Nizozemski šamar Bruxellesu i Kijevu

Nizozemci su na referendumu koji je održan 6. travnja odbili potvrditi sporazum o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji, koji je između Bruxellessa i Kijeva potpisan prošle godine. Nizozemci su samo naizgled šokirali europsku javnost svojim jasno iskazanim „ne“ ukrajinskim ambicijama za ulazak u europsku zajednicu država. Nizozemska je jedina država EU-a koja još nije ratificirala sporazum s Ukrajinom, a za njegovo stupanje na snagu potreban je potpis svih članica Unije.

Da bi referendum bio valjan, na nj je trebalo izići više od 30 posto građana s pravom glasa, a što se i dogodilo (izišlo je 32,2 posto). Protiv ratifikacije suglasnosti glasovalo je njih 61,1 posto, dok ih je 38,1 posto glasovalo „za“. Iako referendum nema obvezujući karakter, iz visoko-demokratiziranog nizozemskog društva proizišla vlada, ipak njegove rezultate mora uzimati u obzir, a hoće li svoj konačni stav njima i podrediti, pokazat će vrijeme. O složenosti problema svjedoči i komentar rezultata referenduma od strane nizozemskog premijera Marka Rutte, u kojem kaže kako ratifikacija sporazuma s Ukrajinom može biti razmotrena jer se broj njezinih protivnika pokazao većim (nego što se očekivalo, op.a.). To će se pitanje, dodao je, u skoro vrijeme razmatrati na različitim razinama.

Nizozemska je jedina država EU-a koja nije ratificirala sporazum s Ukrajinom, a za njegovo stupanje na snagu potreban je potpis svih članica EU-a – i tu je osnovni problem.

Referendumski rezultat nikako nije senzacionalan, a kako bi se to na prvi pogled moglo pomisliti. Međutim, poražavajući je i po službeni Kijev i po bruxellesku političku elitu, a što ćemo objasniti u tekstu.

Nizozemci već prilično dugo iskazuju pojačani euroskepticizam i nezadovoljstvo proširenjem EU-a na istok, a dio javnosti otvoreno je negodovao „pogodovanju“ Ukrajini, ukazujući na brojne negativne tendencije i anomalije prisutne u njenom društvu nakon revolucionarnog rušenja bivše vlasti prije nešto više od dvije godine: od sveprisutne razarajuće korupcije, kršenja ljudskih prava, pa do otvorenog koketiranja s nacističkim elementima, a što Nizozemce posebno iritira s obzirom na njihovo iskustvo iz vremena Drugog svjetskog rata. Osim toga, i sam nizozemski politički vrh nije zauzeo jasan proukrajinski stav (spomenuti premijer Mark Rutte i osobno je „vrludao“ po pitanju „za“ i „protiv“, izjašnjavajući se najprije protiv ratifikacije, nakon toga za nju, pa neutralno i td.).

Posljedice nizozemskog „ne“ Ukrajini

Ukrajinski politički vrh je odmah po zauzimanju državne vlasti jasno zauzeo pro-EU i pro-NATO stav, stavljajući sve „karte“ na Zapad. Kijev je svjestan potpunog rušenja svih mostova prema službenoj Moskvi, a čemu je nedvojbeno i sam pridonio striktno se pridržavajući uputa predstavnika tih istih političkih i vojnih asocijacija kojima teži. Prostora za povratak suradnji s Rusijom za ukrajinsku vodeću političku garnituru nema te su sve sile upregnute prema ulasku zemlje u euroatlantske integracijske procese. Mediji su u tom cilju činili svoje – uz nekritičko veličanje Zapadnih civilizacijskih dosega i vrijednosti, istodobno se vršila demonizacija Rusije i svega s njom povezanog, a što je nerjetko imalo i dramatične posljedice po ljudska prava, najradikalnije izražene kroz nerazjašnjena ubojstva nepoćudnih osoba (npr. svepopularnog kijevskog pisca i novinara Olesa Buzine ili odvjetnika Jurija Grabovskog koji je ubijen u ožujku o.g., u vrijeme dok je na sudu zastupao izvjesnog ruskog vojnika).

Neovisno o ukrajinskim manjkavostima u vladavini demokratskih načela i općoj radikalizaciji društva (što se stalno pravda poluratnim stanjem), ukrajinska javnost većinom je prihvatila političke ponude svog državnog vrha koje su joj obećavale bolji život, rušenja graničnih barijera i sl. a što bi sve navodno dobila podupirući prozapadni smjer svog državnog vodstva.

