Masovne turske vojne intervencije u Siriji neće biti!

Većina analitičara smatra tursku vojnu operaciju u sirijskoj pograničnoj zoni početkom njezine velike vojne intervencije. O njoj se pričalo već odavno. Govorilo se kako će Turskoj u tom slučaju potporu pružiti Saudijska Arabija i njezina na brzinu osnovana protuteroristička koalicija od 50-ak islamskih zemalja od koje, na kraju, nakon gromke najave i održanog prvog summita nije ostalo ništa.

Rijad je već prebacivao i svoje vojne zrakoplove u turske zrakoplovne baze, održavao s arapskim partnerima goleme vojne vježbe u Jordanu s količinom ljudstva i tehnike nikad viđenih još od američke vojne operacije „Pustinjska oluja“ 1990. i td. Ankara je lobirala za uspostavu tzv. sigurnosne zone uz tursko-sirijsku granicu, u kojoj bi, barem formalno, sudjelovale i zračne snage međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a i tako dale „diplomatsko pokriće“ i omogućile dobivanje statusa nekakve pseudo-međunarodne operacije.

Međutim, unatoč svemu, nikakve masovne turske vojne intervencije u Siriji neće biti. Niti ova sadašnja, koja uključuje angažiranost prilično smiješnih snaga da bi ih se uopće moglo nazvati intervencionističkim (sudjeluje svega 400 vojnika, od kojih 150 specijalaca, dok ostatak čine tenkisti i topnici, 20 tenkova i 30 oklopnih vozila), nije dobila otvorenu potporu Zapada.

ISIL obuzdavao jačanje kurdskih snaga

Bolje rečeno, ona je rezultat određenog stupnja postignutog kompromisa između Ankare, Washingtona i Moskve glede daljnje nazočnosti kurdskih snaga zapadno od rijeke Eufrat, čemu se Turska oduvijek protivila objavivši nekakvu svoju „crvenu crtu“ koju Kurdi ne smiju prijeći, jer će to dovesti do njihove intervencije.

Sadašnji ulazak turskih snaga u zonu oko grada Džarablusa potpomognut je s oko 1500 boraca sirijskih i turskih Turkmena („Brigada Sultan Murat“) koji se na sjeveru zemlje bore protiv sirijske vojske i Kurda i pod neposrednim su nadzorom Ankare. Turkmenske postrojbe dobile su ulogu snaga koje će prve ući u sam grad, što se i dogodilo. Njima se treba pridodati još oko 2500 boraca ostalih islamističkih postrojbi: „Ahrar ash-Sham“, „Feilah ash-Sham“ i „Nour al-Din ez-Zanki“. Sve su redom partneri terorističke organizacije „Jabhat Fath ash-Sham“ (bivša „Jabhat al-Nusra“).





Na strani turskih snaga su i borci džihadističke koalicije „Jaish al-Fateh“ („Osvajačka vojska“), koji vode teške borbe s vladinim snagama u Aleppu, u kojem islamisti sve više gube dah. Nedavno je prispjela informacija o prvom kontingentu ruskih marinaca raspoređenih u Aleppu što, ukoliko je točno, tamo sprječava bilo kakvu eventualnu vojnu aktivnost međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a (koje ni do sada nije bilo) kao i turske vojske.

Ali, kada govorimo o oslobođenju Džarablusa od boraca „Islamske države“ treba reći kako nikakvog pravog boja protiv ISIL-a tamo nije niti bilo. Džihadistički borci jednostavno su se povukli iz grada na unaprijed određene položaje gdje ih nitko neće dirati, a grad su prepustili Ankari i Rijadu odanim snagama iz sastava tzv. umjerene Slobodne sirijske vojske.

