Sirija će biti podijeljena, Izrael i zapadni interesi osigurani!

Nakon ruskog povlačenja glavnine svojih intervencijskih snaga iz Sirije, drastičnog smanjenja ofenzivnog djelovanja i prelaska u obranu postojećih pozicija, postalo je razvidno da se američko-ruska suradnja na sirijskom i bliskoistočnom terenu nije zaustavila samo na utjerivanju prekida vatre, primirja i pregovora zaraćenih strana, već je uglavljen mnogo veći međusobni „deal“ čiju cijenu će platiti Bashar al-Assad, a Sirija kao jedinstvena država nestat će s političkog zemljovida.

Iako to za sada nitko ne želi javno priznati, pa se Washington i Moskva zaklinju u očuvanje cjelovitosti sirijske države, ona je upravo američko-ruskim pogodbama ubačena u ubrzanu državnopravnu transformaciju koja bi trebala rezultirati podjelom na šijitski (alavitski) entitet, sunitski entitet i posebni kurdski teritorijalni sektor s onoliko elemenata autonomije ili državnosti koliko ga uspiju izboriti, ne više toliko na sirijskom ratištu koliko u srazu s nacionalnim interesima susjedne turske države. Upravo je to pozadina sada rasplamsalog turskog rata s kurdskim političkim i oružanim formacijama, kako na turskom teritoriju, tako i u Siriji i Iraku.

Rusi utvrdili svoje interese, Assad i jedinstvo Sirije otpisani

Složenom vojnom i diplomatskom operacijom Rusi su najprije izravnom vojnom intervencijom spašavajući Bashara al-Assada spasili svoje pozicije u Siriji, a potom sklopljenim aranžmanom s američkom stranom koristeći kao ulog ostvarene vojne uspjehe učvrstili i osigurali svoje sirijske i bliskoistočne geopolitičke interese predavši u zamjenu Amerikancima i saveznicima svoju apsolutnu podršku Assadu i cjelovitoj Siriji.

Povlačenje vojnih snaga započeto po zapovijedi predsjednika Vladimira Putina 14. ožujka nije stoga nikakav blef, nego promišljena politička odluka koja ukazuje na to da su vojnom i diplomatskom operacijom u Siriji postignuti svi ruski ciljevi, a to je bilo moguće samo pogodbom s američkom stranom i njihovim regionalnim saveznicima, a preduvjet toga je pak moglo biti samo rusko odustajanje od obrane cjelovitosti sirijske države i inzistiranja na ostanku Assada na vlasti. Koliko god bila uspješna, sama ruska vojna akcija nije mogla toliko impresionirati i ugroziti Amerikance da se upuste u pregovaranje s Rusima. Njena uspješnost je bila samo okidač za novu političku dinamiku u kojoj su Rusi za zelenim stolom postigli „deal“ kakav su i planirali pokretanjem vojske prema Siriji.

Rusi su zapravo zahvaljujući velikim i višeslojnim učincima uspješne vojne akcije i diplomacije dobili puno za jako malo. Jer, očito je da Siriju nakon svega što se u pet godina rata tamo događalo ništa više ne može slijepiti u jednu cjelinu, a Bashar al-Assad potpuno je zbog krimena ratnih zločina, kao i svi ostali neposredni ratni akteri, kompromitiran za bilo kakvu političku ulogu u nekom budućem ustroju sirijskih prostora. On može poslužiti samo u nekoj tranzicijskoj fazi, a dugoročno je politički mrtvac. U zamjenu je Moskva dobila jamstva da njena interesna zona u Siriji neće biti pod pritiskom američke politike i akcija njenih regionalnih saveznika. Zadržane ruske snage i baze Hmeymim i Tartus na sirijskoj obali, uspostavljen sustav kontrole sirijskog zračnog prostora s do sada nekorištenim i Zapadu operativno nepoznatim projektilima S-400 „Triumf“ i ranije demonstrirana mogućnost brzog prebacivanja novih snaga ruski su osigurači sporazuma. Njih ranije nije bilo, a uspostavljeni su ruskom vojnom akcijom kojoj je to i bio jedan od ciljeva, a nikako obrana al- Assada i Sirije ili uništenje ISIL-a i drugih islamističkih grupacija. Politički osigurač je povremeno potezanje opcije preobrazbe Sirije u saveznu državu šijitskog, sunitskog i kurdskog entiteta koja bi prema zamjeniku ruskog ministra vanjskih poslova Sergeju Rjabkovu „ jamčila očuvanje jedinstvene, neovisne i suverene države“. U Moskvi su savršeno svjesni da je to gotovo nemoguće bez nametanja stalne vanjske sile nad Sirijom koja bi takav ustroj osiguravala, i da im to zapravo nikako ne odgovara, ali opcija služi kao politička prijetnja ako bude ugrožena ruska strana pogodbe. Rusi zapravo poručuju da bi u tom slučaju mogli ponovno inzistirati na očuvanju cjelovitosti države i održanju Assadovog režima.

