Talijanski premijer tražio Putinovu intervenciju u svezi Libije

Stanje u politički i vojno podjeljenoj Libiji nakon instaliranja međunarodno „podobne“ Vlade nacionalnog jedinstva pod vodstvom Fayeza al-Sarraja,  nametnute od strane UN-a, samo se naizgled popravlja. Naravno, neki pomaci u smislu postizanja konsenzusa po pojedinim pitanjima između različitih libijskih frakcija su vidljivi, kao što su vidljive i vojne pobjede snaga odanih novoj vladi, a koje je još teško nazvati službenim libijskim oružanim snagama zbog niza poteškoća. U prvom redu se radi o problemima njihovog hijerarhijsko-kadrovskog ustroja  ili, preciznije, koja od frakcija će zauzeti ključne položaje, a time i utjecaj na taj, uz naftu ključni sektor funkcioniranja države.

A da su stvari izuzetno složene ukazuje i činjenica, da je 27. lipnja u Moskvu stigao „zapovjednik libijskih oružanih snaga Predstavničkog doma u Tobruku“ general Khalifa Haftar. Ono što je još zanimljivije jest to, da je njegov dolazak kod ruskog predsjednika Putina osobno „isprosio“ talijanski premijer Matteo Renzi prigodom svog nedavnog boravka u Sankt Peterburgu na Međunarodnom gospodarskom forumu, zamolivši ruskog čelnika da izvrši pritisak na „tvrdog“ generala. Ono što je široj javnosti potpuno nepoznato jest to, da Rusija već duže vrijeme generalu Haftaru pruža vojnu i tehničku potporu kroz egipatske logističke kanale, a sve navodno financira Abu Dhabi (UAE).Tobruk je inače smješten na krajnjem sjevero-zapadu Libije, nedaleko od granice s Egiptom.

Problem (ne samo za premijera Renzia već Zapad u cijelom) leži u tome, što general Haftar i značajan dio zastupnika Predstavničkog doma u Tobruku ne žele priznati spomenutu vladu premijera Sarraja do onog trenutka dok u njoj, na još ne popunjeni položaj ministra obrane ne sjedne general Haftar.

I tu dolazimo do problema o kojem je Geopolitika.news u više navrata pisala kada je spominjala pretenzije vodećih bliskoistočnih država za širenje vlastitog utjecaja u porušenim državama regije. U konkretnom slučaju, imenovanju generala Haftara na čelni položaj obrambenog resora zemlje protivi se panarapski pokret „Muslimanska braća“ kroz svoju libijsku podružnicu iz Misrate – grada na sjevero-zapadu Libije. A upravo taj pokret čini okosnicu vojnih snaga premijera Sarraja. Kada su između premijera i generala Haftara započeli pregovori na tu temu, postrojbe „Misratske brigade“ zaustavile su napade na uporište libijske podružnice „Islamske države“ – grad Sirt – važnu luku na obali Sredozemnog mora, otprilike na polovici puta između Tripolija na zapadu i Bengazija na istoku zemlje, te se okrenuli prema Bengaziju. Upravo je Bengazi dvije godine bezuspješno napadao general Haftar, da bi početkom ove godine grad bio uvjetno oslobođen snagama pod njegovim nadzorom. Uvjetno, zato što su u napadu sudjelovali i francuski specijalci koji su se tiho prebacili u predgrađe Bengazija i bez kojih bi grad teško bio oslobođen. General Haftar se nakon toga svojim snagama usmjerio prema Sirtu ali su ga na polovici puta blokirale postrojbe njegovog donedavnog saveznika, poznatog zapovjednika i plemenskog vođe Ibrahima al-Jadhrana koji je prisegao na vjernost premijeru Sarraju.

U čitavoj ovoj priči, a kako to na Bliskom istoku uvjek i biva, ključnu ulogu ipak ima nafta. Blokada snaga generala Haftara, prebacivanje različitih terenskih zapovjednika iz jedne baze u drugu, široko razglašen napad „Misratske brigade“ na Bengazi koji je završio i prije nego je započeo – sve to ukazuje na borbu različitih plemenskih klanova i interesnih grupacija za nadzor tzv. naftnog polumjeseca – od Bengazija do Sirta. Tko njime ovlada imat će u rukama glavne financijske poluge upravljanja krizom.

A upravo na tom segmentu djeluju vanjske sile, počevši od Saudijske Arabije i zaključno s Katarom, koje nastoje polučiti svoj „udio“ u toj beskonačnoj borbi za vlast. U tu priču još se uključuju i Egipat i UAE koji, podupirući generala Haftara, nastoje eliminirati utjecaj „Muslimanske braće“ iz Misrate i snažno se opiru potpori vladi premijera Sarraja dok se njihov „igrač“ ne postavi na položaj ministra obrane. Egipat, naime, vrlo dobro zna kakve probleme mu je nanio njegov ogranak „Muslimanske braće“ na čelu s Muhammedom Mursijem u vrijeme tzv. arapskog proljeća, koje je umalo dovelo do raspada i potpune radikalne islamizacije Egipta. Zbog toga je taj pokret dolaskom na vlast maršala al-Sisija u Egiptu zabranjen, a Mursi osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu.

