NAJNOVIJE AKTUALNOSTI VEZANE UZ SIRIJU

Prije analize stanja u samoj Siriji izvjestit ćemo o jučerašnjem kratkom posjetu američkog potpredsjednika Joe Bidena Turskoj. Iako pojedini analitičari ovaj prvi posjet jednog visokog američkog državnog dužnosnika Turskoj nakon neuspjelog puča 15. srpnja (koji se podudara s otpočinjanjem turske vojne akcije u Siriji) promatraju kao idealnu mogućnost skretanja pozornosti s poremećenih odnosa dviju zemalja i problema oko pitanja deportacije oporbenog disidenta Fetullaha Gulena, teško je u potpunosti prihvatiti takav stav.

Već i sama činjenica da je u zračnoj luci Ankare američkog potpredsjednika dočekao ni manje ni više nego pomoćnik guvernera glavnog grada Turske, sve je prije nego javna demonstracija strateškog saveza dviju zemalja. To se može shvatiti i kao turski revanš za „doček“ predsjednika Erdogana prije par mjeseci vezano uz njegov dolazak u SAD na komemoraciju preminule boksačke legende Muhameda Alija, kada turskog čelnika u zračnoj luci nije dočekao – nitko!

Turski mediji dolazak g. Bidena ne prikazuju u svjetlu posjete važnog gosta, već gosta koji se ispričava, pa redom citiraju njegovu izjavu: „Mi ne uzmičemo pred teroristima. Mi ćemo produžiti naše rasprave. Zajedno ćemo probati zaustaviti te bezumne terorističke akcije po čitavom svijetu. Amerikanci su uz vas. Obama – on je jedan od onih koji vas je nazvao. Molim ispriku za mene. Žao mi je što ja nisam došao ovdje ranije. Mi smo simpatizeri vašega naroda“. Komunikološki eksperti takav govor svrstavaju u sferu isprika i okajavanja grijeha.

Neovisno o svemu, turska strana nipošto ne odustaje od svojih stavova po pitanju Fetullaha Gulena, a još ih manje želi prikriti započetom vojnom operacijom „Štit Eufrata“. Štoviše, taj problem Ankara i zaoštrava, na što ukazuje citat iz jučerašnjeg govora predsjednika Erdogana: „Za nas je najvažniji prioritet  – izručenje našoj državi rukovoditelja tog prevrata i terorističke organizacije FETO – i to u najkraćem mogućem roku“. Ono na što je Geopolitika.news upozoravala odmah nakon neuspjelog puča i prvih turskih optužbi u smjeru F. Gulena, a to je kako će ga SAD morati izručiti (ako mu se u međuvremenu ne dogodi kakva „nezgoda“) ukoliko ne želi u potpunosti izgubiti Tursku kao svoju najvažniju vojnu saveznicu ne samo na Bliskom istoku, upravo se ostvaruje. A što je po SAD najgore, Gulen je već dugo američki igrač i poluga za njezine obavještajne aktivnosti diljem Bliskog istoka i Srednje Azije kroz njegov pokret i mrežu „Hizmet“. Njegovo izručenje, osim za ugled, puno više može štetiti američkim interesima kroz rasvjetljavanje obavještajnih aktivnosti i operativnih akcija CIA-e na tim prostorima, koji nisu uvjek kompatibilni turskim interesima, naprotiv.

Osim Gulena, kamen spoticanja američko-turskih odnosa i dalje ostaju sirijski Kurdi i njihove postrojbe, koje na sirijskom  terenu jedine u određenoj mjeri ostvaruju američke interese. Zato je teško vjerovati kako će doći do nekih značajnijih pomaka u smislu turskih zahtjeva da ih SAD prekine podupirati. Amerikanci će pokušati do određene mjere manipulirati sadašnjim stanjem, na što ukazuje i maloprijašnja izjava državnog tajnika Johna Kerryja o tome, da će se Kurdi povući istočno od Eufrata. Međutim, sve ostalo je nedorečeno, a bilo kakav eventualan načelan dogovor SAD, Turske i Kurda o smirivanju krize ne jamči da će se te strane dogovora i pridržavati. Netko u toj igri jednostavno mora biti poražen u svojim strateškim ciljevima, a po svemu sudeći to neće biti Turska koja u rukavu ima najjači adut – svoje ključnu ulogu u NATO-voj sigurnosnoj strukturi koja joj omogućuje golemi manevarski prostor za ostvarivanje svojih (geo)političkih ciljeva na tom prostoru. Oni su sada usmjereni na osiguranje zaštićene zone u 90-kilometarski širokom koridoru na sjeveru Sirije, a u sadašnjim okolnostima za Ankaru će biti veliki uspjeh ukoliko taj cilj uspije vojno i politički održati, za što, kako se čini, ima potporu Moskve ali i Damaska (o čemu malo više u nastavku teksta).

