PROPADA LI SIRIJSKO PRIMIRJE?

Proteklih dana u svjetskim medijima počele su se pojavljivati vijesti o krahu sirijskog primirja, blokadi Ženevskih pregovora, pregovaračkim ultimatumima i sl., a sve je to dodatno argumentirano informacijama o intenziviranju oružanih sukoba vladinih i islamističkih snaga u ključnoj regiji Aleppo. A kako u stvarnosti stoje stvari, pokušat ćemo objasniti u nastavku teksta.

Kada su svjetske medijske stupce ne tako davno punile vijesti o oslobađanju Palmire od strane službene sirijske vojske i njihovom vjerojatnom daljnjem oslobodilačkom pohodu prema istočnom gradu Deir az-Zouru ili sjedištu „Islamske države“ Rakki, Geopolitika.news o svemu je iznjela vlastitu prosudbu. Jasno smo najavili, kako vladine snage neće krenuti prema istoku zemlje te se tako suprostavili i prosudbi američkog Pentagona i smislu zdravog razuma (vidi donju poveznicu) jer Palmiru od spomenutih gradova dijeli svega 150-ak kilometara slabobranjenog pustinjskog tla. Suprotno američkom vojnom središtu, najavli smo da će se vladine snage usmjeriti na sjever, prema Aleppu, gdje se stanje s vojne i sigurnosne perspektive dramatično usložnjava (poveznica).

I čini se kako smo bili u pravu. Islamističke pobunjeničke postrojbe iskoristile su dugo razdoblje primirja (koje traje od 27. veljače) za popunu svojih redova i nabavku prijeko potrebnog naoružanja iz Turske te su posljednjih desetak i više dana izveli niz jurišnih akcija kojima su se izvukli iz blokade u naseljima Az-Zahri i Nabalu pokraj granice s Turskom. Započeli su i snažne napade na vladine snage jugo-zapadno od Aleppa, a Sirijska vojska, u duhu primirja, zaustavila je svoje oslobodilačke aktivnosti u južnoj zoni samog Aleppa Tal al-Eisu, zbog čega su taj važan teritorij zauzele, od strane Turske podržane ustaničke postrojbe. Stanje se toliko usložnilo, da su na teren ubačeni i djelovi iranske elitne postrojbe „Zelene beretke“ iz sastava Korpusa iranske revolucionarne garde, koje su prije nekoliko dana izgubile četvoricu svojih vojnika, a što je priznao i Teheran, organiziravši im u Iranu dostojnu sahranu.

Pojedini libanonski mediji (Ad-Diyar) izvješćuju i o navodnom priznanju ruskih vlasti o tome, da je primirje bilo velika greška, a mediji navode i to, da Iran i Sirija inzistiraju na dovođenju primirjem zaustavljene vojne ofanzive do kraja tj. do potpunog uništenja islamista. To bi trebalo izvesti do rujna, do kada Rusija nastoji nametnuti političko riješenje sirijskog sukoba, navodi libanonski Ad-Diyar.

Istodobno s intenziviranjem napada na vladine snage u regiji Aleppo, pro-saudijski dio sirijske oporbe okupljen oko Visokog vijeća za pregovore, u Ženevi nastavlja s ultimativnim zahtijevima o smjeni Asada i predaji vlasti oporbi. Drugim riječima, sva vlast mora biti u rukama oporbene prijelazne vlade, u kojoj ne smije biti mjesta za Asada. S druge strane, Asad predlaže formiranje vlade nacionalnog jedinstva u kojoj će sudjelovati sve strane. U tu svrhu, a vidjevši kamo stvari vode, Asad je prekjučer proveo parlamentarne izbore na trećini teritorija zemlje koju drži pod svojim nadzorom ali u kojoj živi više od 60 posto ukupnog sirijskog stanovništva. Vlast time namjerava ustrojiti vladu nacionalnog jedinstva s onim snagama sirijske oporbe koje se ne slažu s pro-saudijskim radikalnim predstavnicima, a uglavnom se radi o tzv. kairsko-moskovskoj oporbi (po mjestima na kojima se s njima dogovarao početak razgovora sa sirijskom vladom i članovima koji će s njihove strane činiti delegaciju za Ženevske pregovore).

Tvrdi stav pro-saudijske oporbe nema jasnog utemeljenja u pregovaračkoj logici, pričemu se dobro prisjetiti Napoleonove uzrečice, prema kojoj je „inicijativa na pregovorima uvjek na strani snažnih bataljuna“. Imajući u vidu ne samo gubitak inicijative na bojišnici od strane oporbenih postrojbi već i njihove poraze i povlačenje u odnosu na vladine snage, jasno je kako zauzimanje tvrde i nepopustljive pregovaračke pozicije koja prijeti prekidom ili zamrzavanjem pregovaračkog procesa, odgovara onim vanjskim silnicama koje su u sirijski državni prevrat uložile najviše novaca i ugleda. To su najprije Saudijska Arabija i Turska, dok SAD u svemu tome imaju svoju specifičnu poziciju.

