POKUŠAJ ULASKA AMERIČKIH SPECIJALACA NA SJEVER ALEPPA

Nakon subotnjeg napada američkog zrakoplovstva (uz zrakoplove V. Britanije, Australije i Danske) na postrojbe sirijske vojske u gradu Deir ez-Zouru, kao i naknadnog napada na međunarodni humanitarni konvoj pokraj Aleppa, sa sigurnošću možemo konstatirati kako je američko-ruski sporazum o primirju, dogovoren 10. rujna u Ženevi – propao.

Isto tako sa sigurnošću možemo konstatirati, kako je glavni uzrok njegovog sloma američka „greška“ pri bombardiranju vladinih snaga umjesto ISIL-ovih, uzrokovana „netočnim“ američkim obavještajnim podatcima, pričemu su, navodno (prema izvješćima pojedinih turskih medija), poginula i tri visokopozicionirana ruska obavještajca u Deir ez-Zouru. Nakon tog napada, već istu večer otpočeo je snažan napad snaga terorističke organizacije „Jabhat al-Nusre“ (nedavno preimenovane u „Jabhat Fath ash-Sham“) na sirijsku vojsku u središtu Aleppa iz smjera jugo-istoka, nakon čega je službeni Damask objavio završetak primirja, koje to zapravo nije niti bilo. Naime, većina tzv. umjerenih oporbenih snaga nije prihvatila američko-ruski sporazum, između njih i one najveće islamističke organizacije poput „Ahrar ash-Shama“ i „Jaish al-islama“, zbog čega je tijekom sedmodnevnog primirja, kojeg su se pridržavale samo vladine snage, poginulo čak 80-ak sirijskih vojnika (bez onih 62-oje poginulih i 100-tinjak ranjenih u spomenutom američkom bombardiranju na istoku Sirije).

Osim toga, američka strana nije uspjela (a vjerojatno, sve da je i htjela, to nije u stanju učiniti jer nad njima i nema nadzor) izvršiti svoju ključnu preuzetu obvezu iz postignutog sporazuma – brzo razlučivanje i razdvajanje umjerenih oporbenih snaga od terorističkih organizacija. U tu svrhu bilo je planirano (samo dva dana nakon američkog „prijateljskog bombardiranja“ sirijskih snaga) otvaranje zajedničkog američko- ruskog koordinacijskog središta, u koje bi ušli njihovi vojni i obavještajni stručnjaci. Naknadni napad (bilo zračni, kako tvrdi Zapad, bilo od strane islamističkih snaga na terenu, koju mogućnost ostavlja Rusija) na humanitarni konvoj UN-a kraj Aleppa, a za koji Washington posredstvom svojih nižih službenika već danas neposredno optužuje Rusiju, SAD-u sada dobro dođe za prebacivanje pozornosti s njegove „greške“ u napadu na sirijsku vojsku na ruske snage, koje eto, napadaju i humanitarne konvoje UN-a, te će zato sva odgovornost za propast primirja morati biti i prebačena na stranu Moskve.

Naravno, takva politička logika pravim znalcima stanja na sirijskom terenu i ukupne trenutačne geopolitičke slike svijeta „ne drži vodu“, jer je njima dobro poznato kakva je strategija svake od pojedinih strana uključenih u sirijski sukob, i kome u suštini, u ovom trenutku ne odgovara mir na tim prostorima.

Nastojanja „Jabhat al-Nusre“ da napadima odsjeku stratešku prometnicu „Costello“ pokraj Aleppa pokazuju kako se američko-ruskom primirju nije priključio niti službeni Rijad, koji je glavni kurator i sponzor spomenute terorističke organizacije, što i nije nikakvo iznenađenje i o čemu smo već više puta pisali. Gubitkom „Al-Nusre“ Rijad gubi glavnu polugu utjecaja na sirijske vojne, a onda i političke procese, a što bi, uz glib u koji je upala arapska vojna koalicija u jemenskom sukobu, vjerojatno bilo pogubno za očuvanje vodeće uloge unutar vladajućih struktura Saudijske Arabije prjestolonasljednika i ministra obrane Muhammeda ben-Salmana. S druge strane, jedini i glavni uvjet (uz već siguran poraz „Islamske države“ koja je iscrpila i do krajnosti iskompromitirala smisao svog daljnjeg postojanja) za postizanje mira i političkog dogovora u Siriji je potpuni poraz snaga t.o. „Jabhat al-Nusre“ i njezinih saveznika.

Zbog svega ovog se stječe dojam, kako je postignuti američko-ruski sporazum koristio svakoj od strana za njihove praktične ciljeve koji imaju malo toga zajedničkog s ukupnim izlaskom sirijskog sukoba iz „zone sumraka“ u zonu mira. Washington je želio očuvati sunitsku vojnu glavninu koja se suprostavlja predsjedniku Asadu blokiranjem ili smanjivanjem dinamike napada vladinih snaga na islamističke postrojbe u Aleppu. Moskva je ostvarila cilj javne demonstracije američke nemoći u upravljanju „umjerenim“ postrojbama sirijske oporbe, a što praktički znači nulti stupanj američkog utjecaja na tamošnje procese, o čemu svjedoči i vrlo brza reakcija od strane ruskog Ministarstva obrane koji je, nedugo nakon američkog napada na sirijsku vojsku u Deir az.Zouru, objavilo kako „primirje u Siriji više nema nikakvog smisla“. Ubrzo je stigla i izjava iz Damaska, da sirijska vojska primirje prekida.

