Nijemci okreću leđa Angeli Merkel!

Ovih dana njemački mediji izvješćuju o katastrofalnom rejtingu kancelarke Angele Merkel koja više ni sama ne zna hoće li se kandidirati za još jedan mandat u sada već izrazito vrućoj fotelji šefa njemačke savezne vlade. Navodno je čak 50 posto Nijemaca više ne želi vidjeti na dužnosti kancelarke.

Gospođu Merkel ubrzano potkopava njezina „willkommen politik“ (ili politika „otvorenih vrata“, kako je još nazivaju), u odnosu na islamske emigrante s područja Bliskog i Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike. Politika je to, koja, osim gubitka potpore svog glavnog koalicijskog partnera iz bavarskog CSU-a i snažne kritike njegovog čelnika Horsta Seehofera (optužio je kancelarku za izdaju nacionalnih interesa i vođenje „internacionalističke politike“), dovodi do sve glasnijeg otpora njemačkih građana.

Oni se pak nalaze u svojevrsnom emocionalnom šoku gledajući što se oko njih događa i kako savezna kancelarka na sve probleme oko izbjeglica i terorizma „zatvara oči“ ili, gotovo pa namjerno daje čudne izjave poput mantre „mi to možemo“, od koje se Nijemcima već diže kosa na glavi. Sve zajedno dovodi do svojevrsnog emocionalnog izvanrednog stanja u čitavoj zemlji, zbog čega je kancelarka Merkel 30. kolovoza bila primorana javno priznati pogreške svoje migracijske politike.

Međutim, tu nije kraj mukama gospođe kancelarke – ne još tako davno jedne od najmoćnijih političara svijeta.

Fijasko Merkeličinih posjeta Pragu i Varšavi

Prošlog tjedna njemačka kancelarka posjetila je Prag i Varšavu gdje je iznova bila suočena s valom oštrih kritika svoje migracijske politike. Istočne zemlje EU-a smatraju kancelarku Merkel simbolom sveukupnog stanja s islamskim izbjeglicama na europskom tlu i u tome su zasigurno potpuno u pravu. Jer, posve je jasno kako bi, da je kancelarka kojim čudom zauzela čvršću politiku u odnosu na taj veliki problem, nju slijedile i sve zemlje Južne Europe i do ovakve krize sigurno ne bi došlo.

Informacije o eventualnoj zabrani ili drastičnom ograničenju ulaska izbjeglica na prostor EU-a vrlo bi se brzo pročule i val novopridošlih ljudi sigurno bi bio zaustavljen još u samom začetku. Međutim, treba biti iskren i reći kako je to strategija kojom ne upravlja Angela Merkel, već prekooceanski „krojači“ svjetske politike, kojima njemačka kancelarka (poput velike većine EU političara) samo služi i kao takva nema prevelikog manevarskog prostora za drukčije i samostalne poteze.

U Europi svi to dobro znaju, ali o tome se mora šutjeti. Međutim, neki ipak ne šute ili pak šute, ali rade po svom. Jedan od njih svakako je mađarski premijer Viktor Orban koji je otvoreno najavio početak gradnje nove ograde na južnoj granici sa Srbijom, uz već onu postojeću – izgrađenu prošle godine, i to neovisno o prijetnjama službenog Berlina. Gospodin Orban je kazao kako kroz novu ogradu neće „proći niti jedna ptica“, a kamoli ilegalci ili potencijalni teroristi, a da će granicu čuvati vojska i policija.

Mađarska će se uspjeti oduprijeti valu od više stotina tisuća izbjeglica, a neće primati niti one iz Austrije i Njemačke kroz nametanje obveznih kvota, hrabro je na sastanku izjavio mađarski čelnik. Sve kritike Bruxellessa i Berlina prema tim mađarskim potezima padaju u vodu, smatraju brojni europski analitičari, poglavito u svjetlu najnovijih turskih prijetnji o „spuštanju brane“ za novi val izbjeglica, kojih je u toj zemlji, prema pojedinim procjenama, čak između 3 i 4 milijuna.

Protunjemačku poziciju u odnosu na izbjegličku krizu predvode četiri države Višegradske skupine: Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska. Njihovi odnosi s Njemačkom permanentno se pogoršavaju, a te se zemlje kategorički protive prijamu izbjeglica muslimanske vjeroispovjedi, neovisno o kvotama koje im Berlin i Bruxelless postojano određuju i koje, realno, nisu visoke u odnosu na trenutačni broj izbjeglica u Njemačkoj. Međutim, stvar nije u brojevima, već u načelu.

Hrvatska bez odgovornih državnika

Te četiri zemlje imaju hrabrosti problem nazvati svojim imenom i reći kako ga one nisu niti izazvale, za razliku od onih država koje im sada te izbjeglice pokušavaju obligatorno ugurati u njihova društva. Neke od njih, poput Velike Britanije, sada čak i bježe iz EU-a i samostalno dižu zidove prema izbjeglicama čijem su pokretanju ponajviše kumovali. Četiri hrabre zemlje zato jednostavno u toj prljavoj „igri“ s nesretnim ljudskim sudbinama, ali i sudbinama čitavih europskih naroda i država (poglavito onih malih i ranjivih) ne žele sudjelovati.

