SUKOB NJEMAČKE I ITALIJE: Bankarski rat kao posljedica Brexita

Veliki problemi zahvaćaju jednu od najvećih svjetskih financijskih ustanova – njemačku Deutche bank (DB). Ta banka oko 20 posto svog poslovanja ostvaruje na britanskom tržištu, a veliki dio njezine aktivnosti odnosi se i na zarade temeljem tečajnih razlika i spekulacija, još od vremena vrhunca gospodarske i financijske krize 2009. godine od koje se tržište još nije oporavilo, a time i vratila prijašnja „zdrava“ osnovica poslovanja temeljena na realnim investicijama u konkretne projekte i gospodarske sektore. Deutche bank ima ogroman broj plasiranih „loših“ kredita, poglavito u odnosu prema južnim državama EU, što je rezultat službene financijske politike Bruxellessa i Berlina koja je dovela do stvaranja financijskih „balona“ koji svakog trenutka mogu puknuti (po grčkom scenariju) jer se dobro zna kako ti krediti nikada i ne mogu biti vraćeni. Dodatni udarac DB je pretrpjela nakon britanskog Brexita kada su investitori počeli panično povlačiti svoje bankovne aktive te ih sveli na povijesni minimum. Sve više ih zabrinjava i pogoršano sigurnosno stanje zbog islamističkog terorizma, potencijalnog sukoba s Rusijom na istoku kontinenta, socijalnih tenzija temeljem sve veće nejednakosti između bogatih i siromašnih (srednji sloj na očigled išćezava diljem EU), nepredvidljivost izbjegličke krize i općenito krize EU institucija, zbog čega oni utočište sve više traže u sigurnijim ulagačkim „oazama“ Azije ili preko Atlantika.

EU će svim sredstvima braniti Deutche bank jer bi njezin kolaps imao puno drastičnije posljedice po gospodarstvo čitavog svijeta nego svojedobni kolaps američke Lehman Brothers Bank (DB je puno veća banka) od koje je financijska kriza u SAD-u i započela te se poput opakog infekta proširila na čitavi svijet. EU njemačku DB, naravno, može i hoće štititi instrumentarijem koji ima na raspolaganju kroz svoju Eurospku središnju banku i neograničenu mogućnost tiskanja novca. Zbog toga propast jedne od najvažnijih svjetskih financijskih ustanova sigurno neće usljediti brzo ali proces njezine nestabilnosti je započeo i dugoročno će rezultirati krahom jer je državni intervencionizam ipak ograničenog trajanja u krutom svijetu financija koji podlježe isključivo strogim ekonomskim zakonitostima, a ne političkim direktivama.

Stariji ekonomist Deutche bank izjavio je kako je nužna žurna rekapitalizacija europskog bankarskog sustava, a njegova najslabija karika pritom su – talijanske banke. Talijanski premijer Matteo Renzi nije dugo okljevao sa svojom reakcijom. Priznao je, naime, da u talijanskom financijskom sektoru ima problema ali da „sto puta veći problem za čitavu eurozonu predstavljaju pojedine velike banke“, imajući u vidu DB čije rizične akvizicije dosežu desetke trilijuna eura.

Započeta prepucavanja imaju svoju logiku:

Problematični krediti u bankarskom sustavu Italije procjenjuju se na 360 milijardi eura, a udio onih zauvjek „nepovratnih“ nastavlja rast. Stariji ekonomist najveće njemačke banke DB smatra kako je 150 milijardi eura dovoljno za spas financijskih institucija EU. Volkerts-Landau tu sumu ipak smatra preskromnom, uspoređujući je s američkim bail out-om (termin za državnu potporu i spas tamošnjih banaka u vrijeme velike krize) zbog koje je spašavanje banaka gotovo deset godina ranije koštalo 475 milijardi dolara tj. tri puta skuplje.

Problem je u tome što Italija želi „poslovati“ s bankama po starim pravilima – koristeći novac poreznih obveznika, a u EU djeluju nova pravila koja to brane. Renzi ustrajava na privremenim državnim intervencijama, a djelomično ga podupire i francuski ministar financija. Međutim, šef Eurogrupe Jaroen Dijsselbloem štiti oštra pravila igre, navodeći kako se ne smije dozvoliti rekapitalizacija banaka novcem poreznih obveznika (države) nigdje u Europi. Kancelarka Angela Merkel i njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble za sada još šute.





Dok traju trvenja na visokoj razini, stručnjaci smatraju kako će kancelarka Merkel i njen ministar financija uskoro morati progovoriti i krenuti na pojedine ustupke glede spašavanja banaka jer više nije riječ o Grčkoj i Cipru već o velikoj članici EU – Italiji, a time i o samoj Njemačkoj čije banke su njezini glavni kreditori. Što u suprotnom može biti, ako gnjevni talijanski građani ostanu bez svojih ušteđevina? Je li teško zamisliti, da ionako sve snažnije euroskeptične silnice u talijanskom društvu pred opljačkane ljude postave pitanje, poput nedavno Britanaca – „Je li nam EU uopće nužna ili nije?“ A to je samo blagi scenarij onoga što u slučaju kolapsa talijanskih banaka može usljediti, ne samo u Italji.

Komentari

komentar





0 komentara

You may also like