Može li se sirijski sukob riješiti bez SAD-a?

Najnoviji politički procesi na Bliskom istoku pokrenuti nakon neuspjelog državnog udara u Turskoj, otvaraju prostor za niz pitanja na koje je nužno pokušati odgovoriti zbog mogućih širih geopolitičkih posljedica. Naime, javno nezadovoljstvo Ankare stavom njezinih Zapadnih saveznika u odnosu na pokušaj državnog udara 15. srpnja ove godine – kada nisu izrazili potporu i solidarnosti s turskim vrhovništvom u najkritičnijim trenutcima, ali i neposredno nakon propasti puča – sve više iscrtava obrise novih političkih saveza u toj regiji.

Podsjećamo na nedavni posjet turskog čelnika Erdogana Rusiji i nedugo nakon njega (12. 8.) dolazak u Ankaru iranskog ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa. Vrhunac najnovijih diplomatsko-političkih kombinacija dogodit će se idućeg tjedna, kada u Teheran dolazi predsjednik Erdogan.

Sunitsko-šijitsko-kršćanski savez

Svojevrstan novi politički savez kroz trokut Rusija-Iran-Turska (riječ je o zemljama koje su turskom državnom vrhu u vrijeme pokušaja vojnog puča izrazile svoju punu potporu) upravo se fokusira na iznalaženje rješenja petogodišnjeg sirijskog građanskog rata. U njemu veliku ulogu imaju islamistički borci ubačeni u tu zemlju iz inozemstva i sponzorirani regionalnim silama, koje i dovoljno politički „pokriva“ SAD, da ih se ne može vojno eliminirati zbog njihovog „miksa“ s razmrvljenom i još uvijek nejakom umjerenom sirijskom oporbom. Na taj je način stvorena svojevrsna pat-pozicija u kojoj niti jedna strana u sukobu nema mogućnost izvojevati pobjedu u relativno kratkom vremenu, a što još više destabilizira čitavu regiju i počinje ometati interese tamošnjih zemalja, koji će se iz sfere ambicija morati svesti u realne i održive okvire.

Novi – „šareni“ trojni savez koji je na pomolu, bio bi do sada nezabilježen u međunarodnim odnosima, a uključivao bi sunitsko-šijitsko-kršćansku (pravoslavnu) komponentu, što se u geopolitičkom smislu neposredno sudara sa strateškim koncepcijama Saudijske Arabije i SAD-a, usmjerenih na blokadu Irana, odnosno izbacivanje Rusije iz Sirije, a time i čitave regije.

Treba podsjetiti i na prijašnje strateške partnerske odnose (najviše u gospodarskom i kulturnom smislu) između Rusije i Turske koje je urušila upravo sirijska kriza. Ona je i sada „kamen temeljac“ o čijoj će snazi ovisiti perspektiva novog „trojnog pakta“. To će se ponajviše iscrtavati kroz odnos prema sudbini predsjednika Bashara al-Asada, oko čega Ankara ima dijametralno suprotan stav od Moskve i Teherana.

A da predsjednik Erdogan puno toga mijenja u odnosu prema Rusiji ukazuje i njegov najnoviji intervju novinskoj agenciji ITAR-TASS, u kojem po prvi put priznaje, kako je u studenom 2015. godine uništeni ruski bombarder Su-24 bio srušen nad sirijskim, a ne turskim teritorijem. Međutim, u istom intervjuu on navodi i sljedeće: „Mi, imajući sa Sirijom zajedničku granicu dugu 950 km, u suradnji s Ruskom Federacijom, ne narušavajući unutarnji ustroj Sirije, možemo poduzeti nekoliko koraka. Mi ne želimo raspad Sirije ali, kako do toga ne bi došlo, uvjet je odlazak u stranu Bashara Asada, krivog za smrt 600 tisuća ljudi. Sačuvati jedinstvo Sirije, nemoguće je s Asadom.“

Turski čelnik pritom je izrazio i čuđenje pitajući se, zašto se npr. „Jabhat al-Nusra“ smatra terorističkom organizacijom, a Radnička stranka Kurdistana ne, i to u mnogim Zapadnim zemljama, ali i u Rusiji?

