PRVI RAZMJEŠTAJ RUSKIH ZRAČNIH SNAGA U IRANU IKADA, MIJENJA GEOPOLITIČKU SLIKU SVIJETA

Nedavni sastanak ruskog predsjednika Putina i iranskog predsjednika Rohanija u azerbajdžanskom glavnom gradu Bakuu, rezultirao je dogovorom o razmještaju ruskih strateških bombardera u iranskoj zrakoplovnoj bazi Hamedan na sjevero-zapadu zemlje. Već 16. kolovoza, nedugo nakon njihovog razmještaja, strateški bombarderi Tu-22M3 izvršili su prve napade s iranskog teritorija na islamističke položaje u Siriji. Dogovor dviju država predstavlja početak nove, ne faze već etape u borbi protiv terorizma ne samo u Siriji već i na čitavom Bliskom istoku.

Sirijska zrakoplvna baza „Hmeymim“ pokraj Latakije, koja će vrlo brzo i službeno postati prva ruska zrakoplovna baza na Bliskom istoku, nije osposobljena za prihvat velikih strateških bombardera. Njezina modernizacija iziskivat će vremena, a sasvim sigurno neće započeti prije stabiliziranja vojnog i političkog stanja u Siriji. Samo za primjer, duljina uzletno-sljetne staze za zrakoplov Tu-22M3 pri uzletu mora iznositi 2000-2100 metara, što u spomenutoj sirijskoj bazi nije slučaj, a ona nije niti opremljena odgovarajućim hangarima za njihovo baziranje. Nakon završetka pravnih procedura, Rusi na toj bazi namjeravaju izgraditi suvremenu infrastrukturu za postojanu dislokaciju moćne udarne zrakoplovne grupe koja će „štititi ruske interese i sigurnost ruskih državljana na čitavom Bliskom istoku“ (rusko MO).

Dosadašnje korištenje ruskih strateških zrakoplova, intenziviranih posljednjih mjesec dana nakon što su po prvi put korišteni tijekom siječnja i veljače ove godine (do potpisivanja primirja 27. veljače), izvodilo se na način, da su uzljetali sa svojih postojanih baza na teritoriju Ruske Federacije i do Sirije prelazili između 2 i pet tisuća kilometara (u jednom smjeru). Primjera radi, dužina zračne linije Moskva – Damask iznosi 2500 km. Kako se ne radi o Rusiji pograničnoj državi, bila je potrebna i koordinacija glede prelazaka državnih granica (Iran, Irak). Dosadašnji letovi ruskih strateških bombardera Tu-22M3, Tu-160 i Tu-95MS prema Siriji odvijali su se rutom koja je vodila jugo-zapadno od Teherana, nad gradovima Ishafan, Ahvaz, iračke Basre i dalje prema Siriji.

Sve zajedno iziskivalo je i velike financijske troškove, poput opskrbe gorivom i održavanja „kondicije“ samih letjelica. Možda još i važnije, zbog velike udaljenosti bila je onemogućena njihova primjena u realnom vremenu, a što je u uvjetima brzo razvijajuće sirijske krize itekako veliki hendikep, a može biti i presudan čimbenik.

Iranska mreža zračnih baza (njih oko 100) privlačna je i zbog njihove razvijene infrastrukture za potrebe vojnih zračnih snaga (uključno i suvremene sustave kontrole leta i radarske zaštite). Inače, Iran ima 17 taktičkih zračnih baza za potrebe svojih OS. Prema informacijama AllSource Analysisa, iranska baza u Hamedanu (naziv same baze je „Shahid Nojef“) već je od ranije poznata ruskim pilotima koji su je koristili 23. studenog 2015. godine. Tada je na njoj primjećen ruski višenamjenski zrakoplov Su-34 koji je tamo boravio dva dana. AllSource Analysis pretpostavlja kako je u iransku bazu sletio poradi tehničkih problema, a ostao je do dolaska ruskog transportnog zrakoplova Il-76.

Sama baza „Shahid Nojef“ predstavlja snažni vojni kompleks (čisto vojna zračna luka bez nazočnosti bilo kojih oblika civilnog zrakoplovstva) koji uključuje razvijen sustav pista za rulanje, veliki broj hangara i bunkera, a uzletno-sljetna staza duga je oko 4600 metara. Od grada Hamedana udaljena je nešto manje od 50 kilometara i kako takva je Rusima idealna zbog isključenja popratnog, neželjenog interesa javnosti, kakve predstavljaju baze u blizini velikih gradova.

