Pukovnik Millen poziva na definiranje politike prema kojoj bi se bilo kakvi nuklearni incidenti usmjerni prema SAD-u i njegovim saveznicima, a koji ne dolaze od etabliranih nuklearnih sila, kao što su Rusija ili Kina, automatski pripisivali Sjevernoj Koreji ili Iranu.
Na globalnom planu Kina je postupnim akitiviranjem korejske krize svjesno podigla uloge i krenula rušiti jedan od temelja unipolarnoga geopolitičkog rasporeda s dominacijom SAD-a -uspostavljeni nuklearni poredak i time je u korist svojih geostrateških interesa uz izloženost velikim rizicima već sada istovremeno postigla i znatne probitke.
Kina je preko uvođenja Sjeverne Koreje u klub nuklearnih sila srušila do sada postojeći ekskluzivni nuklearni klub. Nakon sjevernokorejskih nuklearnih pokusa, kada više nema dvojbe da je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila, svijet ulazi u novu nuklearnu eru u kojoj se otvara prostor za nove nuklearne igrače.
A to je pak u interesu Kine, jer pokrenuti procesi preraspodjele moći snažno otvaraju put prema mulitpolarnom svjetskom poretku u kojem ne bi dominirale samo SAD i u kojem bi bilo mjesta i za druge sile, u kojem bi se Kina postavila u nedvojbeno bolji položaj od sadašnjeg. U tom novom multipolarnom poretku, moć Kine na svjetskoj razini nesrazmjerno bi porasla. Pekingu nije u interesu ni sadašnji jednopolarni, ni mogući bipolarni poredak sa SAD-om i Rusijom u glavnim ulogama. Njoj je u interesu upravo poredak sa što većim brojem centara svjetske moći, neovisnim o SAD-u i Rusiji, čime bi se otvorio prostor jačanja njezinog udjela na globalnoj razini.
Pa to je ustalom i bit kineske geostrateške doktrine „Novog puta svile“. On nije nikakav nevini trgovački projekt romantičnog imena, nego dobro odmjereni i isplaniran plan projekcije kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na svijetskoj razini. “Novi put svile“ je multipolaran u samoj svojoj bit , njemu se može svatko pridružiti jer je otvoreni sustav za sve države, koje tada ulaze u interakciju s Kinom i svaki novi partner multiplicira kinesku ulogu na globalnoj razini. Zbivanja na korejskom poluotoku i njihovo modeliranje od strane Pekinga koje se više ne može skrivati iza tobožnje ludosti Kim Jong-una, sastavni su dio te velike kineske globalne strategije.
Geopolitički analitičar James Holmes u članku za „The National Interest“ po naslovom „How North Korea Crashed the Atomic Club“ od 28. kolovoza 2017. godine, ukazuje upravo na taj globalni aspekt korejske nuklearne krize: “Iako se čini da je debeli dječak u Pyongyangu odustao od nuklearne raketne kiše na američki Guam jedno je sigurno – dobrodošli u drugo nuklearno doba. Možete provjeravati koliko god želite, ali uvjek ćete doći do istoga zaključka – počela je nova nuklearna era. Sve više država pokušava se pridružiti atomskom klubu koji će biti uspostavljen u tom drugom nuklearnom dobu. Sada natjecatelji više nisu simetrični u svjetonazorima ili fizičkom potencijalu, novi sudionici dolaze u različitim oblicima i veličinama, uglavnom iz nezapadnih civilizacija. I oni reagiraju na sasvim različite poticaje. Neki bi vrijednost nuklearnog naoružanja mogli vidjeti ne samo kao sredstvo odvraćanja nego i kao sredstvo uporabe na bojištu.