‘Pseudoprimirje’ kao uvod u totalni ratni kaos

U Münchenu je 12. veljače dogovoreno primirje u Siriji (koje mora započeti za tjedan dana) i ono ima dvije karakteristike: prvo – rezultat je direktnog dogovora ministara vanjskih poslova SAD-a i Rusije, Kerryja i Lavrova; i drugo – nisu ga potpisale vojne snage koje se na terenu jedine i sukobljavaju i o kojima primirje u konačnici i ovisi: vlada u Damasku i različite oporbene postrojbe. Osim toga, ono izostavlja sirijske Kurde koji se žestoko bore protiv „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre“, a uključuje humanitarnu problematiku i nužnost dostave pomoći civilnom stanovništvu u ratom zahvaćenim područjima zemlje.

Interesantno je još nešto: od početka ruske zračne intervencije u Siriji, u listopadu prošle godine, donedavno nije bilo države spremne na kopnenu intervenciju. Čak je i američki predsjednik Obama još u prosincu kategorički odbijao mogućnost slanja vojnika u tu zemlju. Međutim, početkom veljače, neočekivano raste broj zemalja spremnih vojskom ući u Siriju: Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Sudan, a, ograničeno, i SAD. Iznenada probuđeno pro-vojno raspoloženje za rješavanje sirijskog sukoba nije slučajno…

Mir u Siriji je utopija

Ali, niti nepuna 24 sata od postizanja dogovora o prestanku vojnih djelovanja, počela su glasna priopćenja SAD-a, Turske i Saudijske Arabije, o započinjanju kopnene intervencije. Evo najzvučnijih izjava:

Idući dan, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Chavushoglu je za novinu Yeni Safak izjavio, kako počinje prebacivanje saudijskih zrakoplova i vojnika u tursku zračnu bazu Injirlik i da „Turska i Saudijska Arabija mogu početi kopnenu operaciju“. Kako će te snage djelovati na terenu i što će se dogoditi pri njihovom susretu sa sirijskom vojskom ili postrojbama proiranskih šijtskih organizacija, nije pojašnjeno.

Malo ranije, saudijski savjetnik ministra obrane Ahmad Al-Assiri izjavio je kako je odluku o kopnenoj intervenciji u Siriji, Rijad već donio i da je ona „konačna i neopoziva“.

Još su „teže“ riječi državnog tajnika Johna Kerryja izrečene na münchenskoj konferenciji o sigurnosti dan nakon dogovora o primirju, kako je rat u Siriji nemoguće zaustaviti ukoliko s vlasti ne ode predsjednik Bashar al-Assad. Rekao je i kako su „Sirijci ispustili mogućnost političkog rješenja“ sukoba. Osim toga, Kerry je za televiziju Orient izjavio, da će, ukoliko se Assad, Rusija i Iran ne budu pridržavali postignutog dogovora, to dovesti do uvlačenja u Siriju dodatnih kopnenih snaga. Pritom libanonski Hezbollah i irački šijiti više ne smiju pomagati Assadovoj vojsci i moraju se vratiti u svoje zemlje, a Rusija ne smije bombardirati ona područja za koja je dogovoreno primirje.

Istoga dana, američki ministar obrane Ashton Carter, nakon susreta s njegovim kolegom iz UAE u Bruxellesu, izjavio je kako SAD očekuje slanje specijalnih kopnenih postrojbi svojih bliskoistočnih saveznika u Siriju s ciljem potiskivanja ISIL-ovaca iz dvaju velikih gradova istodobno – sirijske Rakke i iračkog Mosula. Sudjelovat će i američke postrojbe koje će lokalnim snagama pružiti logističku i obavještajnu potporu u njihovoj borbi protiv „IS“-a.

