POZIV ‘ISLAMSKE DRŽAVE’ NA DŽIHAD PROTIV RUSIJE

I2ExDlublYfgAT4J3FSotqA5HEjPJr5Y

Jučerašnja vijest britanskog Reutersa o tome kako je teroristička organizacija „Islamska država“ objavila devetominutni video na You Tubeu, kojim se poziva na džihad (sveti rat) protiv Rusije i u kojem se prijeti ruskom predsjedniku Putinu, zaslužuje podrobniju analizu.

Trenutačno vojno stanje na Bliskom istoku u odnosu na „Islamsku državu“ i više je nego nepovoljno. Ta organizacija, iznenada iznikla 2014. godine na ruinama iračke državnosti nakon izlaska američkih vojnih snaga iz te zemlje i započetih velikih sektaških i vjerskih sukoba, proširila se neslućenom brzinom i inficirala Irak ali i susjednu Siriju. Širila se ona neometano i na Libiju i dublje u prostore Afrike i Srednje Azije, a sve to usprkos zračnih napada međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a. Neometano se širila i njezina propagandna mašinerija i kadrovska popuna iz zapadno-europskih zemalja, jednako kao i izdašna mreža financijske potpore sa strane različitih više-manje prikrivenih sponzora neovisno o njihovoj nacionalnoj ali i vjerskoj pripadnosti.

Ulaskom Rusije u bliskoistočnu „igru“ s „Islamskom državom“ 30. rujna 2015. godine, stanje se brzo i dramatično mijenja. Od mlake, neučinkovite i gotovo deklarativne borbe „nemoćnog svijeta“ protiv „Islamske države“, prešlo se u aktivne i učinkovite napade, isključivo zbog jednog jedinog razloga – onog geopolitičkog, u kojem je na Zapadu prevladao strah od proširenja ruskog utjecaja u regiji ukoliko se ne krene u izravniju borbu protiv islamističkog terorizma. Osim toga rasle su simpatije ljudi ali i političara pojedinih europskih zemalja prema Rusiji i dotadašnjem „strašilu Putinu“, a što je ipak bilo nedopustivo. Do tog momenta nikakvu reakciju Zapada nisu pokrenuli niti teroristički napadi diljem EU, niti valovi imigranata koji su zapljusnuli europsku obalu i aktivirali „balkansku rutu“, niti uplašeni vapaji običnih europskih građana koji su jedino slušali političke basne o nekakvim imigracijskim kvotama, toleranciji i td. dok im se pred očima urušavao svijet kakvog su desetljećima poznavali. Drugim riječima, ništa od toga nije pokrenulo reakciju „ostatka svijeta“ na bliskoistočni kaos kao što je to učinila ruska vojna akcija, što je svima u svijetu visoke politike potpuno jasno.

Trenutačno stanje je takvo da „Islamska država“ sve više sliči na hromog bolesnika od kojeg i donedavni sponzori postupno dižu ruke, bilo da se posipaju pepelom, bilo da vještim medijskim manipulacijama sa sebe skidaju svaku odgovornost za rađanje jedne takve nakaradne tvorevine koja nikako nije mogla nastati sama, kao što se sama ne može niti braniti i opstati u obliku kakav se prvotno planirao.

„Islamska država“ danas u Iraku trpi najveće udare od strane vladinih snaga koje oslobađaju grad za gradom uz veliku pomoć zrakoplova međunarodne koalicije, prije svega onih američkih. Upravo predstoji bitka za Mosul, grad-simbol snage „IS“ u Iraku. Tamošnje vlasti ovih dana govore kako čitave zapovjedne strukture „Islamske države“ skupa sa svojim obiteljima biježe iz Mosula u Siriju. Ali ni tamo po tu organizaciju stanje nije puno bolje. Američke snage i kurdski pobunjenici združeno napadaju prijestolnicu „Islamske države“ – grad Rakku, a sjevernije i strateški važan grad Manjib kroz koji prolazi glavnina logističke potpore ISIL-ovim snagama u Rakki. Ruski zrakoplovi protiv „Islamske države“ u zadnje vrijeme su bili aktivni jedino u području istočno od grada Palmire gdje su džihadiste udarima strateških bombardera pristiglih s teritorija Rusije desetkovali i dijelom odbacili još istočnije. Ali to je zapravo jedino mjesto gdje su se ruske snage u zadnje vrijeme aktivnije borile protiv snaga „Islamske države“ jer su one u velikoj većini usredotočene na sjevero-zapad Sirije, poglavito na bojišnice oko grada Aleppa gdje napadaju tamo koncentrirane snažne snage terorističke organizacije „Jabhat al-Nusre“.

