Nezadovoljni Europljani traže novu Europu!

Pred seriju lokalnih, općih i predsjedničkih izbora u vodećim državama Europske unije tijekom ove i 2017. godine, politička i gospodarska elita EU-a prisiljena je izvesti novu političku predstavu i pred očima europske javnosti, koja drži prst na izbornom okidaču, licemjerno odglumiti brigu za obične europske građane.

Europska vladajuća elita procjenjuje da bi joj se ponovljeni predsjednički izbori u listopadu u Austriji, talijanski referendum o reformi Senata, opći izbori u Nizozemskoj u ožujku i predsjednički izbori u Francuskoj u travnju sljedeće godine, mogli obiti o glavu i poljuljati prijestolje apsolutnog gospodarskog i socijalnog liberalizma na europskim prostorima.

Navodni populizam

Sadašnju europsku liberalnu političku oligarhiju lako bi mogle potisnuti političke osobnosti koje u sadašnjim okolnostima liberalne društvene i gospodarske dominacije pokušavaju barem nešto učiniti u zaštiti svojih naroda i svojih nacionalnih država. Simboli te nove nadiruće snage postali su mađarsko i poljsko državno vodstvo, oporbeni francuski FN-a s Marine Le Pen, nizozemska Slobodarska stranka Geerta Wildersa, Alternativa za Njemačku (AfD) Frauke Petry i austrijski predsjednički kandidat Norbert Hofer.

Bruxelleski labirinti moći prvotno su ih preko vodećih medija nazivali promicateljima “neliberalne demokracije”’ , a sada kada je opasnost od njih narasla i kada su zakucali na glavna ulazna vrata političke moći vodećih europskih država, izbacila im je epitete demokratskih. Sada ih naziva jednostavno “populistima”, a njihove stranke “populističnim” ili grubo pojednostavljeno – običnim lažljivcima koji za svoj politički probitak koriste niske strasti i građanima obećavaju neostvarivo.

Navodni populizam u koji ubrajaju sve što ne ulazi u europski liberalni politički mainstream postao je ovoga trenutka centralna točka udaraca europske političke vrhuške i njihove medijske kampanje. Usporedno, vladajuća europska politika, pokušavajući umanjiti utjecaj tih tobožnjih populista, krajnje neiskreno, nespretno neuvjerljivo i zapravo tragikomično, pokušava se približiti europskim građanima lažno prikazujući volju za odstupanjem od dosadašnje politike apsolutnog ekonomskog liberalizma, lomljenja socijalne strukture europskih država i siromašenja europskih građana. Time pak, očigledno neiskreni i licemjerni postaju istinski populisti, za razliku od onih koje kroz svoje kontrolirane medije takvima nazivaju.

Svjesni opasnosti tzv. populista za svoje liberalno carstvo, a zapravo običnih europskih građana koji samo koriste izborne procese kako bi se oslobodili dosadašnje europske politike, europski gospodarski i politički vrh, ni manje ni više, sada iskazuje brigu za europsko radništvo i srednju klasu koju su dosadašnjom politikom gotovo uništili. Pitanje je samo, jesu li ipak zakasnili i lako je moguće da je dosadašnje uništavanje socijalne strukture europskih država i njihove suverenosti ostavilo trajne posljedice na geoekonomskoj i geopolitičkoj konstrukciji Europske unije.

Prodavanje magle

Kako bilo, u spašavanju svojih pozicija, centri bruxelleske moći u posljednje vrijeme javnosti prodaju maglu o planiranom velikom i revolucionarnom redefiniranju ekonomske politike EU-a u pravcu poboljšanja položaja europskog radništva i većine populacije. U kampanju se postupno ovih dana uključuju europski mediji, a nekadašnji tvrdi promicatelji i propagandisti liberalne gospodarske i socijalne paradigme sada zazivaju državni intervencionizam tipa Rooseveltova „New Deala“, kako bi se podiglo ekonomsko blagostanje europskih građana i odbacili tzv. populisti.

Elitni centar europskog poretka time samo dodatno iskazuje svoj oportunizam, bezidejnost i volju za golom vlasti.

