Na pomolu veliki dogovor: Libija ide prema završetku građanskog rata

Nedavno smo proanalizirali intenzivne promjene vojne i političke konjukture Bliskog istoka koje su upravo u tijeku, pričemu smo spomenuli i Libiju (poveznica).

Danas ćemo pobliže razmotriti najnovije, slobodno ih možemo nazvati tektonske političke i vojne procese u toj ponajvažnijoj afričkoj zemlji, duboko razdjeljenoj prema linijama snažnih lokalnih plemenskih interesa, a ništa manje i međunarodnih silnica koje na tom prostoru djeluju od pamtivjeka. Njih sve zajedno objedinjuje isključivo želja za nadzor i polučenje dobiti od glavnog libijskog bogatstva – nafte. Međutim, sve te želje ostaju samo pusto slovo na papiru jer se na eksploataciju, izvoz i konačnu dobit od kvalitetne „slatke“ (s malom količinom sumpora) libijske nafte ne može računati bez nužne stabilizacije političko-sigurnosnog stanja. A čini se kako upravo svijest o tome sve više prodire među zavađene i suprostavljene silnice, što u konačnici može dovesti do apsurdne situacije, prema kojoj je nafta prouzročila rat i raspad države, a sada ta ista nafta može postati temeljni čimbenik za uspostavu mira i ponovnog ujedinjenja zemlje. O tome nešto više kasnije u tekstu, a sada razmotrimo trenutačno stanje na vrućem libijskom tlu.

Libija je duboko podjeljena zemlja (vidi sliku), a njezin jedinstveni državni okvir samo je formalan, budući da je država de facto razdvojena na istočni i zapadni dio – svaki sa svojim tijelima vlasti i vojnim snagama. Pritom je istočni dio (pod nadzorom zakonito izabranog (i međunarodno priznatog) parlamenta -Predstavničkog doma sa sjedištem u Tobruku) organizacijski kompaktniji i homogeniji, ima vlastitu vojsku pod zapovjedništvom bivšeg libijskog generala (iz doba vladavine Moammera Gadaffija) Khalife Haftara, koja je pojedinačno najjača libijska oružana formacija i posredstvom koje parlament u Tobruku od nedavno nadzire ključne dijelove strateški najznačajnijeg teritorija Libije – tzv. naftni polumjesec i glavne naftne terminale na sredozemnoj obali. Bitno je napomenuti kako iza vlade u Tobruku (grad na krajnjem sjevero-istoku zemlje nedaleko od libijsko-egipatske granice) stoji Egipat, UAE, Rusija i Francuska, a u određenoj mjeri i Italija. Kairo, kojemu je taj dio Libije važan zbog sprječavanja preljevanja islamističkog terorizma preko zapadnih egipatskih granica, kroz svoj teritorij na istok Libije dostavlja pomoć, pričemu oružje isporučuje Moskva, a financiraju ga UAE.

S druge strane, glavi libijski grad Tripoli do proljeća ove godine bio je u rukama „Islamske države“, a i danas se u njegovim kvartovima sukobljavaju različite islamističke frakcije u ime raznih plemenskih interesa, iako su formalno one prihvatile novu Vladu nacionalnog jedinstva na čelu sa Fayezom al-Sarrajem, nametnutu od strane UN-a tj. formalno prihvaćenu od strane ukupne međunarodne zajednice. Najveći problem Saarajeve vlade leži u činjenici što ona ne raspolaže vlastitim oružanim snagama u profesionalnom smislu riječi. Ona ima sebi odane snage, ali sastavljene u prvom redu od boraca iz organizacija bliskih „Muslimanskoj braći“ koje financira Katar (Egiptu najopasnije organizacije, zabranjene u zemlji nakon vojnog svrgavanja njezinog čelnika Muhammeda Mursija s mjesta predsjednika države, izabranog na neposrednim izborima na valu tzv. arapskog proljeća). Jedna od najjačih vojnih organizacija podložnih „Muslimanskoj braći“ u zapadnom dijelu Libije su „Brigade Misrate“ (prema istoimenom libijskom gradu smještenom između Tripolija na zapadu i luke Sirte na istoku, u Zaljevu Sidra. Da je problem s vojskom velik, ukazuje i činjenica kako u Vladi još uvjek nema ministarstva obrane, a samim tim i ministra tog ponajvažnijeg vladinog resora, već vojskom upravlja tzv. vojno vijeće, u kojem nema dovoljno predstavnika iz Tobruka već dominiraju Tripolitanci i Misratanci kroz predstavnike iz „Muslimanske braće“. Problem je počeo već odmah po uspostavi nove međunarodno priznate vlade na proljeće ove godine, kada je istočni dio zemlje (parlament u Tobruku) zahtjevao da ministar obrane postane njihov spomenuti general Haftar, kao temeljni preduvjet za priznanje Vlade nacionalnog jedinstva, a što je premijer Sarraj odbio, očito pod utjecajem Washingtona i Londona.