Postrojbe „Islamske države“ u Siriji održavaju tijesne veze s turskom obavještajnom službom MIT, poglavito oni njezini dijelovi koji se nalaze u pograničnim zonama uz sirijsko-tursku granicu. ISIL-ove snage su Ankari bile prijeko potrebne za obuzdavanje jačanja kurdskih snaga i sprječavanje njihovog teritorijalnog povezivanja duž cjelokupne dužine granice (u smjeru istok-zapad), a i dalje će im biti potrebne za pritiske na kurdske snage iz smjera juga, da ovima slučajno ne bi palo na pamet zalijetati se preduboko u srce sirijskog državnog teritorija koji je, ipak, arapski.





Intervencija ograničenog opsega, ali neizvjesnog trajanja

Zbog svega toga, tursku vojnu akciju možemo okarakterizirati kao operaciju lokalnog karaktera koja ima za cilj uspostavu strogog režima neposrednog nadzora nad glavnim logističkim koridorom za opskrbu Turskoj odanih postrojbi na liniji Džarablus – Al-Bab, a time i sprječavanje makar i samo hipotetske mogućnost stvaranja jedinstvene kurdske autonomije na sirijsko-turskoj granici.

Drugim riječima, Ankara želi zadržati donedavni status quo koji je bio narušen kurdskim prijelazom Eufrata i oslobađanjem grada Manjiba od ISIL-ovih snaga prije dva tjedna, nakon čega se Kurdi iz njega nisu željeli povući, usprkos danim obećanjima Amerikancima da će to učiniti.

Dakle, to su temeljni nacionalni interesi Ankare, a ne svrgavanje vlasti u Damasku kroz, eventualnu, široku vojnu intervenciju koja bi je dovela u sukob sa sirijskom vojskom. Osim što za to nema potporu međunarodne zajednice (uključno i Washingtona), što bi se izložila nedvojbenoj osudi Vijeća sigurnosti UN-a i što bi to iznova i u još gorem obliku narušilo tek uspostavljene i normalizirane odnose s Moskvom i Teheranom, Turska za veliku vojnu intervenciju u ovom trenutku nema dovoljno resursa, niti unutarnje političke stabilnosti.

Ankara će u navedenom koridoru nastojati osnažiti sebi odane snage Turkmena i drugih postrojbi s kojima, onda, (a ne primarno sa svojim vojnicima) neće dopustiti bilo kakav ofenzivni pokret kurdskih snaga (koje, objektivno, tamo nisu bile Bog zna kako jake niti prije ulaska turskih snaga 24. kolovoza).

Turska se neće uvlačiti u dugotrajni i iscrpljujući sukob s Kurdima duž čitave pogranične zone sa Sirijom, tj. neće napadati njihove snage istočno od Eufrata. Jer, takva bi intervencija nedvojbeno dovela do općeg gerilskog ratovanja već vojno dobro opremljenih i motiviranih Kurda protiv turskih snaga i njihovu još veću uvezanost s turskim Kurdima (koji tamo već mjesecima vode gerilski rat protiv vladinih snaga), a što Ankari nikako nije u interesu.

Erdogan ne vjeruje Amerikancima

Zašto se predsjednik Erdogan, upravo sada odlučio na vojnu akciju na sjeveru Sirije? Prema mišljenju Geopolitike.news, primarno je riječ o njegovom dubokom nepovjerenju u američka obećanja o limitiranju zone djelovanja lokalnih Kurda. Upravo kurdsko oslobađanje Manjiba i njihovo odbijanje povlačenja iz toga grada, potvrđuje ispravnost njegovih sumnji.

Washington je Ankari dugo obećavao taj grad zauzeti snagama „arapske komponente“ unutar „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDS), što se nije dogodilo. Daljnji razvoj stanja, Ankari nije bilo teško predvidjeti: kurdsko zauzimanje Džarablusa i uspostava koridora do kurdske „prijestolnice“ Afrin, što bi značilo raspoređivanje kurdske „vatrene linije“ duž čitave granice s Turskom, na što oslabljena „Islamska država“ više ne bi mogla utjecati.

