Najnovija vojno-politička analiza sirijskog ratnog vrtloga: DAMASK, ALEPPO, PALMIRA – ŠTO DALJE?

Sirijski rat je grđanski rat suvremenog tipa, s mnoštvom potpuno novih elemenata. Ali on je i svojevrsni mini-svjetski rat u kojemu, u ovom ili onom obliku sudjeluju gotovo sve glavne države svijeta i bliskoistočne regije.

On, kao takav, po prvi put u povijesti i na najbolji način zrcali model prema kojem je ustrojen današnji svijet i načela na kojima počiva. A i jedno i drugo svodi se isključivo na zaštitu golih nacionalnih i geostrateških interesa velikih igrača, ogromnu dozu hipokrizije, lažne zabrinutosti za općeljudska, humana načela i neizmjernu količinu laži, obmana, dvostrukih i trostrukih mjerila, koji i najvećim pobornicima od ljudi sazdanih globalnih međunarodnih institucija, koji vjeruju u njihovu ulogu koja bi trebala dovesti do novog vrlog svijeta sada otvaraju oči i urušavaju posljednje iluzije.

„Idioti svih zemalja – ujedinite se“

Različiti svjetski komentatori, blogeri, ovi ili oni sveznadari, od svojih “provjerenih“ izvora sa sirijskog terena (i ne samo njega) brzinom svjetlosti internetom rasprostranjuju pseudo-informacije, poluistine ili „samo“ raspiruju najniže ljudske strasti, vodeći se primarno željom prikazivanja sebe i svoje „važnosti“, hraneći pritom vlastite taštine međusobnim lajkovima i mobilizacijom istomišljenika diljem svijeta po načelu „idioti svih zemalja – ujedinite se“. U takvim uvjetima i općerastućem degenerativnom mentalnom sklopu, ne samo unutar novinarstva i pseudo-novinarstva već i politike, i to one na njezinoj najvišoj razini, istina ostaje sve više skrivena, štoviše – nevažna, a sve je manje i onih kojima je do nje zapravo i stalo.

U tim i takvim okolnostima hrabrost onih pojedinaca ili institucija koji nastoje biti objektivni i rukovoditi se načelima profesionalizma, ili, ako hoćete, samo temeljnim ljudskim vrlinama, danas se čini kao tinjajuća svjećica u sveopćem moru tame.

Toliko za ovaj uvod koji je, na žalost, bio nužan zbog vječitih dežurnih dušebrižnika i ideoloških lučonoša (ne samo u Hrvatskoj) koji požrtvovno vode brigu o ispravnosti svojih vizija istine i, sukladno tome, obično bez ikakvih logičkih argumenata kritiziraju sve one koji iskaču iz zadanih okvira. Mi u Geopolitici.news sebe ne smatramo ni ovima ni onima, ali, za razliku od mnogih, iskreno vjerujemo u ovo što radimo i ispravnost onoga o čemu pišemo, svidjelo se to nekomu ili ne.

A sada se konačno posvetimo temi iz samoga naslova.

S današnjim danom Aleppo je i de facto slobodan grad, iznova inkorporiran u ustavno-pravni poredak međunarodno priznate Sirijske Arapske Republike. I to je puna istina – jer radi se o gradu, koji je nakon pet godina okupacije započete dobro znanom „balvan-revolucijom“ (koja od samog početka nije težila političkom dijalogu s vlastima u Damasku već je postavljala klasične ultimatume dirigirane izvana i za koje se unaprijed znalo kako ne mogu biti prihvaćeni) vraćen u krilo matične države, a nije postao dio tzv. Islamske države čije su zastave po istočnim dijelovima Aleppa donedavno prekrivale zastave i ambleme tzv. umjerene oporbe, već davno ugušene pritiskom džihadističke ideologije. Međutim, stanje u Aleppu žurno treba stabilizirati, a u tom smjeru je nužno postići dogovor između ključnih igrača, prije svega Turske i Irana kao regionalnih suparnika. A tog dogovora još uvjek nema, štoviše, Ankara i Teheran jedni druge sve više optužuju za pokušaj destabilizacije ranije uloženih napora za mirno riješenje sirijskog sukoba. S tim u svezi, 27. prosinca u Moskvi će se održati sastanak izaslanstava Irana, Rusije i Turske s ciljem iznalaženja kompromisnog riješenja.

