Slatki život gospodara nedovršenih ratova

U trenucima vrhunca uništavanja bliskoistočnih arapskih naroda, njihove socijalne strukture i njihovih država, inače punopravnih članica Ujedinjenih naroda – Libije, Sirije i Iraka, popraćenog masakrom stanovništva neviđenim u novijoj povijesti i kada već i kroz formalne istrage na vidjelo izlazi izravna kauzalna povezanost tog krvoprolića s američkim i europskim političkim i vojnim djelovanjem u suradnji s lokalnim partnerima Saudijskom Arabijom i zaljevskim petromonarhijama, zapadna elita sve što se događa uporno kroz kontrolirane korporacijske mainstream medije prikazuje kao pogrešku inače dobronamjernog programa širenja liberalnih demokracija na bliskoistočne prostore i eliminacije okrutnih diktatora i opresivnih režima. Dogodile su se, eto, pogreške u procjenama, nastupili su događaji koji se nisu mogli predvidjeti i koji su umjesto demokratskog reda doveli do kaosa i pokolja. Političke odluke su navodno donošene u hodu, naprečac i bez dovoljno obavještajnih podataka. Pa tko bi zaboga mogao predvidjeti da će nasilno vojno uklanjanje bivšeg zapadnog saveznika Saddama Husseina – koji islamističkim teroristima, s kojeg god dijela sektaškog ili etničkog spektra dolazili, nije čitao prava uhićenika – kako to slikovito opisuje američki predsjednički kandidat Donald Trump – nego im je za izvršena podmetanja eksplozivnih naprava detonirao iste takve naprave, ali vezane oko njihovih vratova – na kraju dovesti do nastanka i neopisivog jačanja terorizma u post-Saddamovom Iraku pod američkom okupacijom. Tko je, dakle, mogao znati da će uklanjanjem njegova režima nakon 2003. godine i multinacionalne agresije na Irak bez odobrenja UN-a tamo planuti islamistički ekstemizam i pojaviti se al-Qaida, koje – gle čuda – prije njihove intervencije u Iraku nije ni bilo, a rijetki izdanci bili su likvidirani ili živi zakopani u zatvorima Saddamove vlasti čiji režim je imao monopol nasilja u Iraku i nije trpio nikakve konkurente.

Oholi Blair i Irak kao početna točka katastrofe

Odgovor je – svatko razuman je to mogao predvidjeti, pa je stoga sasvim razvidno da se elita američke i europske politike izbjegavajući otvoreno priznati odgovornost i stvarne ciljeve ratova zapravo pravi blesavom i maloumnom. Nekadašnji britanski premijer Tony Blair tako i dalje tvrdi da je napad na Irak bio ispravna stvar, koja je samo izmakla kontroli i u svoju obranu uporno ponavlja okrutnu i nemoralnu izjavu da je svijet bez Saddama Husseina bolji, uzimajući u svojoj oholosti za sebe ulogu suca i egzekutora i na kraju samoga Boga. Oholost bez granica oduvijek je bila njegova odlika, koja je i dovela do njegove uloge britanskog okidača iračke agresije.

A upravo se Irak ovih dana – nakon objave rezultata Chilcotove istrage u Velikoj Britaniji, prema kojima je tadašnji britanski premijer Tony Blair bez ikakve pravne osnove, bez ikakvih vojnih i sigurnosnih razloga pridruživši se američkom planu rušenja Saddama Husseina uveo Veliku Britaniju i nepripremljene oružane snage u nepotreban rat – nametnuo kao referentna, početna točka sadašnje bliskoistočne katastrofe.

Nakon poraza iračke vojske i uspostavljanja američke i savezničke okupacijske uprave (Coalition Provisional Authority) pod vodstvom američkog diplomata Paula Bremera donesena je odluka o raspuštanju iračke vojske i policije. Svim pripadnicima također raspuštene Saddamove stranke Ba’ath zabranjen je rad u državnoj upravi, a kako nitko nije mogao ranije dobiti posao u državnoj upravi bez članstva u toj stranci praktički je elegantno uklonjena cijela državna administaracija i otvoren put bezvlašću, kaosu, sektaškim obračunima i masovnoj pljački koja razorila iračku državu i društvenu strukturu i koju više nikada nitko neće moći ponovno sastaviti.