Sidrište ruskih strateških interesa je u alavitskom dijelu Sirije

Stvarno sidrište ruskih strateških interesa je tamo gdje je i sidrište njihove flote i gdje su baze zrakoplovstva – u alavitskom dijelu Sirije koji je sada pod nadzorom Assadovih snaga. Rusi su vojnom intervencijom pokazali da opstojnost tog entiteta pred naletima sunitskog ISIL-a i Al-Nusre i drugih ekstremnih grupacija podržanih od regionalnih i posredno zapadnih sila – unatoč svim naporima Assadove vojske, iranskih snaga i postojbi libanonskog Hezbollaha – na kraju samo oni mogu jamčiti. Stoga je sam Assad za njih sve manje važan, jer je savršeno jasno da svatko tko bude držao vlast u tom dijelu Sirije mora postupati u skladu s ruskim interesima. Kako je postalo sasvim nemoguće da se za Assada ili njegove nasljednike osigura povrat kontrole nad cijelim teritorijem Sirije za Rusiju je, kao i za SAD i njegove saveznike, iz sasvim drugih razloga podjela Sirije postala najpoželjnijom varijantom okončanja krize. Ruski geopolitički interesi bili bi najbolje zaštićeni u novom Rusima naklonjenom šijitskom entitetu odvojenom od kaosa ostalih dijelova Sirije, koji bi se protezao na prostorima koje danas uz njihovu pomoć kontrolira režim u Damasku i koji bi s Assadom ili bez njega bio oslonjen na rusku i iransku politiku.

Na neki način sam Bashar al-Assad, koliko god to bizarno zvučalo, bio je čini se jedan od sekundarnih ciljeva ruske vojne intervencije. Rusi su nakon Assadovog spašavanja, kada je bio na rubu sloma i time spašavanja vlastitih pozicija, te potiskivanja oporbenih grupacija, mogli nastaviti udarati po njima i oslabiti ih do granice uništenja, nakon čega – osim ISIL-a i ostalih skupina koje sami Amerikanci i Zapad svrstavaju u teroriste – više ne bi bilo političke snage koja bi Assada mogla udaljiti s vlasti. No, tako se ne bi osigurala stabilnost ruskih interesa, jer bi SAD i saveznici nastavili preko posrednika udarati po Assadu i time ruskim pozicijama u Siriji. Rat bi se nastavio, oporbenim skupinama bile bi ubrzo dostavljene sofisticirane i efikasne protuzrakoplovne rakete i drugo moderno oružje, ruske snage počele bi trpjeti gubitke i ponovio bi se Afganistan, kako se javno ponadao odnosno zaprijetio sam američki predsjednik Barack Obama, rekavši na početku ruske akcije da će „zaglaviti kao i u Afganistanu“. Ali ruska politika je od početka igrala drukčiju igru, potpuno svjesna svojih ekonomskih i vojnih ograničenja, za razliku od ostarjelih i senilnih komunističkih aparatčika sovjetske ere koji su intervencijom u Afganistanu htjeli sve, pa zašto ne i Beludžistan i izlaz na Indijski ocean. Rusi nisu željeli cijelu Siriju, jer su znali da je ne mogu imati. Stoga su stali pred gotovo potpuno opkoljenim pobunjeničkim skupinama koje Zapad podržava i naziva umjerenom oporbom i praktički iznudili pregovore. Politički krug oko al-Asasada, koji je htio potpuno uništenje oporbe, morao je pristati na pregovore jer bi bez Rusa bio izložen snagama ISIL-a, a on je pak, zbog ruske vojne usredotočenosti na prozapadne skupine, izgubio samo 20 posto teritorija i dalje drži središnji i istočni dio Sirije.

