Nova igra britanskog establišmenta: PRIPREMA VELIKE BRITANIJE ZA VOJNU INTERVENCIJU U LIBIJI?

U jučerašnjoj analizi tjednih događaja na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi spomenuli smo informaciju o mogućem britanskom slanju vojnog kontingenta (brojnosti od 1000 vojnika) u Libiju (poveznica).

Sljedom toga Geopolitika.news, korištenjem više relevantnih izvora, dostavlja novi analitički prikaz o tome, što se krije iza te odluke Londona i priprema li se on, zapravo, za novu vojnu intervenciju u toj zemlji.

5. svibnja Velika Britanija objavila je svoju spremnost za slanje kontingenta svoje kopnene vojske od 1000 vojnika, u Libiju. On će se priključiti tamošnjoj talijanskoj misiji (na libijskom terenu se nalaze još i manje postrojbe francuskih i američkih specijalaca), a njihov formalni cilj je uvježbavanje libijske vojske, ako ona uopće i postoji. Trenutačno London čeka službeni zahtijev nedavno formirane libijske vlade nacionalnog jedinstva (nametnuta od strane UN-a i „međunarodno priznata“) za razmještaj svog vojnog kontingenta.

Ranije, u travnju, ministar vanjskih poslova Velike Britanije Philip Hammond dao je prilično zagonetnu izjavu. U intervjuu britanskoj novini The Telegraph, izjavio je, kako Velika Britanija može poslati svoje vojnike u Libiju, ne samo s ciljem obuke već i početka stvarnog bojnog djelovanja protiv „Islamske države“. Ministar je kazao sljedeće: „Nema smisla isključivati bilo koje scenarije razvoja stanja, uključno i kopnenu, pomorsku ili zračnu vojnu operaciju.“ Naglasio je, međutim, kako je to moguće samo u slučaju zahtjeva od strane libijske vlade.

Još ranije, u veljači o.g., u Vijeću za vanjske poslove održano je zasjedanje s učešćem izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika V. Britanije u Libiji Jonathana Powella. Razmatran je široki spektar problema, a spomenuto je i pitanje vojne intervencije. Prema mišljenju Powella, ona je nužna: to je jedini način za zaustavljanje „Islamske države“, koja se sve snažnije rasprostranjuje po teritoriju Libije. Štoviše, kazao je dalje, nužno je poslati kopneni kontingent, koji, međutim, mora biti otpravljen samo po službenom pozivu tamošnje vlade.

Temeljem navedenog možemo izvesti jednostavan zaključak: London ozbiljno razmatra mogućnost kopnene intervencije u Libiji i to u vrijeme dok se u Siriji nastavlja dugogodišnji krvavi ratni sukob. Što se tiče vojnog sudjelovanja u Siriji, London se ograničio samo na zračne udare.





Zašto je to tako? Zašto London, priznajući (makar i neslužbeno) da je djelovanje samog zrakoplovstva nedovoljno za uništenje „Islamske države“, u Siriji i dalje nastavlja vršiti malo učinkovite zračne napade, navodeći pritom kako je kopnena intervencija nemoguća?  Čime se to Libija tako „kvalitativno“ razlikuje od Sirije, da je tu London odlučio preispitati svoja načela, i zašto je to usljedilo baš sada?

Za početak je bitno primjetiti kako Velika Britanija, ne po prvi put, pokušava igrati jednu od glavnih uloga u libijskim događanjima. Spomenimo samo, da je 2011. godine upravo London, skupa s Parizom, bio glavni inicijator vojne intervencije koja je prouzročila svrgavanje, a potom i fizičku likvidaciju Muammara Gaddafija.

Od tog vremena, odnosi dviju država bili su u „polu-zamrznutom“ stanju – od 2011. g. niti jedna službena osoba iz Londona nije posjetila Libiju, a 2014. g. bilo je evakuirano i britansko veleposlanstvo iz Tripolija.





Razloga za izjave o novoj vojnoj intervenciji ima nekoliko. Prvo, brzina kojom se ISIL rasprostranjuje po Libiji uistinu zastrašuje. Moguće je kako, prvotno, Zapad, a prije svega Velika Britanija, i nije dobro procjenjivao mogućnost ekspanzije „Islamske države“, misleći kako će se ona ograničiti na irački i sirijski teritorij. Daljnji događaji (kao npr. egzekucija egipatskih kršćana-kopta u travnju 2015. godine) pokazali su, kako su teritorijalne ambicije te terorističke organizacije velike i da obećanja o ustroju „svjetskog kalifata“ nisu samo metafora kojoj je cilj proizvesti užas u Zapadnom auditoriju.

