SAD i Rusija spremaju se za sukob

Analitički portal Geopolitika.news nastavlja pratiti obavještajna i medijska izvješća sličnog karaktera iz najvažnijih svjetskih država – onih, koje će i kreirati budući međunarodni ustroj nakon sloma poretka formiranog poslje Drugog svjetskog rata, a, u užem smislu, i post-hladnoratovskog poretka koji se urušio izdizanjem starih sila – Rusije i Kine.

Ovaj put ćemo proanalizirati izvješće američkog privatnog obavještajnog centra Stratfor iz druge polovice svibnja, sastavljeno od strane njihovog analitičara Omara Lamranija.

Neovisno o iskrenim željama za riješenja pojedinih međusobnih sukoba, i dalje dominira uzajamno nepovjerenje između Moskve i Washingtona. Obje države usredotočuju napore na dugoročne programe osiguranja sigurnosti, budući da se i jedni i drugi pripremaju za dugoročne neprijateljske odnose. Obrambeni programi fokusirat će se na ključne elemente osiguranja sigurnosti, poput razmještaja vojnih efektiva u Istočnoj Europi, sustava proturaketne obrane i osiguranje strateške nuklearne ravnoteže.

Analiza

„Nadaj se dobromu, pripremaj se za loše“. To je mantra koje se strogo pridržavaju SAD i Rusija jer se obje pripremaju za napete odnose u sljedećih nekoliko godina. Po krajnje važnim pitanjima, poput Sirije i Ukrajine, a također i po pregovorima o kontroli naoružanja, obje velesile željele bi se dogovoriti oko učinkovitih riješenja. Međutim, između njih i dalje postoji duboko nepovjerenje, a ozbiljna razmimoilaženja u razmišljanjima i otvoreni sukobi interesa i nadalje će činiti nemogućim postizanje sveobuhvatnog dogovora. Oni koji u Washingtonu i Moskvi donose strateške odluke, ne imajući previše nade u pozitivni ishod, učvršćuju svoje položaje po pitanju osiguranja zaštite od djelovanja suprotne strane u ovom razdoblju dubokog neprijateljstva.

Brzo se približava i samit članica NATO saveza u Varšavi, naznačen za 8. i 9. srpnja, koji će imati odlučujuću ulogu. SAD se nada kako će na samitu biti dostignut jasan i jedinstven cilj. Glavna zadaća Washingtona bit će uvjeriti svoje istočno-europske saveznike, poglavito Poljsku i pribaltičke države u to, da će im biti pružena pomoć i zaštita od (ugroze, op. ZM.) Rusije, koja izaziva rastuću zabrinutost svojim djelovanjem u Ukrajini. SAD su već poduzele korake za učvršćenje oružanih snaga na istočnom krilu NATO-a, ali sada te snage nisu ništa više od znaka koji simbolizira ozbiljne američke namjere.

Sljedeći korak Washingtona, također važan dio njegovog dugoročnog plana osiguranja europske sigurnosti, jest osiguranje konkretnije potpore sa strane ključnih država NATO-a glede razmještaja snaga i sredstava na istočno krilo tog saveza. SAD-u treba pomoć europskih saveznika kako bi oni preuzeli na sebe dio obveza o razmještanju snaga i istupili jedinstveno s ciljem obuzdavanja Rusije. Budući kako Poljska i pribaltičke Republike pozivaju na razmještaj NATO snaga na njihovim teritorijima na postojanoj (stalnoj) osnovi, SAD vrlo teško uspjeva nagovoriti svoje partnere na razmještaj njihovog značajnijeg broja „rotacijskih“ snaga uz ruske granice, a da se i ne govori o snagama postojanog baziranja koje traže navedene istočnoeuropske države. Poglavito je teško uvjeriti Njemačku, budući da se njezine vođe nadaju s Rusijom obnoviti korisne poslovne veze. Osim toga, većina njemačkog stanovništva se boji sukoba s Rusijom i nastrojeno je k oprezu kada je u pitanju razmještaj vojske za zaštitu Poljske i baltičkih država.

Kako bi premostili nesuglasice između svojih zapadnoeuropskih i istočnoeuropskih saveznika u NATO-u, Washington inzistira na korištenju modela razmještanja snaga, suglasno kojem će se moći odbaciti postojano baziranje u korist postojane nazočnosti. Predlažući takav kratkoročan rotacijski model, prema postojećim informacijama, SAD će vjerojatno usuglasati pitanje o nazočnosti vojske – bataljuna – u svakoj od spomenutih država koje su to zatražile, na šestomjesečnoj rotacijskoj osnovi, a što će biti objavljeno u Varšavi.  SAD namjeravaju sa svoje strane predložiti dva bataljuna, a nadaju se kako će njihovi saveznici predložiti još dva. S gledišta Washingtona, dugoročni i jedinstveni plan djelovanja na istočnom rubu NATO saveza je ključni čimbenik za obuzdavanje daljnjih ruskih aktivnosti.

Ali ono što Washington prikazuje obrambenim inicijativama usmjerenim osiguranju europske sigurnosti, u Moskvi izgleda potpuno drukčije. Percipirajući  povijesno iskustvo Rusije, na koju su vršene velike invazije sa strane Zapada, proširenje NATO-ve nazočnosti na njezinim granicama izaziva zabrinutost. Zbog toga Rusija već pojačava svoje oružane snage s ciljem osiguranja svog povoljnijeg položaja nasuprot NATO-u.