Analitičari Pentagona računali su na pad Aleppa

Ozbiljni analitičari unutar američkog Pentagona pad Aleppa u Asadove ruke već duže vremena smatraju činjenicom, a svoje procjene temelje na propasti posljednjeg masovnog napada pobunjeničkih postrojbi od 28. listopada, u kojima su one imale goleme žrtve i iscrpile praktički sve značajnije vojne pričuve, uključno i raketne arsenale, pričemui su uspjele jedino kratkotrajno pod svoj nadzor staviti dio teritorija bivšeg vojnog učilišta. Već tada su američki vojni promatrači dostavili svom zapovjedništvu izvješće s procjenom šanse za proboj blokade istočnog Aleppa, koja je glasila – „nula“.

Američki vojni analitičari pad Aleppa smatraju najvećom Asadovom vojnom pobjedom, a pridodaju joj i masovne predaje islamističkih postrojbi u predgrađima glavnog grada Damaska, zbog čega će, kako kažu, Asad s točke njegovog vojnog svrgavanja postati nedodirljiv, a time i nezainteresiran za pregovore s oporbom o budućem ustroju zemlje. Međutim, istodobno ukazuju kako pobjeda u Aleppu nije ključna točka sirijskog sukoba i da on neće moći vratiti nadzor nad čitavom zemljom, prije svega zbog deficita u brojnosti vojnika, ali i razrušenog gospodarstva koje je iscrpilo pričuve potrebne za nove opsežnije vojne akcije. Zbog toga će, kažu Amerikanci, Damask biti primoran na sve češće traženje financijske pomoći izvana, prije svega iz Irana, i zbog čega će, u konačnici, Sirija još više pasti pod sferu utjecaja Teherana.

S Amerikancima se u jednoj točci ne bih do kraja složio, i to u onoj, u kojoj se govori o Asadovoj nedodirljivosti. Naime, u vojnom smislu ne treba podcjenjivati Aleppu susjednu regiju Idlib koja je još uvjek pod vlašću pobunjeničkih snaga, a osim toga i neposredno graniči s Turskom. Pored već postojećih islamističkih snaga, u tu regiju neprestano pristižu borci koji se proteklih tjedana i mjeseci, pod okriljem proglašene vladine amnestije, predaju sirijskim snagama iz raznih područja zemlje, okolice Damaska, Hame i grada Aleppa. Samo iz prigrada Damaska autobusima ih je u Idlib dovedeno oko 3500. Na taj se način stvara nova jezgra i koncentracija iskusnih boraca indoktriniranih radikalnim islamom i predvođenih najvećim dijelom prosaudijskom „Jabhat al-Nusrom“. Oni koji budu htjeli nastaviti borbu potpuno će ovisiti o dostavi oružja, opreme i novih pojačanja isključivo s teritorija Turske, o čijem će ponašanju umnogome i ovisiti daljnji tijek razvoja stanja. Smatram kako predsjednik Asad ne namjerava vojno krenuti u čišćenje Idliba jer u protivnom tamo ne bi premiještao borce ekstremističkih organizacija jer bi to bio sulud čin. Asad očito ili nešto više zna i oslanja se na relaksaciju rusko-turskih odnosa i nedvojbeni dogovor Moskve i Ankare po pitanju sirijskog sjevernog teritorija, ili riskira i čeka da krene neki novi masovniji napad na sirijsku vojsku iz samog Idliba, što bi mu onda razvezalo ruke i dalo slobodu za pokretanje široke operacije oslobađanja i te, strateški izuzetno važne regije smještene između Aleppa kao bivšeg (vjerojatno i budućeg) gospodarskog središta zemlje, i primorske regije Latakija u kojoj su smještene glavne luke ali i dvije najvažnije ruske vojne baze na kojima Moskva temelji svoj budući utjecaj na Istočnom Sredozemlju i Bliskom istoku.