Razlozi Brexita identični razlozima jačanja populizma
U sklopu pokrenute kampanje “Politico” početkom kolovoza, stavljajući u prvi plan novog političkog smjera predsjednika EK-a Junckera, izvješćuje : “Europska komisija u tišini priprema osloboditi bujicu političkih inicijativa za jačanje prava radnika diljem EU-a i ponovo osnažiti ranije planove predsjednika komisije Jean-Claude Junckera. Europska komisija ima ozbiljne planove izgradnje socijalne dimenzije politike EU-a i želi dati novi poticaj prije godinu dana iznesenom planu stvaranja Europskog stupa socijalnih prava. Mjere bi bile usmjerene prije svega na eurozonu, ali bi joj se mogle pridružiti i ostale države članice EU-a. Donijeli bi se jedinstveni europski propisi o minimalnoj plaći i zaštiti ravnopravnosti spolova što je dugo bilo izvan interesa Bruxellesa”.

„Politico“ podsjeća da je predsjednik Europske komisije još u rujnu prošle godine izjavio u Europskom parlamentu da želi “izgradnju nove socijalne politike EU koja će voditi računa o izmjenjenim okolnostima u svijetu rada.” Plan koji podržava i europska povjerenica za zapošljavanje, socijalna pitanja i mobilnost radne snage, Marianne Thyssen, provodio bi se paralelno s mjerama za jačanje gospodarskog rasta.
Dakle, nakon godina provođenja politike razarajućeg gospodarskog i društvenog liberalizma, Europska unija bi sada, nekakvom formom državnog intervencionizma spašavala većinu europskog stanovništva koje je, pogođeno učincima te iste politike potpuno isključeno iz gospodarskih procesa, s uništenom potrošačkom moći i zamjenskom besplatnom radnom snagom pred svojim pragovima, organizirano dovučenom sa zgarišta bliskoistočnih država. Istovremeno s prozirnim propagandnim učincima, ovom političkom inicijativom europski politički vrh pripisuje dodatne elemente državnosti Europskoj uniji i čini novi korak prema njenoj centralizaciji.
Na tragu takve, tobože nove orijentacije europske politike, i bivši je ekonomski savjetnik predsjednika Europske komisije, Philipe Legrain, koji za Sorosov “Proyect Syndicate”, nakon nabrajanja opasnosti za liberalni europski poredak, od Geerta Wildersa preko Viktora Orbana i Jaroslawa Kaczynskog do Frauke Petryi Norberta Hofera, zaključuje da je “možda ipak u pravu Marine Le Pen, čelnica francuskog FN-a kada tvrdi da je Brexit najveći politički događaj u Europi nakon pada Berlinskoga zida.”

Legrain, naime, tvrdi da su razlozi Brexita potpuno identični razlozima jačanja tzv. populističkih političkih snaga u ostalim dijelovima Europe i da je nastupio krajnji trenutak za zaustavljanja tog trenda, jer je „proces preuzimanja vlasti populista u državama EU-a daleko odmakao , pa već u 8 od 28 država EU-a pobunjeničke stranke imaju izravnu ulogu u upravljanju državama“.

Nakon toga Legrain u svom članku ocrtava temelje buduće antipopulističke politike: “Staromodni federalisti bi rekli da je odgovor dodatna integracija EU-a, no to je nategnuto i opasno. Osjećaji protiv EU-a su sada previše rasprostranjeni i preduboki da bi neizabrani dužnosnici Europske unije mogli nametati dodatna ograničenja nacionalnog odlučivanja. EU u suzbijanju ovih snaga dezintegracije mora djelovati manjom silom, ali učinkovitije. Ekonomski planovi za nove institucije mogu čekati, a eurozona bi se trebala usmjeriti na politike za podizanje životnog standarda građana”.

Legrain, zapravo, zagovara odustajanje od tvrde sile otvorenog ubrzanog centraliziranja EU-a, njenog pretvaranja u nadnacionalnu državnu tvorevinu i grube implementacije liberalne politike u ekonomiji i društvenom životu i okretanje mekoj sili usmjerenoj na porast životnog standarda i ekonomskog zadovoljstva građana uz istodobno zadržavanje istih ciljeva.

Čak i povratak fašista!?