Položaji „Islamske države“ 1. kolovoza bili su pod udarom amaeričkih zrakoplova i u libijskom gradu Sirtu, gdje su djelovali na poziv međunarodno priznate libijske vlade nacionalnog jedinstva. Cilj napada bio je uništiti džihadiste „Islamske države“ u tom libijskom lučkom središtu bitnom za izvoz nafte.

SAD „zaboravljen“

Dakle, već iz ovog relativno šturog prikaza sadašnjeg vojnog položaja „Islamske države“ proizlazi kako ona sve više i sve brže gubi snagu i energiju ali i potporu stanovništva za izvođenje klasičnih vojnih operacija. Ona je sada usredotočena i još uvjek opasna isključivo u onome za što je u međunarodnim organizacijama i klasificirana – terorizmu s dominacijom samoubilačkih i individualnih napada usmjerenih pretežito na civilne ciljeve. Druga stvar koja se iz ovog prikaza može iščitati jest ona, da je vojnu inicijativu u borbi protiv „Islamske države“ (neovisno o razlozima koji iza nje stoje) u zadnjih nekoliko mjeseci preuzeo SAD, a nju prati i identična političko-diplomatska retorika Washingtona koja se svodi na obračun s „IS“ sve do njegovog uništenja.

U takvim okolnostima vrlo su simptomatični razlozi i motivi objavljivanja video-uratka rukovodstva „Islamske države“ kojim se njihove članove i simpatizere poziva na džihad protiv Rusije, a ne primjerice i SAD-a, Velike Britanije i drugih zemalja koje danas aktivno sudjeluju u destrukciji te nakaradne organizacije. Samo u tom slučaju ovaj video-uradak bi imao svoju logičnu utemeljenost.

Utjecaj proglasa na Rusiju

Općenito, osim puke propagande, spomenuti video-uradak nema težinu u smislu pokretanja stvarne ugroze po Rusiju. Ta je zemlja ionako već petnaestak godina prije pojave „Islamske države“ svoj sigurnosni aparat rekonstruirala i prilagodila otvorenoj borbi protiv islamističkog terorizma, prije svega onog na Sjevernom Kavkazu, razbuktalog 90.-ih godina prošlog stoljeća u vrijeme separatističkih čečenskih vojni. Osim neprocjenjivog ljudskog iskustva u borbi s takvom vrstom opasnosti, modernizirana su i tehnička i vojna sredstva nužna za tu vrstu borbe. Formirane su visoko-mobilne, motivirane i dobro plaćene protuterorističke postrojbe, a sve se skupa provodi uz visoku koordinaciju s obavještajnim strukturama u i izvan Rusije. Treba spomenuti likvidacije „u nerazjašnjenim okolnostima“ niz čečenskih i dagestanskih islamističkih vođa (Shamil Basaev, Doku Umarov, Abu Omar al-Shishani) u Turskoj, Francuskoj (Nica) i u pojedinim arapskim zemljama (Sirija, Katar), nakon kojih su u pravilu objavljivani video uratci gotovo identičnog sadržaja ovom posljednjem od „Islamske države“, kojima se pozivalo na proljevanje „nevjerničke ruske krvi“. Međutim, osim svoje glasnoće i medijske promocije, stvarnog efekta u smislu povećanja terorističke učinkovitosti ili barem zastrašivanja Moskve te poruke nisu imale. Štoviše, one su vlastima davale još veću slobodu djelovanja na samom terenu u smislu identifikacije postojećih i preveniranja potencijalnih terorističkih ćelija u Rusiji. Naravno, sve ovo ne znači da slabijih terorističkih napada nije bilo ili da ih neće biti, ali se ne može govoriti o masovnim i psihološko-učinkovitim udarima, kako je to primjerice bilo 90.-ih godina prošlog ili početka ovog stoljeća, od Beslana, do moskovskog kazališta Dubrovka ili brzog vlaka Moskva-Sankt Peterburg.

Nedavna objava čelništva ruskih sigurnosnih službi kako znaju identitet 200-tinjak potencijalnih „pseudošahida“ na teritoriju Ruske Federacije prilično je čudna. Oni, dakle, znaju da kod kuće imaju 200-tinjak ljudi koji žele izvršiti teroristički čin ali ništa ne poduzimaju. Postavlja se pitanje, djeluju li onda uopće sigurnosne službe u skladu sa zakonom koji zahtijeva i preventivnu borbu protiv terorizma? Takva, naizgled nespretna izjava, možda za cilj ima baš prevenciju, u smislu demoraliziranja bilo kakvih ozbiljnijih pokušaja za izvedbom terorističkih akcija širokog spektra. Jer ukoliko potencijalni terorist zna da se nalazi pod prismotrom i kako osim gubitka svog života neće ništa drugo postići, ne može niti imati želju za konačnom realizacijom svog plana.

