Mario Stefanov: STVARANJE EU VOJSKE (3)

Europska unija u procesu je stvaranja svog novog političkog, gospodarskog i vojnog ustroja, koji bi imao veću geopolitičku elastičnost i sposobnost lakše prilagodbe promjenjenim globalnim uvjetima, koje, između ostalog, obilježava nastavak krize na njezinim istočnim granicama, u Ukrajini, nestabilnost na južnim granicama i prijetnje novim migracijskim valom, još uvijek nejasna nova američka politika pod Trumpovom administracijom, a na unutarnjem planu –  sve veće udaljavanje članica Europske unije iz istočne Europe od središnje matice najmoćnijih i najutjecajnijih država članica.

U takvim okolnostima jezgro moći Europske unije,  Francuska i Njemačka, sve se više oslanja na stvaranje zajedničke obrambene politike i razvoj zajedničkih obrambenih snaga Europske unije kao kohezijskog sredstva zajednice. Taj instrument omogućava uvezivanje  u zajedničku strukturu unije i ekonomski slabijih država članica, prema novoj doktrini razvoja EU gurnutih u drugu razvojnu brzinu  i onih koje su ušle u konflikte s vladajućom politikom vodećih država članica, koja se provodi preko bruxelleske administrativne transmisije moći. Teško je odoljeti zovu zajedničke obrane i zajedničkog sigurnosnog sustava koji jamče najmoćnije države članice, među kojima je i jedina europska (kada isključimo Veliku Britaniju, a u ovoj priči moramo jer se ta zemlja nalazi u procesu Brexita) nuklearna sila, Francuska. Stoga je razvoj zajedničkog obrambenog sustava moćno sredstvo unutarnje kohezije Europske unije. Istovremeno,  ono će osigurati daljnji razvoj vojne industrije vodećih europskih država, posebice Francuske i Njemačke, nove razvojne projekte, otvaranje novih proizvodnih linija s vojnim proizvodima nove tehnologije, namjenjenih prodaji i opremanju ostalih država članica Europske unije. Sigurnost i profit tako su postali zaštitni znak nove europske unutarnje arhitekture i razvoja zajedničke vojne sile.

Posljednji korak u tom smjeru, pod zajedničkim francuskim i njemačkim pokroviteljstvom, učinjen je 13. listopada u Bruxellesu,  potpisivanjem dokumenta o  jačanju obrambene suradnje članica Europske unije, kojim se pokreće stalna strukturalna suradnja na tom području (PESCO – Permanent Structured Cooperation).  Dokument o osnivanju PESCO-a potpisale su 23 članice EU, među kojima i Hrvatska, a sporazumu nisu pristupile Velika Britanija – koja je na odlasku iz članstva, a i ranije je opstruirala svaki korak u stvaranju EU obrambene suradnje – Danska,Irska, Malta i Portugal.

Cilj programa,  za koji je do sada predviđeno inicijalno ulaganje od  5,5 milijardi eura iz europskog obrambenog proračuna, je unifikacija europske obrambene strukture, povećanje obrambene učinkovitosti  i izbjegavanje  bespotrebnih troškova kroz smanjivanje broja različitih oružnih sustava i vojne opreme, unifikacija obuke časničkog kadra i uspostava logističke povezanosti članica EU.  Sve navedeno je glavni preduvjet za stvaranje onoga što se već desetljećima pokušava – stvaranje europske vojske.

Predloženu novu konstrukciju Europske unije od strane francuskog predsjednika prihvatila je i njemačka politika, uvidjevši kako je jednostavno nemoguće u nadnacionalnu strukturu uključiti baš sve članice EU. Macronov prijedlog prvi put otvoreno je  izrečen 26. rujna 2017. godine u njegovom govoru na sveučilištu Paris – Sorbonne.  Macronov  plan predviđa mnogo elastičniju Europsku uniju, na način da članice dijeli na više razvojnih brzina ili razina. Najmoćnije europske države, uključujući Francusku i Njemačku, krenule bi u ubrzanu centralizaciju i stvaranje nadnacionalne strukture,   a ostalim članicama koje bi se  htjele pridružiti toj naprednoj jezgri  EU postavili bi se uvjeti pod kojima bi uopće mogle ući u to društvo odabranih. Ta Europa u više brzina, prihvaćena sada kao mainstream EU politike, zahtijevala je i modifikaciju europske obrambene politike, na način, da je unatoč stvorenoj podjeli morala obuhvatiti i one članice EU koje prema sadašnjem stanju stvari,  a najvjerojatnije i prema budućem razvitku, neće moći ući u jezgro moći Europske unije ili tzv. uniju u prvoj brzini. Macronova nova obrambena politika Europske unije, u čijem bi središtu bile Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska, ne uključuje samo razvoj zajedničkih operativno sposobnih borbenih postrojbi, razvoj zajedničkih projekata naoružanja i unifikaciju naoružanja i opreme, nego i ono što je najvažnije za budući razvoj zajedničke vojne strukture – jedinstvenu europsku vojnu doktrinu.