Pristanak Irana na de facto vojno savezništvo s Rusijom (jer ovaj čin to svakako jest budući da će, osim razmještaja ruskog strateškog zrakoplovstva na svom teritoriju, uključiti i dolazak ruskog tehničko-inžinjerijskog osoblja, stručnjaka za nadzor letova, časnika za vezu s iranskim kolegama, sigurnosne i obavještajne časnike čija je nazočnost u ovakvim slučajevima zajamčena i td.), treba promatrati i u kontekstu složenih povijesnih odnosa dviju država koji bi u normalnim geopolitičkim uvjetima u svijetu ovakav savez sigurno onemogućavali. Nabrojit ćemo samo neke važnije: rusko-perzijski ratovi iz 1813. i 1828. godine, u kojima je ruska carska vojska pobijedila i od Irana preuzela prostore Južnog Kavkaza, preciznije – današnje Gruzije, Azerbajdžana i Armenije, nakon čega je usljedio rusko-britanski dogovor o podjeli utjecaja na Perzijsko carstvo; složeni odnosi između Irana i SSSR-a još od vremena Drugog svjetskog rata; potpore SSSR-a Sadamu Huseinu u vrijeme Iransko-iračkog rata (1980.-1988.); problemi oko ruske izgradnje prve iranske atomske centrale „Bushehr“ koja je trajala od 1995.-2011. godine zbog ruskog kalkuliranja vezanog uz protivljenja Zapada (u prvom redu SAD-a) njezinoj izgradnji, a ne treba zaboraviti i na rusko kalkuliranje i otezanje s isporukom već plaćenih PRO i PZO sustava S-300 Iranu, što je realizirano tek nedavno (a Iran je u međuvremenu čak i podignuo sudsku tužbu protiv Rusije zbog neispunjavanja uvjeta iz potpisanog ugovora, koja je povučena prošle godine).

Dakle, imajući u vidu donedavne rusko-iranske odnose koji su se temeljili isključivo na pragmatizmu a nikako na strateškom partnerstvu, teško bi bilo povjerovati da bi se Iran odlučio na prepuštanje Rusiji svoje vojne baze i to, ni manje ni više nego za razmještaj njezinih strateških bombardera.

Taj korak dovoljno govori sam za sebe. On ukazuje kako su Iran i Rusija shvatili da je njihovo daljnje međusobno kalkuliranje ili nadmudrivanje zapravo „igra“ u korist njihove štete. Također ukazuje i  kako je američka pozicija u ustrajavanju na vlastitim interesima po pitanju Sirije nepromjenjiva i da se političko – diplomatskim potezima interesi Rusije i Irana na području Bliskog istoka ne mogu ostvariti. Oni će se, sada je to posve sigurno, u još većoj mjeri pokušati osigurati kombinacijom „meke“ i „tvrde“ sile, uz dodatnu koordinaciju poteza.

Ruska postojana (ili ograničena, do ispunjenja njihovih interesa) vojna nazočnost u Iranu ukazuje i na vjerojatnu, u potpunosti iskordiniranu političku poziciju po pitanju Sirije između Moskve i Teherana (ona nikada nije bila posve identična: poklapala se u taktičkom smislu kroz  potporu sadašnjoj političkoj nomenklaturi u Damasku, ali ne i u strateškom smislu, u kojem se Teheran uvjek bojao nekontroliranog ruskog jačanja utjecaja u toj ključnoj zemlji bliskoistočne regije). U suprotnom bi bilo nemoguće očekivati da bi Teheran išao na potez koji ga u vojnom i političkom smislu otvoreno svrstava na stranu Rusije. U tom kontekstu podsjetimo i na izjavu azerbajdžanskog predsjednika Akijeva nakon gore spomenutog sastanka trojice državnih čelnika u Bakuu. Tada je kazao, kako se radi o povijesnom susretu koji će osigurati novu stranicu u borbi protiv međunarodnog terorizma, kao i odrediti budućnost čitave regije.

Rusko-iranski dogovor ne može se promatrati niti izvan konteksta normalizacije rusko-turskih odnosa i nedavnog posjeta Teheranu turskog ministra vanjskih poslova. Turski ministar je izjavio kako se sirijski sukob može razriješiti u idućih šest mjeseci i u čemu je ruska uloga nezamjenjiva.

Naravno, rusko-iranski dogovor utjecat će i na širu regionalnu ali i globalnu geopolitičku sliku svijeta. Posebno će biti zanimljivo pratiti reakcije arapskih zemalja, prije svega onih ključnih – monarhija iz Perzijskog zaljeva. Rusija do sada u vojnom smislu nikada nije bila tako blizu njihovih granica, a sve to još i u kontekstu vrlo složenih i napetih odnosa na relaciji Rijad – Teheran. Jer „brak iz interesa“, kako se do danas moglo promatrati rusko-iranske odnose, koji je omogućavao „turpijanje oštrica“ njihovih nesporazuma po pitanju Sirije u korist ostvarivanja minimalnih ciljeva, od sada poprima vojno – strateški karakter, a time de facto prerasta i u klasično savezništvo. Nedvojbeno je kako će se Iran vrlo brzo priključiti i u gospodarske integracije pod vodstvom Moskve i Pekinga, poput Šangajske organizacije za suradnju, kineskog gospodarskog projekta „Put svile“ i Euroazijske ekonomske zajednice.

Bit će to vrlo interesanto pratiti buduću suradnju dviju država, koje SAD danas smatra neprijateljskim (iako se taj izraz formalno neupotrebljava zbog prevelike „težine“ koju u sebi nosi), s jednom od najvažnijih članica NATO saveza – Turskom. Nije isključeno da će se upravo u tom trokutu i odlučivati sirijska sudbina (gdje bi Turska, zapravo, u određenoj mjeri onda osiguravala i američke interese) ali to je ipak za sada u sferi čistog nagađanja.

Na kraju se ipak bez ikakve sumnje može konstatirati sljedeće: nazočnost ruskih zračnih snaga u Iranu nesumnjivo mijenja vojno-političko stanje ne samo u Siriji i Bliskom istoku, već i u svijetu. A kakve će biti posljedice (pozitivne ili negativne) u smislu daljnjeg razvoja ukupnih globalnih procesa, sasvim je drugo pitanje.