I službeni kurdsko-šijitski savez izazvao veliku nervozu u Turskoj i SAD-u

Prije analize objavljujemo upravo prispjelu vijest od 30. listopada koja može iz temelja promijeniti vojno-političko stanje ne samo u bitci za Mosul, već i u čitavom Iraku pa i šire. Riječ je najnovijem dogovoru Radničke stranke Kurdistana (iračke podružnice) s iračkom vodećom šijtskom vojnom organizacijom „Hashid Shaabi“ („Narodne mobilizacijske snage“), koja je pod neposrednim iranskim nadzorom, o zajedničkom sudjelovanju u bitci za Mosul i to pod zapovjedništvom spomenute najjače šijtske organizacije (prema pojedinim procjenama okuplja do 150 tisuća boraca). Radi se o čistom iranskom odgovoru na turske vojne planove vezane uz zonu Mosula (neoosmanska strategija naslonjena na „povijesno pravo“ Mosul razmatra kao dio budućeg turskog teritorija ili barem nad gradom želi imati nadzor), kojima se želi upozoriti Ankaru da ne pokušava svojom vojskom oslobađati taj grad, čemu se oštro protivi i vlada u Bagdadu. Prvo službeno kurdsko-šijtsko savezništvo izazvalo je veliku nervozu u Turskoj i SAD-u iz još jednog razloga: pešmerge iz Radničke stranke Kurdistana i irački šijiti (neće ulaziti u Mosul) okružit će grad iz smjera zapada i tako prepriječiti cestovni koridor Mosul – Rakka (Sirija) koji je namjerno ostavljen i omogućuje da se ISIL-ovi borci kroz izbjeglički val infiltriraju u Siriju. Pritom, rukovodeći se humanitarnim razlozima i brigom za civile, koalicija pod vodstvom SAD-a moći će otvoriti sjeverni obruč i usmjeriti izbjeglice na iračko-tursku granicu. Još važniji element je taj, da šijiti i Kurdi sada počinju vojne akcije protiv „IS“ zapadno od Mosula, uz iračko-sirijsku granicu, a potporu iz zraka im pruža iransko zrakoplovstvo. Radi se o prvom operativnom sudjelovanju iranskih zračnih snaga u Iraku, a vjerojatno će iranski zrakoplovi ubrzo letjeti i nad sirijskim nebom. O tome najbolje svjedoči koncem prošlog tjedna održani sastanak u Moskvi (koji je sigurno rezultirao i gore opisanim potezima) između ruskih, iranskih i sirijskih ministara vanjskih poslova, na kojem je dogovorena još tješnja zajednička aktivnost Rusije i Irana po pitanju Sirije i borbe protiv terorizma, a „razgovaralo se i o stanju u Iraku“.

Bitka za Mosul iznimno je važna za sve aktere

Bitka za Mosul paralelno se vodi na vojnom i diplomatsko-političkom planu. Njezin ishod ima veliki geopolitički značaj i sve strane koje sudjeluju u operaciji oslobađanja drugog po veličini iračkog grada  (smještenog na sjeveru zemlje, u regiji Niniva), pritajeno očekuju korist i po vlastite nacionalne interese. Međutim, prije same podjele plijena „zeca treba i uloviti“ tj. bitku privesti kraju. A ionako složene vojno-političke odnose dodatno će komplicirati i gotovo sigurna humanitarna katastrofa koju će biti nemoguće izbjeći. O njoj nešto više kasnije, a sada proanalizirajmo političko i vojno stanje vezano uz provedbu same operacije, koje ukazuje na prve veće teškoće koje postupno izlaze na vidjelo.

