Mario Stefanov: TKO JE PREŠAO KOREJSKI RUBIKON? (5)

Međunarodna zajednica  sve više podsjeća na poprište borbe za prevlast  sučeljenih  bandi okupljenih oko najmoćnijih država svijeta,  a UN i ostale međunarodne organizacije na korumpiranu policiju koja svojim birokratskim aparatom i dokumentima koje izdaje pokriva njihovo razorno djelovanje.

Kina je, postupno gurajući Sjevernu Koreju kao štit  ispred američkog regionalnog  geopolitičkog rasporeda i osiguravši joj usporedno stjecanje statusa nuklearne sile, definitivno prešla korejski Rubikon i u svoju korist izvukla dobit,  kako na regionalnoj, tako i na globalnoj razini. Sve što se posljednjih godina događa oko Sjeverne Koreje potpuno je pod kontrolom Pekinga i samo politički naivci mogu misliti da bi Kina u neporedom susjedstvu tek tako dozvolila stvaranje nuklearnog potencijala na koji ne može apsolutno utjecati. Kina je koristeći korejsku nuklearnu krizu podigla geopolitičku igru na višu razinu s ogromnim ulozima koji se svakim danom uvećavaju. Time je ojačala  i svoj regionalni utjecaj i pozicije na međunarodnoj  sceni, ali ih je istovremeno i izložila razmjerno većim rizicima.

Na razini  pokrenutih geopolitičkih preslagivanja na području istočne Azije i cijele  pacifičke pozornice, sasvim sigurno, Kina je  uspjela  na duže razdoblje odgoditi ujedinjenje Koreja koje bi se moglo odvijati pod vodstvom Seula, i pri tome nametnuti svoju ulogu vrhunskog  arbitra u svim procesima korejske krize, pa tako i po pitanju mogućeg  ujedinjenja, pravdajući to svojim neposrednim geostrateškim interesima. Istovremeno je uspjela na regionalnoj razini barem privremeno skrenuti pozornost  američke i savezničke politike sa sve ubrzanije realizacije izgradnje  kineskog obrambenog pojasa na južnokineskom moru – početnoj poziciji i izvorištu velike kineske strategije „Novog puta svile“.

Potrebno je ponovo istaknuti, kako bez Pekinga ne bi bilo ni sjevenokorejskog režima, niti njegovog nuklearnog raketnog programa. Geopolitičke pozicije zamrznute su ratnim primirjem još od pedesetih godina prošlog stoljeća po razmeđi crte razdvajanja snaga na 38. paraleli. Od tada  do danas ništa se bitno nije promijenilo. Sjeverna Koreja živi i razvija svoju nuklearnu vojnu moć pod skutima Kine uz prešutni pristanak Rusije, pri čemu se ipak  ipak osjeća doza sumnje i nepovjerenja Moskve u ono što sa režimom u Pyongyangu čini Kina. Samo zbog kineske zaštite gospodari Sjeverne Koreje mogu se odupirati američkoj politici.

Uostalom, na isti način, oslanjajući se na Kinu u svome susjedstvu, rat s Amerikacima i njihovim saveznicima  je preživio Sjeverni Vijetnam, dočekao  američko povlačenje iz Južnog Vijetnama i na koncu vojnom akcijom iznudio vijetnamsko ujedinjenje. Za cijelog trajanja Vijetnamskog rata na površinu su izbijala žestoka sučeljavanja sjevernovijetnamskog i kineskog vodstva, ali je sovjetska i kineska vojna pomoć ipak uredno pristizala preko kineske granice. Štoviše, cijele sjevernovijetnamske postrojbe  i elementi protuzračne obrane povremeno su se sklanjale u sigurnost kineskog teritorija. U nekim razdobljima rata sjevernovijetnamski MiG-ovi su praktički protiv američkog zrakoplovstva djelovali iz Kine, na čije su uzletno-sletne staze u povratku slijetali ili su ih pak helikopterima iz Kine prebacivali na vijetnamski teritorij odakle bi uzlijetali u misije presretanja američkih zhrakoplova. Na isti način danas, kao nekada Sjeverni Vijetnam, funkcionira i Sjeverna Koreja, pa se na tobožnja neslaganja Pyongyanga i Pekinga uopće ne treba obazirati. Sasvim je izvjesno kako Sjeverna Koreja nikada sama ne bi mogla proizvesti poslijednjih mjeseci prikazanu  novu generaciju raketnih projektila koji bi trebali biti prijenosnici njezinog nuklearnog potenecijala. Nije više riječ o starim prerađenim SCUD-ovima, nego o ozbiljnim raketnim sustavima  srednjeg dometa, projektiranim i proizvedenim vrlo vjerojatno  izvan Sjeverne Koreje. Očito je riječ o gotovim proizvodima koje je Pyongyang preuzeo ili ih eventualno u svojim postrojenjima samo sklopio. Tobožnje tehničke greške  pri izvršenim pokusnim lansiranjima takvih projektila, kao što je njihovo raspadanje tijekom leta, najčešće u terminalnoj  fazi, zapravo je vješto simuliranje tehničkih problema koji su uobičajeni pri ispitivanju novih raketnih projekata.

