SAUDIJSKI OBAVJEŠTAJCI O STANJU U „AL-NUSRI“

Stanje u terorističkoj organizaciji „Jabhat al-Nusra“ (najjačoj sirijskoj protuvladinoj oružanoj organizaciji), koja, kao sirijski ogranak „Al-Qaide“ na tamošnjim bojišnicama ratuje protiv regularnih sirijskih snaga još od 2011. godine, izaziva pojačanu pozornost nakon njezinog nedavnog rebrendinga kroz formalno odricanje od ideologije „Al-Qaide“ i promjenu naziva u „Jabhat Fath ash-Sham“. Ono je još interesantnije iz perspektive američko-ruskog sporazuma o primirju dogovorenog 9./10. rujna u Ženevi, gdje je toj organizaciji iznova potvrđena sudbina „Islamske države“, a svim „umjerenim“ oporbenim snagama naložen prekid bilo kakvih sveza s „Al-Nusrom“ ukoliko žele imati učešća u budućim pregovorima o političkom riješenju sirijskog sukoba.

Geopolitika.news u posjedu je saznanja iz izvješća rezidenture veleposlanstva Saudijske Arabije u Ankari, u kojem se analizira stanje u „Jabhat Fath ash-Shamu“ (bivšoj „Al-Nusri“ koji ćemo naziv koristiti dalje u tekstu zbog boljeg razumijevanja čitatelja naviklih na to ime). U izvješću se govori o centrifugalnim tendencijama unutar te terorističke organizacije i porastu broja „disidenata i dezertera“ unutar njezine strukture. Glavni razlog novonastalih tendencija je raskol njezinih pripadnika u odnosu na u srpnju proglašen raskid sveza s „Al-Qaidom“ od strane čelništva „Al-Nusre“, kao i odbacivanje politike eksporta džihadista i islamizma izvan sirijskih granica i usredotočenost isključivo na rušenje režima Bashara Asada. Saudijski obavještajci pristaše novog smjera nazivaju „racionalistima“ koji će omogućiti njihovo inkorporiranje u međunarodno priznate političke strukture sirijske oporbe s perspektivom učešća u međunarodnim pregovaračkim formatima. Isto tako, novi smjer organizacije, smatraju saudijski obavještajci, mogao bi im osigurati i dostavu materijalne i vojne pomoći od strane SAD-a.

U spomenutom izvješću se navodi, kako postoje realni znakovi da se je u iznova formiranoj organizaciji zaoštrila borba za vlast, a formalni povod unutar rasprava „o ulozi u svjetskom džihadu“ iskorištava se kao izgovor. Grupaciju „tvrdolinijaša“, koji zahtjevaju očuvanje vjernosti „Al-Qaidi“, u glavnini čine zapovjednici više i srednje razine, bliski, u rujnu poginulom šefu vojnog krila „Jabhat al-Nusre“ Abu Omaru Saraqebu. On je poginuo u američkom zračnom napadu, a njegovi suradnici smatraju kako je do toga došlo usljed izdaje tj. prodaje informacije Amerikancima od strane konkurentske struje unutar „Al-Nusre“. Sumnja pada na samog vođu Abu Muhammeda al-Džulanija, koji je, nesumnjivo, od pogibije svog glavnog konkurenta imao najviše koristi.

U izvješću se navodi, uglavnom bez posebnih dokaza, kako Abu Muhammed al-Džulani počinje „igrati igru“ s Katarom, nastojeći od Dohe dobiti materjalnu potporu. Osim toga, istupa i za uspostavu kontakata s Amerikancima, a što kategorički odbijaju pristaše „tvrde linije“. Smrt njegovog suparnika Abu Omara Saraqeba saudijski obavještajci povezuju upravo s reberendingom organizacije, podsjećajući, kako je upravo Abu Muhammed al-Džulani još u prosincu prošle godine, u hotelu „Continental“, u turskom gradu Gaziantepu, javno odbacivao svaku mogućnost prekida odnosa s „Al-Qaidom“ i preimenovanja organizacije. Iako su na spomenutom sastanku sudjelovali pojedini saudijski obavještajci, koji su kao nastojali nagovoriti čelnika „Al-Nusre“ na raskid s „Al-Qaidom“, pojedine ruske obavještajne strukture ta „nastojanja“ Saudijaca smatraju čistim blefom jer je poznato, a o tome je Geopolitika.news u više navrata već pisala, kako su Ankara i Doha od ranije, a poglavito sada, vršile ozbiljan pritisak na Rijad zahtjevajući od njega službeni raskid „Al-Nusre“ s „Al-Qaidom“, a potom i njezinu inkorporaciju ili savez s organizacijama „Ahrar ash-Sham“ i „Jaish al-islam“. Prva se nalazi pod patronatom Ankare i Dohe, a druga pod sponzorstvom Rijada (ono što je bitno naglasiti, je to, da su se predstavnici obiju spomenutih organizacija odbili priključiti najnovijem američko-ruskom sporazumu o primirju). Turska i Katar su glavni igrači kada je riječ o isporukama materjalne i vojne pomoći „Al-Nusri“ (sve se odvija preko turskog teritorija jer drukčije i nije moguće ili je vrlo nesigurno zbog ratnih akcija na sirijskom terenu) i Rijad jednostavno nije mogao učiniti ništa drugo nego prihvatiti zahtijeve Ankare i Dohe za rebrendingom najjače protuvladine organizacije u Siriji, posredstvom koje je on u znatnoj mjeri nadzirao ratne procese u toj zemlji. Prjestolonasljednik i ministar obrane Saudijskog Kraljevstva Muhammed ben Salman bio je primoran ići na taj ustupak, a njega će Ankara i Doha nedvojbeno pokušati iskoristiti za stavljanje „Al-Nusre“ pod svoj nadzor. Turska i Katar nemaju identične poglede s Rijadom kada je u pitanju preslagivanje Bliskog istoka. Turska je već od ranije najbliže odnose održavala upravo s Katarom, a obje zemlje nastoje instalirati pripadnike „Muslimanske braće“ u rukovodeće strukture vlasti zemalja poput Egipta i Sirije (Rijad je svojedobno otkazao potporu „Muslimanskoj braći“, stavljajući je čak na spisak terorističkih organizacija, usljed čega je ona svoje središte iz Rijada prebacila u Dohu. Rijad je čak podržao vojno svrgavanje egipatskog predsjednika M. Mursija (čelnika tamošnjeg ogranka „Muslimanska braća“) s vlasti u Kairu, usprkos snažnom protivljenju Turske i Katara. Saudijski princ Ben-Salman sada nastoji poboljšati odnose s tom utjecajnom panislamističkom organizacijom, op. ZM). Osim toga, Turska je prošle godine u Kataru uspostavila svoju prvu inozemnu vojnu bazu. Dvije zemlje također uviđaju opasnost od sve lošijih odnosa Irana i Saudijske Arabije i ne žele biti uvučene u mogući nastali regionalni požar koji im nikako nije u interesu. Katar je s tim u svezi prije nekoliko dana ostvario prve kontakte s iranskim predsjednikom Rohanijem (o čemu će Geopolitika.news ubrzo izvjestiti).

