Počela bitka za jugoistok Europe i Balkan, hoće li i rat? (3. dio) Rusija, Srbija i Republika Srpska otvaraju bosanski front!

Dok traju bitke za bliskoistočna vrata i središnji dio strateški važnog kopnenog koridora koji povezuje Europu i njenu EU s Bliskim istokom, na jugoistoku Europe ruska politika preko posrednika Srbije i BiH entiteta Republika Srpska, upravo postavlja bojišnicu za kontrolu europskih vrata koridora. Time je pokrenula geopolitičke procese koji se više ne mogu zaustaviti i koji će promijeniti lice jugoistočne Europe i Balkana.

Bilo je samo pitanje dana kada će ruska politika pokrenuti kriznu dinamiku na balkanskim prostorima duboko iza prvih crta NATO rasporeda, iza leđa Rumunjske, Bugarske i Madžarske. Koliko se god u ovim trenucima činilo nevjerojatno, banalno i bizarno, Dodikov referendum ipak je poslužio kao okidač geopolitičkih procesa na crti regionalnog i globalnog sučeljavanja Zapada i Rusije.

Predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, u Moskvi je neposredno pred nedavno održani referendum o Danu Republike Srpske, koji udara temelje izdvajanju tog entiteta iz BiH, primio sam ruski predsjednik Vladimir Putin, a u ovim trenucima dok se predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u Moskvi sastaje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, na teritoriju Srbije održavaju se zajedničke vježbe srpskog i ruskog zrakoplovstva „Bars 2016“. Potpuno je sigurno da iza svakog poteza Beograda i Banja Luke, koji polako zagrijavaju balkanski kotao u NATO-ovom zaleđu, stoji – Moskva.

Ruski geopolitičari blisko povezani s vrhovima ruske političke moći i stvarnim kreatorima ruske politike prema jugoistočnoj Europi, u studijama svojih think-tankova sasvim otvoreno iznose konkretne modalitete te politike. Tako ruski think-tank “Katehon”, kojeg je osnovao i kojeg financira milijarder Konstantin Malofejev, blizak ruskom predsjedniku Putinu, 23. siječnja ove godine objavljuje rad autora Jafe Arnolda pod naslovom “Bosna 2016: Sudbina Republike Srpske je sudbina Srbije i Rusije“ u kojem se analizira strateški značaj Republike Srpske i Srbije za rusku politiku na prostoru jugoistočne Europe. Arnold tvrdi da je “područje bivše Jugoslavije ponovno postalo bojište suprotstavljenih geopolitičkih projekata atlantističkog Zapada na čelu s EU-om i SAD-om i projekta euroazijske integracije predvođene Rusijom. Balkan je ključ za oba projekta“, pri čemu je „bosanski front također ponovno otvoren“.

Prema Arnoldu, odlučno uvezivanje Srbije u rusku geostratešku agendu na jugoistoku Europe omogućilo bi ruskoj politici ono što nikada u povijesti do sada nije uspjela – pristup Sredozemnom moru i otvaranje vrata prodoru ruskih geoekonomskih i geopolitičkih opcija izraženih u eurozijskom projektu na srednju i jugoistočnu Europu. Pritom su Republika Srpska i njen Moskvi naklonjeni predsjednik Dodik, istodobno i okidač geopolitičke dinamike koja bi to omogućila i sredstvo pritiska na Beograd, ukoliko bi on ipak ozbiljno krenuo putevima euroatlantskih integracija.

Arnoldova analiza nastavlja se na rad srpskog političkog analitičara Stevana Gajića s beogradskog Instituta za europske studije, kojeg je također objavio „Katehon“ pod naslovom – “Zašto je Bosna važna za Rusiju” u kolovozu prošle godine. Gajić tvrdi da “njen geopolitički položaj, čini Bosnu poljem intenzivne borbe za utjecaj, i ona bi u svjetlu današnjih odnosa sa Zapadom trebala biti jedan od fokusa ruske strategije. Nakon perioda geopolitičkog povlačenja, Rusija je odlučila vratiti se na balkanski poluotok, međutim za razliku od 19. stoljeća, sada Rusija može računati samo na Srbe kao pouzdan faktor, jer su oni jedina politička snaga na poluotoku koja nije u okviru NATO-a i EU.”