Kamo sreće da i Hrvatska ima tako odgovorne državnike, a ne slijepe poslušnike i sluge koji licemjernim zamagljivanjem očiju javnosti načelima lažnog humanizma i solidarnosti, ispuštaju iz vida brigu za svoj narod i državu, ne sagledavajući posljedice koje iz toga mogu i hoće proizići. Zagreb mora nužno zauzeti oštar stav ukoliko ne želi doći u položaj ad hoc gašenja problema kada se on pojavi na našim granicama. A pojavit će se i to vrlo brzo. Već se sve glasnije spominje da će Njemačka zatvoriti Šengenske granice, a svi znamo što taj korak može značiti za Hrvatsku i balkanske zemlje.

Na spomenutom sastanku poglavito jasnu poziciju zauzeo je češki premijer Boruslav Sobotka, izjavivši u Pragu, kako Češka neće trpjeti nikakve kvote i ne namjerava stvarati nikakve muslimanske zajednice zbog prevelikih kulturoloških različitosti. Osim toga, rekao je dalje, izbjeglice dolaze iz područja u kojima djeluju islamistički ekstremisti, a iskustvo Zapadne Europe pokazuje kako je integracija propala čak i u drugom i trećem naraštaju. Muslimanska zajednica Europe sve se više radikalizira, izjavio je Sobotka.

Dolazak njemačke kancelarke u Prag izazvao je velike prosvjede u Pragu, u kojem je njemačka kancelarka izrazito nepopularna. Tako je masa prosvjednika skandirala parole poput „Merkel – vraćaj se!“, a izvješeni su plakati koji pokazuju kancelarku s hidžabom i Hitlerovim brkovima. Zbog svega toga ne treba posebno naglašavati kako gđa. Merkel nije uspjela uvjeriti češku vladu u nužnost usvajanja izbjegličkih kvota EU-a.

Istodobno je i poljska vlada oštro kritizirala njemačku politiku nazvavši je „egoističnom“, a također je odbacila i izbjegličke kvote pripremljene u EU-kuhinji. Ministar vanjskih poslova, Vitold Washikowski, kvote je nazvao – „prinudnim preseljenjem“.

Nijemci gube strpljenje

Val kritika prema kancelarki Merkel dolazi i sljeva i desna njemačke političke scene i javnosti. Ljevica joj, osim katastrofalnih rezultata u izbjegličkoj politici, zamjera pogoršanje odnosa s Rusijom kroz narušavanje načela „Ostpolitik“, koja je usvojio još kancelar Willi Brandt, kao i guranje zemlje u ralje američkih interesa na europskom kontinentu.

Zamjeraju joj i raskol koji je unijela u EU zbog soliranja i nedonošenja odluka konsenzusom s ostalim vođama europskih država. Politolog i bivši tajnik berlinskog Senata, Jurgen Dittberger, izjavio je, kako je stil njezinog vladanja „bonapartijevski“ i da je ona očistila „krug“ oko sebe i lišila zemlju novih vođa sa svježim idejama.

Naravno da na sve ovo ne gleda mirno niti njemačka desnica. Podsjetimo samo na rezultate izbora u trima njemačkim saveznim zemljama održanih u ožujku ove godine, kada popularnost savezne kancelarke još nije bila na ovako drastično niskim razinama kakva je danas. Usprkos tome, izborni rezultati bili su poražavajući za Merkeličin CDU. Oni su tada čak izgubili svoju najjaču utvrdu Baden-Württemberg.

No, ono što je u toj priči još važnije je to, da je kolaps politike kancelarke Merkel doprinio jačanju protuimigrantske stranke „AfD“ („Alternativa za Njemačku“) koja je na izborima polučila neočekivano dobre rezultate koji su je promovirali u respektabilnu političku snagu, čija budućnost tek dolazi.

A posljednji kongres CDU održan 15. prosinca 2015. godine više je sličio kasnodobskom sazivu sovjetskog KPSS-a, kada su se zaustavljale bilo kakve, pa i dobronamjerne kritike, a svi stranački delegati jednoglasno davali potporu gđi. Angeli Merkel.

Nijemci danas masovno na društvenim mrežama nazivaju Angelu Merkel najlošijom kancelarkom u povijesti Njemačke, a 50 posto ispitanika u zadnjim anketama njeno produljenje mandata smatra – opasnim po Njemačku.

Kako će se i hoće li se uopće „željezna kancelarka“ izvući iz ovoga, teško je reći. U ovakvim okolnostima njoj je preostalo jedino ono što je upravo i učinila – odgoditi objavljivanje vlastitog stava u odnosu na svoju eventualnu novu kandidaturu za njemačku kancelarku. Ukoliko bi do nje ipak došlo i ukoliko bi uspjela pobijediti, dostigla bi rekord trajanja vladavine kancelara Helmuta Kohla koja je trajala u kontinuitetu punih 16 godina.

Ali kako vrijeme odmiče sve više postaje jasno kako je g. Kohl bio državnik, a gđa. Merkel to ipak nije.