Suniti na meti i nastanak ISIL-a

Masivne likvidacije sunitskog stanovništva i intelektualaca od strane šijitskih odreda smrti uz tihu podršku okupacijskog upravitelja Bremera stvorile su temelje sunitske pobune, otvorile vrata al-Qaidi i drugim sunitskim islamističkim organizacijama, kasnije okupljenim oko famoznog ISIL-a. Sam Bremer ne samo da nikada ni pred kojim sudom nije odgovarao, niti će odgovarati, za zločine počinjene pod njegovom upravom, nego do danas nije odgovorio gdje je nestalo 8,8 milijardi dolara iračkog novca iz proračuna okupacijske uprave tijekom njegova mandata. Ni njegovo saslušanje pred američkim Kongresom – 6. veljače 2007. godine – nije mu dalo motiva za iskrenost po tom pitanju. Nije uopće isključeno da je upravo taj golemi novac osim u privatne džepove Bremera i opskurnih likova iz njegove uprave zapravo utrošen za finaciranje najprije šijitskih paramiliranih formacija, a potom sunitskih skupina i konačno uložen u stvaranje ISIL-ova kalifata.To je bio dio cijene pokretanja sunitsko-šijitskog klanja u Iraku. Procjenjuje se da je u ISIL i srodne islamističke skupine preko saudijskih, katarskih i turskih posrednika samo u početnoj fazi pokretanja projekta uloženo najmanje 20 milijardi dolara. Početkom ovog mjeseca britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond – u namjeri skretanja pozornosti s Blairove i britanske uloge u svjetlu Chilcotove istrage i prebacivanja loptice odgovornsti na američku stranu – bio je prisiljen izreći dio istine: „Katastrofalna američka pogreška u Iraku bila je masovno uklanjanje pristaša Saddamove stranke Ba’ath, iz iračke vojske i državne administracije. Preko pola milijuna nezaposlenih, društveno isključenih i egzistencijalno ugroženih vojnika i kvalificiranih službenika – mahom sunita – u konačnici je dovelo do formiranja terorističke organizacije ISIL“.

Irak 2003. godine bio je samo preludij, prva bitka velikog nedovršenog rata preslagivanja Bliskog istoka po mjeri SAD-a i njezinih europskih saveznika prema sada već neskrivenoj agendi stvaranja Novog Bliskog istoka po razdjeljnicama nacionalnih, vjerskih i sektaških podjela. Libija i kasnije Sirija samo su bitke istoga rata. Riječ je o jednom jedinstvenom neprekinutom ratu. No, prema javno proklamiranim ciljevima rata on se, pak, vodi protiv terorizma i za stvaranje poretka liberalne demokracije zapadnog tipa na bliskoistočnim prostorima.

Kreatori kaosa i pokolja – medijski junaci

Poslije godina ratovanja američka i saveznička vojna sila nije uspjela poraziti terorizam i islamističke ekstremiste okupljene oko ISIL-a i al-Qaide.Također nije uspjela ostvariti ni drugi nominalni cilj rata, uspostavu demokracije u ratom obuhvaćenim državama. Nije dakle uspjela politika, nije uspjela vojna sila, i sve je rezultat tragične pogreške u planu dobre namjere. Nijedan od javno proklamiranih ciljeva rata nije ostvaren – on je samo beskonačni niz dobivenih bitaka koji na kraju ipak rezultira strateškim porazom.

Ali začudo, istovremeno politički i vojni akteri nastalog kaosa – koji će trajati desetljećima – inspiratori i kreatori i vojnički realizatori propalog instaliranja liberalnog demokratskog poretka i nedovršenih ratova, umjesto da su posramljeno povučeni s političke i vojne scene zapadnih društava, bogato su nagrađeni medijski junaci. Njihove političke akcije na Bliskom istoku nominalno prema javno iskazanim ciljevima završile su katastrofom, vojna djelovanja nisu dovela do pobjede sve do dana današnjega i može se slobodno reći da je prema ciljevima prestavljenim javnosti očito riječ o promašenim nedovršenim i izgubljenim ratovima. No, unatoč tome, ti bivši političari i generali umjesto u osami poraza aktivno sudjeluju u društvenom životu, mediji ih tretiraju kao junake ratova, dobili su dobro plaćene sinekure u korporativnom sustavu SAD-a i Europe, raznim investicijskim fondovima, multinacionalnim kompanijama, održavaju predavanja na sveučilištima i općenito ih se tretira kao glavne aktere nekakvih pobjeda u tzv. ratovima protiv terorizma. Pošto nikakav rat nije dobiven, proklamirani politički ciljevi rata nisu ostvareni, naizgled je potpuno nejasan raskorak njihovih učinaka i društvene uloge, otprilike kao da je Napoleon nakon izgubljenih bitaka ostao dio kreme pariškoga društva, uvaženi savjetnik gospodarstvene zajednice i predavač na fakultetima. Štoviše, protjeran je u izgnanstvo gdje je i umro, što je logična sudbina svih gubitnika.

