Mario Stefanov: TKO JE PREŠAO KOREJSKI RUBIKON (3)

Lee Jong zaključuje: „Međunarodna zajednica, posebice Kina, trebala bi i dalje pritiskati Sjevernu Koreju da napusti nuklearno naoružavanje i nastavi s gospodarskim reformama,  koristeći sve jače gospodarske sankcije. U međuvremenu,  Južna Koreja mora nastaviti održavati dijalog sa Sjeverom na humanitarnim, zdrastvenim i ekološkim pitanjima. Čak i nakon 70. godina podjele južnokorejci ne smiju odustati od nade ujedinjenja s našom sjevernom braćom. Naprotiv, to moramo planirati i izboriti .“

Interesi svih regionalnih i globalnih sila i njihova geopolitička moć desetljećima se okuplja pred korejskim Rubikonom na 38. paraleli, koja umjetnom podjelom hladnoratovskog primirja dijeli korejski narod, u iščekivanju neizbježnog masivnog  geopolitičkog potresa koji će obilježiti ponovno ujedinjenje Koreja.

Svi oni žele imati  utjecaja na  procese koje će već i  sama naznaka učinkovitog početka  korejskog ujedinjenja pokrenuti. Njega pak, osim Južne Koreje, kojoj je to strateški nacionalni interes, nitko od zainteresiranih i i umješanih globalnih i regionalnih aktera ne želi. Ujedinjenje pod vodstvom Seula po uzoru na njemačko ujedinjenje, novu jedinstvenu državu uzdiglo bi na razinu regionalne sile koja bi direktno ugrozila geoekonomske i geopolitičke interese svih država Azijsko-pacifičke regije, posebice Kine i Japana, ali  i američke politike. Washington  bi u nastalom preslagivanju, balansirajući između sučeljenih saveznika ne samo u Istočnoj Aziji nego i na cijeloj pacifičkoj pozornici,  morao ponovo uspostavljati svojim interesima prilagođeni poredak moći, a s druge strane, nestankom režima u Pyongyangu izgubio bi do sada iznimno učinkovit razlog opravdanja svoje direktne regionalne vojne nazočnosti i plasmana naoružanja svojim azijskim  saveznicima, posebice Južnoj Koreji i Japanu. Istina, ostat će uvijek Kina kao razlog vojnog angažmana, ali to nije isto. Nitko ne može za američku politiku stvoriti toliko koristi kao što to danas može učiniti Kim Jong-un. Zahvaljujući  njemu, enormna količina skupocjenog sofisticiranog američkog  oružja našla je kupce u regiji, američke snage,  tobože zbog Kima, dopremaju čak i strateške bombardere iz sastava američke nuklearne strateške trijade, a na kraju krajeva nije isključena ni mogućnost dovlačenja i samog američkog nuklearnog naoružanja u Južnu Koreju, Japan ili američki Guam. Zaokupljenost  Washingtona arbitriranjem između pacifičkih saveznika nakon mogućeg korejskog ujedinjenja, posebice između ujedinjenje Koreje i Japana, stvorilo bi Kini dodatni manevarski prostor za projekciju svojih regionalnih i globalnih interesa, iako  Pekingu sadašnja pozicija  s otvorenim vratima svoga utjecaja na krizno izvorište u Pyongyangu, kao  polugom pritiska na Washington i njegove regionalne saveznike, daleko više odgovara.

U takvom geopolitičkom rasporedu sjevernokorejski režim i njegov potencijal stvaranja kriznih situacija  idealan su  instrument usporavanja i odgađanja korejskog državnopravnog ujedinjenja.

Činjenica je kako je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila i da je slomila postojeći nuklearni klub i poredak nuklearne ravnoteže i svijet uvela u novu nuklearnu eru, ali je mnogo važnije da je takav razvoj događaja potpuno preokrenuo raspored snaga regionalnih i globalnih igrača sučeljenih u nadmetanju za sprječavanje korejskog ujedninjena ili pak za utjecaj u upravljanju njegovim procesom. Po svemu sudeći, nastali debalans sile prevalio se u korist Kine koja, uostalom, svojom vojnom i političkom moći nesumnjivo stoji iza svih poteza sjevernokorejskog režima.

Sasvim je izgledno kako je  Peking procijenio da je nastupio trenutak kada može aktivnije plasirati svoje strateške opcije i igru podignuti na višu razinu i da je upravo Kina ta koja je u tišini prešla korejski Rubikon. Štoviše, čini se da je to svima ostalima savršeno jasno jer sve silnice diplomatske aktivnosti u svezi Sjeverne Koreje vode prema Pekingu.