SAD-u i dalje, kao glavni problem, ostaje nepostojanje realne vojne snage na sirijskom terenu koja je pod njegovim nadzorom, što položaj Washingtona postojano čini statičnim i ovisnim o regionalnim igračima. Nerjetko takav razvoj stanja Amerikance dovodi u poziciju „prošnje“ ili „molenja“ za poduzimanje ili ne poduzimanje određenih koraka od strane regionalnih sila, kako je to bilo i u slučaju Turske nakon njezine „post-pučističke“ vanjsko-političke i vojno-regionalne tranzicije koja je dovela do samostalnog odlučivanja Ankare o vlastitim nacionalnim interesima, uz vješto balansiranje svojih poteza na relaciji „Istok-Zapad“. A to je stanje koje Washington nikako ne može zadovoljiti i on će nedvojbeno činiti sve što može da iz njega što prije iziđe i svijetu ipak pokaže tko je tko, ne samo na prostorima Bliskog istoka. Iz toga danas i proizlazi sva opasnost iracionalne američke politike u posljednje četiri godine, koja je i sebe i druge dovela u ovakvo opasno i neodrživo stanje.

A da je stanje krajnje ozbiljno, potvrđuje i informacija iz prošlog tjedna, prema kojoj su se američki komandosi po prvi put htjeli prebaciti na sjever Aleppa s ciljem obučavanja snaga koje nisu unutar „Sirijskih demokratskih snaga“ („SDS“ – čiji kostur čine kurdske postrojbe i koje amerikanci već od ranije obučavaju i opskrbljuju). Radi se o proturskoj oporbenoj organizaciji „Slobodni ljudi Istoka“ u obližnjem gradu Al-Rai, kojima je 40-ak američkih vojnika željelo pružiti obuku u sklopu dogovora s turskim partnerima unutar nove zajedničke akcije „Blagorodno koplje“. Međutim, umjesto dobrodošlice Amerikance je dočekala opstrukcija te su uz pogrde izbačeni iz grada, a njihovu evakuaciju izvršile su turske vojne snage. O tome je osobno izvjestio predsjednik Erdogan, kazavši, kako su „naši vojnici spasili Amerikance“. To je još više znakovito s obzirom da turska vojska ima potpuni nadzor nad spomenutom organizacijom. Povod turskoj opstrukciji prethodnog dogovora bila je američka potpora kurdskim postrojbama unutar spomenutog SDS-a, a sve prema onoj narodnoj – sjediti na dvije stolice je vrlo opasno. Amerikanci će na kraju morati shvatiti da s Turskom mogu računati isključivo u slučaju odricanja svoje daljnje potpore kurdskim snagama u Siriji – barem onom njezinom dijelu koji Ankara želi pretvoriti u svojevrsnu „sigurnosnu zonu“ dužine 90-tak i širine 40-ak kilometara uz svoju granicu, zapadno od rijeke Eufrat.

A da se SAD ipak odlučuje na ulog na Tursku ukazuje i neprotivljenje napadačkoj akciji Turskoj odanih lokalnih snaga u smjeru grada Al-Bab, čije zauzeće znači i konačan kraj kurdskih nadanja za formiranje jedinstvenog teritorija pod svojim nadzorom od Afriana i Qamshlija do Kobanija. Glavni motiv Ankare kojim se ona rukovodi u svom savezu s Washingtonom na prostoru Sirije, jest traženje od njega dodatnih jamstava da neće doći do ruskih zračnih napada na proturske snage u slučaju proširenja njihove zone utjecaja na spomenuti teritorij (između Džarablusa i Aazaza) a koji već praktički i drže.

Ovdje treba naglasiti, kako su američki analitičari uvjereni kako su sukobi ruske i turske vojske praktično isključeni i kako Rusija i Iran mogu koristiti druge načine za obuzdavanje eventualnih neplaniranih turskih ambicija, za razliku od neposrednih vojnih.

Sve ovo, naravno, još uvjek ne znači da će u Siriji već danas otpočeti totalni rat svih protiv svih i da se na kraju opet neće sjesti za pregovarački stol. Ovo još uvjek puno više sliči za zauzimanje konačnih startnih pozicija za pregovore koji, prema nekim procjenama, otpočinju već u listopadu. Naravno, u uvjetima sve većih napetosti na relaciji Moskva-Washington i svođenja njihovih odnosa na one hladnoratovske, bliski vojni susreti njihovih snaga na terenu mogu dovesti do neželjenih incidenata i nepredvidljivih posljedica. O tome svjedoči i jučerašnji (upozoravajući) poziv Pekinga Washingtonu, da nastavi s uspostavom primirja sukladno spomenutom američko-ruskom sporazumu. Jer kada jednom „kola krenu nizbrdo“ teško ih je zaustaviti, a što znači da se određena razina diplomatskih i vojnih kontakata ipak mora zadržati, a što za sada i je slučaj.