Nedavno smo na analitičkom portalu geopolitika.news opširno analizirali rezultate posjeta saudijskog kralja Salmana Egiptu, kojom prigodom je Kairo Rijadu predao suverenitet nad svoja dva strateški važna otoka (Tiran i Sanafir) u Crvenom moru, na ulazu u Aqabski zaljev (izr. Eilatski zaljev), a Saudijska Arabija je, zauzvrat, najavila projekt izgradnje golemog mosta preko Crvenog mora. Analizirali smo i moguće političke i sigurnosne posljedice koje predaja otoka može imati po ravnotežu snaga u tom dijelu bliskoistočne regije (poveznica: http://geopolitika.news/analize/rezultatima-egipatsko-saudijskih-razgovora-na-vrhu/).
Pa iako su, povijesno gledano, ti otoci bili saudijski, a 1950. godine stavljeni su pod egipatski protektorat, ipak se čini kako predaja otoka Rijadu u ovom povijesnom trenutku nije bila nužna (nije se čekao niti službeni završetak pregovora oko tog spora koje dvije zemlje vode već nekoliko godina). Stav egipatskog političkog vrha kako će sve pokriti „prašina zaborava“ vrlo je rizičan, prije svega po unutarnje egipatske odnose, pa ako se vlada već i odlučila na takav korak trebala je barem prethodno senzibilizirati domaću javnost, a ne dovesti je pred svršen čin.
I nije trebalo proći previše vremena, da na površinu isplivaju interesi pojedinih egipatskih susjeda, a iz dubokog se sna probude stari teritorijalni sporovi. Tako je 2. svibnja egipatski južni susjed Sudan, otvoreno, s visoke parlamentarne razine, priopćio da nikad neće odustati od svog „suverenog prava“ na pogranične dijelove egipatskog teritorija Halaib i Shalatin, u priobalnom području uz Crveno more – na tzv. Halaibski trokut.
Govoreći pred zastupnicima, sudanski ministar vanjskih poslova Ibrahim Gandur otvoreno je izjavio: „Mi nećemo odustati od našeg suverenog prava na ‘Halaibski trokut’“.
Egipatsko-sudanski teritorijalni spor datira još od kraja 19. stoljeća, preciznije od 1899., kada je taj teritorij Egiptu doslovce predala britanska kolonijalna vlast, u zamjenu za pomoć u gušenju Mahdi-ustanka u Sudanu. Međutim, 1902., sukladno želji stanovnika tog teritorija, Britanci su ga ponovno vratili Sudanu.
Bezočna trgovina i ljudima i zemljom
Već 1914. Egipat je postao britanski protektorat, a 1936. Britanija je pristala na završetak egipatske okupacije te je osnivala britansko-egipatski međudržavni saveza. Pritom je London iznova Egiptu ustupio teritorij Hala’ib koji je i formalno ušao pod upravu britansko-egipatskih vlasti.
Opisana trgovina ljudima i zemljom na kojoj oni žive dovela je (očekivano) i do rasta nezadovoljstva, a onda postala i „jabukom razdora“ u vrijeme „nadziranog raspada“ britanskog kolonijalnog imperija. U listopadu 1951. godine egipatski parlament raskinuo je savez s Velikom Britanijom, a istodobno je kraljem Egipta i Sudana proglašen Faruk I. Međutim, već u srpanjskoj revoluciji 1952. kralj je svrgnut, a revolucionari su priznali pravo sudanskom narodu na nezavisnost, koja je i uspostavljena 1955. godine. Ali praktički odmah po uspostavi sudanske državnosti započeli su i teritorijalni sporovi koji su doveli i do oružanih okršaja u spornim područjima.
Arapski socijalisti na čelu s Gamalom Abdelom Naserom (i jedno vrijeme vlada Anvara Sadata) namjeravali su sniziti napetosti između dviju država te su čak i povlačili vojne postrojbe iz tih područja u znak dobre volje i demonstracije spremnosti za razvoj tog teritorija u zajedništvu sa Sudanom. Ali razdoblje egipatsko-sudanskog zatopljenja odnosa mijenjalo se sa zaoštravanjima i zahtjevima Kartuma da se uspostavi sudanski nadzor nad područjima Halaib i Shalatin. Tako je, kao i krajem pedesetih godina, 1990. godine u spornim područjima izbio oružani sukob. Treba naglasiti kako nemalu ulogu u čitavom ovom problemu, a kako to obično i biva – ima nafta, koje u tim regijama ima u obilju. Činjenica da se Egipat pripremao za njezinu eksploataciju i bila je glavni uzrok sukoba početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.