Jedno je genaral Galtieri, drugo Tony Blair

Nakon argentinskog vojnog poraza u ratu s Velikom Britanijom 1982. godine genaral Leopoldo Galtieri svega nekoliko dana nakon poraza uklonjen je s vlasti i potom uhićen zajedno s cijelom svojom vojnom huntom koja je do tada nesmiljeno čvrstom ruku uz američku podršku vladala Argentinom. Povijest ne prašta i okrutno kažnjava gubitnike.

Stoga ovih dana, nakon šokantnog Chilcotovog izvješća, u oči upada bivši premijer Tony Blair jer je po svemu objavljenom neuspješan političar pun pogrešnih odluka i odgovoran za protupravno ponašanje u Iraku, ali unatoč tome on je u vrhu britanskog društva, njemu se vjeruje na Zapadu i u zaljevskim monarhijama izravno upletenima u bliskoistočne ratove.

S druge strane Atlantika, po kriterijima službenih ciljeva rata protiv terorizma potpuno neuspješni, sada umirovljeni, generali bliskoistočnih ratova – među kojima se ističu David Petraeus, Stanley, Raymond Odierno i višegodišnji načelnik Zajedničkog stožera američkih oružanih snaga admiral Michael Mullen uživaju povlastice pobjednika. Za njih je samo nebo granica. Odierno je na unosnoj poziciji u Upravnom odboru multinacionalnog bankarskog holdinga „JPMorgan Chase“, McChrystal u „Jet Blue“, a Mullen u „General Motorsu“. David Petraeus – nekadašnji zapovjednik američkog regionalnog zapovjedništva za Srednji istok ,U.S. Central Command (CENTCOM) zaduženog za sukobe u Afghanistanu i Iraku i ravnatelj CIA-a nakon smjenjivanja i osude zbog dostavljanja klasificiranih dokumenta svojoj ljubavnici Pauli Broadwell pridružio se 2013. globalnom financijskom divu KKR & Co. L.P., ranije poznatom kao Kohlberg Kravis Roberts & Co., najprije kao predsjednik „KKR Global Institute“ gdje je „nadgledao stvaranje platformi za prilagodbu novim geopolitičkim i makroekonomskim trendovima, kao i pitanja upravljanja zaštitom okoliša, a kasnije kao punopravni partner. Zapanjujući je akademski habitus generala koji je 2003. godine u Irak ušao kao zapovjednik američke 101. zračnodesantne divizije. Od vojnog padobranca do znanstvenika i partnera moćne financijske tvrtke uspeo u samo desetak godina. Nije to sve, osim profitabilnih pozicija u KKR-u Petraeus – koji se na elitna okupljališta New Yorka dovozi u skupocjenom Mercedesu S550 – uključen je u rad mnoštva think-tankova kao što su „Wilson Center Advisory Council“, “Royal United Services Institute“ (RUSI), i “New America“, gostujući je profesor na Exeter University, dopredsjednik Task Force on North America at the Council on Foreign Relations i supredsjedatelj Global Advisory Committee at the Woodrow Wilson International Center for Scholars, član Concordia Summit’s Concordia Leadership Council, McCain Institute for International Leadership i National Security Advisory Council of the U.S. Global Leadership Coalition i član Upravnog odbora Atlantic Councila.

Blair sada savjetuje Saudijce, Kuvajćane…

Tony Blair, pak, nakon povlačenja iz politike, indikativno ugovara savjetničke poslove baš sa Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama, notornim financijerima i gospodarima islamističkog divljanja, koje je pak svojim političkim odlukama sam Blair omogućio. Riječ je o milijunima dolara koji se slijevaju na njegove račune. Tako je s kuvajtskim emirom sklopio četverogodišnji ugovor za savjetodavne usluge za iznos od 40 milijuna dolara, a s vladom Abu Dhabia, najvećeg emirata iz sastava Ujedinjenih Arapskih Emirata, sklopio je posao „globalnog strateškog savjetovanja“ za iznos od 1,5 milijuna dolara godišnje. Za saudijsku naftnu kompaniju „PetroSaudi“ ugovara poslove s kineskim partnerima za iznos od 60 tisuća dolara mjesečno, uz 2 posto provizije na sve realizirane poslove. Britanski konzervativni zastupnik Andrew Bridgen – gledajući sve to – nije odolio izjaviti da „Blair nemilosrdno inkasira novac dok je Bliski istok u plamenu“.