Ali sve tri zemlje nedvojbeno se slažu oko jednoga: treba onemogućiti zauzimanje Aleppa od strane sirijske vojske koja priprema veliku ofanzivu i oslobađanje grada u cjelosti. Gubitak tog drugog po veličini i prvog u gospodarskom značaju sirijskog grada (od kojeg su „stratezi kaosa“ kao od „sirijskog Bengazija“ planirali spuštanje na jug i zauzimanje glavnog grada Damaska), za Rijad i Ankaru značio bi potpuni debakl. I to neovisno o tome što vladine snage još moraju osloboditi i Aleppu susjednu zapadnu regiju Idlib, da bi ostvarile potpunu pobjedu i pobunjenička nastojanja sveli na bezperspektivnu fragmentiranu gerilsku borbu. Tim više što Washington nije želio podržati niti turski prijedlog za uspostavu 98 kilometara duge sigurnosne zone uz granicu, niti je odustao od potpore postrojbama sirijskih kurda. Gubitak Aleppa za Rijad i Ankaru imao bi i teške unutarnje posljedice, kako za kralja Salmana tako i za predsjednika Erdogana i vladajuću Stranku razvitka i pravde.

Ali dok je za te dvije države Aleppo pitanje života i smrti (za Ankaru prije svega zbog jačanja kurdske pozicije u Siriji i vjerojatnom posljedičnom raspadu Turske po kurdskoj razdjelnici), SAD ima svoje pragmatične razloge i interese koji su prije svega vezani uz blokiranje rastućeg ruskog geopolitičkog utjecaja. Pritom je građanska (a ne islamistička) figura predsjednika Asada u tim nastojanjima manje važna ali je nužna „kolateralna žrtva“ jer Asad jednostavno – nije američki čovjek. Washingtonu je vrlo dobro znana kulturološko-civilizacijska razlika između jednog, u Londonu školovanog Asada i, primjerice, Erdogana ili nekog drugog despota iz monarhija Perzijskog zaljeva. Ali strateški interesi su jedno, a civilizirano ponašanje nešto sasvim drugo, za te stvari posve nebitno.

Nakon što je sirijski premijer Wael Nader al-Halqi nedavno, na susretu s delegacijom ruskih parlamentaraca u Damasku izjavio kako dvije zemlje pripremaju završnu vojnu akciju oslobađanja Aleppa, usljedio je brzi demantij ruskog Ministarstva obrane kroz izjavu kako „planova o zajedničkom zauzimanju Aleppa još nema“. Na tu, više nego čudnu „igru riječi“ s obzirom na savezništvo dviju strana, odmah su reagirali američki mediji koji su se raspisali o Putinovom napuštanju Asada, dogovoru Moskve i Washingtona oko drugih problema, prije svega Ukrajine, ukidanja sankcija i sl. u zamjenu za rusko prepuštanje Sirije. Navodno, Moskva ne želi propustiti upravo započeto „zatopljavanje“ odnosa s SAD-om vidljivo i kroz skori obnovljeni sastanak vijeća NATO-Rusija, čiji je rad blokiran već dvije godine zbog ukrajinske krize. Međutim, u to „zatopljavanje“ nekako se baš ne uklapaju najnoviji bliski susreti na granici ozbiljnih incidenata između zrakoplova i brodova dviju strana.

Zato odmah želimo pojasniti da ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. Naime, Rusiji nije nužno žrtvovati svoju jedinu sredozemnu i bliskoistočnu uporišnu točku na južnom krilu NATO-a, za nekakva maglovita obećanja Zapada tipa buduće stabilizacije i uravnoteženja stanja u Ukrajini. Rusija je stavljanjem Krima pod svoje okrilje osigurala svoj južni obod i nikakvi kompromisi ili žrtve njoj više nisu potrebni. Pritom treba naglasiti i još jednu bitnu stvar koja se često u analizama ispušta, a to je da Rusija Americi više ne vjeruje i neće reagirati odustajanjem od pojedinih vlastitih interesa u zamjenu za obećanja koja ne prate i konkretna popratna djela. Ustvari, „zatopljenje“ američko-ruskih odnosa (koje to, barem sada, nikako nije) svodi se na međusobnu suradnju dviju strana po onim pitanjima koja su od zajedničkog interesa, poput borbe s terorizmom, i ništa više od toga. Tamo gdje zajedničkih interesa nema ostaje hladnoća i nepovjerenje i to za duže vrijeme.