Sama činjenica da je akcija oslobađanja Mosula već u više navrata bila najavljivana (pa odgađana) još od proljeća ove godine (poglavito nakon iračkog oslobađanja gradova Ramadija i Faludže), ukazuje na razmjere složenog političkog stanja vezanog uz Mosul, u kojem se sudaraju unutarirački etničko-religiozni prijepori (grad je većinski naseljen sunitima ali je smješten u blizini Iračkog Kurdistana, a interesantan je i šijtima u smislu održavanja transferzale koja iz Irana vodi prema Siriji, ali i kroz činjenicu da ga službena iračka vojska nije u stanju samostalno osvojiti bez potpore snažnih šijtskih milicja). Osim unutariračkih sukobljenih interesa oko Mosula, veliku ulogu igraju i turski i iranski (međusobno suprostavljeni), a onda i američki nacionalni interesi. Nisu nepoznanice niti pretenzije Ankare na Mosul u smislu njegove povijesne pripadnosti Osmanlijskom carstvu, kao i turskog utjecaja na manjinsko turkmensko stanovništvo koje živi sjeverno od tog grada i djelomično unutar njega.

U tim i takvim okolnostima Amerikanci su na terenu trebali posložiti vojnu koaliciju sastavljenu od strana koje, najblaže rečeno, iskazuju veliku dozu međusobnog nepovjerenja, i unutar njih uspostaviti kakvu takvu koheziju i sinergiju djelovanja.

Međutim, ono o čemu je Geopolitika.news pisala i na što je ukazivala još deset dana prije otpočinjanja (kolokvijalno nazvane) „operacije Moslul“, bilo je opasno zaoštravanje sukoba između Ankare i Bagdada, prouzročeno jednostranim turskim produljenjem boravka njezinih oružanih postrojbi u vojnoj bazi sjevero-istočno od Mosula na još godinu dana, bez prethodnog pitanja upućenog Bagdadu, o tome,  dopušta li on uopće takav potez ili ne.





Upravo taj element sada počinje komplicirati provedbu započete vojne operacije, u smislu stupnja sudjelovanja turskih oružanih snaga. Američki ministar obrane (šef Pentagona) Ashton Carter  tjedan dana je uvjeravao kako je Bagdad suglasan glede sudjelovanja dijelova turske vojske u „operaciji Mosul“. Međutim, početkom tjedna iračka vlada je javno opovrgla te izjave visokog američkog dužnosnika kazavši: „Mi odlučno odbacujemo bilo kakvo sudjelovanje Turske u operacijama oslobađanja Mosula“ (glasnogovornik Združenog zapovjedništva iračke vojske). Istodobno je turski premijer Binali Yildirim izjavio da tursko topništvo gađa položaje „Islamske države“ u blizini Mosula sukladno molbi kurdskih pešmerga. Naravno da je djelovanje turskog topništva na jednu ciljnu točku unutar opsežne vojne operacije (k tome još i na zamolbu jedne od aktivnih strana u samoj operaciji) teško nazvati „ravnopravnim sudjelovanjem u napadu“, ali i simbolika za Ankaru ima važnost u budućem političkom raspletu zamršenog bliskoistočnog čvora. Pritom je postalo posve jasno kako Bagdad nikada neće pristati na tursko vojno sudjelovanje u oslobađanju Mosula, vjerojatno se rukovodeći i spomenutim turskim teritorijalnim pretenzijama koje Ankara temelji na „povijesnom pravu“.

A teško je očekivati da bi se Ankara u ovakvim okolnostima (loši odnosi s Bagdadom i njezina trenutačna vojna zaigranost na sjeveru Sirije) odlučila na aktivniju vojnu ulogu. Ona primarno želi ostati pozicionirana na iračkom sjeveru kroz suradnju s tamošnjim kurdskim političkim vrhom na čelu s predsjednikom Iračkog Kurdistana Masoudom Barzanijem, i računa na svoj udio u bogatom naftnom i plinskom potencijalu te iračke regije – čija sudbina još nije konačno definirana.

Osim navedenog tursko-iračkog sukoba, planiranu dinamiku provedbe „operacije Mosul“ otežava i nepostizanje konačnog političkog dogovora između Bagdada (i Washingtona) i sunitskih plemenskih vođa u Mosulu, a što je Bagdad ranije uspješno okončao prije otpočinjanja vojene operacije za oslobođenje Faludže, čime je taj veliki grad praktički osvojen bez velikih borbi i razaranja, a tamošnji pripadnici „IS“ su se jednostavno „rasplinili“ unutar domicilnog stanovništva bez ikakvih pravnih posljedica za svoje dotadašnje aktivnosti.