A da bi se uopće moglo pristupiti organizaciji „spektakularnijeg“ terorističkog napada u smislu broja žrtava ili materjalne štete, nužna je profesionalna organizacijska struktura i, ono najvažnije – novac. A on se može dobiti samo od naručitelja napada. Kada imamo u vidu sve teže financijsko stanje „Islamske države“ i okretanje leđa njezinih ključnih sponzora u Zaljevskim monarhijama (osim tamošnjih konzervativnih krugova), jasno je kako ta teroristička organizacija gubi svoju potrebnu elastičnost za značajniji prodor u snažne države – visoko fokusirane na ptotuterorističku ugrozu. Puno veća vjerojatnost terorističkih akcija s velikim psihološkim učinkom jest u razorenim državama Bliskog istoka ali i pojedinim zemljama EU s velikom i prilično radikaliziranom islamskom zajednicom, poput Francuske, Njemačke i Belgije. Opskrba ruskih radikalnih organizacija u uvjetima ograničenja financijskih sredstava i njihove velike geografske udaljenosti sada je vrlo otežana. „Islamska država“ u uvjetima snižene financijske moći sve više gubi privlačnost tamošnje mlađe muslimanske populacije iz prijeko potrebnih urbanih sredina. Lokalne elite iz pojedinih, za terorizam rizičnih ruskih područja uspostavile su više-manje prihvatljivu ravnotežu interesa različitih utjecajnih grupacija, što snižava radikalizaciju i ekstremizam. Stanje je relativno loše još jedino u Dagestanu zbog čega se u tom području i provodi pojačani aktivnost sigurnosnih snaga i nadzor bilo kakvih pokreta koji bi vodili u smjeru „Islamske države“ i njoj sličnih organizacija.

I na kraju, iako to nikako ne znači manje važano, treba spomenuti još jedan čimbenik koji otežava aktivnost „Islamske države“ na prostoru Rusije. To je stvarni strah od realnogi učinkovitog ruskog vojnog odgovora prema glavnim sponzorima islamističkog terorizma koncentriranim u Saudijskoj Arabiji i Kataru. Ruske prijetnje rukovodstvima tim država izražavane su u više navrata u kontaktima njihovih diplomatskih i obavještajnih struktura, a poglavito su bile aktivne nakon terorističkog napada na željeznički kolodvor u Volgogradu u ljeto 2013. godine. Naime, nakon tog napada usljedile su javne prijetnje kavkaških vođa terorističkih organizacija povezanih s arapskim monarhijama, da će uništiti spomenutu zimsku olimpijadu. Na jednom od sastanaka u Moskvi, saudijska delegacija je čak išla toliko daleko da je ruskom čelništvu ponudila jamstvo za mir prilikom održavanja igara ukoliko Rusija promjeni svoju politiku potpore sirijskom predsjedniku Aasadu. Ali nedugo nakon toga ruski predsjednik Putin navodno je osobno zaprijetio katarskom emiru kako će katarska plinska postrojenja ruske rakete pretvoriti u prah i pepeo ako se izvrši i najmanji teroristički napad na Soči u vrijeme pred i tijekom trajanja olimpijskih igara. Rezultat je poznat: javne prijetnje terorističkim napadima su posve isčezle, a naravno da se nije dogodio niti jedan jedini napad.

Dakle, u sveopćoj političkoj, medijskoj, sociološkoj „zaigranosti“ s islamističkim terorizmom jedna je stvar posve jasna. Islamistički terorizam se vrlo brzo može iskorijeniti ili barem svesti u prihvatljive okvire na dva vrlo jednostavna načina: iskrenom i odlučnom političkom voljom glavnih svjetskih igrača da mu se suprostave svim sredstvima; i drugo, ako te volje od pojedinih zemalja koje koketiraju s islamistima nema, realnom prijetnjom o provedbi odlučne političke, gospodarske i vojne akcije protiv njih samih. A tada se sigurno ne bi događalo da jedan grad od 200-tinjak tisuća stanovnika poput Rakke, danas prestavlja neosvojivu tvrađavu za vojne snage koalicijskih zemalja, koje su, primjerice, još prije desetak godina kao od šale pregazile moderni i snažni ratni stroj Sadaama Huseina.

0 comments