Stanje u Siriji

Najveća promjena trenutačne sirijske paradigme nedvojbeno je jučerašnji ulazak turske vojske na njezin sjever, uz paralelne političke izjave turskog vrhovništva o zabrinutosti za sirijski narod i o nužnosti očuvanja teritorijalne cjelovitosti turskog južnog susjeda. Upravo u toj izjavi ogleda se i višestoljetni osmanlijski politički poragmatizam koji je sadržan i u temeljima suvremene turske države. Jer, da je Turskoj od početka stalo do sirijskog suvereniteta i sudbine njezinog naroda, ne bi podupirala i raspirivala građanski rat sponzoriranjem različitih islamističkih grupacija i inzistirala na izvaninstitucionalnoj smjeni vlasti u Damasku. Međutim, vanjsko-politički pragmatizam je legalan i legitiman oblik ostvarivanja nacionalnih interesa (sasvim druga stvar je njegova moralnost) i on danas Ankari daje stratešku prednost u odnosu na ostale igrače – čvrsto ukopane u svojim rovovima i strategijama od kojih teško odstupaju, nerjetko zbog pukog   prestiža, ponosa ili egoizma.

Jučerašnji početak turske vojne operacije „Štit Eufrata“ ukazuje na još nešto. Riječ je o prilično nerazumljivoj reakciji službenog Damaska, neovisno o prilično jednostavno sročenoj  i anonimnoj izjavi sirijskog MVP o tome, kako se turskom akcijom narušava sirijski suverenitet. Dalje od te izjave nije se išlo. Ukoliko se uistinu radi o agresiji na susjednu zemlju, za očekivati bi bilo žurno obraćanje šefa države – u ovom slučaju Bashara al-Asada, do čega, međutim, nije došlo.

Čini se kako je Damask ipak dobio jamstva kako se turska vojna neće usmjeriti prema Aleppu i da je ograničena isključivo na rješavanje „kurdskog problema“ i sprječavanje stvaranja kurdskog teritorijalnog kontinuiteta duž cjelokupne tursko-sirijske granice, a što, ruku na srce, ne bi odgovaralo niti stvarnoj demografskoj slici tog prostora u kojem Kurdi, u pojedinim pograničnim kantonima uopće niti ne čine većinu stanovništva.

Turska operacija ima za cilj privremenu uspostavu svog vojnog garnizona u gradu Džarablusu nakon istjerivanja boraca „Islamske države“, što je također povezano s Kurdima i sprječavanjem njihovog zauzimanja tog pograničnog grada. Osim toga, cilj je sprječavanje zatvaranja ranije spomenutog koridora od grada Azzaza na zapadu i Džarablusa na istoku, u duljini od 90 kilometara, koji sada predstavlja jedinu vezu između Turske i arapskog svijeta na jugu.

Nakon nedavnog kurdskog zauzimanja grada Manjiba zapadno od Eufrata, koji je važan komunikacijski centar za opskrbu boraca ISIL-a na jugu i gradu Rakki, očekivalo se kako su Amerikanci i Turci postigli dogovor o ubrzanom povlačenju Kurda iz tog grada nakon njegovog oslobođenja, a što se nije dogodilo. Naravno, postavlja se pitanje koliko je uopće moralno od nekoga zahtjevati da svojom krvlju oslobađa neki prostor iz kojeg će se potom morati povući na račun tuđih interesa, k tome još i toliko suprostavljenih tvojim vlastitim. Ali u teškoj kurdskoj povjesti to zacijelo ne bi bilo prvi put.

