RASKOL SAUDIJSKE ELITE POVEZAN S RATOM U JEMENU

U sjeni zahuktalog sirijskog sukoba, čiji se prijelomni trenutak (u pozitivnom ili negativnom smjeru) uskoro očekuje, pomalo ostaje jemenski rat, koji je, iako znatno kraći (traje tek jednu i pol godinu) još brutalniji i krvaviji od aktualnog petogodišnjeg sirijskog sukoba.

U Jemenu je u tijeku brutalna vojna intervencija koalicijskih snaga arapskih zemalja Perzijskog zaljeva na čelu sa Saudijskom Arabijom (u kojoj, u lošem odabiru ciljeva stradava sve veći broj civilnog pučanstva), koja se bori protiv šijtskih pobunjenika – huta, koji su prije cca dvije godine zauzeli glavni grad Sanu i svrgnuli vladu legitimnog predsjednika Mansoura Hadija. Huti, zajedno s dijelovima službene jemenske vojske, podupiru bivšeg, u „arapskom proljeću“ svrgnutog predsjednika Ali Abdullaha Saleha koji dolazi iz redova šijta Zeida.

U takvim okolnostima i na prvi pogled je jasno kako se u Jemenu, vjerski podjeljenom između sunitskih i šijtskih muslimana u omjeru cca 60:40 posto, itekako prelamaju saudijski i iranski interesi, a kada je to tako nisu daleko niti oni američki, čiji zrakoplovi također povremeno napadaju pripadnike jemenskog ogranka „Al-Qaide“. Osim toga, saudijski južni teritorij itekako je izložen aktivnostima jemenskih šijta i napadima njihovih raketnih sustava i balističkih raketa, a što utječe i na unutarpolitičke odnose u saudijskom kraljevstvu, što ćemo objasniti nešto kasnije u tekstu. A sada pogledajmo razvoj najnovijeg vojnog i političkog stanja u Jemenu:

Glavnina vojnih sukoba trenutačno se odvija u zoni grada Taiza, pričemu su seoska prigradska naselja i sam grad praktički oslobođeni od huta i bivših službenih vojnih snaga odanih ex predsjedniku Salehu. Te posljednje snage su se same povukle iz gradskih kvartova i zauzele glavne uzvisine s kojih nadziru ključnu prometnicu između Adena i Sane. Glavne snage huta na taj su način koncentrirane u južnom dijelu regije.

Izvori javljaju kako pobunjeničke postrojbe imaju dovoljno oružja i opreme, uključno i taktičke rakete „zemlja-zemlja“. Na području bivše Narodne Demokratske Republike Jemen (poznatije kao Južni Jemen) spomenutu prometnicu drže predstavnici južnojemenskih lokalnih snaga koje nisu u sukobu s hutima već s njima imaju dogovoreno primirje.

Pritisak Washingtona na Rijad

Od bojevih aktivnosti vrijedi spomenuti i samo sporadična bombardiranja različitih ciljeva od strane zračnih snaga Saudijske Arabije, koje nemaju velikog učinka u uništavanju vojne infrastrukture huta i snaga odanih bivšem predsjedniku Salehu. Na taj način se može zaključiti, kako je, nakon propasti mirovnih pregovora u Kuvajtu, stanje na bojišnicama prešlo u svojevrsnu fazu otezanja i ne poduzimanja žurnih i masovnijih vojnih poteza. Nju karakteriziraju povremeni teroristički napadi u Adenu i lokalne borbe u njegovim kvartovima. Ne provode se nikakve ozbiljne napadačke operacije arapske koalicije, a prema mišljenju analitičara upoznatih s tamošnjim stanjem one se niti ne planiraju. Štoviše, dobro upućeni izvori smatraju kako je Washington posljednjih mjeseci intenzivirao diplomatski pritisak na Rijad s jasno artikuliranim zahtjevima, o ne poduzimanju ozbiljnih ofanzivnih akcija na glavni grad Sanu i njegovo stanovništvo, kao i jamčenje prava hutima na njihovo sudjelovanje i inkorporaciju u politički život države i državnih struktura vlasti kroz format vlastitih političkih stranaka. Istodobno, jača i pitanje inkorporacije oružanih postrojbi huta i bivše Republikanske garde u oružane snage Jemena. Te snage moraju biti sigurnosno jamstvo slobode djelovanja zastupnika i službenika iz redova bloka huti-A. Saleh.

Takav scenarij smirivanja i izlaska iz krize a priori je neprihvatljiv za Saudijsku Arabiju, poglavito nakon jačanja retorike iz Sane, o tome, kako je nužno provesti reviziju pa čak i anulirati ugovor o spornim teritorijima, koji je bio sklopljen još u vrijeme vladavine predsjednika Saleha.

Najveći problem Rijada u sadašnjem jemenskom sukobu, slično problemu koji ima i u Siriji, zasniva se na odsustvu ozbiljnih točaka otpora na samom terenu. Rijad, zapravo, samo nadzire tzv. legitimnog jemenskog predsjednika Hadija, koji se sa svojih ministrima uglavnom postojano nalazi u Saudijskoj Arabiji. On nema nikakvu realnu vojnu snagu, što njegov utjecaj na stanje u Jemenu čini minornim i beznačajnim. Jedino što Hadi ima je navodni politički legitimitet, ukoliko se, naravno, rukovodimo uobičajenom praksom diljem svijeta, kojom moćnici podupiru državne revolucije kada im paše, a golom silom ih slamaju kada im to nije u interesu.

