PERSPEKTIVE AMERIČKO-RUSKOG DOGOVORA O SIRIJI

Američko-ruski sporazum o Siriji od 10. rujna možda je i posljednja slamka spasa za očuvanje cjelovitosti te države i zaustavljanja krvavog petogodišnjeg rata, ali isto tako i za sprječavanje izlaska ukupne bliskoistočne krize izvan okvira regionalnog i koliko toliko nadziranog sukoba od strane najutjecajnijih čimbenika međunarodne zajednice.

Američki položaj:

Nemali je broj onih analitičara u Siriji ali i diljem svijeta, koji ne gaje preveliki optimizam u dugotrajniji opstanak američko-ruskog plana. Osobno se s tim ne bih složio (barem kada su u pitanju interesi Moskve i Washingtona), iako sam upoznat s različitim aspektima američkih geostrateških planova i projekcija vezanih za Bliski istok i za globalnu sliku svijeta. U njima je, u svrhu osiguranja američke dominacije punog spektra, determinirani kaos jedna od okosnica vanjske politike Washingtona, a projiciranje oružanih sukoba bitan segment američkih gospodarskih interesa i interesa uskog kruga tamošnjeg establišmenta vezanog uz vojno-industrijski kompleks.

S obzirom na s tim ciljem pokrenute američke globalne političke procese aktivirane sa startom drugog mandata predsjednika Obame (treba naglasiti kako i unutar američkog establišmenta tada nije postojala potpuna sigurnost u uspješnost njihove realizacije ali je prihvaćen rizik neuspjeha, procjenjen kao manje štetan od neobuzdanog rasta Rusije i Kine i njihovog vođenja samostalnih politika koje prijete stoljetnoj Zapadnoj dominaciji), već je sada vidljivo kako se stvari „na terenu“ ne odvijaju sukladno prvotnim planovima i strategijama. Spomenut ću samo dvije stvari koje svjedoče o tome, kako sve ipak nije išlo onako kako je i zamišljeno i da će unutar skupih strategija i projekcija američkih geostrateških majstora morati doći do korekcija i aktiviranja plana „B“, ukoliko on, naravno, postoji. Radi se, prvo, o ruskom preuzimanju Krima bez ispaljenog metka i prolivene krvi (izostanak otpora inače dostatno snažnih i brojčano nadmoćnih postrojbi ukrajinske vojske na samom poluotoku u začetku krize); i drugo, aktivna ruska vojna i političko-diplomatska penetracija u sirijski sukob, a time i čitavi Bliski istok. Tu je još i niz drugih pod-faktora, poput odnosa Moskve s Ankarom i Teheranom, a naravno, i nezaobilazan položaj Kine u novoj globalnoj utakmici.

Međutim, američki pragmatizam je bezgraničan, kao i financijska moć koja mu to omogućuje. SAD će zbog nje uvjek i svakome biti rado viđen partner i suradnik, pa tako i sada njemu oštro suprostavljenoj Rusiji i Kini (potpuno je druga stvar dugoročno izgubljeno povjerenje). Washington je, kada procjeni da su po njega „kola nezaustavljivo krenula nizbrdo“ (u totalni rat se nikom od velesila ne ide, i oko toga ne treba imati iluzija ma koliko se danas zveckalo oružjem) sposoban primjeniti „doktrinu šoka“ i iz temelja protresti svoje društvo (a time i čitavi svijet). Ne bi me uopće iznenadilo da u sadašnjim, po SAD ne baš povoljno posloženim okolnostima, pobjedu na predsjedničkim izborima ostvari upravo Donald Trump, antipod razvikanoj i širokohvaljenoj Hillary Clinton i politici koju ona personificira – zasnovanoj na uspostavi američke globalne dominacije svim sredstvima, uključno i silom. A kada se silom ne može, a očigledno je tako, preostaje jedino zakamuflirani uzmak i otpočinjanje dogovornih procesa. Jedino je Trump sposoban otpočeti nužan proces pomirbe s Istokom, što on niti ne skriva, i tako na sebe preuzeti političku odgovornost za osiguranje interesa onog dijela američkog establišmenta koji je ugrožen rastućom svjetskom napetošću, bilo gubitkom unosnih poslova, bilo zbog opasnosti od gubljenja američkih strateških saveznika kojima nije u interesu rizično ratovanje s Rusima ili Kinezima u korist maglovite američke dominacije i dobivanja poneke mrvice s njihove bogate trpeze. Naravno, sve je ovo u sferi spekulacija i mog glasnog razmišljanja, kojim samo želim potvrditi svoj prethodni stav, da američko-ruski sporazum o Siriji ipak može imati perspektivu. Ali tamo ne ovisi sve o njima.