Gajić upozorava da je to “moguće samo ako Srbi na Balkanu znatno ojačaju politički, vojno i ekonomski”, pa zaključuje: “ Čini se da je ovo postalo jasno i Kremlju, sudeći po njegovom ponašanju u regiji.“

Tko stoji iza think-tanka ‘Katehona’?

Malofejevu zabranjen ulazak u EU





Članovi NO-a ‘Katehona’ su vrsni ruski stručnjaci, bliski vrhovima ruske politike i predsjedniku Vladimiru Putinu

Think-tank „Katehon“ osnovan je sa ciljem promicanja euroazijskih integracija, a analitičari koji sudjeluju u njegovom radu direktno su povezani s ruskim državnim aparatom i obavještajnim agencijama. Osnivača i predsjednika Nadzornog odbora „Katehona“, milijardera Konstantina Malofejeva, Europska unija, Ukrajina i SAD povezuju s financiranjem ruskih separatista na istoku Ukrajine, a premijer samoproglašene republike Donjeck je njegov je bivši zaposlenik.

Malofejevu je zabranjen ulazak u EU, a financijska sredstava u zapadnim bankama su mu blokirana. Članovi Nadzornog odbora „Katehona“ su ekonomist Sergej Glazyev, savjetnik predsjednika Vladimira Putina za euroazijske integracije, bivši poslanik u Dumi, ministar i član Ruske akademije znanosti, Leonid Rešetnjikov, bivši načelnik analitičke uprave ruske obavještajne službe i ravnatelj ruskog Instituta za strateška istraživanja, Andrej Klimov, član Odbora za međunarodne odnose Dume, Aleksandar Makarov i poznati kontroverzni ruski geopolitičar Aleksandar Dugin, član savjetodavnog doma predsjednika Dume i predavač na moskovskom sveučilištu Lomonosov. Smatra ga se začetnikom ideje euroazijske integracije i jednim od kreatora ruske vanjskopolitičke doktrine.

Ulagivanja i melodramatski izljevi bratske ljubavi

Dugin sanja o bloku europskih pravoslavnih zemalja

U sadašnjoj zaoštrenoj fazi sučeljavanja rusko-pravoslavnog bloka sa Zapadom, poglavito u svjetlu ukrajinske drame i očajničke bitke za Novorusiju, bilo bi logično izvesti uzvratni udar na Balkanu. Republika Srpska zauzima glavno mjesto u strateškoj arhitekturi Balkana. Ako počne tamo, pokrenut će se svi procesi u regiji, piše Aleksandar Dugin

U kontekstu geopolitičkih odnosa na jugoistoku Europe teško je zaobići tekst Aleksandra Dugina na samoj granici pamfleta, objavljen na ruskom portalu “Evrazia.com”pod naslovom – “Vraćanje Srba u povijest, Republika Srpska će se pripojiti Srbiji – uz vas je probuđena i osnažena Rusija”. U njemu Dugin poziva na stoljetne pravoslavne i geopolitičke veze Srba i Rusa, pa tekst počinje patetično:

“Odavno nismo ništa čuli o Srbiji, a Srbija je naša bol. Odvažna, nepokolebljiva, pravoslavna zemlja i začaran do smrti, ogoljen mukama, ponosni slavenski narod koji nije obarao glavu ni pred otomanskih gospodarima, ni pred američkim Novim svjetskim poretkom. Srbi su jedini narod koji istinski voli Ruse. I sve pamti i sve prašta. Oni koji poznaju povijest velikog srpskog naroda shvaćaju da s njim nikada neće biti gotovo. On prima strašne udarce sudbine, ali se svaki put ponovno diže. Srbi su i u tome slični nama; mi stižemo do posljednje crte, čak zalazimo iza nje, ali se potom opet vraćamo u povijesni bitak – poslije poraza, revolucija i teških vremena. Tako dišu slavenske grudi – udah/izdah. Pri izdahu uzdrhti svijet.”

