Najnovije stanje u Aleppu: PODJELA ALEPPA NA ISTOČNI I ZAPADNI DIO?

Iako je najnoviji uspjeh sirijske vojske, koji se odnosi na ovladavanje nad početkom kolovoza izgubljenim strateški važnim kompleksom vojne akademije, kao i ponovno okruženje isklamista u istočnom Aleppu za vladine snage nedvojbeno važan, on još ne predstavlja odlučujući prijelomni moment, kako se to ovih dana često čuje od mnogih analitičara.
Geopolitika.news je i ranije pisala, kako je obrana zauzetog teritorija vojnog kompleksa od strane iskamista vrlo teška i zapravo osuđena na propast jer je sirijska vojska izrazito nadmoćna po pitanju zračnih snaga i topništva. Osim toga vladine snage nadzirale su strateški važne točke s kojih su onemogućavale kvalitetno korištenje uspostavljenog koridora od strane islamista, koji je vodio prema njihovim opkoljenim snagama u istočnom dijelu grada.

„Jabhat Fath ash-Sham“ (bivša „Al-Nusra“) početkom kolovoza pokrenula je veliku ofanzivu i glasno najavljivala (skupa s drugim oporbenim vođama, uključno i onim „umjerenim“) kako će ne samo deblokirati svoje borce već i „osloboditi“ čitav Aleppo od vladinih i njima odanih snaga. Ali „Al-Nusra“ je, iščekujući u međuvremenu i vanjsku političku potporu i međunarodno priznanje zbog netom prije izvršene promjene svog imena i javnog odricanja od savezništva s „Al-Qaidom“ (a da se u samoj organizaciji i njezinoj kadrovskoj strukturi ništa nije promijenilo), pogrešno namjeravala poraziti sirijsku vojsku kroz koncentraciju svoje žive sile čiju osnovicu čine na brzinu regrutirani i nedovoljno iskusni borci, većinom pod Aleppo prebačeni iz susjedne regije Idlib, u količini koja je bila moguća a da ne ugrozi njihove položaje u spomenutoj zapadnoj regiji. Zapovjedništvo te terorističke organizacije u „operaciju Aleppo“ (kolokvijalno tako nazvanu) uključilo je 7 tisuća boraca od kojih je više od polovice u borbama izbačeno iz stroja (bilo da su poginuli ili ranjeni). Nove pričuve više nije bilo, kao što se iscrpio i arsenal naoružanja koji je sada dovoljan možda za tjedan dana defanzivnog ratovanja. Rezultat takvog stanja bio je logičan: vladine snage su na južnom gradskom frontu zauzele prigradsko naselje Msherfe smješteno uz u nedjelju oslobođeni kompleks vojnog učilišta u kvartu Ramusu. Sirijska novinska agencija SANA prenjela je riječi glasnogovornika sirijskih OS: „Protivnik ima velike gubitke i povlači se u smjeru grada Han-Toumana. Po njegovim kolonama udare nanosi naše zrakoplovstvo.“

Nastojeći popraviti teško stanje u Aleppu, islamisti su pokušali preusmjeriti vladine snage prema južnijoj regiji Hami na način, da su tamo organizirali napad na sirijsku vojsku „za odvlačenje pozornosti“. Međutim, on je, nakon početnog uspjeha, završio velikim gubitcima po islamističke snage. Svi ovi porazi prouzročili su ne samo povlačenje islamističkih postrojbi već i pogoršanje njihovih unutarnjih odnosa. Nedavno smo pisali o jordanskom krilu unutar „Jabhat Fath ash-Shama“ koje se protivilo odbacivanju savezništva te organizacije s „Al-Qaidom“ i promijeni imena. Ali to je bio samo „okidač“ za javno iskazivanje ljutnje jer su jordanski borci već dugo nezadovoljni svojim isturanjem na prve linije fronta, čime su postajali „pušćano meso“ za vladine snage. Zbog toga su jordanski dragovoljci napustili „Jabhat Fath ash-Sham“ i upravo sada pod napadima zračnih snaga bježe u Ham-Touman.