Treba primijetiti kako se ovako oštre izjave službenog Kartuma izrečene prošlog mjeseca nisu čule u proteklih nekoliko godina. Taj se problem povremeno izdizao 2010. tijekom sudanske predsjedničke kampanje (pred glasačima u Port-Sudanu), a i godinu dana kasnije, kada su sudanske vlasti nastojale iznova potaknuti to pitanje koristeći svrgavanje Hosnija Mubaraka i slabljenje egipatske vlasti tijekom revolucije. Sudanski predsjednik Omar al-Bashir želio se okoristiti egipatskim kaosom i uspostaviti sudanski nadzor nad spornim područjima. Međutim, dolaskom „Muslimanske braće“ i predsjednika Muhammeda Mursija na vlast u Kairu 2012. to je pitanje iznova zaustavljeno. Štoviše, u rujnu te godine države su se ponovno dogovorile o zajedničkom razvoju spornih teritorija, pri čemu treba naglasiti kako se radilo o do tada najvišem stupnju suradnje po tom pitanju. Radilo se o zajedničkom pokretanju projekata u eksploataciji prirodnih bogatstava.
Milijun Sudanaca u egipatskom „trokutu“
Kartum i Kairo tada su počeli pregovore i o dodatnom razvoju tih regija, uključujući i izgradnju prometne infrastrukture, zona slobodne trgovine i realizacije suglasnosti o „četiri slobode“: kretanja, boravišta, rada i vlasništva. Te su aktivnosti u prvom redu bile u interesu Sudana s obzirom na činjenicu da u tom egipatskom „trokutu“ živi oko milijun Sudanaca.
Kad je egipatska vojska svrgnula predsjednika Murssija zajednički planovi u spornim regijama su se usporili, ali ih nova egipatska vlast nikada nije posve zaustavila ili jasno osporila. Tim više i začuđuju oštre izjave iz usta sudanskog ministra vanjskih poslova kakve nisu izrečene još od 90-ih godina, a k tome još i u državnom parlamentu. Odmah se može primijetiti kako se oštra retorika Kartuma pojačala nakon predaje dvaju egipatskih otoka u Crvenom moru Saudijskoj Arabiji.
Pa iako se čini kako Kartum iznova pokreće sporno pitanje birajući trenutak nestabilnosti (kao u vrijeme kaotičnog revolucionarnog stanja u Kairu 2010.) jer je predaja otoka Saudijcima 15. travnja izazvala burne prosvjede na ulicama Kaira i drugih velikih egipatskih gradova, nestabilnost vlade ipak nije temeljni razlog.
Sudanske poruke i katarsko sjedište „Muslimanske braće“
Riječi sudanskog ministra vanjskih poslova Ibrahima Gandura ukazuju na oštru promjenu sudanskog smjera gledanja na čitavi spor. Evo njegovih riječi upućenih parlamentu glede spornih teritorija: „Mi namjeravamo poduzeti pravne mjere za uspostavu naših prava u trokutu Hala’ib i u tom cilju Kartum želi dobiti presliku egipatsko-saudijske suglasnosti o predaji otoka Tiran i Sanafir pokraj Sinajskog poluotoka. Mi ćemo provjeriti tu suglasnost u vezi naših morskih granica.“ Drugim riječima, sudanska vlast na čelu s Omarom al-Bashirom iznova „pušta duhove kolonijalne prošlosti“. Vlada ukazuje na sadržaj „povijesnih ugovora“ pri učešću Velike Britanije, sukladno kojima Egipat, kao, ne može bez odobrenja Sudana rješavati složena i važna pitanja poput predaje teritorija trećim državama.
Međutim, aktiviranje tog problema na prilično osjetljivom mjestu po egipatsku sigurnost, uz već ionako složeno stanje na egipatsko-libijskoj granici te na Sinajskom poluotoku, nije se moglo pokrenuti bez potpore treće strane.
U konkretnom slučaju radi se o Kataru, čiji su politički i diplomatski predstavnici posljednjih tjedana pojačali svoje aktivnosti u smjeru Sudana, namjeravajući kroz Kartum oslabiti egipatski vojni vrh s kojim Doha ima „nedovršene račune“ zbog svrgavanja s vlasti Muhammeda Mursija i „Muslimanske braće“. Ta je panislamska organizacija u Egiptu od tada zabranjena, čelnici uhićeni i uglavnom već osuđeni na dugogodišnje robije, a sjedište organizacije je, nakon protjerivanja i iz Saudijske Arabije, prebačeno upravo u Dohu. Inače, za slabije upućene čitatelje treba naglasiti kako se Rijad i Doha nalaze u stanju permanentne konkurencije po pitanju širenja utjecaja jedne ili druge monarhije na ukupni islamski (sunitski) svijet. A u njihovim zakulisnim igrama potpomognutim besramnim bogatstvom, olako stradavaju čitave države i narodi.
0 komentara