Stoga je pitanje razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog potencijala, koji se sada medijski prikazuje kao krucijalni regionalni problem, sekundarno pitanje, a u središtu svih zbivanja i cijelog kompleksa korejske krize zapravo je pitanje ujednjenja Koreja i modaliteta njegove provedbe.

Bit svega što se događa i cjelokupne korejske krize, uključno i nuklearni  problem, u svom članku za „Project Syndicate“ od 16. kolovoza 2017. godine pod naslovom „Planning for Korean Reunification“, sažima Lee Jong –Wha , ravnatelj  Instituta za azijska istraživanja Korejskog sveučilišta, direktor Ureda za regionalne ekonomske integracije u „Asian  Development Bank“ i nekadašnji  savjetnik za međunarodne gospodarske odnose bivšeg  južnokorejskog predsjednika Lee Myung-baka.

Lee Jong –Wha u svom članku, ponovno ujedinjenje Koreja označava temeljnim strateškim ciljem Južne Koreje i poziva na međunarodno definiranje procesa reunifikacije koju drži  jedinim rješenjem krize, jednostavno zato što je podjela izvor krize. Problem je, međutim, što takvu novu, ujedinjenju  i osnaženu Koreju nitko ne želi, pa će svi i dalje, glumeći zabrinutost i konstruktivnost, ispod stola podhranjivati podjele. Lee Jong navodi: „U ovom je trenutku nemoguće reći što će se dogoditi na Korejskom poluotoku. Katastrofalni scenarij nesumnjivo bi bio vojni sukob, čija je vjerojatnost sada vjerojatno povećana zbog nedavne najave Trumpove adminisitracije kako razmatra sve vojne opcije, uključujući i preventivni rat. No istina je da bi takav preventivni napad bio vrlo daleko od praktičnog rješenja. Nitko ne može procijeniti bi li takav pristup doveo do stvarne denuklearizacije Sjeverne Koreje i sloma Kimovog režima ili bi eskalirao do oružanog sukoba između SAD-a i Kine. Južnokorejci bi pretrpjeli teške gubitke. Dovoljno je podsjetiti kako je korejski rat od 1950. do 1953. godine odnio 2 milijuna života građana Sjeverne i južne Koreje, kao i 36 tisuća Amerikanaca i 600 tisuća kineskih vojnika – a nije čak ni korišteno nuklearno oružje. Sigurniji i praktičniji pristup stoga bi bilo pooštravanje gospodarskih i političkih sankcija Sjevernoj Koreji… pri čemu bi Kinu trebalo uvjeriti na preuzimanje aktivnije uloge u ograničavanju Kimova režima i dovesti je pred izbor – hoće li će zbog svoje nekooperativnosti narušiti odnose sa SAD-om, Europom, Japanom  i  Južnom Korejom, koji su, u konačnici, daleko vrjedniji partneri od osiromašene Sjeverne Koreje.“

Lee Jong –Wha svjestan je geostrateških interesa Kine pa zato zaključuje: “No, kako bi Kina učinila više potrebno je osigurati da ona neće odmah izgubiti svoj strateški tampon na Korejskom poluotoku. Zato je potrebno sada dogovoriti na razini uključenih sila i cijele međunarodne zajednice, kako riješiti potencijalni kolaps Kimova režima i ponovno ujedinjenje Korejskog poluotoka. Poput pada Berlinskog zida, i kolaps Kimova režima mogao bi se dogoditi iznenada. “Autor je svjestan i geopolitičkih  preslagivanja koje bi ujedinjenje izazvalo na regionalnom planu, pa stoga u svom konceptu mirnog i dogovornog ujedinjenja Koreja pod nadzorom uključenih sila i međunarodne zajednice,  to smatra dodatnim argumentom za stvaranje plana mirnog ujedinjenja. Lee Jong –Wha objašnjava: “Naravno, implikacije srušenog režima u Sjevernoj Koreji protezale bi se daleko iznad kineskih strateških interesa. Uistinu, to bi imalo veliki ekonomski politički utjecaj diljem regije. To je samo razlog više za stvaranje svobuhvatnog plana mirne tranzicije. Tim prije, što bi u  scenariju u kojem Južna Koreja ne bi bila spremna za ponovno ujedinjenje, a Sjever se iznenada raspao, premije rizika na Korejskom poluotoku skočile naglo i visoko . To bi pak, dovelo do dugotrajnog slabog ulaganja i rasta BDP-a na cijelom Korejskom poluotoku i do pada BDP-a Južne Koreje za više od 3 posto u početnim godinama krize. Nekontrolirani priljev migranata sa Sjevera još bi više povećao rizike i izazvao društvene nemire i u najmanju ruku srušio južnokorejsko tržište rada.“ Stoga  Lee Jong zaključuje: „Međunarodna zajednica, posebice Kina, trebala bi i dalje pritiskati Sjevernu Koreju da napusti nuklearno naoružavanje i nastavi s gospodarskim reformama,  koristeći sve jače gospodarske sankcije. U međuvremenu,  Južna Koreja mora nastaviti održavati dijalog sa Sjeverom na humanitarnim, zdrastvenim i ekološkim pitanjima. Čak i nakon 70. godina podjele južnokorejci ne smiju odustati od nade ujedinjenja s našom sjevernom braćom. Naprotiv, to moramo planirati i izboriti .“