Više je nego očito da je riječ o lukavom, ali ipak prozirnom taktičkom manevru kao jednom od oružja pokrenutog europskog rata protiv tzv. populizma. Nakon njegova poraza sve bi se nastavilo po starim uhodanim i elitama najmoćnijih europskih država unosnim trasama. Za očekivati je da će se uskoro arsenalu borbe europske oligarhije protiv populizma pridružiti i nova borbena sredstva. Možda nije daleko dan kada će se sadašnji populisti, donedavno neliberalni demokrati početi nazivati – fašistima.

Već sada se buduća sotonizacija može naslutiti u riječima Andresa Velascoa, bivšeg ministar financija Čilea, predsjedničkog kandidata i predavača na sveučilištima Columbia i Harvard, koji se krajem srpnja pridružuje tobožnjoj kritici sadašnje liberalne politike u EU: “Nekontrolirana globalizacija uništila je radna mjesta, uzrokovala stagniranje i propadanje srednje klase i produbila socijalnu nejednakost. U svom odgovoru, ljutiti birači okreću se populističkim političarima. Bez radikalnog odmaka od liberalnih ekonomskih politika, populizam će biti nezaustavljiv. Tridesetih godina prošlog stoljeća, mislioci poput Johna Maynarda Keynesa i političke vođe poput Franklina Roosevelta, odbacili su bezumne dogme kapitalizma kako bio spasili liberalno-demokratski poredak. Nakon svjetskog rata i nekoliko desetaka milijuna mrtvih uspjeli su. Danas su liberalne demokratske vrijednosti ponovo pod opsadom, a put koji su popločili Keynes i Roosevelt je još uvijek jedini izlaz. Trebali bismo ga slijediti“.

Teško je ne primjetiti da se kroz cijelu analizu Andresa Velascoa provlači unaprijed postavljena poveznica između današnjih populista i onih protiv kojih je prema Velascou, američki predsjednik Roosevelt morao voditi 2. svjetski rat.

 

Ugrožena dobrobit svih Europljana

Cijeli niz političkih ideologa europskog projekta i liberalnog poretka ovih dana nastavlja u istom tonu. Tako Jean-Paul Fitoussi, profesor ekonomije i ravnatelj istraživanja OEFCE-a (Observatoire Francais des Conjonctures Economiques) i Khalid Malik, ravnatelj “Human Development Reporta” u sastavu UN-ovog razvojnog programa (UNDP) u zajedničkom članku tvrde da je “ista vrsta populističkog nezadovoljstva koje je pokrenulo Brexit sada prisutna u cijeloj Europi, što sugerira da su političari izgubili iz vida središnji cilj europskog projekta – dobrobit svih Europljana.”

Fitoussi i Malik upozoravaju da ”sva izvješća UNDP-a od 1990. godine na dalje ukazuju da istodobno jačaju i ekonomija i društvena struktura kada javna politika stavlja dobrobit građana na prvo mjesto. Međutim, to očito nije saživjelo u elitnim krugovima kreiranja politike EU-a, u kojoj dobronamjerni ekonomisti i političari čvrsto vjeruju da čine pravu stvar uravnoteženjem proračuna i obuzdavanjem potrošnje, obično rezanjem troškova javnog zdravstva, obrazovanja i infrastrukturnih projekata. Ti političari s malo empirijskih dokaza vjeruju da će fiskalno stezanje danas dovesti do jačeg gospodarstva sutra. Prevladavajuće razmišljanje u Europi je loša kombinacija fiskalne štednje i tzv. strukturnih reformi.”

Prema Fitoussiu i Maliku troškove takve politike snose siromašni i srednja klasa, pri čemu se pozivaju na Tonyja Etkinsona, profesora s Oxforda, koji smatra da je središnje pitanje tko zapravo ima koristi od ekonomskog rasta – mnogi ili nekolicina. Ako gospodarstvo raste tako da manjina dobiva većinu dobitaka tog rasta dok svi drugi gube, koncept ekonomskog rasta gubi svaki smisao. Političari bi prema Fitoussiju i Maliku „trebali procijeniti je li otvaranje ekonomskih mogućnosti širem sloju stanovništva zapravo još veći poticaj za gospodarski rast.