Vojno stanje na terenu

Nakon šest dana trajanja „operacije Mosul“ stanje na terenu se nije kardinalno promijenilo. Iračka vojska i kurdske pešmerge (odane klanu Barzani) oslobodile su 50-ak sela u okolici Mosula ali se samom gradu nisu značajnije približile. Najbliže gradu došle su postrojbe iračkih specijalaca, koje su oslobodile točku Bartella, 14 kilometara istočno od Mosula. Južna grupacija iračkih snaga, koja napreduje po brzoj cesti broj 1, došla je tek na 20 kilometara od grada, pričemu treba naglasiti i to, da je stavljanje pod nadzor spomenutih 50-ak naselja prije posljedica taktike „Islamske države“ nego ljutog boja. Naime, „IS“ je svjesan ograničenosti svog ljudskog potencijala i goleme inferiornosti u vojnoj opremi, poglavito oklopu i topništvu, uz činjenicu da vlastitim zrakoplovstvom uopće niti ne raspolaže pa je bilo kakva komparacija u tom smislu nepotrebna. Zbog toga je povukao i rasporedio glavninu svojih snaga u gradske kvartove Mosula, gdje imaju između 7 i 9 tisuća boraca koji se suprotstavljaju snazi od najmanje 50 tisuća boraca iračke vojske i kurdskih pešmerga. Na taj način „IS“ pokušava umanjiti korištenje i učinkovitost koalicijskih zračnih snaga, koristeći civile kao „živi zid“, slično kako to u Siriji čine islamisti iz „Al-Nusre“ u istočnom Alepu. S tog aspekta bit će zanimljivo pratiti način reagiranja protuterorističke koalicije pod vodstvom SAD-a na novonastalo stanje u Mosulu (koje uopće nije neočekivano). Ako se prijeđe na topničko granatiranje grada (iako sumnjam da će pritom izostati i ono zračno), objektivno, razlike između  zračnih napada i topničkog granatiranja po napadnute ciljeve niti nema – i jedni i drugi kada siju smrt ne stvaraju razliku, kao što je ne stvaraju ni ruske ni „demokratske“ bombe, (vidi tekst u okviru).

mn

Užasavajuće humanitarno stanje u Mosulu

Prema podatcima UN-a, u Mosulu trenutačno živi 750 tisuća stanovnika, a očekuje se kako će grad napustiti njih oko 200 tisuća, dok će ostali biti „živi štit“ borcima „Islamske države“. Unutar Iraka ima 3,3 milijuna izbjeglica, a još ih je oko 240 tisuća u kampovima izvan zemlje. Problem nije samo u smještaju već i u prehrani ljudi, o kojoj se brinu međunarodne humanitarne organizacije i UN i koji su već sada na granici svojih maksimalnih mogućnosti. A potreba za skrbi o još dodatnih 700 tisuća žitelja Mosula stanje bi moglo dovesti do katastrofe. Amerikanci vrše pritisak na svoje regionalne partnere za povećanje broja izbjegličkih kampova, a time i smanjenje negativnih posljedica pokrenute „operacije Mosul“ kojom sami rukovode. Međutim, Washington nailazi na neočekivane teškoće. Jordan (koji već iz prve faze pokrenutog sotonskog plana prekrajanja Bliskog istoka po vlastitoj mjeri i osnutka „Islamske države“ ima kampove u svojim pograničnim pustinjskim zonama) je sada zatvorio svoje granice s Irakom,a službeni Aman ne želi odustati od takve politike. Još su apsurdnije izjave pojedinih međunarodnih agencija koje govore da su spremne rasporediti 90 tisuća iračkih izbjeglica na sirijski teritorij, a bez da su se o tome uopće konzultirale s tom članicom UN-a i njezinom legitimnom vladom u Damasku. Izbjeglice bi se trebale smjestiti u sirijsku pograničnu zonu s Turskom koju je vojno uspostavila Ankara, u logor Al-Hol. Još 67 tisuća izbjeglica preći će iračko-tursku granicu i biti smješteni u u sirijskom logoru kapaciteta 100 tisuća ljudi, koji su Turci izgradili također na sirijskom tlu, u slobodnoj zoni između gradova Jarablus i Aazaz. Turska će svoju „humanost“, naravno, iskoristiti za vlastite nacionalne interese: kako u trgovini s EU oko priljeva izbjeglica, tako i svojeg daljnjeg učešća u bitci za Mosul. Naravno, kroz nove rijeke izbjeglica sigurno će se infiltrirati i borci „IS“ kojima Turska lako može manipulirati već prema  potrebi – u sirijskom sukobu, ali i šire.

