RAĐA LI SE NOVI VOJNI SAVEZ IZMEĐU RUSIJE I IRANA?

U Moskvi je od 27. – 28. travnja održana peta Međunarodna konferencija o sigurnosti, na kojoj je sudjelovalo oko 500 predstavnika vojnih i političkih institucija iz više od 80 država svijeta, a također i organizacija UN-a, Europskog vijeća za sigurnost i suradnju (OESS) itd. Osnovne teme konferencije bile su borba protiv terorizma, sigurnost u Azijsko-tihooceanskoj regiji, odnosi EU – Rusija i pitanja vojne suradnje.

Najveću pozornost i medija i sudionika konferencije izazvao je dolazak iranskog ministra obrane Hosseina Dehghana, koji je u Moskvu stigao na osobni poziv ruskog kolege Sergeja Šojgu. Poslje uvodnih riječi ruskog predsjednika Putina i ministra obrane Šojgua, kao prvi govornik na svjetla pozornice izišao je upravo iranski ministar Hossein Dehghan, koji je auditorij upoznao s gledištima Irana u odnosu na regionalna i međunarodna pitanja.

Retorika sa strane Teherana posljednjih godina ostala je nepromijenjena. Ministar je, sukladno dosadašnjoj politici, iznova optužio vlade pojedinih regionalnih država („cionistički režim“ tj. Izrael i Saudijsku Arabiju) i onih izvanregionalnih, prije svih SAD, za pružanje financijske i vojne pomoći terorističkim i radikalnim organizacijama i skupinama u Afganistanu, Siriji, Iraku, Jemenu, Libiji i Libanonu.

Dobri poznavatelji iranske državne politike, u govoru iranskog ministra nisu mogli ništa drugo niti očekivati. Radi se o već poznatim iranskim stavovima utemeljenim na njegovom „vječitom“ regionalnom rivalstvu sa Saudijskom Arabijom i neprijateljstvu s Izraelom, a ovo potonje eventualno može neutralizirati jedino kvalitativno riješenje palestinskog pitanja, do čega će u srednjoročnom razdoblju zbog ukupnog turbulentnog sigurnosnog stanja na Bliskom istoku teško doći.

Upravo zbog toga je puno veću pozornost privukao bilateralni susret ruskog i iranskog ministra obrane. Ministar Dehghan je izrazio zadovoljstvo vojno-tehničkom suradnjom između dviju država i potpisivanjem novih sporazuma za buduće ugovore. „Uska suradnja između Irana i Rusije omogućuje povratak mira i stabilnosti u regiji i ubrzava uništenje terorista, te smo mi obvezni produžiti taj proces“, izjavio je iranski ministar.

Prema priopćenju iranske državne agencije IRNA, Rusija i Iran pripremili su konkretne prijedloge o vojnoj suradnji. Dvije zemlje vode zajedničku borbu protiv terorističkih organizacija u Siriji, izgradivši savez Iran-Irak-Sirija-Rusija- Hezbollah (kao glavna politička, vojna i gospodarska snaga Libanona), a interesi Teherana u mnogome se podudaraju s interesima Moskve. Upravo zato njihova suradnja dobiva veliki značaj ne samo za čitavi Bliski istok, već i za Južni Kavkaz i Srednju Aziju. Iransko Ministarstvo obrane na svojoj službenoj „Twitter“ stranici piše: „Postsankcijsko razdoblje utrlo je put za proširenje rusko-iranske suradnje“. Istodobno je ruski ministar Šojgu na svojoj „Twitter“ stranici, nakon susreta s iranskim kolegom napisao sljedeće: „RF je spremna za dugoročnu i široko-plansku suradnju s Iranom u borbi protiv međunarodnog terorizma.“ Takve izjave su u skladu o nedavnim najavama visokih ruskih dužnosnika, o skorom utemeljenju nove koalicije za borbu protiv međunarodnog terorizma. Tko se kome i gdje namjerava pridružiti, za sada nije poznato.





O važnosti susreta dvaju ministara obrane govore i reakcije iz Teherana.

Analitička agencija „Sarhat“ tako navodi, da je suradnja dviju država u sferi sigurnosti početak „novog doba“, a da posjet Moskvi iranskog ministra upravo u sadašnjem trenutku, ima osobitu važnost.