Ali vratimo se saudijskom analitičkom izvješću. U njemu se dalje ukazuje na „neproduktivnu ulogu katarskih obavještajnih službi“ koje su aktivirale kontakte s Abu Muhammedom al-Džulanijem. Saudijci čak navode i ime katarskog operativnog časnika zaduženog za te kontakte – Alija al-Merija. Zanimljivo je kako je upravo on vodio pregovore s rukovodstvom „Al-Nusre“ o oslobađanju 16 libanonskih vojnika u prosincu prošle godine. Saudijci smatraju kako Doha želi ojačati svoj utjecaj na „Al-Nusru“, obećavajući im zauzvrat američku vojnu pomoć.

U dijelu promišljanja saudijskih obavještajaca nedvojbeno se krije „zrno istine“. Ankara i Doha dobro shvaćaju svu besperpektivnost daljnjeg stavljanja uloga na „Islamsku državu“, a, s druge strane, nužno im je očuvati viskoki stupanj nadzora nad sunitskom oružanom oporbom u Siriji, u kojoj je „Al-Nusra“ nedvojbeno najveća snaga. Nju je potrebno očistiti od islamističkog imidža, primorati je na savez s „Ahrar ash-Shamom“ i „Jaish al-islamom“ i tako je učiniti Zapadu prihvatljivom. Nedvojbeno je također, kako će blokadom Rijadove pomoći njemu odanim zapovjednicima na terenu, Turska i Katar postupno pod svoj nadzor staviti ukupno zapovjedništvo te organizacije, a čini se kako se upravo to i događa. Stimulirajući prebacivanje velikog broja boraca „Al-Nusre“ u nedavnu propalu ofanzivu na Aleppo (u kojoj je poginulo oko 2 tisuće njezinih na brzinu iz susjednih regija prikupljenih i neiskusnih boraca), Turska i Katar su vjerojatno odradili još jednu zadaću: izbacili su iz igre najveći broj suradnika nedavno ubijenog šefa vojnog krila te organizacije Abu Omara Saraqeba.

SAD sada bezuvjetno stoji na strani Turske i Katara, o čemu svjedoči i njegovo odbijanje stavljanja na spisak terorističkih organizacija organizacije „Ahrar ash-Sham“. Washington, osim toga, nema veliki utjecaj na vojne organizacije na sirijskom terenu (osim na kurdske postrojbe iz redova „Sirijskih demokratskih snaga“). Turskim zauzimanjem čvrste politike u zaštiti vlastitih nacionalnih interesa i njezinim vještim balansiranjem na relaciji Bruxelless-Moskva-Washington, SAD i nema alternativnih manevarskih mogućnosti za uspostavu protuteže neplaniranom ruskom vojnom pozicioniranju u Siriji, koje će uključivati i izgradnju nove zrakoplovne i modernizaciju i proširenje postojeće pomorske baze u toj zemlji.

Deradikalizacijom i odbacivanjem džihadizma, od nekad zvučnih terorističkih organizacija nastat će „umjerena“ sirijska oporba, koja će s vremenom svima postati prihvatljiva – i Washingtonu, i Moskvi, i Damasku i većini regionalnih igrača. S njihovim predstavnicima vlast u Damasku će voditi pregovore (pod punim patronatom inozemnih silnica) o budućem ustroju sirijske države. Sve izvan toga je nerealno očekivati jer bi uključivalo potpuni poraz jedne od sukobljenih strane, što nije prihvatljivo s pozicije dominantnih geopolitičkih silnica.