Pitanje je zašto ti akteri bliskoistočne tragedije uživaju beneficije kada su nominalno gubitnici. Blair je pridružujući se Georgeu Bushu Veliku Britaniju i njenu nepripremljenu vojsku uveo u nepotreban rat. Tri britanske brigade bačene na jug Iraka jedva su uspijevale održati logističku podlogu i tehničku ispravnost opreme. Samo zahvaljujući vrhunskoj obučenosti vojnika i sposobnosti časnika mogu zahvaliti što nisu imali više žrtava, a Petraeus je tobože kao najuspješniji u nizu generala koji su prodefilirali tamošnjim ratištem izvršio „genijalne“ vojne operacije utemeljene na američkoj strategiji iz Vijetnama, osvajanja uma i srca naroda. Rezultat je nula, islamistički teroristi protiv kojih je navodno uspješno ratovao okupljeni oko ISIL-a i dalje harače po Bliskom istoku, a za to vrijeme Blair, Petraeus i ostali akteri uživaju u slatkom životu.

Čini se da nešto ipak nije u redu s proklamiranim ciljevima američke i europske politike na Bliskom istoku od Maroka do Afganistana i njihovim stvarnim učincima – i da postoji proturječje proklamiranih i stvarnih ciljeva. Javni ciljevi rata se ne ostvaruju i prividno se gube, ali skriveni ciljevi se očito postižu, jer u protivnom američka i saveznička politika u taj rat ne bi više uložili ni dolara, niti bi politički i vojni akteri izgubljenog rata bili poštovani i nagrađivani.

Ništa do nagrada za odrađeni posao

Akteri te politike ipak nisu ništa izgubili nego samo dobro odradili posao koji im je namijenjen.

Jednostavo nije bilo nikakve pogreške. Sve je pažljivo i točno isplanirano i sve se odvija po planu. Da nešto s tim jedinstvenim ratnim sukobom kojeg su dio bitke u Afganistanu , Libiji, Iraku i Siriji i planirane u Iranu i Libanonu nije u redu pokazuje i sam generički naziv rata – rat protiv terorizma. To je kontradiktorno samo po sebi, jer terorizam je samo sredstvo izvršenja, a ne može biti neprijatelj koji je cilj rata.To je isto kao da se rat naziva – rat protiv metka. Taj rat bi zapravo trebao biti borba protiv islamističkog ekstremizma koji koristi terorizam.

Izbjegavanje definiranja islamističkog ekstremizma kao pravog neprijatelja samo ukazuje da su akteri rata u dosluhu s vlastitim neprijateljem jer ga ne žele javno i otvoreno identificirati kao neprijatelja. Oni neprijatelja kojeg ne žele nazvati neprijateljem zapravo koriste za stvaranje nedovršenog rata koji proizvodi kaos još od Afganistana i borbi protiv sovjetske intervencije do današnjeg dana.

Pritom ima jedna kolateralna posljedica koju će napokon otvoreno izreći: narodi na prostorima Bliskog istoka izloženi su masakru epskih razmjera, nezabilježenom u novijoj povijesti, koji nadilazi i strahote Vijetnamskog rata. Zapravo nikada ranije u američko i savezničko vojno djelovanje nije bilo ukalkulirano toliko zle namjere kao u ovom velikom bliskoistočnom ratu. U svim ranijim ratovima je ipak postojala neka ideološka osnovica djelovanja, pa je primjerice Vijetnamski rat zatvarao kanale širenja komunizma. U ovome ratu toga nema.

Ovaj rat nije ideološki, ovaj rat je za novac i bogatstvo, on se ne provodi u ime demokracije, nego u ime isključivog interesa velikih korporacija. Stoga on nije dizajniran za stvaranje mira, nego za razaranje i izvlačenje profita. U tom ratu nije potrebna pobjeda, nego njegova beskonačnost.

Zato su njegovi istaknuti heroji baš propali političari kao što je Blair i generali kao što je Petraeus, koji su savršeno odradili svoj posao za korporativnu zajednicu i sada s punim pravom uživaju njihovu nagradu. Rijetko je u povijesti zabilježeno da generali nedovršenih i praktički izgubljenih ratova budu poštovani i obasipani zlatom. To je tako jer su oni zapravo uspjeli, pošto njihov cilj nije bila pobjeda nego kontrolirani kaos i užas koji potpuno razara sve zašto nominalno ratuju kako bi se na ruševinama kaosa moglo ponovo graditi i zarađivati u skladu s interesima njihovih poslodavaca. Istovremeno pravi inspiratori rata i oni za koje se rat vodi svoje su regionalne štićenike i kolaboracioniste, koji su gle čuda tobože slučajno izbjegli ISIL-ovom nožu, uhranjene i nabildanih mišića iza štita žena i djece ispred sebe poslali prema Europskoj uniji, kako bi se nasilno transformiralo europsko društvo i prilagodilo globalnoj korporativnoj vlasti.

Prave ciljeve rata sasvim očito odaju raskošni i raskalašeni životi političara i generala koji su tobože neuspješno proveli javno proklamirane ciljeve, ali očito su savršeno ostvarili stvarne ciljeve bliskoistočnih ratova i za to su obilno nagrađeni.