Putin žrtvuje pijuna, SAD mekom silom kontrolira svoje igrače

Umjerena oporba pritisnuta od Amerikanaca morala je pristati na pregovore jer bila pred slomom, Assad je pritisnut od Rusa morao pristati na pregovore, a ruski su šahisti potom žrtvovali pijuna Assada i ušli u „deal“ s Amerikancima koji imaju posebne odnose s Izraelom i mekom silom kontroliraju ostale aktivne regionalne igrače – Saudijsku Arabiju, Katar i Tursku, koji pak nadziru sve oporbene skupine uključene u pregovore pred kojima se zaustavila ruska vojna sila. Sve one su umjesto uništenja od strane Rusa samim činom uključivanja u pregovore, na užas Damaska, već stekle politički legitimitet. S njima i s njihovim regionalnim mentorima Moskva preko Amerikanaca zapravo stvara kompromis – naša nesmetana dominacija područjem koje nadzire Assad i vaša kontrola svega ostaloga. Najveći gubitnik je po svemu Bashar al-Assad, koji će – ne bude li se pravio pametan kao Gaddafi – završiti u nekavom egzilu s međunarodnom tjeralicom zbog ratnih zločina, ali ni to nije tako strašno ako postoje dobri zaštitnici. Tako sudanski predsjednik Omar al-Bashir s tjeralicom Međunarodnog kaznenog suda (ICC) već godinama putuje svijetom, a sada je pod zaštitom Saudijske Arabije i njenih zapadnih saveznika jer se aktivno uključio u saudijsku vojnu avanturu u Jemenu.

U ovom trenutku Rusiji je više od osobe Assada važno osigurati svoje pozicije na budućem šijitskom entitetu, gdje su njene vojne baze i odakle se kontroliraju budući plinovodni pravci preko sirijske sredozemne obale prema Europi i Europskoj uniji.

Rusi velikodušno Amerikancima prepustili kurdsko pitanje

Povlačenjem glavnine snaga i vezanjem za šijitsko područje Rusi su Amerikancima i njihovim europskim i regionalnim partnerima prepustili slamanje i rastjerivanje ISIL-a, Al-Nusre i ostalih sunitskih islamističkih skupina i uređivanje odnosa na budućem sunitskom entitetu, izbjegavajući tako uvlačenje u dublji sukob sa sunitskim interesima. Tako dodatno osiguravaju stabilnost svojih pozicija na šijitskom dijelu podijeljene Sirije, na strateški važnom sredozemnom početku šijitskog prstena koji se dalje proteže preko Iraka do Irana. Kurdski problem u Siriji su također pogodbom velikodušno predali Amerikancima, a tihom podrškom kurdskim skupinama koje sve otvorenije najavljuju stvaranje svog zasebnog entiteta unutar Sirije vrše pritisak na Tursku.

