Mario Stefanov: TKO JE PREŠAO KOREJSKI RUBIKON (2)

Koreja-pitanje ujedinjenja u središtu krize

„…četiri strateška (kineska) uloga: povratak Tajvana u nacionalni prostor; arbitražna kontrola budućeg korejskog ujedinjenja; kineski teritorijalni zahtjevi na području Južnokineskog mora (otočje Paracel, arhipelag Spratleys, atol Scarborough, otočje Pratas); i naposljetku, pitanje otočja Senkaku/Diaoyu koje je jedna od karika u otočnom lancu koji zaprečuje novoj kineskoj floti slobodan pristup otvorenom moru“, navodi dr. Olivier Zajec, predavač strateške teorije na Ratnoj školi francuskih oružanih snaga.

Ujedinjena korejska  država, uz to i nuklearna sila, potaknula bi novu nacionalnu samosvjest. U njezino nacionalno sjećanje duboko je  urezano  kinesko-japansko ratovanje  za Korejski poluotok  1893. godine i opaka japanska kolonijalna vladavina uspostavljena nakon kineskog poraza, počevši  od  uspostave japanskog protektorata 1905. godine, preko aneksije 1910. godine  do konačnog japanskog poraza 1945. godine. Japanska zlodjela  i danas su kamen spoticanja u međusobnim odnosima. Japanu, koji ponovo pokušava graditi svoju dominatnu ulogu u Aziji, takav razvoj događaja i pojava novog  samosvjesnog i moćnog suparnika uz naraslu Kinu nikako ne odgovara, jer bi ujedinjena Koreja zacijelo bila manje podložna američkoj politici i time manje obzirna  prema Japanu, nekadašnjem kolonijalnom gospodaru. Uz to, snažna  Koreja postala bi moguće značajniji američki saveznik pred samim pragom Kine i umanjila ekskluzivnost Japana kao primarnog američkog partnera koji je to postao upravo tijekom Korejskog rata, kada je služio kao industrijska i logistička baza američkih snaga. Japanu bi stoga od ujedinjenja Koreja sigurno više odgavaralo održanje sadašnjeg stanja, a to implicite znači i održanje sjevernokorejskog režima, što nitko u Japanu javno ne bi izrekao, ali potajno misli i u skladu s tim posljednjih godina sve licemjernija japanska politika planira i djeluje.

Ujedinjenje Koreje ugrozio bi geostreške pozicije  još jedne države koju je Korejski rat udigao na razinu velesile. Kini ne odgovara Koreja ujedinjena pod vodsvom Seula, jer bi se američka vojna sila preko korejskog saveznika ponovo prvi put nakon Korejskog rata našla na kineskim granicama. Sjeverna Koreja za sada je tampon prema američkim snagama, ali Peking je svjestan kako to tako neće dovijeka ostati i pokušava preko režima u Pjongjangu ostvariti što veći utjecaj u  budućem procesu ujedinjenja i njegovo što duže  odlaganje jer joj status quo na Korejskom poluotoku odgovara. Prema  dr. Olivieru Zajecu sa sveučilišta u Lyonu, znastvenom savjetniku Instituta za komparativnu strategiju u Parizu (Institut de Strategie Comparée –ISC) i predavaču  strateške teorije na Ratnoj školi  (École de guerre) francuskih oružanih snaga „Kina, kao svjetska sila u punoj snazi, ne nastoji osvojiti svijet vojnim sredstvima. Svejedno se čini jasnim kako Kina želi nametnuti regionalnu nadmoć na zapadnom Pacifiku, a da joj pritom nitko ne osporava povratak u tu geopolitičku zonu, u kojoj je sa svojih više od milijardu stanovnika i premoćnom ekonomijom neosporno nadmoćan igrač. U takvom su kontekstu naročito važna sljedeća četiri strateška uloga: povratak Tajvana u nacionalni prostor; arbitražna kontrola budućeg korejskog ujedinjenja; kineski teritorijalni zahtjevi na području Južnokineskog mora (otočje Paracel, arhipelag Spratleys, atol Scarborough, otočje Pratas); i naposljetku, pitanje otočja Senkaku/Diaoyu koje je jedna od karika u otočnom lancu koji zaprečuje novoj kineskoj floti slobodan pristup otvorenom moru. Kada bi se priznao kineski suverenitet na otočju, time bi se omogućila izgradnja željene predodžbe Kine kao svjetske sile.“

Dakle,  po dr. Zajecu, jedan od strateških kineskih ciljeva je kontrola procesa mogućeg korejskog ujedinjenja, a to može samo preko sadašnjeg režima u Pjongjangu.