Na globalnom planu Kina je postupnim akitiviranjem korejske krize svjesno podigla uloge i krenula srušiti jedan od temelja unipolarnoga geopolitičkog rasporeda s dominacijom  SAD-a -uspostavljeni nuklearni poredak  i time je u korist svojih geostrateških interesa uz izloženost velikim rizicima već sada istovremeno  postigla  i znatne  probitke.

Kina je uistinu preko uvođenja Sjeverne Koreje u klub nuklearnih sila srušila taj isti nuklearni  klub. Nakon sjevernokorejskih nuklearnih pokusa, kada više nema  dvojbe da je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila, svijet ulazi u novu nuklearnu eru u kojoj se otvara prostor za nove nuklearne igrače.

Ništa više neće biti isto kao prije i nakon Sjeverne Koreje ništa više ne može zaustaviti desetke država koje također žele razviti nuklearni potencijal i tako učvrstiti svoj položaj u međunarodnoj zajednici. Što je uostalom i posve razumljivo jer ta međunarodna zajednica  sve više podsjeća na poprište borbe za prevlast  sučeljenih  bandi okupljenih oko najmoćnijih država svijeta,  a UN i ostale međunarodne organizacije na korumpiranu policiju koja svojim birokratskim aparatom i dokumentima koje izdaje pokriva njihovo razorno djelovanje. Što se uostalom moglo očekivati nakon američke i europske operacije ne samo rušenja njima neprihvatljivih režima u sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku, nego razaranju čitavih država pri čemu su bezočno zlouporabljene rezolucije UN-a. Prisjetimo se samo rezolucije o zabrani leta iznad Libije tobože radi zaštite stanovništva i demokratski nastrojenih pobunjenika koji su se kasnije, gle čuda, pretvorili u ono što uistinu jesu – ratnici holdinga islamističkog terora. Nakon njezinog donošenja, za američke i europske obavještajne i vojne snage koje su od samog početka organizirale i vodile sve što se događalo u Libiji, otvoreni je slobodni lov ne samo na zrakoplove koji krše zabranu leta nego i na sve što se kreće, puzi ili  gmiže po tlu. U trenutku kada su tenkovi, kamioni i pješaci postali leteći objekti koji ugrožavaju zonu zabrane leta i izloženi uništenju, rezolucija je pretvorena u nakaradni  dokument, običnu sprdačinu, a UN u međunarodno tijelo izloženo izrugivanju i potcjenjivanju. “Velikim arapskim demokratskim revolucijama“ SAD i njezini europski saveznici svima su poslali poruku da mogu činiti što ih je volja, mijenjati vlast u drugim državama po svojoj arbitražnoj procjeni i u skladu sa svojim interesima. U takovoj situaciji sigurne su samo one države koje posjeduju i pod svojom kontrolom imaju nuklearni vojni potencijal.

Rušenje postojećeg nuklearnog kluba i otvaranje prostora novim nuklearnim silama u interesu je Kine, jer u biti otvara put prema mulitpolarnom svjetskom poretku u kojem ne bi dominirale samo SAD i u kojem bi bilo mjesta i za druge sile u kojem bi se Kina postavila  u nedvojbeno bolju poziciju od sadašnje. U  tom novom multipolarnom poretku, moć Kine na svjetskoj razini nesrazmjerno bi porasla. Pekingu nije u interesu ni sadašnji jednopolarni, ni mogući bipolarni  poredak sa SAD-om i Rusijom u glavnim ulogama. Njoj je u interesu upravo poredak sa što većim brojem centara svjetske moći, neovisnim o SAD-u i Rusiji, čime bi se otvorio prostor jačanja njezinog udjela na globalnoj razini.

A to je, zapravo, i bit kineske geostrateške doktrine „Novog puta svile“. On, dakako, nije nikakav nevini  trgovački projekt romantičnog imena, nego dobro odmjereni i isplaniran plan projekcije kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na svijetskoj razini. “Novi put svile“ je multipolaran u samoj svojoj biti, njemu se može svatko pridružiti  jer je otvoreni sustav za sve države, koje tada ulaze u interakciju s Kinom i svaki novi partner multiplicira kinesku ulogu na globalnoj razini.

Kineski  „Novi put svile“ masivni je program povezivanja azijskog, europskog  i afričkog tržišta uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi optimizacijom nabavnih lanaca Kini  omogučio do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist i time joj  osigurao veću ulogu na  globalnoj razini. Program, poznat i pod nazivom „One Belt, One Road“, u ožujku 2015. godine prihvatio je kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente: kopneni  put izvoza i trgovine  „Silk Road  Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“ (MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika i pri tom su Kinezi spremni  na milijunska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama „Novog puta svile“.