Novo rusko pozicioniranje koje de facto podržava podjelu Sirije odgovara i Izraelu kojemu je razbijanje svih susjednih arapskih država strateška odrednica vanjske politike. Ne čudi stoga da je svega dva dana nakon objave ruskog povlačenja koje je potvrdilo rusko-američku nagodbu u Moskvu na sastanak s Putinom odletio izraelski predsjednik Reuven Rivlin,a ovih dana se s Putinom treba sastati i izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Nemaju razloga za prijepore. Izrael je zaintersiran za disoluciju Sirije i Golana, a centar ruskog interesa fokusiran je daleko na sredozemnu obalu Sirije i ne kolidira s njihovim interesnim pravcima. Izrael ne želi na Golanu vidjeti Hezbollah i iranske postrojbe koje se nalaze na sirijskom teritoriju, a Rusija zbog dobrih odnosa s Teheranom može utjecati u tom smjeru. Da kojim slučajem Assad može ponovo ostvariti nadzor nad cijelom Sirijom ruska zona utjecaja došla bi u dodir s Izraelom i pritom bi morala radi održanja savezništva podržavati sirijsko potraživanje povrata od Izraela okupirane Golanske visoravni.

Podijeljena Sirija odgovara i Izraelu i Rusiji

Stoga ovakva podijeljena Sirija odgovara i Izraelu i Rusiji, koja zadržavajući strateške pozicije u Siriji istovremeno izbjegava svaki sukob s opasanim Izraelom i eliminira još jednu opasnost za svoju dugoročnu prisutnost na sirijskim i bliskoistočnim prostorima. Bashar al-Assad je mala žrtva za tako velike geopolitičke probitke.

Rusija je osigurala da svaki mir u Siriji mora uvažavati njene strateške interese i dugoročnu prisutnost u Siriji, spasila Assada, drastično smanjila moć pobunjenika i natjerala ih na pregovore, ali oni sigurno neće rezultirati Assadovim opstankom i jedinstvenom Sirijom kakva je nekad bila. Ruska politika prilagodila se realnoj situaciji i izvela vojnu i diplomatsku operaciju koja uključuje podjelu Sirije, čime se namjerno približila američkim opcijama. Ruskom pogodbom s američkom politikom, koja je potom uslijedila srušena je paradigma da je Assad na vlasti, poražena oporba i cjelovita Sirija ruska pobjeda, a srušeni Assad i podijeljena Sirija ruski poraz. Sada je moguće da podijeljena Sirija i odlazak Assada, što žele Amerikanci i Zapad, istovremeno znači i zadržavanje ruskih strateških pozicija na dijelu Sirije i time na bliskoistočnim prostorima.

To novo interesno preklapanje, koliko god trajalo, bilo je stvarni krajnji cilj ruske vojne intervencije i diplomatske operacije u Siriji i paradoksalno se uklopilo u američku bliskoistočnu strategiju, dalo joj novu političku potvrdu i širi međunarodni okvir, a rusku politiku prvi put dovelo u sferu njene konkretne realizacije na razvalinama bliskoistočnih država.

Dugoročna američka strategija stvaranja „Novog Bliskog istoka“ prekrajanjem granica postojećih država i stvaranjem novih manjih državnih entiteta po crtama etničkih i vjerskih podjela kreiranih po mjeri zapadnih i izraelskih interesa postigla je tako još jedan uspjeh. Svojom vitalnošću i rezultatima ta nikad službeno priznata geostrateška agenda pristekla iz doktrinarnog projekta „Novog američkog stoljeća“ („Project for the New American Century) objavljenog 1998. godine uvijek iznova potvrđuje da je izvorište svega što se događa na Bliskom istoku i da će na kraju uspjeti stvoriti regiju u kojoj neće biti niti jedne arapske države koja bi makar i teoretski mogla biti prijetnja Izraelu i zapadnim interesima.

Na posredan i bizaran način – nakon Irana, Saudijske Arabije, zaljevskih monarhija i Turske, koji su svaki za sebe u američkom prekrajanju Bliskog istoka našli svoje interese – po svemu sudeći uključila se i Rusija.

Koliko će trajati to američko-rusko preklapanje interesa na terenu Bliskog istoka i što sve uključuje njihov „deal“, koji se više ne može prikriti, ostaje za vidjeti.