MOTIVI OBAMINOG PROŠIRENJA OVLASTI AMERIČKOJ VOJSCI U AFGANISTANU

Prošli tjedan američki predsjednik Barak Obama potpisao je ukaz o „proširenju ovlasti američke vojske u Afganistanu“, a što se poklopilo s pojačanim vojnim angažmanom SAD-a u Iraku i Siriji. Što se krije iza najnovijeg Obaminog poteza i koji su njegovi motivi, Geopolitika.news pokušat će odgovoriti u ovoj analizi.

Proširenje ovlasti američkoj vojsci na sve nestabilnijem afganistanskom tlu, ustvari se odnosi na dozvolu za njezino sudjelovanje u neposrednim borbama s talibanskim snagama u koordinaciji s sfganistanskim snagama sigurnosti. Trenutačno se u toj državi nalazi 9800 američkih vojnika, a do kraja godine njihov broj bi trebao biti smanjen na 5500 vojnika, suglasno prethodnim planovima Obamine administracije. Takve disonantne odluke, koje s jedne strane traže neposredan angažman u borbi s talibanima, a s druge strane gotovo da se prepolovljuje broj vojnika na samom terenu, izaziva nezadovoljstvo američkih vojnih krugova.

Novi zapovjednik NATO snaga u Afganistanu general D. Nicholson, koji je tu dužnost preuzeo prije cca mjesec dana, već je uputio dopis predsjedniku Obami, u kojem je ukazao, kako „kontingent američke vojske u sadašnjem brojnom sastavu ne može učinkovito djelovati u uvjetima porasta nestabilnosti“. To je već drugi dopis upućen Bijeloj kući, koji se odnosi na molbu za povećanje broja američkih vojnika u Afganistanu. Trenutačno se pod nadzorom talibana nalazi veći teritorij nego je to bilo prije ulaska američkih postrojbi u tu zemlju (početkom ovog tisućljeća), navodi se u obrazloženju američkog generala.

Najnovija odluka predsjednika Obame zapravo je „solomonsko riješenje“ kojim se kategorički odbija povećati broj američkih vojnika, ali im se osigurava pravo na neposredno bojno djelovanje. Do ove odluke oni su mogli sudjelovati isključivo u obuci afganistanskih snaga i zaštiti institucija, službenih ceremonija i političkih događaja, a što se uglavnom svodilo na područje glavnog grada Kabula. To je Amerikancima osiguravalo minimiziranje gubitaka u ljudstvu i tehnici ali je zato dovelo do potpunog gubitka inicijative, a sve se svodilo na povremeno djelovanje američkih protuterorističkih postrojbi unutar njihovog kontingenta, isključivo kao reakcija na napade protivničkih snaga. Novom odlukom američke administracije, specijalne postrojbe bit će dislocirane na prvu crtu bojišnice protiv talibana gdje će navoditi američko zrakoplovstvo u odabiru vojnih ciljeva po neprijateljskim položajima i objektima. Svojevrsnom generalnom probom nove strategije bit će sudjelovanje američkih snaga u napadačkoj operaciji koja se upravo priprema u regiji Hilmend na jugo-istoku Afganistana.

Proširenje ovlasti odnosi se i na intenziviranje zračnih napada američkog zrakoplovstva, i to je također jedan od ustupaka predsjednika Obame. To se može tumačiti analitičkim procjenama o pozitivnim rezultatima djelovanja ruskih zračnih snaga u Siriji u kombinaciji sa snagama na terenu, koje su navodile udare i omogućavale njihovu visoku preciznost i učinkovitost.

Hoće li ovaj potez američkog predsjednika zadovoljiti tamošnji vojni establišment teško je vjerovati, na što ukazuje i spomenuti dopis zapovjednika NATO snaga na samom terenu. Naime, sasvim je jasno kako povećanja broja američkih vojnika neće biti, barem ne sa strane sadašnje administracije koja je poteze smanjenja broja američkih vojnika navodila kao svoja obećanja u predizbornoj kampanji. Za izmejnu takve odluke kroz dodatni pritisak vojnog zapovjedništva ostalo je manje od pol godine, gdje bi onda se morala dokazati životno važna potreba za povećanje broja vojnika i nužnost vojnog načina riješenja afganistanskog problema. Međutim, šansa za takav scenarij u ovom je trenutku gotovo nikakva. Osim Obaminih iskustava glede velikog broja poginulih američkih vojnika u klasičnim vojnim „oslobađajućim“ operacijama pojedinih zemalja i djelovanja u lokalnim sukobima, i politički trenutak ne ide u prilog masovnim vojnim akcijama. Upravo je u tijeku predizborna kampanja za čelnu osobu Bijele kuće i predsjednik Obama si ne može dozvoliti da pred elektorat postavi još jedan veliki rat, tako dalek od američkih prostora. Na taj bi način dodatno opteretio ionako neizvjesan položaj kandidatkinje Demokratske stranke Hilary Clinton u srazu s nepredvidljivim protukandidatom D. Trumpom za kojeg se do kraja neće znati kako će reagirati biračko tijelo koje tradicionalno voli „drukčije“ kandidate.