Nakon ulagivanja i melodramatskih izljeva bratske ljubavi, koji su čak i u dijelu srpske javnosti i stručnih krugova izazvali podsmijeh, Dugin prelazi na konkretne stvari gole geopolitike, ono što ga uistinu u cijeloj priči i jedino zanima:

“Cilj svih Srba je uspostavljanje jedinstva. I najozbiljniji pokretač tog procesa je upravo Banja Luka, prijestolnica Republike Srpske. Ta politička tvorevina je jedinstvena – uspjela je obraniti svoju nezavisnost od bošnjačkog nacionalizma Sarajeva, podržanog od Zapada, sačuvati srpsku socijalnu strukturu, kulturu, školstvo, upravu i vjeru. Pritom Republika Srpska u vrijeme Milorada Dodika nije išla putem Srbije koja posljednjih godina sve više, makar i prinudno, igra kako Zapad svira.”

U odjeljku sa znakovitim podnaslovom, “Naša protuofenziva na Balkanu”, Dugin dalje razrađuje agendu ruske politike djelovanja preko srpskih posrednika: “Što možemo očekivati od Milorada Dodika? Mnogo toga. Teško je reći koje su teme razmatrane na njegovom sastanku s predsjednikom Vladimirom Putinom. U cjelini, geopolitika ionako ukazuje na plan djelovanja. U sadašnjoj zaoštrenoj fazi sučeljavanja rusko-pravoslavnog bloka sa Zapadom, poglavito u svjetlu ukrajinske drame i očajničke bitke za Novorusiju, bilo bi logično izvesti uzvratni udar na Balkanu. Republika Srpska zauzima glavno mjesto u strateškoj arhitekturi Balkana. Ako počne tamo, pokrenut će se svi procesi u regiji.”

Duginove projekcije su potpuno sukladne analizi Jafe Arnolda u Katehonovom tekstu “BiH 2016: Sudbina Republike Srpske je sudbina Srbije i Rusije” iz siječnja ove godine. Aleksandar Dugin dalje navodi da se može očekivati skoro održavanje referenduma o nezavisnosti Republike Srpske i njenom izlazu iz sastava Bosne i Hercegovine i otvoreno kaže:

“To je krimski scenarij. Etnički i kulturno taj teritorij je čisto srpski i pravoslavni, granice općina čvrsto su uspostavljene još za vrijeme ratnih djelovanja tijekom ’90-ih godina. Ničija prava neće stradati.” Zatim se, prema Duginu, može očekivati “početak procesa ponovnog ujedinjenja sa Srbijom” što prema njemu, može i radikalno promijeniti politiku u Srbiji i odbiti je od daljnjeg pristupanja Europskoj uniji i NATO-u:

“Vidjevši takav odlučan korak Republike Srpske u domoljubnom smjeru, građani Srbije će se ohrabriti. Poslije tolikih poraza, drama, gubitaka i šteta, to će postati predznak nove zore… Domoljubno antizapadno krilo srpskog društva naglo će ojačati. U takvim prilikama drukčije će se razvijati i odnosi sa Rusijom. Moskva je poslije Krima izgubila i posljednje iluzije u pogledu Zapada, a njena odlučnost izgradnje vlastite politike višestruko je porasla. Stoga će zbližavanje sa Srbijom, koja ulazi u novi krug svoje povijesti, ovaj put biti jedinstvena šansa za Rusiju da ojača svoj položaj u Europi… Beograd je sada previše uvučen u proces priključenja Europskoj uniji. Za potrebno usklađivanje politika Moskve i Beograda, potreban je stoga – dodatni čimbenik. Taj čimbenik je Milorad Dodik.”

Dugin se ne zaustavlja samo na ruskom geopolitičkom obuhvatu Srbije, nego agresivni proces izgradnje novih ruskih pozicija u mekom trbuhu rasporeda NATO-a i EU-a, širi dalje na cijelu Istočnu Europu, pa otvoreno navodi:

“Ako se prethodno navedeno ostvari, pokrenut će se čitava Istočna Europa gdje živi mnogo pravoslavnih naroda. Ako se dobro učvrsti na Balkanu, Rusija će zajedno sa Srbima moći stvoriti blok pravoslavnih zemalja Europe kojem se u određenim okolnostima mogu pridružiti Rumunji, Bugari, Makedonci i Grci. To bi mogao biti naš asimetrični odgovor na složene prilike u Novorusiji i logičan razvoj procesa započetim ruskim proljećem.”