„Demokratski standardi“ u bitkama za Mosul i Alep

I na kraju, različite komparacije bitaka za Mosul i za Alep su moguće, ali ostaje činjenica da vojni „demokrati“ mogu činiti što i kada hoće, a Assad i Rusija i te kako moraju (morat će i dalje) kalkulirati oko vođenja svojih vojnih operacija zbog licemjerne zabrinutosti „demokratskog svijeta“ za civilno stanovništvo u istočnom Alepu. Njega je inače i višestruko manje nego civila u Mosulu, pri čemu bi glavninu eventualnog izbjegličkog vala (iz istočnog Alepa) apsorbirala sama sirijska vlada bez potrebe miješanja susjednih država ili međunarodnih humanitarnih organizacija. Ali to je već jedna sasvim druga tema.

Isilovci žestoko udarili po Kirkuku

A da se isilovci ne predaju tako lako svjedoči i neočekivan napad njihovih snaga na sjeverni, naftom bogati grad Kirkuk (pod nadzorom Kurda), na koji su automobilima prebacili 200-tinjak svojih boraca s mosulske bojišnice. Time su pešmergama odaslali jasan signal da se previše ne zalijeću na jug (Mosul), tj. prostor koji im etnički ionako ne pripada. Usprkos izjavama zapovjedništva kurdskih snaga da su isilovci izbačeni iz Kirkuka, borbe u gradu još uvijek traju, a džihadisti aktivno djeluju u čak sedam kvartova toga grada (sunitske četvrti). Inače, na sam Kirkuk pretendiraju irački Kurdi, suniti i šijiti upravo zbog njegova bogatstva naftom. Za Kirkuk se međusobno bore čelnik Iračkog Kurdistana Barzani (pod američko-turskim utjecajem) i njegov glavni politički oponent u Kurdistanu Džalal Talibani (vođa istoimenog klana iz grada Sulejmanije koji djeluje kroz drugu po snazi kurdsku političku stranku – Kurdistanski domoljubni savez – PUK), a u zoni Kirkuka nalaze se i vojne snage Radničke stranke Kurdistana – zabranjene u Turskoj. U tako složenim okolnostima, na napad džihadista na Kirkuk odmah su reagirale iračke sunitske i šijitske snage zainteresirane za nadzor nad gradom. Žurna reakcija stigla je iz zapovjedništva šijitske milicije – „Narodne mobilizacijske snage“, koje je zatražilo dobivanje prava za oslobađanje tog grada od prispjelih snaga „ISIL-a“. Takav scenarij po Kurde je bio potpuno neželjen, shvatili su kako se šijitske milicije nakon ulaska u grad više neće povući. Upravo je to i bio razlog ishitrenih izjava Zapovjedništva pešmerga o tome da je Kirkuk oslobođen od ISIL-ovih snaga ubrzo nakon njihovog neočekivanog napada.

Kurdi su u Kirkuk odmah počeli dovlačiti vojna pojačanja, ali je istodobno „ISIL“ započeo napad i na još jedan kurdski grad –  Sindžaru, strateški važan za opskrbu pešmerga koji sudjeluju u „operaciji Mosul“. Dakle, stanje se dodatno komplicira, a osim „rijeka krvi“ ništa optimistično se zapravo nije moglo ni očekivati. A „rijeke krvi“ uskoro će slijediti i „rijeke izbjeglica“.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like