Rusija je najprije počela reformaciju svoje vojske prijelazom na brigadni sustav s ciljem povišenja mobilnosti u gušenju velikih nereda i gerilskih pokreta na jugu zemlje. Ali sada je Moskva promijenila svoju strategiju i brzo provodi povratak na divizijsku varijantu ustroja vojske, koja je orjentirana na vođenje visoko-učinkovitih vojnih operacija uz primjenu suvremenog konvencijalnog naoružanja protiv potencijalnog neprijatelja poput NATO-a. U veljači prošle godine Rusija je završila ustroj Prve Gardijske tenkovske vojske u Zapadnom vojnom okrugu Ruske Federacije – snage za brzo reagiranje, izgrađene na temelju tenkovskih i topničkih jedinica i namjenjenih za vođenje napadačkih (ofenzivnih) i obrambenih operacija na Velikoj europskoj ploči (ravnini). Osim toga, blizu svojih zapadnih granica Rusija upravo preraspoređuje još najmanje svoje tri brigade u divizije.

Što otežava sukob?

Osim razmještaja konvencionalnih snaga, ključni pokazatelj koji znatno usložnjava sukob NATO-Rusija je izgradnja tehnologije u sferi proturaketne obrane i razmještaj sustava PRO. Taj problem otvorio je rasprave po pitanju američke inicijative razmještaja nadzemnih sustava PRO u Istočnoj Europi, program, poznat kao „European Phased Adaptive Approach“. Program je razrađen 2009. godine, a od samog početka NATO tvrdi kako je njegov cilj zaštita Europe od potencionalne raketne ugroze od strane Irana tj. da on nema nikakve veze s Rusijom. Međutim, Moskva kategorički istupa protiv realizacije tog programa, izjavljujući kako on predstavlja neposrednu ugrozu interesima Rusije.

Sukob se svodi na zabrinutost Rusije za svoju dugoročnu stratešku sigurnost. Neovisno o tome što je ona sada usredotočena na modernizaciju oružanih snaga, Moskva dobro zna za svoj zaostatak u odnosu na NATO i rastuću snagu Kine u smislu konvencionalnog naoružanja. Kao svoj odgovor Rusija se sve više oslanja na svoj moćni nuklearni arsenal, kao krajnje sredstvo obuzdavanja i zastrašivanja protivnika. Štoviše, u svom službenom analitičkom dokumentu po pitanju obrane, Moskva otvoreno naglašava svoju spremnost za primjenu atomskog naoružanja kao odgovor na realnu ne-atomsku ugrozu, npr. vojnu agresiju na njezin teritorij.

Kako je gore navedeni američki program PRO u Europi upravo aktiviran (nedavno, na rumunjskom teritoriju, op. ZM.), NATO je potpuno u pravu kada izjavljuje kako je on (PRO program) u svojim namjerama vrlo ograničen, a da bi predstavljao ozbiljnu ugrozu za ruski strateški nuklearni arsenal. Iako, s ruskog gledišta, to što SAD aktivno razrađuje tehnologiju iz sfere PRO predstavlja ozbiljnu ugrozu u dugoročnoj perspektivi. Kako bismo u potpunosti razumjeli rusku zabrinutost, proizvodnju balističkih raketa treba promatrati u kontekstu s drugim tehnološkim razradama. Npr., Rusija je zabrinuta da će SAD ubuduće moći za oružana sredstva tzv. prvog udara koristiti sustave na bazi nadzvučnih raketa. Dakle, s pomoću svog sve preciznijeg atomskog arsenala, u suradnji s perspektivnim sustavom PRO, Washington bi mogao izvesti udar sposoban učiniti ozbiljnu štetu vladajućoj strukturi Rusije i njezinom atomskom potencijalu. To bi također omogućilo SAD-u i uništenje raketa koje bi Moskva lansirala kao odgovor na američki napad.

Ta zabrinutost izaziva prosvjede Moskve, a također gura Rusiju prema povećanju rashoda za obranu. Neovisno o respektabilnom nuklearnom arsenalu, Rusija produžuje prioritetni interes za razvoj svojih raketnih vojski za stratešku namjenu. Prošle godine Rusi su izveli testiranja osam interkontinentalnih balističkih raketa (MBR), a u siječnju je vlada objavila planove o testiranju 16 MBR tijekom ove godine, od kojih 14 ulazi u sastav službenog naoružanja ruske vojske. U kalendar testiranja ulazi i nedavno predstavljena balistička raketa podvodnog baziranja „Bulava“ u čijoj su izradi bili nazočni brojni problemi, a također i druge MBR kopnenog baziranja, poput nove teške MBR „Sarmat“ (projekt SS-X-30). Moskva smatra kako te rakete, a također i nova taktika njihovog razvoja, omogućuju očuvanje njezinog atomskog arsenala i tako američki sustav PRO čine ranjivim.

Usprkos svemu, u SAD-u i Rusiji postoji zajednička želja za postizanje razumijevanja. O tome svjedoče i njihovi pregovori po pitanju Sirije. Ali percipirajući visoku razinu nepovjerenja između SAD-a i nekih njihovih ključnih saveznika iz NATO-a s jedne strane i Rusije – s druge, i Moskva i Washington će i dalje izgrađivati sustave za zaštitu jednih od drugih. Percipirajući postojanje novih raketa na obje strane, a također i to što oni izgrađuju sredstva PZO i dislociraju svoje vojske, u dugoročnoj perspektivi treba očekivati mogućnost tzv. malog hladnog rata. Jer u bliže vrijeme će se sve ovo teško razriješiti.