Svako daljnje oklijevanje u takvim bi okolnostima otežalo djelovanje Ankare i smanjilo njezin manevarski prostor za intervenciju manjim snagama i uz manji broj žrtava. Istodobno bi se i drastično povećala opasnost turskog ulaska u potpuno otvoren sukob s Kurdima.

Kada je američki potpredsjednik Joe Biden nedavno u Ankari pozvao Kurde na povlačenje istočno od Eufrata, on je već bio doveden pred svršen čin – turska akcija već je ionako bila započeta i drugog izlaza Biden nije niti imao, imajući u vidu da sva američka logistika za Siriju ide preko turskog teritorija. Okretanje leđa Turskoj onemogućilo bi i provedbu sadašnjeg glavnog cilja američke administracije – zauzimanje grada Rakke prije predsjedničkih izbora i to proameričkim (kurdskim), a ne proturskim snagama.

Američko-turski kompromis o otpočinjanju turske intervencije bazira se na formuli „Džarablus za Rakku“, uz nastavak omogućavanja daljnjeg korištenja turske baze Incirlik za američke zrakoplove, i ništa više od toga.

Položaj sirijskih Kurda

Jedno od važnijih pitanja koja se nameću u svijetu nakon turskog ulaska na sjever Sirije je ono – kako će reagirati Kurdi? S obzirom na međunarodnu potporu turskoj ograničenoj vojnoj operaciji, koja čak nije naišla ni na žestoku osudu službenog Damaska (nije se niti obratio VS UN-a za osudu turske akcije!), očekujemo kako ipak neće doći do općeg sukoba, tj. pokretanja širokog gerilskog rata Kurda protiv Turske, po uzoru na onaj koji se upravo odvija na njezinom jugo-istoku.

Sirijskim Kurdima (inače brojčano najmanjim u odnosu na svoje sunarodnjake iz Turske, Iraka i Irana), sada je najvažnije sačuvati vlastiti bojevi potencijal za budućnost, jer su stvari na Bliskom istoku ionako podložne neočekivanim i dinamičnim promjenama. Rekli bismo – „strpljenje je majka mudrosti“, a Kurdi, gledano povijesno, nikada nisu bili u povoljnijoj situaciji barem djelomičnog ostvarenja svojih nacionalnih interesa.

Međutim, ukoliko bi Ankara svojom intervencijom željela izaći izvan okvira zadanog koridora ili svoje „zone sigurnosti“, gerilski otpor Kurda sigurno bi započeo neovisno o naporima Washingtona da do toga ne dođe.

Upravo sada u turskom stožeru Oružanih snaga traju ozbiljne rasprave o tome, treba li nastaviti vojne akcije i na grad Manjib, koji se formalno nalazi u rukama proameričkog SDS-a (zapravo kurdskih snaga koje čine njegov kostur i koje su ga osvajale dugo i krvavo). Amerikanci jednostavno nisu mogli ispuniti obećanje dato Ankari i spriječiti da grad oslobode Kurdi, usprkos golemih napora koje su ulagali, pa čak i dovodili vojne instruktore iz Njemačke i Francuske koji su, paralelno s otpočetim borbama za grad, obučavali lokalne arapske postrojbe.

Washington u neugodnoj situaciji

Glavna intriga trenutačnog stanja je mogućnost otvorenog sukoba turske vojske s proameričkim snagama SDS-a. Ankara upravo vrši pritisak na Washington da joj prepusti nadzor nad Manjibom kroz njoj odane lokalne postrojbe, što je veliki problem za SAD.

Ukoliko Amerikanci to učine, osim poniženja, to bi vjerojatno značilo i kraj teškom mukom formirane proameričke koalicije SDS koja bi se tada sigurno raspala kao neka ozbiljna organizacijska struktura koja i bez toga otežano funkcionira. A upravo je ona imala karakter Amerikancima u političke svrhe nužnog kurdsko-arapskog saveza.