‘Građane staviti na prvo mjesto!’

U SAD-u nakon 2. svjetskog rata poznati zakon ‘GI Bill’ otvorio je preko ratnih veterana okomitu prohodnost u gospodarskom sustavu, stvorio obrazovanu radnu snagu i doveo do porasta prihoda većine Amerikanaca”. Stoga zaključuju da bi “političari u Europi trebali redefinirati svoje prioritete u smjeru građana – građane staviti na prvo mjesto”.
Inače, ‘GI Bill’ koji spominju Fitoussi i Malik, neformalni je naziv za američki zakon o pravima ratnih veterana (Servicemen’s Readjustment Act) donešen 1944. godine kojima su utvrđene pogodnosti za sve veterane koji su u aktivnom sastavu američke vojske tijekom ratnih godina proveli najmanje 120 dana, bez obzira jesu li bili u borbenim ili neborbenim postrojbama, a nisu nečasno otpušteni iz službe. Pored zdravstvene zaštite imali su pravo na povlaštene upise na fakultete, u srednje škole i druge oblike obrazovanja uz naknadu školarina i troškova života, hipotekarne kredite za kupovinu nekretnina s povlaštenim kamatnim stopama, kredite s povlaštenim kamatnim stopama za pokretanje poslova, kao i zajamčenu jednogodišnju naknadu u slučajevima nezaposlenosti.

Do kraja 1956. godine oko 2,2 milijuna razvojačenih američkih vojnika koristilo je povlašteno studiranje na svim američkim fakultetima, uključujući i ona prestižna, a još 5,6 miljuna veterana koristilo je povlastice srednjoškolskog ili drugih oblika obrazovanja. Američka država ovim zakonom otvorila je put širokom sloju dokazano domoljubnih ljudi prema visokotarifnim, dobro plaćenim i odgovornim poslovima u gospodarstvu, financijama i državnoj upravi, pokrenula potražnju na tržištu i otvorila ogroman broj novih radnih mjesta.

Najvažniji učinak je ipak bio prodor novih svježih obrazovanih kadrova na inače zatvoreno i obiteljskim i korupcijskim vezama premreženo područje dobro plaćenih posolova u državnoj upravi, bankarskom i gospodarskom sektoru. Dana 27. travnja 2012. godine, američki predsjednik Obama potpisao je izvršnu uredbu (Executive Order 13607) kojom je ponovo slična prava utvrdio za veterane posljednjih američkih ratova. To su male tajne američke veličine i moći – jednim potezom pera omogućiti školovanje ratom dokaznoj populaciji i otvoriti joj put prema središtima moći i samoj politici.

Konfuzija zbog prešućenog MMF-ovog izvješća

Indikativno je da se stvaranje privida promjene i iskazivanje volje za redefiniranje europske ekonomske politike vremenski poklapa s MMF-ovim izvješćem koje je objavljeno tijekom svibnja, nakon kojeg je nastupila prava konfuzija u elitnim krugovima i koje je zbog toga uglavnom prešućeno u europskim masovnim medijima. Izvješće u svojoj suštini predstavlja zadnji čavao u lijes liberalnog ekonomskog poretka nakon čega se, nimalo neočekivano, njegova čelnica Christine Lagarde našla pred obnovljenim kaznenim progonom zbog navodnih zlouporaba iz vremena dok je bila francuska ministrica financija.

No, MMF je rekao samo ono što je svima više nego očito. Neregulirana međunarodna kretanja kapitala i fiskalna štednja djelovali su destabilizirajuće. Rezanje fiskalnih izdataka smanjuje ukupnu potražnju što je poželjno kada je gospodarstvo pregrijano, ali proizvodi katastrofalne učinke kada je gospodarstvo u depresiji.