Turska gleda svoje, a ne saudijske interese

Važno je naglasiti, kako isto tako snažna prosaudijska islamistička organizacija „Ahrar ash-Sham“ (njezini predstavnici sudjeluju u oporbenom Visokom pregovaračkom vijeću u Ženevi), koja je pretrpjela velike gubitke u Aleppu i Hami, odbija spajanje s „Jabhat Fath ash-Shamom“, formalno zbog ideoloških razlika, a realno – zbog protivljenja Ankare, da tim najjačim protuvladinim organizacijama po njihovom ujedinjenju ovlada isključivo Rijad. Turska želi igrati svoju igru u Siriji bez da bude ovisna o saudijskim hirovima i njezinim interesima.
Nakon propalog državnog udara Ankara je jasno dala do znanja kako su njezini nacionalni interesi u susjednoj Siriji sada primarno usmjereni na uspostavu koridora između Aazaza i Džarablusa u pograničnom teritoriju i izgradnju svoje zone sigurnosti. Nju Ankara zasićuje sebi odanim islamističkim snagama unutar sirijske oporbe, koje će biti temelj budućeg blokiranja bilo kakvih kurdskih pokušaja ovladavanja tim prostorom i spajanja teritorija pod njihovim nadzorom u jedinstvenu cjelinu.

Na taj način Turska će moći formalno objaviti završetak svoje vojne operacije u Siriji, a što bi, opet formalno, trebalo primiriti Zapad. Osim toga, Turska će na taj način i dalje upravljati tamošnjim vojnim procesima pomaganjem sebi odanih snaga, a minimizirati vlastite vojne gubitke, što je predsjedniku Erdoganu nužno zbog izbjegavanja negativnih reakcija turske javnosti.
Ovdje treba navesti kako američki analitičari bliski Pentagonu ustrajavaju na tezi o navodnom „gentlemanskom dogovoru“ Moskve i Ankare – Aleppo u zamjenu za sigurnosnu zonu na sirijskom sjeveru. Međutim, prema sada dostupnim podatcima, klasične forme tog dogovora nema, a prije će biti da obje strane (Rusija i Turska) za sada još uvjek samo žele „zajednički raditi po pitanju Aleppa“. Nedvojbeno je da je Ankara dobila blagoslov Moskve za ulazak na sjever Sirije (čime je iz zone Aleppa povučen dio oporbenih snaga odanih Turskoj i usmjeren kao pomoć turskoj intervenciji, a čime je olakšan položaj vladinih snaga u gradu), u ime uspostave odnosa s Ankarom na prijašnjoj razini. Ali za više od toga još ništa nije sigurno. Ali za sada je važno da odlazak proturskih oporbenih snaga olakšava vladinim snagama operacije i u Hami ali stvara uvjete i za napade na regije Idlib i Deir as-Zour.
Vratimo se početku analize i konstataciji, da se po pitanju Aleppa ipak još ne radi o prijelomnom momentu za uspjeh Damaska za potpunom uspostavom nadzora nad gradom. Stvarni prijelom nastupit će tek onda kada elite sunitskih arapskih plemena iskažu stvarnu spremnost za priključenje primirju, a što će ponajviše ovisiti o slabljenju ili jačanju terorističke organizacije „Al-Nusra“ i njezinoj sposobnosti za održavanjem utjecaja na lokalnim razinama. Jer bez zadovoljenja interesa lokalnih sredina i njihovih elita, o bilo kakvoj konačnoj vojnoj pobjedi teško može biti govora.

U tom smislu Damask je nesumnjivo zadovoljan turskom intervencijom, pa čak i u odnosu na kurdska nastojanja za proglašenjem autonomije duž čitave granične zone s Turskom što bi bio samo korak prema potpunim separatističkim tendencijama, a čemu se i Damask opire (sjevero-istok Sirije, sada pod nadzorom Kurda, najbogatiji je dio zemlje naftnim pričuvama). Vladine snage su se u to uvjerile i kroz nedavne napade kurdskih postrojbi na njihove garnizone na sjevero-istoku zemlje.

Strateška pogreška Kurda

Sve veće oslanjanje kurdskih snaga YPG i njihove Stranke demokratskog saveza isključivo na Amerikance, Damasku nije bilo po volji, podjednako kao i Ankari. Kurdsko političko vodstvo pogrešno je procijenilo kako će isključivim oslanjanjem na SAD uskoro uspjeti ostvariti svoj cilj – finalnu uspostavu autonomije na čitavom teritoriju duž granice s Turskom. Pritom su računali na sljedeće: Ankara se neće odlučiti za vojnu akciju zbog neprijateljskih odnosa s Moskvom (prije obnove njihovih odnosa) te nakon kaosa koji je u Turskoj nastao nakon neuspjelog vojnog udara; i drugo, SAD je zainteresiran za suradnju s kurdskim snagama i podupirat će njihove političke ciljeve zbog htijenja za brzim oslobađanjem „prijestolnice“ „Islamske države“ Rakke, a što, osim Kurda, nitko drugi od američkih saveznika na terenu nije u stanju učiniti.