Al-Bab je u turskim rukama

A kolika je važnost Turske govori i činjenica da je njezina vojska (a formalno umjerena sirijska oporba sastavljena od malobrojnih etničkih Turkmena odanih Ankari), u prošlu subotu, u relativnoj tišini i u sklopu svoje operacije „Štit Eufrata“ osvojila strateški važan grad Al-Bab (o čemu smo nedavno opširnije pisali (http://geopolitika.news/analize/medijskim-nagadanjima-mogucoj-eskalaciji-rata-siriji-nakon-erdoganovih-izjava/). Za taj grad otimale su se i kurdske postrojbe koje su mu prišle na 18 kilometara, a u jednom trenutku sirijska vojska mu se približila na svega nekoliko kilometra, kada se i govorilo o famoznom prvom napadu sirijskih zrakoplova i iranskih dronova na tamošnje turske postrojbe pri čemu su poginula trojica, a ranjeno desetak turskih vojnika. Naime, kroz Al-Bab prolazi autocesta koja povezuje grad Aleppo s istočnim dijelovima istoimene regije koji su pod nadzorom sirijske vojske, ali isto tako i prometnica koja povezuje kurdske enklave Afrin i Kobani, čiji je teritorijalni kontinuitet sada definitivno spriječen, a što je i bio temeljni cilj operacije „Štit Eufrata“. Zbog svega toga je scenarij njegovog zauzeća od strane relativno malih turskih ekspedicijskih snaga toliko i intrigantan.

Oslobođenjem Al-Baba postrojbe „Islamske države“ izgubile su svoje posljednje uporište na sjeveru regije Aleppo, a turske su snage gotovo u cjelosti postigle cilj – stvaranje sigurnosne zone od Jarablusa do Azaaza i Al-Baba do Manbidža (u posljednjem se još nalaze kurdske snage koje su ga, prema američkom obećanju danom Turskoj još ljetos, dužne napustiti i prijeći na istočnu stranu Eufrata, a grad prepustiti sunitskoj milicji).

Turci su za taj potez nesumnjivo dobili blagoslov i Moskve i Washingtona koji nadzire većinski kurdske postrojbe unutar Sirijskih demokratskih snaga, nakon čega je turskih 300 specijalaca gotovo bez otpora ušlo u grad iz kojeg su se povukle ISIL-ove snage, slično kako je to bilo i u Al-Raiju, Dabiku i Jarablusu nakon otpočinjanja operacije „Štit Eufrata“.

Sasvim je sigurno kako se turske snage neće upuštati u daljnje borbe protiv „Islamske države“ u dubini Sirije, a nakon nedavnog priopćenja Washingtona kako neće otpočinjati napad na Rakku sve do proljeća, sigurno je kako će pred Rakkom mirovati i kurdske snage koje bi tu akciju morale predvoditi. Pritom valja spomenuti i sastanak američkih i turskih visokih vojnih dužnosnika od 6. prosinca, kada je američka strana i dala „zeleno svjetlo“ za tursko zauzimanje Al-Baba u zamjenu za njihov neutralitet pri budućem kurdskom oslobađanju Rakke koje bi trebalo usljediti tek na proljeće.

Tajming s padom Palmire i udar po ruski imidž

Opisani scenarij je nemoguće izdvojiti od nedavnog ponovnog pada Palmire u ruke „Islamske države“ koja se u osnovi opire na pomoć Katara i Turske. Naime, objavom odgađanja operacije oslobađanja Rakke i činjenicom da kurdske snage pred njom sada stoje pasivne (povremeno se „zabavljajući“ sukobima slabog intenziteta s proturskim snagama), ISIL-ove postrojbe okrenule su se iz Rakke u smjeru Palmire, gdje su u protekla dva mjeseca postupno pristizala njihova pojačanja i s drugih bojišnica: barem privremeno pacificiranog sirijskog juga ali, također, i iz iračkog Mosula koji se nalazi samo u poluokruženju od strane istoka dok je zapadna komunikacija prema sirijskoj granici de facto i dalje otovrena.

U takvim okolnostima napad na Palmiru vremenski se poklopio s gubitkom Aleppa kao najsnažnijeg uporišta i simbola umjerene sirijske oporbe ali i skrenuo pozornost s istodobnog turskog zauzimanja Al-Baba. Time je potpuno jasno kako napad i zauzimanje Palmire od strane „IS“ ima čisto propagandnu svrhu i kompenzacijsku ulogu za protu-Asadove snaga u zemlji i izvan nje. Pritom se radi o snažnom vanjsko-političkom udaru na Moskvu i njezin imidž, dugo građen na nepobjedivosti još od početka ruske zračne kampanje u toj zemlji prije nešto više od godine dana.

