Što u stvarnosti stoji iza atentata na vođu talibana?

Geopolitika.news sačinila je analizu saznanja i informacija prikupljenih nakon objavljene vijesti, o u subotnjoj noći izvršenom ubojstu vođe afganistanskih talibana Ahtara Mohhamada Mansura u pograničnoj regiji s Pakistanom. Napad na talibanskog čelnika izvršile su američke bespilotne letjelice – dronovi na temelju prethodno dobivene obavijesti o njegovoj vožnji automobilom.

„Mansur je predstavljao postojanu ugrozu američkim vojnicima i stanovnicima Afganistana“, izjavio je za vrijeme kratkog posjeta Mjanmaru američki državni tajnik John Kerry. „Mi želimo mir. Mansur je otvoreno istupao protiv mirovnih pregovora … Vođe Pakistana i Afganistana bili su izvješćeni o američkom zračnom napadu“, izjavio je državni tajnik, ne pojasnivši pritom je li to bilo prije ili nakon samog napada.

Pakistanski mediji vijest su negirali, navodeći kako su Amerikanci umjesto talibanskog vođe ubili običnog taksistu. Treba primjetiti kako ni komentari afganistanskog premijera Abdulle ni glasnogovornika Pentagona Petera Cooka ne daju 100-postotno uvjerenje o Mansurovoj pogibiji (Geopolitika.news ipak smatra kako je zračni napad rezultirao Mansurovom smrću).

Ali stvar uopće nije u tome je li Mansur ovoga puta ubijen ili ne (on je već preživio jedan pokušaj atentata u Pakistanu, kada su ga htjeli eliminirati predstavnici talibanskog „vojnog krila“, nezadovoljni njegovim izborom na čelo organizacije u ljetu 2015. godine). Glavna intriga čitavog događaja vezana je uz činjenicu oko dubokog razmimoilaženja Washingtona i Islamabada glede budućeg formata afganistanskih mirovnih pregovora.

Atetnat na mullu Mansura u svojoj biti predstavlja direktnu rukavicu izazova na monopolizirano pravo Pakistana na upravljanje talibanskim pokretom i, kroz njega, zadržavanje utjecaja na tamošnje političke procese i buduću afganistansku političku arhitekturu. Na predstojećim unutar-afganistanskim mirovnim pregovorima upravo će talibani imati vrlo važnu ulogu. Iz toga i proizlazi kako je nadzor nad čelnom osobom jedne takve organizacije od prvorazrednog značaja za vanjske silnice, koje, povijesno gledano, geografski i geostrateški izuzetno važnom Afganistanu nikada nisu niti pružile šansu razviti se u moderniju državu. Pa čak niti onakvu tipa ostalih srednjoazijskih despotija, još uvjek prilično dalekih od zapadnih demokratskih standarda ali ipak punopravnih i priznatih članica međunarodne zajednice. Afganistan je zato i ostao vjerojatno najnazadnija zemlja suvremenog svijeta, zaostala još u vremenima između srednjovjekovlja i novog doba. Naravno, vanjske silnice prosperitet Afganistana nisu dozvoljavale isključivo zbog krutih i uskogrudnih geopolitičkih i geostrateških interesa, a puno drukčije nije niti danas.

Upravo zato su zanimljive opservacije državnog tajnika Kerryja o tome da je mulla Mansur bio glavna prepreka mirovnim pregovorima i vrijedne popratne analize.

Naime, u današnjem talibanskom pokretu gotovo da i nema utjecajnije osobe koja bi se kategorički protivila mirovnim pregovorima s vladom u Kabulu. Stvarna razlika između talibanskih frakcija i pojedinih terenskih zapovjednika svodi se samo na to, tko će u tim pregovorima zastupati interese organizacije. Nakon smrti osnivača i karizmatičnog vođe mulle Omara (umro od posljedica ranjavanja još prije dvije godine ali je tek prošle godine, zahvaljujući tajnim službama iz Kabula, njegova smrt službeno i potvrđena), talibani su počeli unutarnju borbu za vlast ali, zapravo, najvećim dijelom se radilo o borbi između vanjskih sponzora toga pokreta koji se već do tada u znatnoj mjeri fragmentizirao. Ono čemu mi sada svjedočimo u vidu pojačanih talibanskih napada na državne institucije i vojne baze, samo je sjena nekadašnjih vojnih i terorističkih aktivnosti tog pokreta.