Međutim, skora otrježnjenja ukrajinskih građana bila su vrlo bolna, poglavito od početka 2016. godine. Podsjetimo se nedavnih izjava predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera o tome, da Ukrajina neće postati članicom EU-a i NATO-a još najmanje 20 do 25 godina; izjave američkog predsjednika Obame, kako Ukrajina ne predstavlja američki nacionalni prioritet i da SAD ne može učiniti puno više po pitanju pomoći toj zemlji od ovoga što već čini, jer će ruski utjecaj u Ukrajini uvijek biti snažan i jer ta zemlja predstavlja ruski nacionalni interes; „zamolbe“ EU-a Kijevu da u Ukrajini udomi desetke tisuća muslimanskih izbjeglica s područja Afganistana, Bliskog istoka i Afrike u sljedeće dvije godine (neslužbeno se spominje brojka od 150 tisuća) dok se ne pripreme uvjeti za njihovu postupnu integraciju u EU (!), a za što bi Ukrajinci, eventualno, kao kompenzaciju mogli dobiti bezvizni režim prema državama EU-a, i o čemu im ovisi redovita tranša kredita MMF-a ili ECB-a.

U takvim vanjskopolitičkim okolnostima, uz izuzetno složene unutarnjopolitičke odnose (nestabilna vlada premijera Jacenjuka, prijetnje desničarskih poluvojnih političkih pokreta rušenjem i premijera i predsjednika, rastuće socijalno nezadovoljstvo i, naravno, vrlo napeto stanje uz crtu razgraničenja s pobunjenim proruskim regijama Donbassa) i teško gospodarsko stanje, državna vlast s pravom je, kao melem na ranu, očekivala pozitivan odgovor EU-a na ono što je Bruxelles i sam inicirao – ratifikaciju sporazuma o pridruživanju Ukrajine Uniji.

Međutim, odnekud je „iskrsnuo“ nizozemski referendum i stvari su se iznova zakomplicirale. Kijev je s vremenom postao svjestan svoga, blago rečeno, ne baš dobrog imidža u nizozemskoj javnosti i žurno je poduzeo snažne promidžbene aktivnosti kako bi ga popravio i time neutralizirao moguća neugodna referendumska iznenađenja. U tom smislu Kijevu je pomoć pružila i Soroševa fundacija „Otvoreno društvo“, koja je njegovu kampanju u Nizozemskoj financirala s više od 200 tisuća eura, organizirajući uglavnom ukrajinske studente u Nizozemskoj i okolnim zemljama da agitiraju po ulicama i trgovima, vlakovima i tramvajima najvećih nizozemskih gradova te građanima dijele promidžbene materijale u vezi referendumskog izjašnjavanja. Sam Kijev je u osvit referenduma u Nizozemsku poslao i snažnu političku delegaciju predvođenu ministrom vanjskih poslova Pavlom Klimkinom, a pomno su odabrana i kulturno-umjetnička društva koja su javno izvodila najpoznatije ukrajinske folklorne plesove i napjeve. Čitavu kampanju pratio je i paralelni proturuski štih, od plakata s predsjednikom Putinom u negativnom smislu, do javnih izjava Klimkinovog domaćina, ministra vanjskih poslova Berta Koendersa, koji je rakao, kako će Putin „izvan svake sumnje otvoriti bocu šampanjca“ ako Nizozemci glasuju „protiv“. Uglavnom, pokušavalo se učiniti puno toga da odgovor Nizozemaca bude pozitivan, ali bilo je očito nedovoljno.

S jedne strane, ukrajinska agresivna agitacija prilično je živcirala lokalno stanovništvo, ionako primarno zaokupljeno vlastitim problemima poput migracijske krize i pogoršanjem sigurnosnog stanja i u svom susjedstvu (Belgija, Francuska) i u svojoj „kući“. K tome, još je uvijek snažan otpor nizozemskih seljaka i biznismena vezano uz proturuske sankcije i ruske sankcijske protumjere zbog kojih oni trpe velike financijske i poslovne gubitke, a Ukrajinu, pojednostavljeno, za to smatraju glavnim krivcem.

Pretjerana promidžbena agitacija možda je na kraju bila i presudna u smislu same izlaznosti građana na referendum. Jer da nje nije bilo, veliko je pitanje koliko bi se ljudi uopće tim pitanjem i zanimalo, i bi li u konačnici za nj iskazali toliki interes. Negativno je odjeknula i kritika ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka upućena New York Timesu svega nekoliko dana prije referenduma, kada se obrušio na američke novine zbog članka koji je govorio o razmjerima korupcije na visokoj razini u ukrajinskom društvu. Porošenko je tada taj članak nazvao „elementom hibridnog rata protiv Ukrajine“.

U svakom slučaju Porošenko će ukrajinskoj javnosti teško moći opravdati novi fijasko jer će ga ona s pravom upravo takvim i doživljavati i nazivati. Radi se o propasti cijele jedne ideologije zasnovane na tezi o „ukrajinskoj zaštiti čitave Europe od ruske agresije“, kojim riječima državni vrh često formulira svoju politiku u domaćoj javnosti, kao i u vrijeme kontakata s inozemnim dužnosnicima.