Najtragičnija poruka, koja označava i svu bijedu današnje francuske vanjske politike, stigla je iz usta predsjednika Hollandea, koji je u Münchenu izjavio kako Rusija – mora zaustaviti zračne napade, a Assad otići s vlasti. To kaže čovjek koji stoluje u gradu čije ulice još nisu do kraja isprane od krvi građana koje su džihadisti mučki pobili u studenom prošle godine. To kaže čovjek, koji je nedugo potom doputovao u Moskvu, podržao rusku vojnu akciju protiv islamista u Siriji, štoviše, želio s njom zajednički uvezati i francuske i američke oružane snage. Možda sve to „samo“ zato, jer je Pariz s Rijadom sklopio vojni ugovor vrijedan 12 milijardi dolara?

Ruski premijer Dmitrij Medvedev u Münchenu je poručio kako „nitko nikoga ne treba plašiti kopnenom operacijom“ i kako nema alternative političkom rješenju krize i očuvanju teritorijalne cjelovitosti Sirije. Prethodno je rekao, kako je između Rusije i NATO saveza počelo razdoblje Hladnoga rata, a da bi kopnena intervencija u Siriji dovela do – svjetskog rata.

Iako se sve ovo još uvijek nalazi u okvirima psihološkog taktiziranja i „igre živaca“, stvari su ozbiljnije nego ikada ranije. Naime, pri tolikoj koncentraciji vojnih snaga međusobno suprotstavljenih koalicija – od kalkulacija, blefiranja i psihološko-propagandnih pritisaka pa do izbijanja punog vojnog sukoba, samo je mali korak.

Primirje – spas oporbe od poraza

Dramatične izmjene stanja na sirijskoj bojišnici dovele su i do nove, propagandno-psihološke bojišnice između dviju vojnih velesila po pitanju humanitarne problematike i međusobnih optužbi, tko je kriv za katastrofu koju već petu godinu, u potpunoj medijskoj gluhoći proživljava čitav jedan narod, a o kojoj, zanimljivo, tek sada bruje svjetski mediji kao da prijašnjih godina nismo svjedočili neviđenim zvjerstvima nad tamošnjim vjerskim i etničkim zajednicama – svima koji ne prihvaćaju krvavu verziju islama kao onu pravu.

Složeno vojno-političko stanje zakompliciralo se nedavnim neuspjehom mirovnog procesa u Ženevi. Ono je rezultiralo još odlučnijim napadima sirijske vojske i ruskih zračnih snaga po islamističkim postrojbama. Vladine snage ostvarile su ključne pomake na strateški bitnim točkama bojišnice, poglavito u regijama Latakija i Aleppo, kao i na jugu zemlje uz granicu s Jordanom. Osim toga, sirijske postrojbe i lokalni Kurdi sada nadziru najveći dio sirijsko-turske granice: od 911 kilometara njezine ukupne dužine, pod nadzorom islamista ostalo je svega 100-tinjak kilometara. Islamističke i „umjerene“ oporbene postrojbe se nalaze u rasulu, a opskrbni kanali su im presječeni ili krajnje otežani zbog ruskih zračnih napada.

Takvim razvojem stanja (koje remeti sve američke i strateške planove njihovih regionalnih saveznika Turske i Saudijske Arabije), poziv Rusiji za uspostavu primirja bio je jedino logično rješenje. Potpuna uspostava vladinog nadzora nad Aleppom značila bi i konačan poraz oporbe na koju se oslanjaju SAD i saveznici, a time i kraj nastojanja za političkim rješenjem sirijskog gordijskog čvora.

Dogovor o primirju izveden je vještom američkom diplomatsko-vojnom kombinacijom: davanjem Rusiji prostora za pozicioniranje u ulogu važnog igrača bez kojeg se dogovor neće moći postići; i, s druge strane, prijetnjom njezinim uvlačenjem u vojni sukob s regionalnim silama (uključno i samim SAD-om, a u perspektivi i čitavim NATO-om), koje su, eto, spremne vojno intervenirati ukoliko se dogovor ne postigne i na terenu ne provede.