Nakon toga nastavili su se vojni sukobi suprostavljenih vojnih frakcija, pričemu su zapovjednici postrojba različitih lokalnih plemena iz središnjeg teritorija Libije nerjetko mijenjali strane tj. savezništva, podupirući ponekad generala Haftara, a ponekad se prebacujući suprotnoj strani. Međutim, general Haftar nedavno je uspio ovladati ključnim naftnim izvorima, što je vjerojatno i rezultiralo pokretanjem neočekivanih političkih poteza i procesa o kojima sam govorio na početku teksta.

Tajni pregovori





Još u rujnu o.g. počeli su tajni pregovori vojnih predstavnika iz Misrate i izaslanika Predstavničkog doma u Tobruku. Prema pojedinim izvorima, pregovori su u završnoj fazi, a prijedlog zajedničkog projekta o dogovoru usuglasili su Akilla Sallah Issa (sa strane Tobruka) i šef Vijeća starješina Misrate Muhammed Abdelalli. U skoro vrijeme očekuje se i svečano potpisivanje sporazuma, a njegova glavna točka je upravo gore spomenuto imenovanje ministra obrane u novoj vladi, koje je predodređeno za generala Haftara ili neku njemu blisku i odanu vojnu osobu. Naravno da bi imenovanje spomenutog generala za ministra obrane uključivalo i potpuna sigurnosna jamstva za terenske zapovjednike iz islamista iz Misrate, uključno i njihovo inkorporiranje u novu libijsku vojsku jer bez toga dogovor ne bi niti bio moguć. Također je sigurno i to, da sporazum sadrži i dogovor oko podjele prihoda od obnove izvoza nafte.

Pojedini analitičari smatraju kako bi ovaj sporazum mogao ozbiljno ugroziti i samu vladu premijera Sarraja i prouzročiti fijasko UN-ovog plana za Libiju kojeg „gura“ posebni predstavnik misije UN-a za Libiju (UNSMIL) Martin Kobler i koji se protivi sudjelovanju generala Haftara u novoj vladi. Međutim, ukoliko se predstavnici glavnih oružanih snaga današnje Libije dogovore (u ime političkih snaga koje iz njih stoje), i međusobno podjele uloge u naftnom sektoru i jedinstvenoj libijskoj vojsci, tehnička vlada sadašnjeg premijera Sarraja (nastala kao nužni kompromis međunarodne zajednice u trenutku dugotrajnog vakuuma vlasti, koja je sprječavala postizanje bilo kakvog dogovora oko te zemlje) nema previše svjetlu budućnost, skupa s g. Koblerom. Iza Tobruka i Misrate stoje dovoljno moćne međunarodne silnice da potpisivanje njihovog dogovora prihvate kao novu libijsku stvarnost i time pruže šansu za aktivni povratak iznova jedinstvene zemlje na međunarodnu scenu. Martin Kobler, s druge strane, nema stvarnu snagu na terenu na koju bi se mogao osloniti kao dovoljno jaku i utjecajnu za provedbu njegovih (UN-ovih) planova. Na kraju krajeva, vanjske sile koje stoje iza Tobruka imaju dovoljno snage i za samu smjenu g. Koblera ukoliko bi to bilo potrebno.