U takvim razmišljanjima Kurdi su se rukovodili taktičkim a ne strateškim čimbenicima. A ovi drugi su ukazivali na punu ovisnost američke administracije na odlasku o Ankari, bez čijeg „amena“ Rakku (čije je oslobađanje primarni američki cilj u Siriji) nije moguće osloboditi. Osim toga, Ankara se više puta javno i nedvosmisleno izjasnila, kako pod bilo koju cijenu i pod bilo kojim uvjetima neće tolerirati kurdsku ekspanziju zapadno od rijeke Eufrata.

Novonastalo stanje, bez obzira na navodno tursko-kurdsko primirje, kurdski položaj višestruko je usložnilo. Kurdi su de facto iz relativno ugodne pozicije moralnih boraca protiv terorista „Islamske države“, preko noći došli u ozbiljan položaj ratovanja na tri fronta – s turskom vojskom i njoj odanim dijelovima islamizirane sirijske oporbe, ISIL-om i službenim vladinim snagama. A s kim se u takvoj konstelaciji odnosa Kurdi jedino mogu pomiriti jasno je na i prvi pogled – samo sa službenim Damaskom. Jer primirje s Turcima, ukoliko je ono i postignuto (a službena Ankara takve američke tvrdnje javno opovrgava, govoreći, kako ona s teroristima ne sklapa ugovore, a da je kurdski YPG za nju teroristička organizacija jednako kao i Kurdska radnička stranka) za Kurde je sve samo ne sigurno i dugotrajno. Osim toga, kurdske postrojbe svo vrijeme koordiniorano s vladinim snagama ratuju u Aleppu i istoimenoj regiji, gdje se suprostavljaju napadima islamističkih snaga. Kurdi tamo u potpunosti ovise o Damasku koji im jedini isporučuje naoružanje jer su sa svih strana okruženi bilo turskim teritorijem bilo proturskim ili ISIL-ovim snagama.
I službeni Damask, i Kurdi, i Alaviti na zapadu zemlje jednako su ugroženi od radikalnog sunitskog salafističkog pokreta, bilo kroz „Islamsku državu“, bilo kroz „Al-Nusru“ i njoj srodne organizacije. Zato je realno očekivati nastavak njihove suradnje, barem na području Aleppa.
Naravno, u čitavoj priči oko tog grada ne treba isključiti ni čimbenik turskog pragmatizma. Jučerašnji poziv SAD Turskoj da se priključi zajedničkom oslobađanju Rakke i Erdoganov odgovor kako će se to ozbiljno razmotriti u susretima njihovih vojnih dužnosnika (a oboje su saveznici u NATO-u), ukazuje na moguće različite varijante daljnjeg turskog djelovanja.

Ruska „zabrinutost“

Jučer iskazana „duboka zabrinutost“ ruskog MVP zbog „izostanka koordinacije između Ankare i Damaska“ u svezi turske operacije na sjeveru Sirije, može imati dvostruku ulogu: javno davanje do znanja svima da Moskva ne odustaje od potpore Asadu, i, s druge strane, otvaranje mogućnosti za konačno vojno riješenje pitanja Aleppa kao protuteže možebitnom američko-turskom osvajanju Rakke. Naravno, takav scenarij vjerojatno bi vodio u konačnu faktičku podjelu Sirije iako ona formalno može i tada ostati cjelovita država (s vrlo slabom središnjom vladom i snažnim regijama) s obzirom na reperkusije koje bi iz njezinog raspada mogle proizići po čitav Bliski istok.
Na kraju krajeva i eventualna podjela Aleppa na Istočni (proturski) i Zapadni (provladin) dio ne bi bilo ništa čudno s obzirom na sadašnji odnos unutarnjih snaga i vanjskih interesa. Podjele najvažnijih gradova, koliko god nepopularne, ionako nisu povjesna rijetkost čak i u najnovije doba (Berlin, Bejrut, Sarajevo). A takva riješenja, ako se sve strane u sukobu slože, svakako su humanija nego nastavak beskonačnih sukoba i patnji civilnog stanovništva. A u nekim budućim vremenima, dosizanjem potrebne razine ljudske i društvene svijesti, nekad politički razdjeljeni gradovi ionako se lako mogu ujediniti.