Pritom uopće nije važno što Moskva, osim na Damask, ne može utjecati na bilo koju drugu vojnu strukturu na sirijskom tlu, a također isto više ne može učiniti niti suprotna strana. Radi se o prevelikom broju izmrvljenih islamističkih postrojbi koje često mijenjaju ambleme i grupacije kojima se priključuju već prema potrebi. A tu su i Kurdi koji imaju partikularne interese i pragmatično se oslanjaju i na Moskvu i na Washington.

O tome svjedoči koordinacija njihovih vojnih aktivnosti sa SAD-om, neutralnost po pitanju Assadove vlasti, kao i prošlotjedno prvo inozemno otvaranje ureda tzv. Zapadnog (ili Sirijskog) Kurdistana u Moskvi, koje predstavlja najvažniju stranku sirijskih Kurda – Demokratski savez (PYD) i njihovo vojno krilo (YPG).

Nedostatak točne procjene

U vrijeme dok u Siriji traje ratna „pauza“ temeljno pitanje glasi: hoće li ona biti iskorištena za uspostavu trajnog mira ili će poslužiti za oporavak razbijene oporbe i regionalnim igračima važnih islamističkih postrojbi?

Po mom mišljenju, riječ će biti o ovom drugom, iz više razloga. Najbitniji je onaj geopolitički u kojem je u Washingtonu, prevagu u obje dominantne političke stranke odnijela neokonzervativna i proturuska struja, koja Rusiji, kao jedinoj realnoj ugrozi sigurnosti SAD-u – točnije njegovoj hegemoniji, namjenjuje ulogu periferne države i učinit će sve da je uvuče u dugogodišnji iscrpljujući vojni sukob s jakim bliskoistočnim vojskama na sirijskom tlu (a uskoro i u Ukrajini).

Tome u prilog idu sinkronizirane izjave Zapadnih i bliskoistočnih lidera iz kruga američkih saveznika, koji ovih dana redom zahtijevaju od Rusije prekid potpore Assadovom režimu. Rusija bi na to i bila spremna (što je već davala do znanja) ali uz uvjet da se prethodno usuglase stvari oko budućnosti Sirije, jer je teško zamisliti da Moskva ima takvu diplomatsku moć koja bi joj osigurala instaliranje predstavnika sebi sklone oporbe na ključna mjesta u budućoj vladi u Damasku.

Sve suprotno tome Rusiju izbacuje iz Sirije, a time i Bliskog istoka u cjelini, što opet širom otvara vrata za izvoz radikalnih islamističkih elemenata prema njezinim granicama i u konačnici dovodi do „zabavljanja Rusije samom sobom“ i njenog pozicioniranja na periferiji suvremenih globalnih procesa.

Ruske vlasti za sve ovo dobro znaju i zato je danas temeljni problem Zapada nedostatak točne procjene, koliko je Rusija stvarno spremna stupiti u svjetski, makar samo i regionalni rat, iako bi se on nedvojbeno proširio i na Kavkaz i Srednju Aziju, u uvjetima njezinog složenog financijskog stanja i nedostatka snažnih saveznika (Iran je gospodarski osiromašen, a u tehnološkom smislu vojno inferioran Saudijskoj Arabiji i Turskoj, a o Iraku i sirijskoj vojsci kao ruskim saveznicima da i ne govorimo). Moskvi, na raspolaganju kao sredstvo zaštite svojih interesa stoji jedino njezin nuklearni potencijal, a je li ga ona spremna uporabiti (onaj njegov taktički dio) u Siriji, pored još posve neizvjesne ukrajinske krize, teško je znati, a još manje negirati.

Oživljavanje oporbenih vojnih formacija izgledalo bi ovako: uspostavom primirja obustavljaju se kopneni i zračni napadi (iako se potonji i dalje nastavljaju po pitanju borbe s „IS“-om i drugim terorističkim organizacijama), otvaraju se koridori za dostavu humanitarne pomoći civilima, kojima će se i oporbene snage opskrbiti krajnje nužnim naoružanjem, prije svega raketama zemlja-zemlja i zemlja-zrak bez kojih one nemaju nikakve šanse za pobjedu.