Ni američka politika nema velikih razloga za rušenje tog režima jer bi njegov pad otvorio put ujedinjenju Koreja, a to bi pak, dovelo do serije teško upravljivih i nepredvidivih procesa u regiji. Nova Koreja bi pritiskala Japan, ključnog američkog saveznika, možda bi,  oslobođena potrebe za američkom zaštitom koju sada ima, Južna Koreja počela koketirati sa Kinom, što bi Peking oduševljeno prihvatio ili čak sa Rusijom  ugovarati energetske poslove. Kad se trijezno razmisli i s američke točke gledišta  je za sada bolje da Pjongjang bude pod kontrolom, ali na životu. Uostalom, on stvara potrebu  za nastavkom američke vojne nazočnosti u regiji.

Mogućnost stvaranja ujednjene Koreje tempirana je geopolitička bomba koja će svojom eksplozijom, u trenutku kada taj proces krene, izazvati masivni geopolitički potres u Aziji. Dovoljno se prisjetiti kako je već prvi, grubi i nepromišljenji sjevernokorejski pokušaj ujedinjenja vojom silom uz potporu Kine izazavao višegodišnji rat. Sada je došlo vrijeme južmokorejskog pokušaja ujedinjenja postupnim uvlačenjem Sjeverne Koreje u zajedničku državu mirnim putem kako je uostalom i jedino moguće ukoliko se žele izbjeći nove podjele i provesti učinkovito državnopravno sjedinjenje dva entiteta u jednu državu. Nema razloga sumnjati da će i ovaj pokušaj, koji je već dugo na djelu i koji Seul neumorno gura, izazvati jednako snažne geopolitičke potrese kakve je nekada izazvao i korejski rat, privremeno prekinut primirjem i  crtom razdvajanja na 38 paraleli, koja, potrebno je naglasiti, nema pravne elemente državne granice. U svakom slučaju Seul ne namjerava odustati od svoje namjere, o čemu svjedoče i izjave južnokorejskog  predsjednika Moon Jae – ina tijekom srpanjskog posjeta Njemačkoj za održavanja sastanka G 20 . Prema Forbes-u, u  svom govoru održanom na sastanku „Korber Foundation“ u Berlinu, južnokorejski predsjednik je naglasio „potrebu poduzimanja koraka koji bi smanjili napetosti između Sjeverne i Južne Koreje i omogućili postupnu tranziciju u jedinstvenu državu.“ Pritom je podsjetio na primjer „ponovnog ujednjenja njemačke i kasnijeg ekonomskog i političkog razvoja kao modela iz kojega Južna Koreja može izvući mnoge pouke i prilagoditi ih svojim potrebama“. Moon Jae je posebice naglasio kako bi „jedinstvena Koreja imala mnogo veću mogućnost iskorištavanja obnovljivih izvora energije, pa bi zahvaljujući hidroenergetskom potencijulu sjevera na taj način osigurala 20 posto električne energije. Ne samo da je Sjever rjeđe naseljen nego ima i nedovoljno iskorišten hidroenergetski potencijal koji je bio ozbiljno oštećen tijekom kampanja američkog i savezničkog bombardiranja u vrijeme korejskog rata, a nikada nakon toga nije obnovljen.

No svemu tome je i dalje prepreka sjevernokorejski režim,koji je stjecanjem statusa nuklearne sile dobio na snazi, ali ne samo za sebe. Ojačene su i kineske pozicije jer je svakome jasno da iza svih poteza Pyongyanga stoji Peking, pa se on nameće ne samo kao ključna poluga za utjecaj na politiku Sjeverne Koreje nego novim razvojem događaja zauzima povoljne pozicije za ispunjenje jednog od svojih strateških ciljeva – arbitražnu kontrol budućeg korejskog ujedinjenja, kako ga je definirao predavač  strateške teorije na Ratnoj školi  (École de guerre) francuskih oružanih snaga, dr. Olivier Zajec.

Sasvim je izgledno da je Peking procijenio kako je nastupio trenutak kada može aktivnije plasirati svoje streteške opcije i igru podignuti na višu razinu i da je upravo Kina ta koja je u tišini prešla korejski Rubikon. Štoviše, čini se da je to svima ostalima savršeno jasno jer sve silnice diplomatske aktivnosti u svezi Sjeverne Koreje vode prema Pekingu.

-nastavlja se-