Stoga je on u biti usmjeren na rušenje jednoplolarnog poretka i stvaranje multipolarnog odnosa moći u međunarodnim odnosima. To je pak moguće ako raste broj sudionika u toj preraspodjeli moći, a to se može osigurati i povećanjem broja posjednika nuklearnog oružja. Uostalom i sama sadašnja globalna raspodjela moći i sadašnji poredak u velikoj mjeri utemeljen je na poretku moći nuklearnih vojnih potencijala država. Stoga je Kina, preko Sjeverne Koreje, za račun svojih streteških interesa jednostavno srušila postojeći nuklearni poredak i otvorila novo geopolitičko preslagivanje moći preko otvaranja vrata nuklearnoga kluba, a svijet je iz prve nuklearne ere gurnula u novo nuklearno doba, u kojem će se pored starih nuklearnih sila naći i novi igrači. Za svijet je to ogroman rizik, jer proliferacija nuklearnog oružja smanjuje nuklearni prag, ali kineskim geopolitičkim interesima otvara nove mogućnosti, potpuno u suglasju s njihovom vanjskopolitičkom doktrinom – definiranom agendom „Novog puta svile“.

Stari politički lisac Joschka Fischer, dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar,  jako je dobro shvatio što se događa i u kojem smjeru se razvijaju procesi iznikli iz korejske krize. Tako u autorskom članku za Project Syndicate“ od 23. kolovoza 2017. godine  pod naslovom „The New Nuclear Danger“, upozorava: “Od kraja hladnoga rata rizik pokretanja Armagedona  od strane nuklearnih super sila znatno je smanjen, no prijetnja je zamjenjenja još većom prijetnom manjih zemalja, kojima obično vladaju nestabilni i diktatorski režimi, koji žele nuklearnim oružjem podržati vlastitu sigurnost i geopolitičke interese. Svakim danom raste opasnost da će sve veći broj manjih država kojima vladaju nestabilni i autoritativni režimi pokušati nabaviti nuklearno oružje. Promicanjem u nuklearnu silu, takvi režimi pokušavaju osigurati vlastiti opstanak i ojačati svoje lokalne i regionalne geopolitičke interese ili čak koristiti nuklearni potencijal kao instrument svojih ekspanzionističkih agendi. U ovom novom okruženju, strategija odvraćanja održavana od strane SAD-a i Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata je postupno  erodirala. Ako će se nuklearna proliferacija nastaviti, prag upotrebe nuklearnog oružja vjerojatno će pasti.“ Fischer  u nastavku članka otvoreno ukazuje kako upravo zbivanja oko Sjeverne Koreje nagovještavaju takav razvoj događaja.“ U trenutku kada Sjeverna Koreja stekne status nuklearne sile, američko sigurnosno jamstvo svojim saveznicima izgubiti će na vjerodostojnosti. Sjeverna Koreja, s nuklearnim oružjem i sredstvima za njihovo korištenje, izvršiti će dodatni pritisak na Južnu Koreju i Japan kako bi razvili vlastiti nuklearni potencijal što bi one lako mogle i učiniti……Situacija u Aziji danas ima nuklearne osobine 20. stoljeća i dinamiku nacionalih sila 19. stoljeća. To bi mogao biti vrlo zapaljiv koktel. Istodobno međunarodni sustav postaje sve nestabilniji s upitnim političkim strukturama, institucijama i savezima. Naposljetku došli smo u situaciju da  nema dobrih mogućnosti odgovora na sjevernokorejsku prijetnju.“ Joschka Fischer upozorava kako bi i eventualno napuštanje nuklearnog sporazuma s Iranom, koje američka administracija najavljuje, imalo  iste takve učinke na Bliskom Istoku. Ukoliko bi Iran došao u pozijciju nuklearne sile, ništa više ne bi spriječilo Saudijsku Arabiju, Egipat i ostale bliskoistočne države sunitske koalicije da pokrenu svoje programe nuklearnog naoružavanja kao odgovor na iranske prijetnje.

To je pak, upravo ono što je Kina i željela postići svojom dugogodišnjom  zaštitom sjevernokorejskog režima, njegovim promicanjem u nuklearnu silu, i konačno, preko njega rušenjem postojećeg poretka nuklearne moći.

U svakom slučaju kineska politika dugoročno i planski djelujući, koristeći sjevernokorejski režim, uspjela je postići na regionalnoj razini zaustavljanje  bilo kakvih pokušaja ujedinjenja Koreja – na čemu joj mogu biti zahvalni svi ostali susjedi jer su tako za sada izbjegli stvaranje konkurentske sile kakva bi bila ujedinjena Koreja – a na globalnoj razini srušiti poredak nuklearne moći ili postojeći nuklearni klub i time američku politiku dovesti pred nove izazove. Širenje kluba posjednika nuklearnog oružja istovremeno predstavlja jačanje multipolarnosti odnosa moći u međunarodnim odnosima  i otvara vrata još snažnijoj kineskoj ulozi na globalnom planu.