Vrlo jasno i glasno, bez ikakvih dvojbi, Aleksandar Dugin razjasnio je sve elemente ruske geopolitičke agende na prostorima Jugoistočne Europe. Kako god bilo, bio Dugin pri sebi kada iznosi i zastupa ovakve teze ili ne, činjenica je da je blizak ruskom političkom i vojnom vrhu, u direktnoj vezi s ruskim obavještajnim agencijama i s ogromnim utjecajem na kreatore strateških vanjskopolitičkih odluka.

Neporeciva je također činjenica da je nakon njegova upornog zagovaranja euroazijskih integracija, uistinu i osnovana Euroazijska ekonomska unija. Iako su mu se i tada mnogi smijali, smatrajući da su njegove ideje na granici političkog SF-a, njegove ideje, ipak, djelovanjem ruske državne politike postaju stvarnost.

Stoga, koliko god se ono što govori činilo nevjerojatnim, treba ga krajnje ozbiljno shvaćati, a pri raščlambi njegovih izlaganja, uvijek je potrebno izbaciti sve maštovite iskaze emocija i objektivno izvući teze koje razotkrivaju pravu suštinu onoga što Dugin prezentira i zastupa.

Ideološke maske ruske politike na Balkanu

Rusija tjera Europu iz Srbije, BiH i Crne Gore

Između Rusije i Srbije nema razvijene ni gospodarske niti kulturne suradnje, a mit je i veliki opseg trgovinske razmjene, jer kad bi se iz proračuna izuzeli energenti, vidjelo bi se da Srbija više trguje s Kosovom nego s Rusijom, kaže Jelena Milić

Mitove o bratskoj ljubavi Srba i Rusa i njihovoj neodvojivoj povezanosti, koji osim promidžbenog djelovanja i šamponiranja mozgova, imaju funkciju prikrivanja golih geopolitičkih interesa, oštro demistificira ravnateljica Beogradskog centra za euroatlantske studije, Jelena Milić, po kojoj je glavni cilj Rusije na Balkanu „gušenje procesa europskih integracija u Srbiji, BiH i Crnoj Gori.

U suštini ruske politike je arbitrarno procjenjivanje položaja Rusa izvan Rusije, ali i pravoslavaca i Slavena, na temelju čega odlučuje treba li negdje intervenirati. Stoga je na sceni hiperprodukcija mitova o tradicionalno dobrim srpsko-ruskim i balkansko-ruskim odnosima. Rusija demonstrira Bismarckovski način gledanja na prirodne geografske zone interesa za koje misli da su joj bogomdane, bez obzira što građani tih država o tome misle:

“Između Rusije i Srbije nema razvijene ni gospodarske niti kulturne suradnje, a mit je i veliki opseg trgovinske razmjene, jer kad bi se iz proračuna izuzeli energenti, vidjelo bi se da Srbija više trguje s Kosovom nego s Rusijom“, kaže Milić.

Da je Milić u pravu glede ideološke maske ruske politike na Balkanu, svjedoči prošlogodišnja izjava još jednog člana Nadzornog odbora think -tanka „Katehon“, Leonida Rešetnjikova, bivšeg načelnika analitičke uprave ruske obavještajne službe i ravnatelja ruskog Instituta za strateška istraživanja, kako je „prirodno za slavensku pravoslavnu zemlju da bude u savezu s Rusijom, Bjelorusijom i Ukrajinom”, te da bi eventualan ulazak Srbije u NATO – “bila velika tragedija i razočaranje za Rusiju”.