Ali trebala je proći još godina dana kako bi službene osobe progovorile o mogućoj kopnenoj intervenciji (makar i „puzajućoj“). I čini se kako je nastupio pogodan trenutak za takav stav.

Od 2011. g. Libija faktički ne postoji kao država, državne institucije ne funkcioniraju, u njoj se vodi građanski rat „svih protiv svih“, etnički je razdrobljena na plemenske zajednice međusobno  suprostavljenih interesa i koje se različito odnose i prema Zapadu ali i prema „Islamskoj državi“ i njezinoj ideologiji. U takvim uvjetima govoriti o jedinstvenoj vojsci i jedinstvenom zapovjedništvu, kao i zajedničkom planu za borbu protiv terorizma je potpuno iluzorno. U ožujku 2016. g. na vlast je došla nova vlada nacionalnog jedinstva na čelu s Fayezom al-Sarrajem, „blagoslovljena“ od strane UN-a. Britanski BBC taj je potez ocijenio najboljom mogućnošću od svih postojećih za uspostavu stabilnog poretka u Libiji. Vlada se u osnovi sastoji od građanskih osoba, a smatra se sposobnom ujediniti razočarana plemena i osigurati barem minimalni stupanj jedinstva jer uključuje predstavnike iz svih libijskih regija (uz izuzetak islamističkih organizacija).

Paralelno s procesom ustroja središnje vlasti, aktivizirali su se i britanski političari: samo u travnju Tripoli su posjetili, najprije britanski veleposlanik u Libiji Peter Millett, a zatim i šef britanske diplomacije Philip Hammond. Osim toga, aktivno se razmatra i pitanje dostave Libiji različitih oblika vojne i financijske pomoći. Pretpostavlja se kako je cilj tih posjeta, između ostalog, i  iznalaženje načina za dobivanje službenog poziva od strane nove libijske vlade za britanski vojni ulazak u zemlju (u tome veliku ulogu igra i britanska vojna industrija).

Ali vratimo se pitanjima: zašto sve to, i zašto Libija, a ne Sirija? Razloga je nekoliko:

– teritorijalni razlog: uz Libiju prolaze pomorski putovi za britanske trgovačke i turističke brodove. Glede povišene razine ugroze unutar Libije, britanski brodovi već su dobili naloge za zaobilaženje libijskih obala, što dovodi do financijskih gubitaka;

– Migracijska kriza: Libija je ne samo „izvoznik“ već i „koridor“ za ilegalnu migraciju iz Sahalske i Sjeverne Afrike prema EU;

– Opasnost rasprostranjenja „IS“ na susjedne države. Ako su Sirija i Irak osnovna baza za teroriste, koji se tamo nalaze u okružju jakih regionalnih država – Irana, Saudijske Arabije, Turske i Izraela, i koje su sposobne utjecati (kočiti) na njihove interese i strategiju, Libiji su susjedi Egipat, Alžir i Tunis, koji su već ionako sami iznutra izloženi islamističkim grupacijama radikalnog djelovanja, a vlade su im slabe i pod opterećenjem financijske krize (osim, možda, Alžira);

– Još jedan čimbenik je važno spomenuti – gospodarski. Još  2009. godine bili su objavljeni tajni dokumenti koji su govorili o skrivenim susretima predstavnika britanskog establišmenta i tvrtke Shell, u kojima su razmatrani njihovi zajednički interesi u libijskom naftnom sektoru (Secret documents uncover UK’s interest in Libyan oil, The Guardian, 30 August 2009, URL). Od 2007. godine britanski energetski div BP razmatrao je s libijskom vladom (doba Muamera Gaddafija) ugovor vrijedan milijarde dolara, kojim bi ta tvrtka dobila prava na vađenje nafte. Spominjale su se tada i informacije o tome, da su baš ekonomski interesi bili razlog za puštanje iz zatvora Libijca Abdelbasseta al-Megrahija, osuđenog za organizaciju terorističkog napada u kojem je srušen zrakoplov  Boing 747 1988. godine nad škotskim Lockerbiem. Velika Britanija je na taj način „investirala ozbiljan politički kapital“ s ciljem polučenja pristupa libijskoj nafti. Međutim, napredak nije ostvaren. Gaddafi nije BP-u dao nikakva prava, neovisno o Megrahijevom oslobađanju. To je, pretpostavlja se, i bio jedan od glavnih razloga aktivnog sudjelovanja Britanije u operaciji rušenja libijskog vođe, s ciljem uspostave odane vlasti koja bi Londonu osigurala pristup libijskom naftnom sektoru. Ali opet nije pošlo po očekivanom jer je intervencija otišla u sasvim drugom smjeru, pa britanske tvrtke nakon Gaddafija ne samo da nisu dobile nikakve nove koncesije, već su bile primorane napustiti zemlju zbog lošeg sigurnosnog stanja.