Bijes građana dodatno će izazvati i Porošenkova najnovija upletenost u aferu s tajnim računima u Panami pa, gledano ukupno, njemu nesumnjivo predstoje teški politički dani. Izlazak iz teškoća u nepovoljnim političkim okolnostima i atmosferi domaće javnosti uvijek je bio moguć radikalizacijom sigurnosnog stanja na jugoistoku zemlje, ali je sada pitanje koliko Porošenko za to još ima političke moći i, što je još važnije, može li računati na „zeleno svjetlo“ Washingtona za zaoštravanje odnosa s Rusijom. Jer, neovisno o tome što je Moskvi bačena nova rukavica sigurnosnog izazova na južnom Kavkazu (kroz moguće potpuno otvaranje nagorno-karabaške bojišnice), vojne snage u pobunjenim ukrajinskim regijama dovoljno su snažne da zadrže početni glavni udar ukrajinske vojske, te taj sukob iznova može prerasti u dugotrajni i iscrpljujući rovovski rat za koji Kijev nema dovoljno ni financijske snage ni motivacije glavnine svojih oružanih snaga.

Europska pozicija nakon referenduma

Eurobirokrati iz Bruxellesa rezultatom nizozemskog referenduma dobili su, poput predsjednika Porošenka, veliki politički šamar. Treba se samo prisjetiti kako je upravo inzistiranje Bruxellesa na tome da bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič potpiše sporazum o ukrajinskom pridruživanju Uniji bilo i formalni povod za protuvladine prosvjede u Kijevu, započete krajem 2013. godine, i da je upravo on doveo do smjene vlasti i svih znanih i neznanih posljedica koje su iz toga proizišle (gubitka Krima, rata na istoku zemlje).

Vrlo važan moment je i taj da su organizatori referenduma (euroskeptici) otvoreno naglašavali kako njegova intencija nije usmjerena samo prema Ukrajini, već i uzajamnim odnosima između nacionalnih država i bruxelleskog establishmenta. Ovdje treba spomenuti i izjavu predsjednika Europske komisije Junckera, prema kojoj rezultati referenduma mogu dovesti do „velike kontinentalne krize“ ako birači glasuju „protiv“.

Jasno je kako su vodeći bruxelleski eurobirokrati željeli uspjeh referenduma i da oni, neovisno o njegovom rezultatu, neće odjednom prestati pružati potporu ukrajinskim vlastima. Ta je zemlja i dalje glavni tranziter ruskog plina namijenjenog EU, a radikalizacija unutarukrajinskih i ukrajinsko-ruskih odnosa u ovom trenutku Bruxellessu je najmanje potrebna. Međutim, očito će morati uslijediti promjena dosadašnje strategije. Naime, pitanje je koliko će politička elita Unije još dugo moći voditi samostalnu politiku i prema Ukrajini, prema migrantima i mnogo-čemu drugom, a da se o tome ne konzultira sa svojim građanima. Euroskepticizam raste, a nije naodmet podsjetiti kako ubrzo predstoji i britanski referendum o Brexitu (izlasku zemlje iz EU-a) čije su pristaše pozdravile referendumsku odluku Nizozemaca jer će ona, nesumnjivo, i njima dati dodatni vjetar u leđa.

Treba spomenuti i javno iskazano oduševljenje „trijumfom patriotskih snaga“ na referendumu i sa strane predsjednice francuske desne stranke „Front national“ (FN) Marine Le Pen. Ona je kazala, kako iz sve duše želi pobjedu Britanaca koji se zalažu za izlazak iz „tog saveza“ (EU-a, op.a.), i da je „uvjerena kako će britanski referendum biti prvi takav izraz javnog mišljenja, nakon kojeg će slijediti identični rezultati u mnogim državama“.

Iako je 6. travnja nesumnjivo postao danom dramatičnog zamaha političkih tendencija euroskeptičnih snaga unutar EU-a, osobno mislim kako će nizozemske vlasti na kraju ipak ignorirati rezultat ovog neobvezujućeg referenduma. Međutim, posljedice koje će to na kraju imati po ukupne demokratske vrijednosti i dosege s kojima se EU, a onda i sama Nizozemska, toliko diče, još je teško predvidjeti.

U svakom slučaju, bahata odbacivanja volje naroda, poglavito ona iskazana na referendumima (neovisno o tome jesu li pravno obvezujući ili ne) stvaraju, više ne samo prividnu već i faktičku odvojenost elita od svojih građana (naroda), a što sa sobom nedvojbeno donosi i još nepoznate rizike i posljedice.