Jemenska sunitska stranka „Islah“ (smatra se jemenskim analogom „Muslimanske braće“), u konačnici još nije prešla na zajedničke savezničke akcije sa snagama arapske koalicije. Podsjećamo, u vrijeme „jemenske revolucije“ i rušenja predsjednika A. Saleha, „Islah“ je bio pod punim nadzorom Dohe (Katara), što je izazvalo oštru reakciju Rijada te su njegovi negdašnji veliki saveznici u Jemenu optuženi za izdaju. Kasnije je Rijad „okrenuo glavu“ prilikom uništavanja infrastrukture „Islaha“ od strane tih istih huta protiv kojih se Rijad sada žestoko bori. Kriza odnosa i povjerenja još uvjek nije u potpunosti prevladana, neovisno o nedavnom imenovanju jednog od vođa oružanog krila te stranke Ali Mohsena al-Ahmara na položaj potpredsjednika. Oružane milicije plemenskog klana Hashed, koje čine uporište stranke „Islah“ i njezinog rukovodstva u osobama braće Ahmar, svejedno nisu pokazale nikakve želje za potiskivanje huta, a kamo li opsadu glavnog grada Sane.

Problemi i unutar arapske koalicije

Prve značajnije pukotine pojavile su se i unutar arapske koalicije, prije svega kroz potpunu pasivnost saudijskog saveznika UAE i njihovo kategoričko odbijanje sudjelovanja u borbama sjevernije od administrativne granice bivšeg Južnog Jemena. Isto je nazočno i sa strane Egipta, iako je motiv Kaira navodno drugačiji od onog sa strane Abu Dhabija. UAE su zainteresirani za podjelu Jemena po prijašnjim granicama, uz uspostavu svog utjecaja u Južnom Jemenu, što bi mu omogućilo nadzor nad glavnim jemenskim pomorskim lukama. Egipat jednostavno ne želi sudjelovati u sukobima izvan područja zona njemu životno važnih interesa (oko egipatskih državnih granica) te se je formalno suglasio sa slanjem svog ekspedicijskog korpusa samo u slučaju dodatne nužde za saudijskom financijskom potporom.

Zbog nastalog stanja u Jemenu, usložnjavaju se i unutarnji problemi u Saudijskoj Arabiji, koji se ogledaju u borbi za vlast tamošnjih elita. Opće je poznato kako jemensku vojnu kampanju predvodi (i pokrenuo ju je) princ i ministar obrane Mehammed ben Salman, a od uspjeha realizacije njegovih zamisli u mnogome će ovisiti njegov ugled tj. hoće li ga tamošnja elita percipirati kao realnog političara i dostojnog nasljednika njegovog oca. Međutim, još jedan nasljedni princ ima slične ambicije. Radi se o sadašnjem saudijskom ministru unutarnjih poslova Muhammedu ben Naefu. Nesumnjivo, prema mišljenju pojedinih analitičara upoznatih s unutarnjim stanjem u državnom vrhu saudijskog kraljevstva, ben Naef baš i ne bi želio vidjeti triumf svog glavnog konkurenta za vladavinu najmoćnijom arapskom zemljom. On zato neprimjetno čini sve moguće unutar svoje nadležnosti (a može činiti puno toga), da do tog trijumfa ne dođe. Ne radi se niokakvim otvorenim sabotažama već jednostavno o ne prikazivanju realnih informacija u realnom vremenu, poglavito o tome što treba činiti i kako razgovarati s jemenskim šeicima. Upravo saudijsko Ministarstvo unutarnjih poslova nadzire program financijske potpore šeicima jemenskih plemena na sjeveru države, a što je za Rijad od velike važnosti. Ta potpora je prije tri godine bez ikakvog obrazloženja bila zaustavljena, što se odmah odrazilo na stupanj odanosti tih šeika saudijskim interesima. Osnovano se može pretpostaviti kako sadašnja pat pozicija u Jemenu, bez vidljivih znakova konačnog riješenja, u potpunosti odgovara Muhammedu ben Haefu jer ozbiljno snižava ambicije njegovog konkurenta Muhammeda ben Salmana, da sebe predstavi kao strateški mislećeg političara šire regionalne razine. Kada se ima na umu, da je kraljev sin Muhammed ben Salman tvorac ili bolje rečeno zagovornik i promotor goleme saudijske strateške gospodarske reforme koja će se provoditi do 2030. godine (koja, između ostalog, uključuje smanjenje ovisnosti zemlje o izvozu ugljikovodika i postupni prijelaz na obnovljive izvore energije), a koja nije po volji predstavnika svih gospodarskih i političkih struktura zemlje, jasno je što bi i u tom smislu značio neuspjeh vojne kampanje Saudijske Arabije u susjednom Jemenu.

Na rizičnost tog vojnog pothvata od njegovog samog početka ukazivali su mnogi regionalni i svjetski analitičari, nazivajući ga neizvjesnom avanturom s mogućim teškim posljedicama i po samu Saudijsku Arabiju. Kako se sada vidi, te posljedice ne moraju biti rezultat samo iranskog utjecaja i vojne i političke pomoći koju Teheran pruža jemenskim šijtima-hutima.

Jemen je zapravo onaj rubikon kojeg princ Muhammed ben Salman mora uspješno prijeći (koji si je sam postavio) ukoliko želi osigurati perspektivu svog vodećeg političkog utjecaja u složenim društvenim odnosima financijski i vojno moćnog saudijskog kraljevstva.