Rusi, kao i Sirijci, primarno su se fokusirali na oslobađanje Aleppa jer se uistinu radi o prijelomnoj bitci sirijskog rata (naravno, nikako ne i posljednjoj). Međutim, treba kazati i kako su u Palmiri nedvojbeno zakazale i ruske i sirijske obavještajne službe, koje su morale primjetiti manevre snaga „Islamske države“ takvoga obujma, a radi se o čak oko 5 tisuća vojnika i mnoštvu tenkova i oklopnih vozila. Isto tako, percipirajući i razvikanu borbu protiv „Islamske države“ od strane koalicije više od 60 država predvođenih SAD-om, nemoguće je bilo da njihovi zrakoplovi nisu primjetili ISIL-ove pokrete i namjere.

„Pirova pobjeda“ koja je imala svoju svrhu

Dakle, puno je elemenata koji ukazuju na čudan razvoj najnovijih – savršeno isplaniranih vojnih zbivanja oko Palmire (pričemu se spominje čak i element izdaje od strane tamo stacioniranih sirijskih vojnika i sl.). Ali ipak ostaje činjenica kako sve skupa ima puno više političko-propagandnu negoli vojnu dimenziju. Jer radi se o klasičnoj „pirovoj pobjedi“ budući da su se ISIL-ovi borci tamo već iznova našli u polu-okruženju vladinih snaga i sigurno će biti protjerani, ako ne od njih i Rusa onda od strane američkih zrakoplova, kako je to jučer i najavilo američko zapovjedništvo u slučaju da to Sirijci i Rusi neće htjeti učiniti (uz prethodno obavješćivanje ruskih snaga o eventualnom pokretanju njihove akcije). Zato ćemo vrlo brzo vidjeti i nastavak te čudne priče, zanimljive i kroz prizmu približavanja primopredaje vlasti u Washingtonu u ruke g. Donalda Trumpa, a vezano uz njegove izjave kako se Amerikanci više neće boriti protiv Asada već isključivo protiv „Islamske države“ protiv koje se i on bori. Tu treba dodati i današnju izjavu ruskog predsjednika Putina iz Tokia, gdje se nalazi u službenom posjetu, kako je pad Palmire rezultat loše koordinacije između Moskve, Damaska i Washingtona kada je riječ o borbi protiv „Islamske države“.

A čimbenik vremena u priči oko Plamire iga protiv Asada jer, ukoliko on ne požuri s oslobađanjem tog grada, to će rado učiniti Amerikanci sa svojim saveznicima, igrajući na kartu zaštite tamošnjih historijskih spomenika od džihadističkih vandala. Međutim, to vjerojatno za sobom povlači i nužno pregrupiranje snaga sirijske vojske sa sjevera, a time i smanjenje njihovog pritiska na regiju Idlib, što može rezultirati bržom konsolidacijom tamošnjih poraženih i sada potpuno obezglavljenih pobunjeničkih snaga pod vodstvom „Al-Nusre“.

Iz svega rečenog proizlazi kako se nipošto ne smije podcjenjivati uloga „Islamske države“ iako je ona u političkom smislu već davno osuđena na smrt. Njezini vojni, u prvom redu ljudski potencijali, lako se i uspješno koriste već prema potrebi, uglavnom na signal Dohe i Ankare, a tako će sigurno biti još određeno vrijeme. To će svakako pridonjeti ubrzanju političkih pregovora o sudbini Sirije iako sam skeptičan po pitanju s kim bi to Asad zapravo trebao pregovarati, imajući u vidu već odavno nepostojeću homogenizaciju unutar sirijske oporbe, a poglavito danas, u svjetlu velikih pobjeda vladinih snaga u Aleppu i oko Damaska. Samo ilustracije radi, veliki broj lokalnih plemenskih starješina i njihovih oružanih postrojbi posljednjih mjeseci sklapa pismeno potvrđena primirja sa sirijskom vojskom. Do sada je to učinilo čak oko 1050 naseljenih mjesta i oko 15-ak oporbenih organizacija.