Pokušaj vojnog udara u Tripoliju





Da stanje s „Muslimanskom braćom“ (iza koje u osnovi stoji Katar i (financijski puno manje) Turska u Libiji nije po želji Dohe, postalo je jasno činjenicom, da libijska „braća“ unutar sebe ipak nemaju dominantnu ideološku potku u svom organizacijskom ustroju, već onu plemensku tj. interesnu. O tome svjedoči i događaj od 14. listopada, kada je ogranak te organizacije u Tripoliju pod vodstvom Khalifa al-Gweilija i Ismaila Ali Salabija pokušao srušiti vladu premijera Sarraja i preuzeti nadzor nad svim polugama vlasti. Međutim, sve vođe „Misratskih brigada“ iz istoimenog grada odbile su poduprijeti svoju tripolsku „braću“ i prijašnje partnere. Istodobno je zapovjednik specijalnih postrojbi generala Haftara Yunis Bukhamada u Tripoliju pozvao mlade pobunjenike da zaustave ustanak protiv vlade premijera Sarraja. Na taj način general Haftar osigurao si je puno pravo ući sa svojim snagama u glavni libijski grad i očistiti ga od radikalnih islamističkih grupacija. Upravo taj događaj označio je i prekretnicu unutar opisanog pregovaračkog procesa i omogućio (kako sada stvari stoje) konačno postizanje dogovora (koji, ponavljam, još nije službeno potpisan) na relaciji Tobruk – Misrata.

Hoće li to biti dovoljno za prekid dugogodišnjeg građanskog rata koji je uništio nekad stabilnu i bogatu zemlju još je rano za reći, ali sigurno je kako je smjer zacrtan i da glavne snage unutar države sada streme prema zajedničkom cilju – postizanju dugotrajnog mira i stabilnosti.

Ostaje za vidjeti i konačan stav Washingtona i Londona koji također stoje iza vlade premijera Sarraja (da bih bio u potpunosti jasan onim slabije upućenim u ovu problematiku – tu vladu podupiru sve članice VS UN-a tj. čitava međunarodna zajednica ali je jasno i to, kako je glavna poluga koja osigurava stabilnost vlade ipak njezina vojska te je očito kako pitanje tko će njome upravljati izaziva prijepor unutar te iste međunarodne zajednice). On će, naravno, ovisiti o razini osiguranja njihovih nacionalnih, prije svega korporativnih interesa vezanih uz libijsku naftu. Napominjem, kako je nedavno SAD u susjednom Tunisu izgradio zračnu bazu za dronove čiji je cilj obavještajna aktivnost na nebu iznad Libije, zbog sprječavanja aktivnosti tamošnjih terorističkih organizacija, što je izazvalo val nezadovoljstva unutar političke oporbe u Tunisu, čiji ustav brani baziranje inozemnih vojnih snaga na tlu zemlje. Aktualni tuniški premijer je branio davanje dozvole Amerikancima, navodeći kako je riječ „samo“ o bespilotnim letjelicama a ne dovlačenju strane vojske na teritorij zemlje.

Ovih dana, nedugo nakon priznanja Bijele kuće da je Fond Billa Clintona svojedobno primio dotaciju Katara od milijun dolara kao poklon za 65. rođendan bivšem američkom predsjedniku, pojavile su se i prve glasine o tome kako predsjednik Obama nije bio zagovornik vojne akcije u Libiji već da je na njoj inzistirala tadašnja državna tajnica Hillari Clinton, upravo na traženje Katara. Kataru je Gadaffijev (svjetovni) režim bio neprijateljski i konkurentan u smislu izvoza energenata. Ukoliko je to točno, i uz činjenicu da postoji velika mogućnost da gđa. Clinton postane nova američka predsjednica, igre oko Libije mogle bi potrajati. Naime, Katar gore opisanim razvojem stanja koje ide prema jedinstvu Libije i uspostavi nove svjetovne a ne radikalne islamističke vlasti koju bi on imao pod nadzorom, nikako ne može biti zadovoljan. Drugim riječima, čitav skupi (i krvavi) projekt svrgavanja Gadaffijeve vlasti mogao bi postati uzaludan.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like