Ruska politika u ofenzivi

Stvaranje mini Bizanta

U pozadini ruskih političkih, gospodarskih i vojnih aktivnosti na balkanskim prostorima, ipak su mnogo prizemniji motivi – njihovi regionalni geostrateški interesi u sučeljavanju sa Zapadom. Oni su relikt starih ruskih imperijalnih težnji ovladavanja bazenom Crnog mora, strateškim tjesnacima Bosporom i Dardanelima, povezivanja s pravoslavnim korpusom na Balkanu od Rumunjske preko Srbije do Grčke, izbijanja na toplo more Sredozemlja i u konačnici – stvaranja nekog oblika novog mini Bizanta.

Koliko se god to činilo nevjerojatnim, rusko carstvo je prije sto godina bilo nadomak tom cilju, kada je za vrijeme 1. svjetskog rata sa svojim saveznicima Francuzima i Britancima, planiralo poslijeratnu podjelu teritorija njemačkog saveznika, Osmanskog carstva. Prema tajnom britansko -francuskom sporazumu Sykes-Picot iz 1916. godine, kojem se pridružila i Rusija, za svoj doprinos pobjedi trebala je dobiti kontrolu nad Bosporom i Dardanelima i dijelovima crnomorske obale koji bi joj omogućili povezivanje s naklonjenim balkanskim državama.

Izbijanjem revolucije, nova komunistička vlast izvela je Rusiju iz rata i javno objavila u glasilu „Pravda“ ruski primjerak ugovora, želeći pokazati imperijalistički karakter rata. Vjerojatno jedina ekskluziva koju je „Pravda“ ikada objavila, nije spriječila realizaciju sporazuma, pa su Britanci i Francuzi, držeći se sporazuma, uistinu međusobno razdijelili svoj dio plijena na bliskoistočnim turskim posjedima. Povijest je, nažalost, pokazala da se sve mijenja, osim borbe za bogatstva i vječnih geopolitičkih interesa pojedinih naroda, skupina i njihovih državnih entiteta. Ili, kako bi rekao slavni američki književnik Mark Twain: “Povijest se ne ponavlja, ali se savršeno rimuje“.

U svakom slučaju, ruska politika na jugoistoku Europe je iz nekadašnje defenzivne pozicije održavane instrumentima „meke moći“ diplomatskog i gospodarskog nastupa, sada, povlačenjem okidača izdvajanja Republike Srpske iz BiH, započela grubu igru i prešla u ofenzivu. Srpska politika, esencijalno nesposobna suočiti se sa strateškim vojnim i političkim porazom velikosrpske ideje, kako faktičkim učincima njenog epohalnog sloma, tako i materijalnim i etičkim posljedicama nasilnog pokušaja njene realizacije, na razvalinama svog propalog sna, umjesto povijesnog zaokreta, pristupila je pokušaju revanša i ponavljanju istog neuspješnog velikosrpskog obrasca, samo modificiranog kroz agendu „Memorandum 2“ SANU-a.

Moskva je, aktivno koristeći takvu srpsku politiku pokretanu snovima o strateškom revanšu na balkanskim prostorima i željom za novim pokušajem realizacije poraženog velikosrpskog koncepta, ovaj put pod okriljem geostrateških opcija Rusije, pokrenula nezaustavljiv krizni proces.

Balkanska kriza očima zapadnjaka

Poguban domino efekt ratnih razračunavanja

Kako se politička i vojna situacija na prostorima Jugoistočne Europe svakim danom sve više zakuhava, raste i broj prosudbi utjecajnih analitičkih organizacija i think-tankova koji predviđaju daljnju eskalaciju do razine oružanih sukoba na razmeđi globalnog rata Zapada i Rusije

Jugoistočna Europa na vanjskom obodu i važnim ulaznim vratima središnje kopnene mase Euroazije, srca svijeta ili Mackinderova Heartlanda, oduvijek je imala i u budućnosti će imati iznimno geostrateško značenje. Danas se ta spojnica Europe, Bliskog istoka i srednje Azije, premrežena važnim transportnim rutama i prometnim koridorima, našla u žarištu borbe regionalnih i globalnih sila za uspostavu i kontrolu novih pravaca transporta nafte i plina iz energetski bogatih prostora srednje Azije i kaspijskog bazena prema Europskoj uniji.