I tako, od ožujka se formirala nova libijska vlada koja Londonu iznova budi stare nade i očekivanja. Ali za njihovo ostvarenje nužno je pobijediti „Islamsku državu“ (koja nadzire veliki dio tamošnjeg naftnog sektora) i ostale organizacije povezane s libijskim plemenskim zajednicama, ne-blagonaklono nastrojene prema Zapadu. Iz te perspektive, vojna intervencija sa strane Velike Britanije čini se itekako realna.

Njoj u korist nesumnjivo ide i ovih dana objavljena američka potpora prijedlogu o  smanjenju obujma oružanog embarga VS UN-a, uvedenog još u veljači 2011. g. protiv Libije (info: France Presse), pod uvjetom jamstva nove vlade, da će biti upotrebljeno za borbu protiv „IS“. Pritom treba primjetiti kako za ukidanje vojnog embarga protiv Libije već od ranije lobiraju britanske tvrtke, koje uglavnom i formiraju položaj britanske vlade po libijskoj problematici, ali je stav Washingtona i Bruxellessa oko toga bio tvrd. Stanje se sada promijenilo, poglavito nakon ulaska manjih jedinica američkih, francuskih i talijanskih oružanih snaga u Libiju.

Međutim, iznova se postavlja pitanje principijelnosti. Naime, čitav niz uglednih Zapadnih analitičara smatra kako sadašnja, novouspostavljena libijska vlada nema dovoljno realne snage za ulogu kojoj su joj namjenili vanjski igrači. Prodavati oružje može se (a to je do sada bio službeni stav međunarodne zajednice i uvjet za ukidanje embarga) jedino vladama koje stvarno rukovode kakvim-takvim oružanim snagama koje slušaju zapovjedi političkog vodstva zemlje. U Libiji to još nikako nije slučaj. Vlada nacionalnog jedinstva nama dovoljno snage i sredstava ni za zaštitu same sebe. Umjesto ministra obrane formirano je nekakvo vojno vijeće, u kojem, interesantno, glavnu ulogu imaju islamisti. Ali vlada čak nema niti vojsku. Snabdijevati takvu vlast oružjem znači, u stvarnosti,  zasićenje „crnog tržišta“ novim suvremenim oružjem koje će završiti u rukama „zločestih dečki“ kojih je u Libiji i susjednim državama ionako previše (samo ISIL-ovih boraca u toj zemlji, prema američkim procjenama, je oko 6 tisuća).

Postoji i još jedan problem: za usvajanje rezolucije o ukidanju (ili smanjenju) embarga na izvoz oružja Libiji, moraju svoj pristanak dati i Moskva i Peking, a veliko je pitanje hoće li one to učiniti jer se Moskva već puno puta javno očitovala o tome, kako je svojim prvotnim davanjem potpore američkom prijedlogu o osnivanju zone zabrane leta nad Libijom, Rusija bila izigrana i bez njezine dozvole taj je čin bio iskorišten za „indirektnu“ vojnu intervenciju Zapada kojom je srušen ruski prijatelj Gadaffi. Jasno je i to, da s geopolitičke točke gledišta, vojna intervencija Zapada Moskvi ne ide u prilog, ne samo u odnosu na njezine interese u Siriji.

S druge strane treba primjetiti i to, da, de facto, stvarnog embarga na izvoz oružja u Libiju niti nema. U tu zemlju, pri „okretanju glave“ od strane UN-a, oružje neometano dostavljaju Katar, UAE i Egipat i to kroz Sudan i egipatsko-libijsku granicu. I zato eventualno izglašavanje nove rezolucije u odnosu na Libiju očito ima za cilj šire geopolitičke i geoekonomske interese.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like