U tom se slučaju posve otvara i pitanje zauzimanja Rakke proameričkim snagama, što je, kako smo ranije naglasili, američki prioritet broj jedan unutar sirijskog sukoba.

S druge strane, Damask vrlo suzdržano reagira na tursku intervenciju, neovisno o nedavnom (u lipnju) tajnom dogovoru njegove agenture s kurdskim predstavnicima u njihovom uporištu Qamishliju (uz predstavnike turskih ljevičarskih organizacija), o pokretanju zajedničkih i koordiniranih terorističkih akcija protiv važnih državnih ciljeva na teritoriju Turske.

Međutim, danas u tom istom Qamishliju, kao i u njemu susjednoj krajnjoj sjevero-istočnoj regiji Haseki, dolazi do sve češćih nerazumijevanja i oružanih incidenata kurdskih i vladinih snaga koje u glavnini predstavljaju postrojbe iz Narodnih obrambenih snaga. Od sredine kolovoza Kurdi su čak pokušali vojno uništiti pojedine „džepove“ tih provladinih snaga, što je izazvalo napade sirijskih zrakoplova na kurdske položje oko Hesake.

Radilo se, zapravo, o jasnom signalu Damaska da je postignut određeni dogovor s Ankarom i da se Kurdima ne piše ništa dobro ukoliko se nastave suprostavljati sirijskoj vladi, što je potvrdila i ubrzo nakon toga započeta turska vojna intervencija. Slučajno ili ne, danas su sirijski zapovjednici i zapovjednici kurdskih snaga uspjeli uspostaviti primirje u Haseki, a pritom je u sirijskim snagama u toj regiji smijenjeno nekoliko zapovjednika.

Turci i Kurdi u Siriji dogovorili prekid vatre

Takav razvoj stanja ukazuje na pametnu igru Damaska, koji nipošto ne želi biti uvučen u neposredan sukob s Kurdima. Sirijskim postrojbama u gradu Deir ez-Zouru na istoku zemlje (jedinom velikom gradu u tom dijelu Sirije pod njihovim nadzorom), glavna pomoć dolazi upravo iz zračne luke u Qamishliju, koja je pod nadzorom Kurda. Isto tako, kurdske postrojbe aktivno sudjeluju na strani vladinih snaga u borbama za Aleppo, gdje osiguravaju jedne od posljednjih opskrbnih kanala za vladine snage u zapadnom Aleppu.

Opasnost od zajedničkog neprijatelja u obliku džihadističkih sunitskih snaga, primorava dvije strane na očuvanje bliske suradnje na onim dijelovima bojišnica gdje imaju zajedničke interese, ali ništa više od toga.

Američki analitičari smatraju kako sukobi vladinih i kurdskih snaga u Haseki mogu dovesti do prekida njihove suradnje u Aleppu. Međutim, smatramo kako do toga neće doći. A tome je svakako pripomogla i turska vojna intervencija (u osnovi protiv Kurda, a ne ISIL-a), što samo potvrđuje tezu o tome koliko je odluka Ankare o njezinom otpočinjanju predstavljala stavljanje Amerikanaca pred svršen čin i pokazuje koliko u sebi sadrži po Washington neugodnih elemenata.

Isto tako ne smatramo kako će Damask postojano pljeskati turskoj vojnoj akciji na sjeveru, poglavito ako se Turci odluče na daljnji prodor u dubinu prema Manjibu, a da ne govorimo o Rakki ili Aleppu. Iako Damask, poput svih drugih arapskih prijestolnica ne osjeća preveliku toplinu prema Kurdima, on sigurno neće pomagati Ankari u njihovom obračunu s Kurdima.

A čini se kako neće niti trebati, jer je ionako stigla vijest, da su predstavnici turske vojske i kurdskih postrojbi u Siriji dogovorili međusobni prekid vatre.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like