U vrijeme američke vojne kampanje u Afganistanu i realiziranja programa „obuke i pomoći nacionalnoj afganistanskoj vojsci“, od 2001. godine potrošeno je 113 milijardi dolara. Prema informacijama iz Pentagona, dvije trećine od tog novca banalno je potrošeno na afganistansku birokraciju. Razina korupcije u Kabulu ocjenjuje se da „stremi k maksimumu“, a što nadilazi i „uobičajen“ stil života na Istoku, kako se često znalo govoriti u amaričkim krugovima. Međutim, radi se o vrlo dugom vremenskom razdoblju američke nazočnosti u toj zemlji zbog koje začuđuje činjenica, da Amerikanci iz svega toga već ranije nisu izvukli pouke, a što sve baca ozbiljnu sumnju da se koruptivna aktivnost ne odnosi isključivo na afganistanske vladine krugove. Radi se ipak o golemom novcu, a da bi ga mimo onih koji o njemu odlučuju, mogli olako dobivati korumpirani pojedinci iz vlade u Kabulu. Nije moguće uvjeriti, ne samo ozbiljne poznavatelje stvari nego i obične građane o tome, da američke vojne strukture na terenu i u Pentagonu sve te godine nisu ništa naučile. Sjetimo se i uzalud bačenih 500 milijuna dolara na obuku vojnika sirijske umjerene oporbe, koji su na kraju najvećim dijelom, skupa s oružjem prešli na stranu „Islamske države“ i drugih ekstremističkih organizacija poput „Jabhat al-Nusre“.

Čini se kako razina vojne korupcije i mogući skandal koji zbog toga „visi u zraku“ i daje mogućnost predsjedniku Obami da se odupire novim prohtjevima vrha oružanih snaga usmjerenim k povećanju broja vojnika i proširenje vojne operacije u Afganistanu. Tome u prilog idu i poražavajuće informacije o „ugrožavajućem“ porastu bojne spremnosti talibana, koje dolaze od samog Pentagona, pa se postavlja pitanje što se tamo zapravo događalo svih ovih godina i tko je za to odgovoran?

Sadašnji novi američki plan, usuglašen s Kabulom, prema kojem će američki vojnici pomoći vladinim snagama u borbi protiv talibanskog krila koje se protivi dogovoru sa središnjom vladom čini se optimističnim. On je već i započeo nedavnom likvidacijom talibanskog vođe mulle Mansura koju su izvršile dvije američke bespilotne letjelice – dronovi. Taj se plan zasniva na smanjivanju pakistanskog utjecaja na talibanski pokret. On bi povećao mogućnosti za uspostavu nadzora nad tim pokretom uz pomoć afganistanskoj vladi odanih pojedinaca na čelnim položajima u talibanskom pokretu. Na taj način Kabul se nada, da će zajedno s talibanima uspjeti uspostaviti nadzor nad čitavom zemljom.

Je li plan unaprijed osuđen na propast?

Washington je ozbiljno shvatio važnost novog plana i u tu svrhu krenuo u „mekšanje“ Islamabada i traženje njegove potpore jer je jasno kako je bez suglasnosti Pakistana on unaprijed osuđen na propast. S tim ciljem, 10. lipnja u Islamabad su došli posebni savjetnik američkog predsjednika za Afganistan i Pakistan Richard Olson i član Vijeća nacionalne sigurnosti Peter Lavoy, koji su se susreli sa savjetnikom pakistanskog predsjednika za vanjske poslove S. Azizom. Inače, sam tajming posjete američke delegacije izabran je katastrofalno loše jer je upravo u to vrijeme glavni regionalni suparnik Islamabada u osobi indijskog premijera Modija boravio u Washingtonu gdje se pred oba doma Kongresa obraćao američkoj javnosti, apostrofirajući upravo „agresivnost i destruktivnu ulogu Pakistana u regiji“. Zbog toga ili nečeg drugog, sastanak u Islamabadu rezultirao je neuspjehom. Pakistan je jasno dao do znanja kako se protivi američko-indijskoj vojnoj suradnji i provedbi operacija američkih dronova protiv talibana u Beludžistanu (zapadni dio Pakistana). Jednostavnim riječima kazano, rekao je jasno „ne“ svim američkim pozivima na kooperativnost. Percipirajući činjenicu da u Pakistanu boravi milijun i pol Afganistanaca, nije teško pretpostaviti kakav nered Islamabad može prouzročiti vladi u Kabulu u vrlo skoro vrijeme, poglavito u režiji svojih obavještajnih struktura.

Poveznice:

http://geopolitika.news/analize/sto-stvarnosti-stoji-iza-atentata-na-vodu-talibana/.

http://geopolitika.news/analize/izvjesce-francuskih-obavjestajnih-sluzbi-stanju-afganistanu/

http://geopolitika.news/analize/stanje-afganistanu-utjecaj-na-susjedne-zemlje/

http://geopolitika.news/analize/isil-afganistanu-gradi-svoj-vilajet-khorasan/