Radi se o posljednjem znaku koji potvrđuje kako se Teheran i Moskva spremaju na proširenje suradnje u sferi sigurnosti. Prijašnji znakovi bili su posjet ruskog ministra obrane Iranu, po prvi nakon 15 godina; posjet tajnika Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost Islamske Republike Irana Alija Shahmanija Moskvi; i uredba ruskog predsjednika Putina o isporuci raketnih sustava S-300 Iranu.





Krajem travnja o.g., o važnosti iransko-ruskih odnosa u sferi sigurnosti medijima je govorio i predsjednik iranskog Medžlisa (parlamenta) Ali Larijani. Prema njegovim riječima, stanje u regiji traži poduzimanje ozbiljnih mjera, a ukoliko Iran i Rusija budu u mogućnosti dosegnuti dugoročne dogovore, to će pomoći regionalnoj sigurnosti, a što već dokazuje i isporuka sustava S-300.

Uzimajući u obzir, da su Moskva i Teheran tijekom dugih godina imali zajedničke ciljeve i interese, postavlja se pitanje, zašto ranije nije bilo ozbiljnije volje za dostizanje odgovarajuće razine međusobne suradnje? Kao jedan od odgovora može biti i dugogodišnji sukob između Irana i Zapada, gdje su usvojene međunarodne sankcije protiv Teherana od strane VS UN-a ograničile mogućnost vojno-tehničke suradnje između dviju zemalja. Valja naglasiti kako je i Moskva podržala tu rezoluciju VS i prekinula suradnju po obrambenoj sferi s Iranom, a što je izazvalo nezadovoljstvo iranskih vlasti. Moskva tada nikako nije željela narušiti svoje ukupne odnose sa Zapadom na uštrb odnosa s Iranom jer je glavninu svojih gospodarskih i financijskih aktivnosti ostvarivala upravo sa Zapadom, u prvom redu Europskom unijom.

Sada su se geopolitičke okolnosti dramatično promjenile te se nacionalni interesi Irana i Rusije iznova pokazuju vrlo bliskim i izdižu na razinu formiranja baze za dugoročnu suradnju.

Iranski analitičari smatraju, kako objema državama smeta velika koncentracija američkih vojnih snaga u regiji, a poglavito ih zabrinjava američka aktivnost u Afganistanu, Iraku, a od nedavno i u Siriji, pod agendom borbe protiv terorizma. Rusija i Iran vrlo brzo će na „dnevni red“ staviti pitanje demilitarizacije Kaspijskog mora (jezera) upravo zbog pojačanih aktivnosti izvanregionalnih država u tom području.

O jačanju američkih aktivnosti u kavkaškoj i prikaspijskoj regiji svjedoči i upravo danas obavljeno prebacivanje iz bugarske luke Varna američke vojne tehnike u gruzijsku crnomorsku luku Poti, odakle se željezničkim transportom odvozi u blizinu Tbilisija , gdje će se od 11.-26. svibnja održavati vojne vježbe pod nazivom „Noble Partner“. U njima će sudjelovati 500 gruzijskih, 650 američkih vojnika iz 173 desantne brigade i 150 britanskih vojnika. Vježbu karakterizira činjenica, da će se po prvi put na gruzijskom tlu pojaviti američki tenkovi. Radi se o tenkovima „Abrams“ tipa M1A2, a sudjelovat će i američki zrakolpov C-130 i td.

Iranski analitičari smatraju kako Iran za Rusiju predstavlja „vrata“ za ulazak na Bliski istok i regiju Perzijskog zaljeva, a što je Moskvi važno zbog „međunarodnog prestiža“. Ali stav iranskih vlasti glede kupovine ruskog oružja razlikuje se od većine ostalih kupaca. Teheran se više fokusira na tehničku suradnju s Moskvom i kupovinu njezine vojne tehnologije, jer se posljednjih godina u Iranu razvila vojna industrija (pod utjecajem sankcija i nemogućnosti uvoza naoružanja), a njezinim moderniziranjem Iran bi mogao samostalno proizvoditi niz različitih tipova oružja za vlastite potrebe. Rusija bi Iranu dostavljala samo one najsuvremenije tipove oružja (poput višenamjenskih zrakoplova, raketnih sustava, pojedinih tipova vojnih brodova, …).