Sastanak rusko-turske komisije u Moskvi

Dakle, turski stavovi, rekli bismo, potpuno su suprotni ruskim i iranskim. Međutim, to nikako ne znači da se razgovor zbog toga završava, tim prije jer su takvi stavovi ionako već od ranije poznati. Na to ukazuje i ovih dana u Moskvi održan prvi krug pregovora (dogovorenih na susretu Putin-Erdogan u Sankt Petersburgu) unutar zajedničke rusko-turske komisije koju čine djelatnici diplomacije, oružanih snaga i obavještajnih službi dviju zemalja, a tiču se iznalaženja dogovora o Siriji.

Na sastanku je, između ostalog, ruska strana postavila pitanje o zatvaranju tursko-sirijske granice zbog sprječavanja prijelaza terorista i naoružanja u Siriju. Satanci će se nastaviti održavati, a pozitivno je to da su uopće i započeli, što predstavlja znak dobre volje da se sirijsko pitanje izdigne s razine oružanog sukoba prema kompromisu i političkom dogovoru. A kada je riječ o kompromisima, uvijek netko nešto gubi da bi nešto drugo dobio. Stvar je samo u tome, mogu li se ti gubitci i dobitci uravnotežiti. Strane vjerojatno kreću s maksimalističkim zahtjevima, ali će na kraju ipak presuditi realna snaga svake zemlje pojedinačno na tom prostoru.

Geopolitičko stanje u turskom okružju od početka ove godine značajno se promijenilo. „Islamska država“ počela je napadima i terorističkim akcijama ugrožavati i turski teritorij, a uništenje sirijske državnosti izmijenilo je ravnotežu snaga, ojačavši kao nikada do sada kurdski separatistički pokret od Sirije i Iraka, do Turske i Irana. Osim toga, sirijski Kurdi postali su glavna snaga na sirijskom bojištu na koju se oslanjaju Amerikanci kao turski saveznici u NATO-u.

Uz takvu konfuziju u svom najbližem okružju, Turska je suočena i s pogoršanjem unutarnjeg sigurnosnog stanja opterećenog najnovijim intenziviranjem kurdskih terorističkih akcija na istoku i jugo-istoku države, koje se u bilo kojem trenutku može preliti i u velike gradove ostatka zemlje. Poznat je i utjecaj Moskve, ali i Damaska na Kurdsku radničku stranku, kao i Irana koji njihovim postrojbama smještenim na sjeveru Iraka isporučuje naoružanje i pruža obuku svojih instruktora.

S te točke gledišta, Erdogan i nema previše „asova“ u rukavu kada je riječ o njegovim maksimalističkim zahtjevima, poput smjene Asadovog režima. Međutim, on u rukama ima instrumente koji su itekako zanimljivi i Moskvi i Teheranu, poput uspostave strateške gospodarske i energetske suradnje (od plinovoda i naftovoda, do atomske energije). Naravno, koliko god oni bili primamljivi, ipak će biti nedovoljni bez određenih političkih ustupaka Ankare u odnosu na Siriju.

Oni se kreću u rasponu od odricanja od islamističke ideologije kao dominantne političke platforme za Siriju i prihvaćanje svjetovnog ustroja te zemlje (na čemu inzistira Moskva i što joj je nužno za osiguranje buduće vojne nazočnosti u toj zemlji kao okosnice njezinog utjecaja na Bliskom istoku) koju predvode Rijad i Doha, a Ankara ju je svojedobno objeručke prihvatila, pa do zadovoljavanja iranskih nacionalnih interesa usmjerenih na očuvanje šijitske „osi otpora“ koja se proteže od Libanona, preko Sirije i Iraka (a moguće i Bahreina i Jemena gdje još ništa nije riješeno).

I Iran mora nešto dati Turskoj

S druge strane i Teheranu je bitno Tursku pridobiti na svoju stranu, u kontekstu zatopljenja turskih odnosa s njegovim neprijateljem broj jedan – Izraelom, poglavito zbog činjenice da je Izrael uspio uspostaviti realne (iako neslužbene) savezničke odnose sa Saudijskom Arabijom po glavnim regionalnim pitanjima. Pridobiti sunitsku Tursku na svoju stranu, za Teheran bi značilo veliku pobjedu. Da bi to postigao i on će morati zauzvrat nešto ponuditi Ankari, a što, vidjet ćemo vrlo brzo.