Predstavljajući najbliži put energenata prema Europi i istodobno ulazna vrata za nastup američkih i savezničkih europskih geoekonomskih i geostrateških interesa prema srednjoj Aziji, naftom i plinom prebogatom Azerbajdžanu i Uzbekistanu, ali i Gruziji i Ukrajini, jugoistok Europe zapljusnuli su valovi interesnih silnica SAD-a, Europe, Rusije i Turske. Pokretanjem procesa geopolitičke integracije Europe i Bliskog istoka, jugoistočna Europa na europskim vratima koridora prema Bliskom istoku, identično Siriji na bliskoistočnom prilazu poveznici, polako, ali sigurno na razmeđi silnica sučeljenih svjetskih sila tone u status zone trajne nestabilnosti i ratnih sukoba i postaje još jedno kronično krizno žarište.

‘Dan obračuna se približava…’

Kako se politička i vojna situacija na prostorima Jugoistočne Europe svakim danom sve više zakuhava, raste i broj prosudbi utjecajnih analitičkih organizacija i think-tankova koji predviđaju daljnju eskalaciju do razine oružanih sukoba na razmeđi globalnog rata Zapada i Rusije. Tako “Rand Corporation”, analitička tvrtka koja se bavi stvaranjem dugoročnih prognoza i scenarija uglavnom za oružane snage SAD-a, u ožujku ove godine u javnost pušta svoju procjenu koja nevjerojatno koincidira sa stavovima izraženim u „Katehonovoj“ analizi Jafea Arnolda, iz siječnja ove godine, u kojoj se povezivanje Rusije sa Srbijom i srpskim entitetom u BiH, iskazuje kao preduvjet širenja ruskog utjecaja na jugoistok Europe i prema stoljetnoj viziji dalje do izbijanja na Sredozemlje.

“Rand Corporation” gotovo suglasno Arnoldu procjenjuje ruske opcije i upozorava da bi ruska vojska – “za 48 sati mogla izvesti proboj do Jadranskog mora, a da pritom NATO, u ovom trenutku, nema efikasan način zaustavljanja tog proboja. Proboj bi išao preko Bugarske i Srbije i Europu bi presjekao na pola.”

U prosincu prošle godine, američki strateg i vojni analitičar Daniel Sukman iz „Army Capabilities Integration Center“, Zapovjedništva za trening i doktrinu američke kopnene vojske (U.S. Army Training and Doctrine Command – TRADOC), s ratnim iskustvom časnika elitne 101. zračnodesantne divizije i službovanja u stožeru američkog zapovjedništva u Europi (United States European Command – EUCOM), u analizi za „The National Interest“, procjenjuje da će američke vojne snage u bliskoj budućnosti morati biti angažirane u borbenim operacijama na Bliskom istoku, ali i na obrani europskog mosta prema Bliskom istoku – na Balkanu.

Prema Sukmanu, Bliski istok i prostor Balkana s državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, regije su s trenutno najvećim ratnim potencijalom. Sukman, također, europski koridor prema Bliskom istoku vidi kao središnju točku budućeg sukoba, kako na njegovom europskom prilazu, tako i na njegovim bliskoistočnim vratima.

Nekadašnji britanski diplomat i savjetnik britanskog premijera, Timothy Less, u lipnju je za „The New Statesman“objavio opsežnu analizu političkog i vojnog stanja na jugoistoku Europe pod naslovom – „Sljedeći balkanski ratovi“. Prema Lessu, „Europa se suočava s novom nasilnom krizom, porastom teritorijalnih i etničkih napetosti na problematičnom jugoistoku kontinenta“, jer Europska unija, nakon američkog vojnog nametanja mira i potom povlačenja, nije uspjela, preuzevši od Amerikanaca odgovornost, uspostaviti stabilan mirovni poredak na području država nastalih raspadom Jugoslavije. To je pak, prema Lessu, otvorilo vrata ruskog utjecaja:

„Opadajući utjecaj Zapada otvorio je prostor novim vanjskim silama, kao što je Rusija, koja je početkom novog hladnog rata usvojila aktivniju politiku na Balkanu. Neupitno je da Rusija sada ima veliki utjecaj na regiju, a posebno u pravoslavnim zemljama Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj. No, najvažniji je ruski utjecaj u Bosni. U posljednjih nekoliko godina, Rusija je podržavala predsjednika entiteta Republika Srpska, Milorada Dodika, štitila bosanske Srbe od optužbi za genocid, pozivala na okončanje međunarodnog nadzora i ako su medijski izvještaji točni, poticala bosanske Srbe na – postavljanje zahtjeva za neovisnošću. Moskva bi mogla izazvati ozbiljnu regionalnu krizu, koja bi umiješala EU i NATO, jednostavno dajući zeleno svjetlo bosanskim Srbima“.