Washington nema vremena

Turski predsjednik Erdogan sada je stiješnjen između američke i ruske potpore sirijskim Kurdima, te svojim savezničkim obvezama koje proizlaze iz turskog članstva u NATO-u.

Nakon „ping-pong“ diplomacije između Washingtona i Ankare poslije Erdoganovog „ultimatuma“ – „ili mi ili Kurdi“ – on je prošli tjedan oštro napao Washington riječima: „Oni tvrde kako PYD i YPG nisu terorističke organizacije. … Ali, na žalost, oni koji uporabljuju takvu frazu, jesu „odvjetnici“ terorističkih organizacija … Poslušajte, Amerikanci! Koliko puta sam vam postavio pitanje? Jeste li s nama ili s terorističkim organizacijama PYD i YPG? … Primitivna družba s neprijateljima nespojiva je sa savezničkim odnosima.“ (info: agencija Anadolu).

Upravo u vrijeme pisanja ovog teksta stiže informacija kako manji dijelovi turskih vojnih snaga prelaze sirijsku granicu i napadaju kurdske postrojbe, te se možda i obistinjuju nedavne Erdoganove najave da će Turska „zaštititi Aleppo“.

Utjecajni američki provladin The Wall Street Journal piše, pozivajući se na arapske, izraelske i američke diplomate, kako pojačavanje ruskih vojnih aktivnosti u Siriji udaljuje američke saveznike od SAD-a, a neke od država poput Egipta, Jordana, UAE i Izraela počinju uviđati nužnost zajedničkog djelovanja s Kremljom. Na taj način „životno važni američki saveznici“ međusobno zauzimaju dijametralno suprotne pozicije.

WSJ navodi, kako su države koje su najsnažnije tražile odlazak Assada s vlasti – Turska, Saudijska Arabija i Katar – pozvale sirijsku oporbu da ne daje ustupke na pregovorima i nastavi ratovati. Ali države poput Egipta, Jordana i UAE, suprotno tome, izrazile su spremnost priznati ulogu Moskve u Siriji i ukazale na nužnost tješnje suradnje s ruskim vlastima.
Egipatski ministar vanjskih poslova Sameh Shukri izjavio je, kako je njegova zemlja shvatila da je glavna zadaća Rusije – „borba protiv terorističkih organizacija“ i da Egipat podupire sve napore za iskorijenjivanje terorizma u Siriji.

Nasljedni princ UAE, nakon prošlotjednog susreta s ruskim ministrom Lavrovom, izjavio je kako „mi moramo djelovati zajedno i ostaviti po strani naša regionalna raznoglasja“.

Analitičar Faisal Itani iz Atlantic Councila kaže: „Mnoge zemlje Bliskog istoka govore: prošle su četiri godine, a SAD ili je u Siriji izazvao kaos, ili uopće nije ništa napravio.“ Sada te države vjeruju kako je Rusija zauzela poziciju „zrelog čovjeka“ u sirijskom sukobu, kaže Itani.

Iako dogovor o primirju ne znači i automatizam prestanka rata, on ga može postaviti u sigurnosno prihvatljive okvire koji umanjuju opasnost od njegovog prelijevanja na globalnu pozornicu.

Jer, u Siriji se ne radi o „crno-bijelom“ stanju stvari – vladine snage protiv oporbenih, a svi oni protiv „Islamske države“. Stanje je puno složenije, a spektar međunarodnih i regionalnih interesa toliko suprotstavljen, da je brza uspostava mira i osiguranje teritorijalne cjelovitosti Sirije još uvijek u sferi utopije.

Ali jedno je sigurno. Sada se već radi o danima, a ne tjednima ili mjesecima, koji će pokazati u kojem će se smjeru razvijati bliskoistočni politički i vojni procesi, kao i odnosi dviju ključnih svjetskih država.