taj način izvršiti dodatni pritisak na iranske interese u Perzijskom zaljevu).
Erdogan, nakon Izraela i Rusije, želi i pomirbu s Kurdima?
Izbor „Islamske države“, a ne Kurda, za krivce terorističkog napada može značiti i to da predsjednik Erdogan odašilje tihi signal pomirbe domaćim Kurdima, a što bi bilo u skladu s prošlotjednom izjavom vlade o završetku, kako je službeno nazivaju, protuterorističke akcije na jugoistoku Turske (iako se na terenu taj završetak još ne vidi). To nije oprečno s nedavnom smjenom (formalno: ostavkama) pobornika mirnog riješenja kurdskog problema – ex premijera A. Davutoglua i šefa obavještajne službe „MIT“ H. Fidana jer su se oni po tom pitanju s Erdoganom razilazili samo u vezi „tajminga“ kada to treba uslijediti.
U već posve izvjesnoj predstojećoj odlučnoj bitci za Aleppo (koja će, prema informacijama koje posjeduje Geopolitika.news, sa strane sirijske vojske i njezinih saveznika otpočeti odmah po završetku mjeseca ramazana), nije nemoguće da se predsjednik Erdogan sprema i za pojačani angažman, ako ne i neposredni vojni ulazak na sjever Sirije pod krinkom zaštite sigurnosti turskih pograničnih zona. Ako to promatramo na ovaj način, čini se i kako njegova nedavna isprika ruskom predsjedniku Putinu može imati za cilj sprječavanje izravnog sučeljavanja turskih i ruskih snaga na tom dijelu bojišnice, a što bi bilo i u interesu Washingtona zbog sprječavanja prelijevanja sirijskog sukoba na nekontroliranu razinu.
Geopolitika.news, uza sve zgražanje i osudu omogućavanja samog rađanja i preduge egzistencije „Islamske države“, i simpatije koje ima prema kurdskom narodu kada je u pitanju osiguranje nekakvog oblika njegove državnosti (koliko god to bilo u suprotnosti s postojećim međunarodnim pravom), ipak prosuđuje kako je kurdski čimbenik puno veći „kandidat“ za počinitelja posljednjeg terorističkog napada u Istambulu.
Damask uzvraća udarac
Ako percipiramo činjenicu da je nedavno u sirijskom Qamishliju – gradu uz samu granicu s Turskom pod nadzorom Kurda – uz aktivnu i tihu potporu sirijskih obavještajnih struktura osnovana nova organizacija koja objedinjuje djelovanja kurdskih grupacija tipa „Sokolovi Kurdistana“ i maoističkih ljevičarskih organizacija unutar same Turske, stvari postaju još zamršenije. Damask na taj način vraća Ankari dug za njezinu podrivačku djelatnost u Siriji i destabilizira svog glavnog regionalnog suparnika. Ali ono što je bitno naglasiti jest to, da novoosnovana objedinjujuća organizacija Kurda i turskih ljevičara otvoreno navodi kako su joj ciljevi udari na turski turizam i infrastrukturu, pored onih uobičajnih: državnih institucija i vojnih objekata. Osim toga, specifikum i modus operandi turskih ljevičarskih terorističkih organizacija identičan je onima „Islamske države“, tj. koriste se bombaši-samoubojice. Kada se sve ovo ima na umu, čini se kako prevaga u krivnji za krvavi napad u istambulskoj zračnoj luci ipak ide prema nekim drugim silama, a ne „Islamskoj državi“.
Ustvari, u Turskoj je sada na djelu kombinacija klasičnog terorizma (ISIL-ovog tipa) i borbe za pojedine oblike kurdske državnosti ili široke autonomije u zemlji i susjednim državama. Ovu drugu opciju (široku autonomiju) već duže vremena traže pripadnici Kurdske radničke stranke kada je u pitanju politički status kurdskog naroda u Turskoj. Međutim, Ankara te zahtjeve oduvijek tretira kao separatizam i prema njima se tako i postavlja djelujući snagom državne represije. Ali s obzirom na ukupno geopolitičko stanje u regiji i šire, veliko je pitanje do kada će se ona još moći tako ponašati. Njezin sadašnji pokušaj modeliranja Turske u „nedužnu žrtvu terorizma“ nad kojom se solidarizira čitavi svijet, vrlo lako može izići izvan okvira nadzora i prerasti u nezaustavljive dezintegracijske procese po tursku državu kroz progresiju kurdskih želja za stjecanjem autonomije u otvorene separatističke težnje, a što bi značilo i daljnju radikalizaciju nasilja i porast terorizma.
Geopolitika.news zato, kao realnu, ostavlja i mogućnost formiranja novog smjera turske politike zasnovanog na načelu „stati na loptu“, a što bi značilo uspostavu pokidane suradnje sa svojim susjedima i odustajanje od agresivne vanjske politike, ali i obnovu dijaloga s političkim vođama turskih Kurda s ciljem definiranja potpunog i konačnog rješenja kurdskog problema kao jedinog načina za stabilizaciju političkog i sigurnosnog stanja u zemlji, a u konačnici – i njezinog opstanka na geografskoj karti svijeta u obliku kakvog sada poznajemo.
0 komentara