Stavove Egipta i UAE podupire Moskva, a službeni Rim i posebni izaslanik UN-a za Libiju Martin Kobler  se u čitavoj priči javljaju kao posrednici u iznalaženju kompromisa.

U trenutačnom rasporedu snaga i složenim međunarodnim odnosima teško je vjerovati da će Moskva uspjeti (točnije: željeti), privoliti generala Haftara na popuštanje i pomirbu s „Muslimanskom braćom“ iz Misutre. Da bi do te pomirbe došlo bilo bi nužno eliminirati nekog iz strane oponenata. Ulozi su preveliki: osim ideološko-svjetonazorskih antagonizama, radi se i o golemom novcu koji je u igri kroz nadzor nalazišta nafte, a što će uvjek biti teren za potkusurivanje i promicanje partikularnih interesa pojedinih grupacija. U podjeli naftnog „pljena“ teško bi bilo zadovoljiti sve aktivne libijske političke i vojne grupacije. Takvo stanje pogodovalo je i „razmrvljivanju“ Zapadnih interesa. Kako se vidi iz teksta, službeni Pariz također podupire generala Haftara, barem do sada. Ovih su dana egipatske i francuske pomorske snage izvele i zajedničku vojnu vježbu u egipatskim vodama Sredozemnog mora. S druge strane, Washington, London i Rim „igraju“ na „misratovce“.

Radi se o velikim problemima koji se zapravo i ne mogu, barem ne u srednjoročnom razdoblju, razrješiti sami po sebi već ih riješiti može samo uporaba snažne vojne sile koja bi dovela do „primoranog kompromisa“. A to može postići jedino vojna intervencija kroz koaliciju Zapadnih država, o čemu su tamošnji vojni stratezi razmišljali prije mjesec dana, nakon uspješnih vojnih akcija protiv „IS“ na pojedinim dijelovima libijske bojišnice. Međutim, vojna intervencija je malo vjerojatna s obzirom na Zapadne složene interese ali još i više zbog rizika i opasnosti uvlačenja u dugotrajan sukob s ratobornim plemenima koja su ionako dodatno radikalizirana ideologijom „Islamske države“ i koja od Libije, poput danas Sirije, može učiniti novi „magnet“ za privlačenje islamističkih boraca iz čitave regije i šire.

Ukoliko Moskva „ne disciplinira“ generala Haftara, puno je izvjesnije kako će se Zapad okrenuti provjerenim metodama uspostave sankcija prema nepriznatoj vladi u Tabruku i snagama spomenutog generala, a što može imati značajne posljedice čak i ukoliko mu Moskva nastavi isporučivati oružje i pomoć. General Haftar bi u takvom scenariju uspio zadržati nadzor nad dijelom istočnog teritorija Libije ali bi mu svakako bio ograničen opseg akcija koje bi mogao provoditi u smjeru zapada zemlje. Treba imati u vidu i izolacijski položaj u kojemu bi se pri uvođenju sankcija našli Libijski fond (LIA) i Središnja banka u Tobruku. Također treba sagledati i položaj Egipta kojemu je danas ipak glavni financijski sponzor Saudijska Arabija, koja, s druge strane, podupire libijskog premijera Sarraja. Dakle, kombinacija Zapadnih sankcija i političko-financijski pritisak Rijada na Kairo mogle bi dovesti položaj Tobruka i generala Haftara u nezavidno stanje neovisno o njegovom nadzoru tog dijela zemlje. Rusija bez Egipta i financiranja sa strane UAE sigurno neće sama nastaviti pružati pomoć jednoj strani unutar složenog libijskog mozaika i time ulaziti u nepotrebne rizike Pored vojnih napora i političke borbe koje vodi na sirijskoj bojišnici, Moskva se sasvim sigurno ne namjerava vojno aktivnije miješati u Libiju.

Kako god završila priča s novom vladom i generalom Haftarom stanje u Libiji neće omogućiti iznalaženje dominantne snage koja će nivelirati vakuum vlasti i stabilizirati zemlju.

Prema trenutačno raspoloživim informacijama, ipak se čini kako os Kairo-Moskva-Abu Dhabi neće odustati od pružanja potpore Tabruku i generalu Haftaru. Takva pozicija u konačnici može dovesti do izdvajanja, ako ne čitave ono barem velikog dijela regije Cyrenaica na istoku Libije od ostatke zemlje. To bi bio uvod u ionako sve izvjesniju faktičku fragmentaciju zemlje unatoč izjavama i nastojanjima međunarodne zajednice usmjerenih na održavanje teritorijalne cjelovitosti Libije. A da su Egipat, Rusija i UAE za takav scenarij spremni, govori i provjerena informacija o tome, da je rusko državno vodstvo odobrilo molbu Središnje banke vlade u Tobruku za tiskanje vlastitih libijskih dinara u ruskoj državnoj tiskari novca.