“ James Holmes zaključuje: “Nakon promocije Sjeverne Koreje u nuklearnu silu američki saveznici poput Južne Koreje i Japana mogu postaviti pitanje vjerodostojnosti američkog nuklearnog kišobrana. Hoće li se Washington u slučaju nuklearne opasnosti od Kima posvetiti zaštiti Honolulua umjesto Seula ili Tokija. A tome treba pribrojiti i konvecionalnu vojnu dimenziju. Pozicije američkih snaga u Aziji su sve slabije zbog kineskih, ruskih i iranskih strategija stvaranja svojih obrambenih područja. Ostaje za vidjeti koliko će američki saveznici i dalje imati povjerenja u američka nuklearna jamstva, ako već sada i američke konvencionalne snage sve manje mogu računati na pristup regiji, a time i savezničkim bazama koje čine strateški oslonac Amerike u Aziji. Ako SAD više ne mogu braniti partnere svojim nuklearnim kišobranom, što dalje? Saveznici bi se s pravom mogli upitati hoće li ih Washington zaštiti ako je nuklearna opcija jedina opcija otvorena za američke političke vođe.“
Holmes opravdano ukazuje da oslanjanje samo na nuklearni odgovor prema asimetričnim protivnicima s nuklearnim naouružanjem najvjerojatnije vodi u širi nuklearni rat s njihovim pokroviteljima i zaštitnicima. Nuklearni odgovor Sjevernoj Koreji zacijelo bi izazvao nuklearnu reakciju Kine. Stoga se i postavlja pitanje vjerodostojnosti američkog kišobrana nad američkim, azijskim, a jednoga dana možda i bliskoistočnim ili čak europskim saveznicima u odnosu na nuklearne prijetnje koje dolaze od novih neetabliranih nuklearnih sila. Takvo širenje nuklearnih potencijala očito mijenja geopolitičku ravnotežu snaga na globalnoj razini preko regionalnih malih igrača, koji na taj način grade multipolarnost moći. Stoga Holmes logički zaključuje: “Seul ili Tokio mogli bi se odlučiti umjesto oslanjanja na nepouzdana američka jamstva izgraditi vlastite nuklearne potencijale.“ Geopolitičku situaciju nastalu rušenjem ograničenog nuklearnog kluba preko pozicioniranja Sjeverne Koreje kao nuklearne sile Holmes naziva „heterodoksijskom epohom, kada više različitih međunarodnih subjekata raspolaže vrhunskim oružjem i na različite ga načine brendira“A to što on definira na taj način nije ništa drugo nego rađanje multipolarnoga svijeta.
To je pak, upravo ono što je Kina i željela postići svojom dugogodišnjom zaštitom sjevernokorejskog režima, njegovim promicanjem u nuklearnu silu i konačno preko njega rušenjem postojećeg poretka nuklearne moći. Stoga Holmes u svome članku poziva na stvaranje nove američke i zapadne strategije odgovora na nove izazove nastale iz korejske krize, pa zaključuje rečenicom: “Bolje je razmišljati o nezamislivom sada, nego kada se nezamislivo dogodi.“
Američka politika, prema kojoj je primarno usmjerena promjena odnosa nuklearne moći potaknuta kineskom strategijom, jako dobro razumije što se događa i zato su njezine reakcije onakve kakve jesu. Savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a, general H. R. McMaster, slikovito opisuje situaciju u kojoj se našla američka politika: “Godinama smo uvijek iznova niz ulicu šutirali tu konzervu korejske krize, a sada smo došli u situaciju da je ulici kraj i da konzervu više nemamo gdje šutnuti“. Predsjednik Trump pak, pred govornicom UN-a poručuje kako će Sjevernu Koreju pretvoriti u prah i pepeo. Ništa čudno, jer u igri su uistinu veliki ulozi. Ukoliko može Sjeverna Koreja postati nuklearnom silom, mogu i svi ostali, pa će se rapidnom brzinom širiti krug posjednika nuklearnog oružja, zapravo država kojima američka politika ništa ne može, osim na njima upotrijebiti svoje nuklearno oružje što bi gotovo sigurno vodilo općem nuklearnom ratu. To uništava monopol i ključni izvor moći SAD-a kao svjetske sile.