Nakon MMF-ove objave u stilu izreke – car je gol – bruxelleska oligargija i politike najmoćnijih europskih država istovremeno suočene s rastućim nezadovoljstvom građana europskih država i napredovanjem oporbe, nisu imali drugog izbora nego organizirati politički igrokaz borbe za srca i umove građana preko njihovih novčanika i pokrenuti politički rat protiv opakog populističkog neprijatelja. Elita poručuje – oni vam lažu da će vam povećati životni standard, oni su obični populisti, a mi ozbiljni političari koji će vam stvarno poboljašati uvjete života.
U suštini cijelog manevra je pokušaj odbacivanja političke ofenzive tzv. populističkih snaga, a navodna promjena vladajućeg liberalnog ekonomskog i društvenog sustava čista je prijevara europskih građana. U slučaju da vladajuća europska politika uistinu slomi prodiranje snaga koje se opiru gospodarskom i društvenom liberalizmu i stvaranju naddržavne strukture EU-a, sve će se opet vratiti na iste trase, jer je riječ samo o privremenoj taktici. Vladajuća europska struktura, dakako, blefira i ne pada joj na pamet odustati od ekonomske politike koja puni džepove europskog centra i blagajne vodećih i najsnažnijih europskih država.

Pretvaranje Europe u imperijalnu silu

Europska politika će nastaviti hod po tankoj crti koja razdvaja prijeteći raspad EU-a i njeno pretvaranje u imperijalnu silu. Ona će nastaviti po agendi neumoljive logike imperijalnog širenja kojom se sprječava implozija europskog liberalnog ekonomskog poretka. Širenjem tržišta i resursa pokriva se ekonomsko uništenje vlastitog stanovništva, posebice srednje klase koje je stvarni izvor svakog održivog ekonomskog napretka. To će europska elita raditi do zadnjeg daha i pritom će pred sobom uništavati svaki oblik otpora, dolazio on od neliberalnih demokrata ili pak populista unutar EU-a ili vanjskopolitičkih subjekata koji se nalaze na pravcima širenja buduće europske imperije.

Sve postavke jasno iskazuju da se EU širi po zakonitostima geopolitike i vječnog procesa stvaranja, širenja i disolucije imperija. Nekad je taj proces trajao stoljećima, a danas se tehnološkim utjecajem i sofisticiranim ekonomskim instrumentarijem, koji ubrzavaju protok bogatstava prema centru, sveo na desetljeća. EU kao tvorevina sa svim elementima imperije nakon što je primjenom u povijesti nezabilježenog efikasnog sustava prelijevanja bogatstava od slabijih prema jačem, od građana i članica Europske unije prema najmoćnijim državama EU i na kraju malobrojnoj eliti, i dalje će u ovoj fazi svog razvitka nastaviti kretanje logikom imperijalnog širenja koji u današnjem vremenu osigurava liberalna agenda i nikakva promjena ekonomske politike u korist građana država članica EU, dok njome vlada sadašnja politička i gospodarska oligarhija, nije moguća.

Nedostatak potražnje zbog ekonomske isključenosti vlastitog stanovništva i uništenja srednje klase neće se neadoknađivati državnim intervencijalizmom i promjenama ekonomske politike nego agresivnim nastavkom nesputanog liberalizma , centralizacije Europske unije i imperijalnim širenjem na nova tržišta s novom potrošačkom masom na teritorijima nad kojima se uspostavlja kontrola i dominacija, prije svega na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi koju zajedno s Europom misli objediniti u jedinstvenu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu.
Osnovni cilj europske elite je trenutno slamanje otpora i potiskivanje svih snaga koje se protive liberalnoj gospodarskoj i društvenoj politici i federalizaciji EU-a, prije svega slamanje onih snaga koje nazivaju populističkim, a sve ostalo je čisti blef – nikakvog odustajanja od dosadašnjeg smjera politike neće biti i nikakvog stvarnog poboljšanja ekonomskog položaja europskih građana i obnavljanja srednje klase.

Dakako, nastavak po istoj rizičnoj agendi stvara velike opasnosti za samu strukturu EU-a jer ekonomsko nezadovoljstvo stanovništva, razaranje socijalne strukture, nasilno uvođenje imigracije radi obaranja cijena rada i transformaciju društva, u konačnici ima nesagledive geopolitičke posljedice. One direktno utječe na razinu vojne, sigurnosne, gospodarske i ukupne moći EU-a i njenog položaja u međunarodnoj zajednici.

Pokrenuti rat protiv tzv. populista i istodobno lažno iskazivanje volje za promjenom ekonomske politike u korist građana, u tom kontekstu samo je žalosna predstava.