Ali vratimo se opet američkoj poziciji po pitanju Sirije. U Bijeloj kući sada se vode oštre rasprave o smjerovima njezinog daljnjeg djelovanja, a koje se uglavnom koncentriraju na pitanje: treba li sprječavati prodor islamističkih elemenata u strukture buduće središnje sirijske vlasti, ili, naprotiv, koristiti se tim čimbenikom u svrhu prikrivanja propasti vlastite politike kroz pokušaj njihovog pridobivanja na svoju stranu u budućim političkim preslagivanjima (naravno, ukoliko ti elementi uspostave nadzor nad središnjom vlašću u Damasku).
Ukoliko percipiramo trenutačno pojačavanje američke vojne i logističke potpore umjerenoj sirijskoj oporbi kroz osnovana tri CIA-ina pogranična vojna kampa u Jordanu (o tome je 12. travnja pisao i američki The Wall Street Journal spominjući američki „plan B“ kojim će se oporbenjaci naoružati suvremenim oružjem, možda i protuzračnim, a koji plan još ne odobrava predsjednik Obama), čini se kako druga varijanta otpada i da se prednost ipak daje „umjerenjacima“, a ne „teolozima“. Međutim, to ne znači kako SAD želi da Damask uspostavi nadzor nad Aleppom – upravo suprotno. Osvajanje i čišćenje Aleppa od oporbenjaka i islamista znači i faktičnu konačnu pobjedu Asada. A SAD nesumnjivo ulaže sve napore da sirijskog čelnika smjeni. Pritom Washingtonu danas više nego ikada ranije treba jedna stvarna vojna pobjeda, bilo to zauzimanjem Rakke od strane kurdskih snaga, bilo to oslobođenje Mosula u Iraku, bilo uspostava punog nadzora nad Aleppom od strane sirijske oporbe. Jer beskonačno ponavljanje fraze, kako se „zahvaljujući djelovanju američke koalicije broj boraca „Islamske države“ smanjio na najnižu razinu“ više nikoga ne zadovoljava niti je više bilo tko uzima za ozbiljno.
Međutim, problem kod umjerenjaka u Aleppu je taj, da oni najvećim djelom proizlaze iz struktura zabranjenih terorističkih organizacija ili su pak njihov sastavni dio. Tako njihovo najnovije naoružavanje posredstvom Turske i popunjavanje redova turskim dobrovoljcima, uz dostavu protutenkovskog i protuzračnog oružja uz pomoć CIA-e, po Damask u suštini ima isto značenje kao da se radi o „Al-Nusri“ ili ISIL-u i oni ga tako i tretiraju.
A važnost Aleppa zna i Iran, koji je vrlo brzo nakon uspostave primirja intenzivirao vojnu pomoć Damasku, znajući kako će Sirija odrediti budućnost Bliskog istoka u narednih najmanje 15-ak godina. Moskva je povlačenjem glavnine udarnih zračnih snaga borbenu „toljagu“ prepustila Teheranu, pričemu se ne radi niokakvom sukobu na relaciji Rusija-Iran, kako su to označili pojedini analitičari nakon te ruske odluke. Takva razmišljanja analitičara predstavljaju jedino nastojanja da se želje pretvore u stvarnost. Jer, upravo suprotno, Rusija ovih dana naoružava Iran dugo iščekivanim protuzračnim sustavom S-300 čime mjenja strateški odnos sila u Zaljevu, ukoliko se uzme u obzir da taj sustav istovremeno uništava nekoliko ciljeva u radijusu od 150 kilometara i na visini od 27 kilometara. To ne znači da se Iran automatizmom sprema vojnim putom riješiti sirijsko pitanje. Međutim, Teheran svakako nastoji zadržati vojnu sposobnost vladinih snaga dovoljnu da ne dopuste iznenađenja koja bi utjecala na ultimativne pregovaračke zahtjeve pro-saudijske oporbe.
Ali Iran se nedvojbeno priprema i za odlučni napad Asadove vojske koji uskoro može započeti u zoni Aleppa jer kršenje primirja vladinim snagama i ne ostavlja drugu mogućnost na tom dijelu sirijske bojišnice. S tim ciljem Teheran u Siriju dovlači nova šijtska pojačanja iz Iraka i Afganistana, a kako smo već rekli, i vlastite elitne postrojbe. Osim toga, Damasku isporučuje i svoje oružje, a kao kuriozitet navodimo kako Teheran sponzorira i sirijsku kupnju naoružanja u Bjelorusiji, zbog čega se ovih dana u Minsku vode pregovori između uprave „Beleksporta“ (državna tvrtka za izvoz oružja) i sirijskog veleposlanika u Bjelorusiji Bassama Abdula Majida. Taj vjerni suradnik Bashara Asada, 11. travnja sastao se i s bjeloruskim ministrom obrane Ravkovom, kojom su prigodom dogovoreni završni detalji predstojećih isporuka oružja Damasku.
A kakva će biti reakcija međunarodne zajednice na moguću operaciju oslobađanja Aleppa od strane Damaska, teško je reći. Ali više ništa ne bi bilo čudno, pa i to, da reakcije niti ne bude.