Dvije vizije svijeta sada stoje otvoreno jedna nasuprot druge. Ukoliko SAD ne odgovori i ne zaustavi Sjevernu Koreju, ruši svoju vjerodostojnost globalne velesile i pada unipolarni poredak. Ukoliko Sjeverna Koreja, podržana od Kine, opstane kao nuklarna sila ili prevedeno, kao država kojoj SAD i njezini saveznici ne mogu ništa, rast će broj takvih država, a to će pak definitivno uspostaviti multipolarni svjetski poredak moći u kojem će kineska uloga višestruko ojačati, a američka se umanjiti.
Stoga ne čudi što ozbiljne američke institucije i kretaori američke vanjske politike sve češće zagovaraju radikalni pristup otvorenim procesima erozije unipolarnog svijeta, koji sam po sebi ne znači i veću sigurnost svijeta, nego upravo suprotno, nosi nove, do sada neviđene sigurnosne izazove.
Tako pukovnik Raymond Millen sa „Strategic Studies Institute“ – SSI, koji kao sastavni dio „U.S. Army War College“ provodi geostrateška istraživanja i analize za američko vojno i političko vodstvo, u autorskom članku pod naslovom „Welcome Iran and Nord Korea to the Nuclear Club – You are Targeted“ daje viziju drastičnog američkog odgovora na nove izazove. Millen u uvodnom dijelu navodi: “U velikoj ironiji razdoblja nakon Hladnog rata SAD, najmoćnija nuklearna država na svijetu, izgleda uplašena mogućnošću da Iran i Sjeverna Koreja dobiju nuklearno oružje…..SAD na to ne bi trebale gledati kao na katastrofu. Umjesto toga odgovarajući odgovor je otvoreno izražena politika nuklearnog odvraćanja specifično usmjerana upravo na Iran i Sjevernu Koreju kada postanu nuklearne sile.“ Pukovnik Millen poziva na definiranje politike prema kojoj bi se bilo kakvi nuklearni incidenti usmjerni prema SAD-u i njegovim saveznicima, a koji ne dolaze od etabliranih nuklearnih sila, kao što su Rusija ili Kina, automatski pripisivali Sjevernoj Koreji ili Iranu. Po njemu bi takav potez učinio bezvrijednim nuklearni potencijal tih država, jer bi za njih predstavljao veću ugrozu nego da ga uopće nemaju, pošto bi bile izložene stalnoj opasnosti američkog nuklearnog odgovora za široki spektar nuklearnih, kemijskih ili bioloških incidenata ili otvorenih napada u kojima bi SAD mogle biti pogođene. Prijedlog drastične doktrine pukovnik Millen zaključuje: “Američki nuklearni plan odvraćanja stavlja ih u posebnu kategoriju – onu, koja zapravo smanjuje njihov ukupni položaj sigurnosti.“ Ovakvi nelogični, kolerični i gotovo suludi prijedlozi doktrinarnog odgovora na izazove nove nuklearne ere sa sve većim brojem posjednika nuklearnog oružja i posljedično njihove veće otpornosti na američku i savezničku „tvrdu moć“, dodatno ukazuju kako nova korejska i globalna nuklearna dinamika ima istinski potencijal ugroze američke dominacije.
Geopolitički procesi koje je Peking otvorio teško su predvidivi ali je sigurno da će promijeniti politički krajobraz Istočne Azije i cijele Azijsko-pacifičke regije i odraziti se na globalnoj razini. Oni mogu završiti samo na nekoliko načina. Jedan je razrješenje kroz masivno ratno preslagivanje na način da u Sjevernoj Koreji vojno intrevenira ili SAD i njezini saveznici ili pak Kina pod izlikom sprječavanja daljnje eskalacije krizne dinamike. Dakako, u tom slučaju bilo bi žrtvovano sadašnje sjevernokorejsko vodstvo i zamjenjeno drugim, no kako je to posljednjih desetljeća postao uobičajeni modus operandi u međunarodnim odnosima, negativne reakcije bile bi minimalne, a za samim Kim Jong-unom ionako nitko ne bi žalio.