Otežavajući čimbenici izvan dosega Moskve i Washingtona





Uvjeti američko-ruskog sporazuma ne mogu se zasnivati isključivo na njihovoj dobroj volji, ukoliko ona, naravno, postoji. Jedno od najosjetljivijih elemenata dogovora je točka o razdvajanju „umjerenih“ oporbenih snaga od „radikalno-terorističkih“. Nedavni neuspio rebrending prosaudijske „Al-Nusre“ ne znači i kraj njezine snage i utjecaja, ali je ona svakako na zajedničkom spisku za „odstrjel“. Međutim, tu su još i islamističke organizacije „Ahrar ash-Sham“ (pod patronatom Turske i Katara) i „Jaish al-Islam“ (pod sponzorstvom Saudijske Arabije), čiji terenski zapovjednici i dalje ne skrivaju svoju suradnju s „Al-Nusrom“ čije su one i stvarne filijale. Iako se to ne želi priznati zbog krute geopolitike, njihovo rezanje glava „nevjernicima“ ili „krivovjernicima“ ni po čemu se ne razlikuje od „Al-Nusrinog“ ili onog od strane „Islamske države“. A da je tome tako, svjedči i njihova zadrška o očitovanju glede prihvaćanja američko-ruskog plana i uspostavi primirja. Sirijski analitičari smatraju kako je taj alijans nemoguće uništiti bilo kakvim dogovorom Moskve i Washingtona jer oni na te grupacije nemaju nikakav utjecaj. Pa čak i da vođe tih organizacija prihvate njihovo razdvajanje od „Al-Nusre“, to neće imati nikakvog praktičnog značaja. Rijad, kao glavni sponzor „Al-Nusre“ (što Moskva i Washington trude zaboraviti), rukovodi se svojim interesima i teško će pristati na gubitak svojih poluga upravljanja sirijskim ratnim procesom. On je u „projekt Sirija“ uložio previše novca i snage da bi ga se tek tako odrekao. Osim što bi to umanjilo saudijski utjecaj u regiji, ojačalo bi konkurentski Iran, a što Rijad pod vodstvom prijestolonasljednika i ministra obrane Muhammeda ben Salmana ne može dopustiti. Radi se o vrlo tvrdom političaru bez taktičkog elasticiteta, kojem bi, osim toga, neuspjeh u Siriji donio bezbroj unutarnjih problema, najviše sa strane njegovog glavnog oponenta i također nasljednog princa, sadašnjeg ministra unutarnjih poslova Muhammeda ben Naefa. On i njegova elita ionako dvoje o sposobnosti mladog princa za upravljanje saudijskim Kraljevstvom, kao i o nedostatku osjećaja za vođenje vanjske politike. Poglavito po pitanju Sirije i Jemena koja nadzire i predvodi osobno princ M. ben Salman, a gdje mu malo toga polazi za rukom. Zbog toga je on primoran ići do kraja, a koliko na to mogu utjecati Moskva i poglavito Washington teško je reći.

Međutim, Bijela kuća je upravo ovih dana odbila potpisati usvojeni zakon od strane Kongresa, kojim se žrtvama terorističkih napada 11. rujna 2001. g. omogućuje podizanje tužbi protiv Saudijske Arabije zbog njezinog sudjelovanja u njihovoj organizaciji, tvrdeći u obrazloženju, kako će se njime narušiti američki strateški odnosi s arapskim zemljama Perzijskog zaljeva. Međutim, izjava Obamine administracije o ulaganju veta na taj zakon itekako Washingtonu može poslužiti i kao sredstvo prisile prema Rijadu i traženju njegove popustljivosti kada je u pitanju američko-ruski sporazum.

Ali u čitavoj ovoj priči samo Ankara, a ne Washington, može, ukoliko želi, postaviti križ na krvavi sirijski projekt jer se jedino preko njezinog teritorija dostavlja cjelokupna vojna i logistička pomoć kao i pomoć u novim borcima za sirijske islamističke organizacije, uključno i one pod sponzorstvom Rijada. Međutim, to zahtijeva ozbiljne ustupke Ankari po kurdskom pitanju.





Kako sada stoje stvari, nešto slično kao i kod američko-ruskog dogovora o primirju od 27. veljače, Ankara se zaustavljanjem borbi oko Aleppa može koncentrirati na obračun s Kurdima, a ranije spomenute islamističke grupacije mogu doći do prijeko im potrebnog predaha zbog po njih vrlo lošeg stanja na tamošnjim bojišnicama, kao i pokušaja dobivanja nove pomoći kroz famozne humanitarne akcije međunarodne zajednice.

Pojedini pesimistički orijentirani analitičari oko budućnosti američko-ruskog sporazuma govore i o dvostrukoj igri samog SAD-a. Njemu je sada, govore oni, najvažnije očuvati strukturirani sunitski otpor, kao alternativu režimu u Damasku. Završno čišćenje vladinih snaga teritorija istočnog Aleppa, u kojem su ostali blokirani islamistički borci, ozbiljno bi narušila taj glavni američki cilj povezan s tranzicijom vlasti u Damasku.

Slično kao i kod turske pomirbe s Rusijom (gdje je Ankara nastupila iskreno jer nove šanse za popravak odnosa s Moskvom u slučaju prevare više ne bi imala), i položaj Washingtona u odnosu na Moskvu nije bitno drukčiji. Nakon propalog američko-ruskog sporazuma o primirju iz veljače i ustupaka koje je Moskva pri potpisivanju učinila, ponajprije na bojišnici u Aleppu (trpjevši zbog toga i kritike Teherana), islamističke snage, koje su bile pred totalnim porazom i rasulom, primirje su iskoristile za svoje ubrzano jačanje. Ponovno izigravanje sporazuma od strane SAD-a, makar i „samo“ propuštanjem činjenja ili „okretanjem glave“ od sličnih tendencija islamističkih grupacija, na duže bi vrijeme onemogućilo američko-ruske napore za mirnim rješenjem sirijskog sukoba, a širom otvorilo prostor za posredne pa čak i neposredne incidente između američke i ruske vojske na vrućem pustinjskom pijesku.

Ali, sve i da postoji iskrena volja, i dalje ostaje činjenica kako Washington, za razliku od Moskve koja ima puni nadzor nad političkim i vojnim potezima Damaska, ima malo stvarnog utjecaja na tzv. umjerenu sirijsku oporbu, a još manje na onu radikalnu – islamističku.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like