Ono što dvije zemlje najviše povezuje (osim islamizacije njihovih društava kao ideološke platforme), spomenuti je problem s kurdskim separatizmom – nedavno iznova aktiviranim i na sjevero-zapadu Irana. Prije nekoliko dana turski ministar vanjskih poslova Chavushoglu je izjavio, kako i Turska i Iran žele očuvati teritorijalnu cjelovitost Sirije (a time i svoju vlastitu). Savjetnik turskog predsjednika za međunarodne odnose Ayşe Sözen Usluer izjavio je u intervjuu za „Glas Amerike“, kako u pogledima dviju zemalja na sirijsku krizu i dalje ostaju raznoglasja, ali da to u perspektivi nije ozbiljna prepreka za suradnju Irana i Turske po tom pitanju.

Osim toga Iran je ovih dana „urbi et orbi“ odaslao jasnu političku poruku, stavivši Rusiji na raspolaganje svoju zrakoplovnu bazu za smještaj strateških bombardera koji odonud djeluju po islamističkim ciljevima u Siriji.

Ali od svega ovog možda su najjače odjeknule riječi predsjednika Erdogana u intervjuu „Al-Jazeeri“: „Rusija, Iran, Irak i Turska moraju se ujediniti za Siriju. Mi, sirijski susjedi, moramo se zauzeti za njezinu stabilnost. Mi također moramo razmotriti sirijski problem sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Jordanom. Istodobno, mi više ne moramo to pitanje razmatrati s državama koje s njim nemaju veze.“

Svima je bilo jasno kako turski čelnik primarno misli na SAD i druge izvanregionalne igrače, prije svega EU.

Što će učiniti SAD?

Pri ovakvom razvoju stanja bit će zanimljivo pratiti američku reakciju. Budući da je posve izvjesno kako tursko vrhovništvo neće odstupiti od promjene smjera svoje vanjske politike, okrećući se njezinom samostalnom vođenju usmjerenom prema zaštiti vlastitih nacionalnih interesa u svom neposrednom okružju, Washington sada i nema puno izbora. Taj se izbor može kretati u rasponu od odustajanja pružanja potpore sirijskim Kurdima, do izručenja Ankari disidenta Fetullaha Gulena, optuženog za sudjelovanje u organizaciji pokušaja državnog udara.

Ukoliko SAD to ne učini, u njegovim rukama ostat će mala mogućnost utjecaja na politiku Ankare u regiji. Ukoliko bi se SAD, naprimjer, odlučio na pojačavanje pritisaka na Tursku kroz kombinaciju gospodarsko-diplomatskih sankcija i sličnih mjera, Ankari uvijek ostaje nepobjedivi „as“ iz rukava – članstvo u NATO savezu.

Geopolitika.news ipak smatra kako su eventualni spomenuti ustupci Washingtona već zakašnjeli, te sada jedino ostaje pitanje – hoće li SAD uspjeti u turske pregovaračke stavove s Moskvom i Teheranom progurati i pojedine vlastite interese, što nije isključeno. Turska svojim novim „Istočnim“ smjerom (usmjerenim ne samo prema Moskvi, već i Pekingu) ipak ne namjerava Zapadu okrenuti leđa.

Još je nešto važno naglasiti. Sve tri zemlje – Rusija, Iran i Turska – imaju ozbiljnih razmimoilaženja u odnosu na Siriju. Ali isto tako, sve tri zemlje su već umorne od beskonačnog ratnog sukoba kojemu se još ne nazire kraj. Sve tri države shvaćaju kako ih takva perspektiva samo dodatno slabi, pa čak i ugrožava njihovu teritorijalnu cjelovitost na račun drugih svjetskih silnica.

I na kraju, sve tri zemlje postale su svjesne kako jedne bez drugih problem Sirije ne mogu riješiti, a upravo u toj činjenici i leži šansa za postizanje eventualnog dogovora.