Druga mogućnost raspleta vodi prema velikom „dealu“ kineske i američke politike. Korejsko zaoštravanje koindicira s prvim plamenim jezicima trgovinskog i valutnog rata između SAD i Kine s nesagledivim posljedicama za obje strane i lako je moguće da korejski problem bude kineski ulog u nekakvoj nagodbi. Jer, dok sjevernokorejski režim potpuno ovisan o Pekingu izvodi raketne i nuklearne demonstarcije moći, a Kim prijeti SAD-u fizičkim obračunom, dotle kineski predsjednik Xi Jinping i američki Donald Trump mirno dogovaraju detalje skorašnjeg Trumpova posjeta Pekingu. Kineska državna agencija Xinhua tako 18. rujna hladno, kao da se ništa dramatično ne događa, izvješćuje kako su dva predsjednika telefonski razgovarali o planiranom posjetu Trumpa Kini i razmjenili mišljenja o situaciji na Korejskom poluotoku. “Razvoj kinsko-američkih odnosa treba novi poticaj jer Kina i SAD dijele mnogo zajedničkih interesa“ zaključuje Xinhua. Krajem rujna američki državni tajnik Rex Tillerson po drugi put u svome mandatu posjetio je Peking kako bi, prema medijskim izvješćima, s kinskim dužnosnicima primarno razgovarao o sjevernokorejskom nuklearnom programu i pripremio teren za posjet američkog predsjednika Trumpa Kini u studenom. No, u izaslanstvu je nimalo slučajno bio i američki ministar trgovine Wilbur Ross, koji je prije polaska za Peking otvoreno izjavio što Washinghton želi od Pekinga – „osiguranje poštenog i recipročnog odnosa prema američkim tvrtkama i investicijama“. Glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert potvrdila je kako američka administacija želi s Pekingom ući u ozbiljne pregovore o „uravnoteženju međusobnih trgovinskikh odnosa“, kako bi se otklonio postojeći debalans robne razmjene i „osigurao pošten tretman američkih poslovnih subjekata na način koji za SAD otvara nove poslove“. Kombinacija tema o kojima je u Pekingu istodobno pregovaralo Tillersonovo izaslanstvo, sjeverkorejski nuklearni program i američko-kineski trgovinski odnosi, nedvojbeno indiciraju kako je varijanta razvoja krize u smjeru američko-kineske nagodbe vrlo izvjesna. Hoće li do nje uistinu doći ne može nitko previdjeti jer je u igri veliki broj raznovrsnih čimbenika među kojima su, dakako, i reakcije Pyongyanga koje bi Pekingu mogle zadati mnogo glavobolje. Kineske pozicije u ovom trenutku su izuzetno povoljne, na što jasno ukazuje i činjenica usredotočenosti američke diplomacije prema Kini. A to je upravo ono što je kineski predsjednik Xi Jinping podizanjem igre na višu razinu i želio postići pred 19. kongres vladajuće komunističke partije 18. listopada, na kojem želi potvrditi i konsolidirati svoju moć kako nad civilnim tako i vojnim ustrojem zemlje.
U svakom slučaju kineska politika dugoročno i planski koristeći sjevernokorejski režim uspjela je postići na regionalnoj razini zaustavljanje bilo kakvih pokušaja ujedinjenja Koreja – na čemu joj mogu biti zahvalni svi ostali susjedi, jer su tako za sada izbjegli stvaranje konkurentske sile kakva bi bila ujedinjena Koreja – a na globalnoj razini srušiti poredak nuklearne moći ili postojeći nuklearni klub i time američku politiku dovesti pred nove izazove. Širenje kluba posjednika nuklearnog oružja istovremeno predstavlja jačanje multipolarnosti odnosa moći u međunarodnim odnosima i otvara vrata još snažnijoj kineskoj ulozi na globalnom planu.
0 komentara