Less procjenjuje da bi to izazvalo domino efekt, koji bi uključivao sve veći broj aktera u ratna razračunavanja: “Odlazak Republike Srpske otvorio bi pitanje granica Srbije i poticao kosovske Srbe na potpuno odvajanje od albanskog stanovništva njihove zemlje. To bi, pak, izazvalo albansku manjinu u Srbiji na slično odvajanje. Makedonski će se Albanci potom pokušati odvojiti od slavenskih sugrađana, što će potaknuti stvaranje Velike Albanije. Bosanski će Hrvati tražiti integraciju svog teritorija s Hrvatskom. Mnogi u Crnoj Gori će tražiti bliske veze sa Srbijom. Zapad bi, nesumnjivo, odbijao priznati bilo što od toga kako bi spriječio nastanak nasilja, ali činjenice na terenu će govoriti za sebe. Svaki novi balkanski sukob će proširiti krug igrača. Rusija neće mirno sjediti i prepustiti drugima određivanje ishoda događaja – previše je toga u igri… Hrvatska će neizbježno intervenirati u Bosni u ime hrvatskog stanovništva, Bugarska i Grčka pokazale bi veliko zanimanje za sudbinu krnje Makedonije nakon odlaska Albanaca. Kako utjecaj EU-a slabi, dan obračuna se približava“, zaključuje Timothy Less.

Zajamčena obnova neprijateljstava

Prema Edwardu Josephu, izvršnom direktoru Instituta za aktualne svjetske odnose (The Institute of Currentg World Affairs), prijetnje odcjepljenjem srpskog entiteta, koje sve češće zagovara Milorad Dodik, ne ugrožavaju samo integritet BiH, nego i mir u cijeloj regiji: „Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika usvojio je rezoluciju o referendumu za odcjepljenje u kojoj je po prvi put naveden i konkretan datum za njegovo održavanje -2018. godina. Ukoliko se to dogodi, obnova neprijateljstava je – zajamčena“.

Europski mainstrem mediji, pokušavajući održati lažnu sliku snage i kontrolne moći Europske unije nad europskim zbivanjima, Lessovu kao i ostale analize ozbiljnih stručnjaka, think-tankova i analitičkih organizacija, jednostavno su – ignorirali. Ne uklapaju se u njihovu sliku idealizirane EU. U hrvatskim medijima je Lessova analiza ismijana i pripisana nepoznavanju povijesti i tipično britanskoj zloj namjeri prema EU svetinji. No, neporeciva je činjenica, već na temelju prikazanog dijela analiza, da svi od Moskve do Washingtona i Londona govore isto, dakako svatko sa svojih pozicija. Svi središte budućeg sukoba stavljaju na europski ulaz koridoru prema Bliskom istoku, na područje jugoistoka Europe.

Tako će uskoro, ukoliko ne dođe do kakvog drastičnog političkog zaokreta moćnih aktera geopolitičkom zakonitošću, koridor za Bliski istok u cijeloj svojoj dužini – od BiH, Srbije i Makedonije, preko Turske do Levanta i Sirije – postati jedinstveno krizno i ratno žarište na kojem će velike sile, preko svojih regionalnih posrednika, voditi rat za svoje strateške interese.

Nemoguće je voditi okrutan posrednički rat u Siriji i očekivati da on bude ograničen samo za taj dio strateškog pravca za koji se rat i vodi. Eskalacija po cijeloj dužini koridora je neizbježna, a svi akteri koji se na njemu nalaze ili su u njegovom zahvatu, bez iznimke će biti uključeni u buduće velike političke i ratne obračune…

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like