A da se nešto događa po pitanju sirijskih Kurda ukazuju i nedavni događaji na krajnjem sjevero-istoku Sirije, u regiji Hasaka. Po prvi put u posljednjih pet godina, od kada traje sirijski građanski rat, došlo je do ozbiljnog vojnog sukoba između kurdskih snaga i vladinih postrojbi. Nakon što 17. kolovoza kurdske postrojbe nisu propustile u grad dio snaga sirijske vojske, sirijski zrakoplovi su tri dana vršili bombardiranja tamošnjih kurdskih položaja. Reakcija vlade u Damasku je razumljiva s obzirom da se u tom dijelu zemlje nalaze za sirijske prilike velika nalazišta nafte, koja su u uvjetima razrušenog gospodarstva sirijskoj državi vrlo važna, a kurdski ih borci ne žele dijeliti s ostatkom sirijskog naroda. Taj incident prvi je iskoristio Pentagon koji je upozorio Asada, da će Amerikanci rušiti sirijske zrakoplove jer se u toj zoni nalaze razmješteni i američki specijalci i vojni instruktori koji obučavaju tamošnje kurdske snage za borbu protiv „Islamske države“. Navodno kontakte sa sirijskim Kurdima sada uspostavlja i Saudijska Arabija obećavajući im financijsku potporu (info: libanonski medij „Al-Safir“).

Međutim, možda najdramatičnija izjava, koja puno govori o onome što se ovih dana događa u Siriji ali i Turskoj i oko nje, jest izjava turskog premijera Binalija Yildirima od 20. kolovoza. U njoj premijer po prvi put s dozom uvažavanja govori o sirijskom predsjedniku Asadu, izjavivši, kako je on „sudionik sukoba“ i kako je Ankara spremna na pregovore s Asadom i očuvati ga kao čelnika države „u prijelaznom razdoblju“. Kasnije je on izjavio kako u sirijskoj budućnosti „nema mjesta ni Asadu, ni „Islamskoj državi“, ni Sirijskim demokratskim snagama (većinski kurdske vojne postrojbe, op. ZM.)“ ali to je već taktiziranje za potrebe šire javnosti jer je donedavno turska vlada Asada javno nazivala „tiraninom, koji uništava svoj narod“. Paralelno, premijer Yildirim je potvrdio tursku namjeru za očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije i osiguranje ravnopravnosti etničkih i religijskih grupa u budućem političkom ustroju zemlje.

Sve promjene turske vanjske politike vidljive od vremena propalog puča imaju svoje uzroke. O nekima, poput izostanka potpore turskom vrhovništvu sa strane Zapada, već smo podosta pisali. Podsjetiti treba i na izostanak te iste potpore od pojedinih ključnih arapskih država Perzijskog zaljeva i donedavnih bliskih turskih saveznika, poput Saudijske Arabije i UAE. One nisu željele upozoriti tursko čelništvo na pripremu puča iako su, navodno, još puno ranije posjedovale takve informacije.

Ali proces okretanja turske „političke ploče“ započeo je i prije samog puča, a što je vjerojatno postalo i njegov, ako ne sam uzrok ono sigurno katalizator koji ga je ubrzao. Promjena smjera politike Ankare ogledala se ponajprije u smjeni ideološkog tvorca turske agresivne vanjske politike zacrtane unutar famozne neoosmanske doktrine – bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua, na kojeg je onda bačena i sva krivica turskih vanjskopolitičkih provala koje su se ogledale u skoro pa otvorenom ratovanju sa svim susjedima, bez ikakvih popratnih benefita po turske nacionalne interese. Davutogluova smjena otvorila je kanale za uspostavu kontakata sa sirijskim vodstvom u Damasku, pričemu ne treba biti posebno educiran a  da se u svim tim procesima ne vidi i ruka Moskve i Teherana.

Ali na kraju se opet radi o čistoj pobjedi turskog pragmatizma i nevjerojatnoj hrabrosti, snalažljivosti i mudrosti njezinog karizmatičnog čelnika Erdogana, koji je u stanju Rusima srušiti zrakoplov, okrenuti Amerikancima leđa, ucjenjivati EU izbjeglicama i opet iznova sa svima njima sjesti za pregovarački stol i osigurati turske nacionalne interese. To ipak mogu samo velike vođe, ma što o njima mislili razno-razni „provjereni“ demokrati i zaštitnici ovih ili onih prava u „uljuđenom“ dijelu svijeta.