Na taj bi način dvije države mogle dostići onu razinu vojne suradnje koja bi, zbog vrlo sličnih nacionalnih interesa, omogućila aktivno „uvlačenje“ Irana u dvostrane i višestrane organizacije, poput, primjerice, Šangajske organizacije za suradnju, tvrde iranski analitičari. A da je tome tako svjedoči i nedavna izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, da će Rusija poduprijeti članstvo Irana u ŠOS, sve moćnijoj organizaciji pod patronatom Moskve i Pekinga.

Iranski portal „Al-Alam“ izvjestio je kako je čelnik ruske Federalne agencije za vojno-tehničku suradnju Aleksandar Fomin, izjavio, kako osim sustava S-300, Rusija može Iranu dostaviti i druge tipove naoružanja. Na taj način, učestale posjete najviših državnih dužnosnika dviju zemalja iz sfere obrane, svjedoče o tome da zajednički interesi nadvisuju one unilateralne i one u kojima dvije strane nemaju identične stavove. Iz tog proizlazi kako u nadolazećem vremenu upravo ti zajednički interesi mogu dovesti do uspostave novog vojnog saveza , ili priključenja Irana u već formirane vojne blokove. A takav savez može dovesti do velike zapreke „na putu izvanregionalnih država prema uspostavi novih poluga nestabilnosti oko Irana i Rusije“.

Ovakva razmišljanja iranskih vojnih i političkih analitičara treba ozbiljno uzeti u obzir, prije svega imajući u vidu političke i vojne poteze te zemlje nakon ukidanja međunarodnih sankcija. Iran je proteklih tjedana i mjeseci ne jednom upozorio na nedopustivost američkog zadržavanja glavnine „zamrznutih“ iranskih financijskih aktiva u tamošnjim bankama, koje se vrši pod agendom iranskog razvoja raketnog naoružanja, za koji Teheran tvrdi kako nema nikakve veze s dogovorom oko iranskog nuklearnog programa (za koji Washington priznaje da ga Teheran poštiva). To izaziva iransku sumnju u američke dobre namjere, što se u Teheranu tumači američkim pokušajem blokiranja proširenja iranske moći i utjecaja u regiji.

U tom kontekstu možemo sagledati i izjavu zamjenika zapovjednika Korpusa straže Islamske revolucije generala Hoseina Salamija od 4. svibnja, o tome, da će Iran blokirati strateški važan Hormuški tjesnac (ulaz u Perzijski zaljev) za SAD i njihove saveznike (info: agencija Associated Press), ukoliko oni počmu ugrožavati Iran. Još ranije, iranski vjerski vođa ajatolah Ali Hamenei kritizirao je SAD zbog njihove vojne nazočnosti u Perzijskom zaljevu, te ih pozvao da zaljev „zauvijek napuste“, izjavivši: „Perzijski zaljev – to je naš dom!“.

Naravno, Iran će uvijek nastojati voditi pragmatičnu politiku koja će se oslanjati na pokušaj ostvarenja punine svojih nacionalnih interesa bez formalnog svrstavanja na bilo čiju stranu. U tom smislu iskusna „perzijska“ diplomacija zna kako se postavljati prema vanjskim silama i koji joj instrumenti za to stoje na raspolaganju (od svoje ogromne geostrateške važnosti, preko energetskih i gospodarskih poluga, u smislu privlačenja stranih investicija, pa do onih vojnih, u smislu prebacivanja klatna sigurnosne vage prema Istoku ili Zapadu – kako je to Teheran znao uspješno raditi tijekom XX. stoljeća. Međutim, u sadašnjim, iz temelja izmijenjenim regionalnim i globalnim geopolitičkim odnosima, pitanje je koliko je još ostalo prostora za kalkulacije i „poigravanja“ s objektivno puno jačim silnicama od sebe, a da se pritom, ne samo ne ostvare željeni efekti po vlastite nacionalne interese, već i ne ugroze oni postojeći.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like