Podsjećamo, kako je nakon smrti mulle Omara uspostavljen format „velike četvorke“ u kojem sudjeluju Pakistan, SAD, Kina i središnja vlada u Kabulu, s ciljem organiziranja neposrednih unutar-afganistanskih pregovora. Grublje govoreći, Islamabad i Peking željeli su Kabulu nametnuti „svoj“ pregovarački sastav od strane talibanske organizacije. Pritom mulla Mansur (kao njihov kandidat) nije imao ozbiljniji nadzor nad talibanskom vojnom silom. On se čitav (politički) život bavio vanjskim kontaktima i nije uspio osigurati presudnu vojnu potporu za vlastitu kandidaturu na čelu pokreta. Njegovi glavni protivnici nisu bili toliko predstavnici vlasti u Kabulu (kojima je uspjelo normalizirati odnose s vođom vojnog krila talibana Abdulom Qayumom), koliko  Katar koji je kontrolirao ured talibana u Dohi i želio igrati ulogu jednog od glavnih posrednika između talibana i Amerikanaca. Položaj Islamabada Dohi je kategorički smetao za provedbu svojih nastojanja te je u Afganistanu ubrzo iznikao surogat „Islamske države“ unutar samog talibanskog pokreta. Radi se o onom dijelu terenskih zapovjednika talibana koji se nalaze u zoni utjecaja Dohe.

Upravo razmimoilaženja Islamabada i Dohe po pitanju glavnog predstavnika pregovaračkog procesa sa strane talibana i jesu glavni uzrok sadašnje postojane vojne aktivnosti različitih talibanskih grupacija, koje na taj način jedna drugoj dokazuju opravdanost baš njihovog prava na vođenje pregovora.

Iz svega rečenog lako se može zaključiti čijoj se poziciji u unutarnjem talibanskom (točnije, vanjskom – sponzorskom) sukobu priklonio Washington.

I stvar nije u tome što Abdul Qayum ima više američkih simpatija, ili što SAD nije zadovoljan svojim savezničkim odnosima s Islamabadom koji je javno provodio vlastite planove u Afganistanu bez uzimanja u obzir američkih interesa, a nerijetko im i proturječio. Dovoljno se prisjetiti činjenice da je američki neprijatelj broj 1 Ossama bin-Laden potpuno sigurno živio pod zaštitom pakistanskih sigurnosnih službi na teritoriju te zemlje – štoviše, u samom predgrađu glavnog grada Islamabada.

Glavni razlog leži u tome što je središnja afganistanska vlada u Kabulu Islamabadu jasno dala do znanja, kako nikakvih pregovora s njegovim pulenima neće biti.

Razgovarati se može jedino u slučaju da Abdul Qayum postane vođa talibanskog pokreta. Osim što je blizak sadašnjim afganistanskim  vlastima, on nadzire i dovoljno veliku vojnu silu unutar razmrvljenog talibanskog pokreta, koja donekle može jamčiti uspjeh mirovnih nastojanja i osigurati opstojnost sadašnje vlade u Kabulu. Na taj bi se način izgradila kakva-takva ravnoteža unutarnjih snaga i potpora sadašnjem režimu (inače, bez pretjerivanja, jednog od najkorumpiranijih u svijetu), a kakve u toj zemlji nije bilo još od vojnog ulaska Amerikanaca u Afganistan početkom ovog tisućljeća.

Sada se jedino postavlja pitanje: je li se Pakistan spreman pomiriti s takvim stanjem? Po našem mišljenju – teško. Jer smrt jednog čovjeka, pa bio on i mulla Mansur, ne znači zapravo ništa. Islamabad i njegove tajne službe imaju previše iskustva i previše razgranatu obavještajnu mrežu unutar afganistanskog stanovništva, a da bi dopustili po sebe negativan razvoj događaja. Pakistan je ne samo u mogućnosti isporučivati velike količine naoružanja svojim suradnicima na afganistanskom teritoriju (prije svega onima iz „mreže Hakkani“) nego prebacivati i čitave dragovoljačke postrojbe u susjednu zemlju, među kojima i nemali broj onih koji su spremni na terorističke napade, kako na Kabul i državne institucije i službenike, tako i na međunarodne vojne snage iz sastava NATO saveza.

Za postizanje trajnijeg mira i stabilnosti u Afganistanu nužno je postići dogovor između glavnih vanjskih silnica koje djeluju na tom prostoru, i to je jedini recept. Sve ostalo je, povijest je pokazala, samo privremeno riješenje koje osigurava kratkoročnu geopolitičku prednost ove ili one svjetske sile, uz permanentnu štetu po same Afganistance i njihovu zemlju. Zemlju – čija plemenska i klanovska razjedinjenost možda više nego bilo gdje drugdje na svijetu ukazuje na to, što po nacionalne interese znači unutarnje nejedinstvo i nepostojanje minimalne političke ili ideološke kohezije.