Lee Jong –Wha pokušava poslati poruku  za sve aktere uključene u korejsku krizu, kako njihove dosadašnje aktivnosti i oslanjanje na vlastite probitke, koji u konačnici sprječavaju ujedinjenje Koreja, mogu na kraju njima samima donjeti više problema nego koristi zbog mogućeg nekontoliranog raspada Sjevera i nepredvidivosti razvoja dogđaja na Korejskom poluotoku u tom slučaju. Pri tom posredno implicira da je zapravo Kina ključni čimbenik i moderator ponašanja Pyongynga i zbivanja na Korejskom poluotoku. No učinak takvih razumnih pokušaja pridobivanja potpore svih umješanih sila za ujedinjenje Koreje krajnje su dvojbeni. Nema sumnje kako će svi, kao i do sada, zbog straha od moćne i ujedinjene Koreje nastaviti po starom i ubrzavati spiralu sučeljavanja, pri čemu im famozni Kim i njegov opstanak, istini za volju, savršeno odgovaraju.

Da je tomu tako svjedoči i  članak Christophera R.Hilla za „Project Syndicate“ od 20. lipnja 2017. pod naslovom „North Koreas Real Strategy“. Hill je  bivši pomoćnik državnog tajnika SAD-a za Istočnu Aziju, nekadašnji američki veleposlanik u Iraku, Južnoj Koreji, Makedoniji i Poljskoj, posebni izaslanik SAD-a za Kosovo, pregovarač  Daytonskog  mirovnog procesa  i glavni američki pregovarač za Sjevernu Koreju od 2005. do 2009. godine. Prema njemu, razmišljanje  o mirnom ujedinjenju Koreje je zapravo najobičnija sjevernokorejska propaganda, pa u tekstu navodi: “…i sjevernokorejska propaganda nastavlja ponavljati  stajalište da se Korejski poluotok sastoji od jednog naroda, koji dijeli jedan jezik i jednu nedjeljivu kulturu. Prema ovoj logici, Sjever mora pronaći način koji će obeshrabrabriti sve vanjske sile da ne interveniraju na zbivanja na korejskom poluotoku… Sjeverna Koreja ne traži ništa manje nego razdvajanje SAD-a od južnokorejskog partnera – razdora koji bi omogućio ponovno ujedinjenje Korejskog poluotoka pod Kimovim uvjetima. Drugim riječima, Sjeverna Koreja ne želi braniti samo sebe, želi postaviti pozornicu za svoje uvjete.“

Razvidno je kako Hill u svome iskazu geostrateškog interesa SAD  za održanjem podjeljenosti Korejskog poluotoka ide toliko daleko da negira čak i jedinstveni nacionalni identitet korejskog naroda, što bi otprilike odgovaralo situaciji, kao da je  netko prije ujedinjenja Njemačke tvrdio kako više ne postoji isti nacionalni identitet u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj, pa ih nema smisla ponovo ujedinjavati. Istovremeno autor posredno priznaje kako je pitanje ujedinjenja zapravo središnje pitanje cijelog korejskog kriznog kompleksa, a sučeljavanje vanjskih sila oko modaliteta ujedinjenja Koreja i hvatanja pozicija s kojeg bi se najbolje mogli plasirati vlastiti uvjeti u tom procesu, stvarni generator krizne dinamike. S duge strane, Hill u svom članku opet posredno ukazuje i na  ključni utjecaj Kine na režim u Pyongyangu kada zaključuje: “Snažniji i ciljani dijalog SAD- a i Kine o Sjevernoj Koreji bitan je za ono što se iskazuje kao najurgentniji sigurnosni problem  svijeta. No rasprava bi se trebala usredotočiti na izravne mjere za sprječavanje i potkopavanje agresivnog nuklearnog programa Sjeverne Koreje i izbjegavanje ustupaka koji će samo ojačati snagu režima“.

-nastavlja se-