U tom kontekstu, jedina, uistinu čvrsta točka koja će države izvan središnje jezgre ili tzv. prve brzine EU i dalje privlačiti, ostaje zajednička obrambena politika i razvoj zajedničke vojne moći. U današnjem europskom geopolitičkom rasporedu ni jedna država članica, koliko god bila slabašna ili u trenutnim nesuglasicama s Bruxellesom, ne može ignorirati zajednički vojni okvir EU. Da je tome tako upućuje i činjenica da je Poljska, koja je u krajnje zategnutim odnosima s bruxelleskom administracijom, u zadnji trenutak ipak potpisala PESCO iako je do samog kraja  najavljivala  da mu se neće priključiti. On će se razvijati unutar NATO-a , ali se iz svih dokumenata naslućuje kako je konačni cilj ipak uspostava vojne strukture koja bi mogla djelovati učinkovito i izvan NATO-a.

Europski mehanizam stalne strukturalne suradnje na obrambenom području, definiran sporazumom PESCO, instrument je upravo takve političke strategije.

Temeljem Macronovog  plana o rekonstrukciji Europske unije i integracije obrambenih politika Francuske i Njemačke, kao osovine buduće zajedničke europske vojne sile, francuska vlada  donijela je sigurnosnu i vojnu strategiju (Revue stratégique de défense et de sécurité nationale) koja je oduševila njemačku politiku. Francuski dokument, naime, poziva na žurno jačanje francusko-njemačke vojne suradnje na svim razinama, od zajedničkog razvoja naoružanja i vojne opreme do formiranja zajedničkih vojnih formacija i, što je najvažnije, na stvaranje zajedničke vojne doktrine. Usvojeni strateški pregled pripreman je za donošenje nove francuske vojne doktrine koji će biti kodificiran u novom zakonu o razvoju  vojnog ustroja (La loi de programmation militaire). U predgovoru „Revue stratégique de défense et de sécurité nationale“, kojeg je objavilo francusko Ministastvo obrane,  predsjednik francuske republike Emmanuel Macron objasnio je razloge i ciljeve nove francuske strategije i njezine usmjerenosti na usku suradnju s Njemačkom kao drugom stranom središnje osovine europske moći.

Macron navodi: „Vojne sposobnosti Francuske u srcu su naših težnji. Ostvarivanje naših ambicija na tom planu zahtjeva financijske i ljudske resurse. Ali također je potrebna i strateška vizija. Stoga sam, odmah nakon preuzimanja dužnosti, od ministra obrane zatražio strateško definiranje naše obrane i nacionalne sigurnosti i donošenje novog zakona o obrambenom planiranju. Ušli smo u doba velike turbolencije. Rizici i prijetnje s kojima se suočavamo nisu nam nepoznati, ali su se njihove manifestacije ubrzale, a učinci pojačali. Akumulacija izazova i prijetnji odražava slabljenje međunarodnog sustava sigurnosti i pojavu aktera koji ga žele otvoreno osporiti. Francuska i Europa sada su izravno izložene. … Autoritativni režimi nastaju ili se vraćaju na scenu dok se sve više čini da multirateralna sigurnost blijedi i prevladava zakon jačega. Cyberspace je tako postalo mjesto redovitih agresivnih akcija s potencijalno dramatičnim posljedicama. Europska ideja, kao predložak mira i prosperiteta, rođena nakon dramatičnih događaja prošlog stoljeća, duboko je potresena Brexitom, izbjegličkom krizom i sumnjama u sposobnost Europe da se zaštiti. U ovakvom okruženju, koje dovodi u pitanje vrijednosti izgrađene tijekom triju desetljeća, samo moćna Francuska može donijeti odgovore na izazove suvremene krize, unaprijediti promicanje svojih vrijednosti i interesa. Ovakva ambicija ne može se ostvariti bez aktivnog djelovanja francuske diplomacije, uz istovremenu potporu moćne vojske, snažne i vjerodostojne, sposobne djelovati protiv svih prijetnji i na svim prostorima. Tako ćemo učvrstiti našu poziciju u Vijeću sigurnosti UN-a i u multilateralnom poretku održati sposobnost djelovanja koje jamči našu suverenost. Zato sam odlučio zadržati  i ojačati našu sposobnost nuklearnog odvraćanja. Ona je jamstvo naših vitalnih interesa, naše neovisnosti i slobode odlučivanja. U ovom neizvjesnom stateškom okruženju i u kotekstu snažnih operativnih napetosti, trebamo osposobiti svoju  vojnu moć i ojačati vojne kapacitete kako bi okretno i elastično mogle jamčiti našu obranu.“

Nakon općeg pregleda stanja francuske obrane i nacionalne  sigurnosti i izazova kojima je Francuska izložena, predsjednik Macron je u svom predgovoru naznačio važnost stvaranja zajedničke europske obrambene politike i izgradnje  zajedničke vojne moći.

Macron definira budući razvoj riječima: “Konačno, europski napredak  na polju zajedničke obrane morat će se ubrzati i konsolidirati. Već su postavljeni temelji europske strateške autonomije. Naši najvažniji partneri shvaćaju kako je Europa u okviru izbalansiranog transatlanskog odnosa prirodno okruženje naše sigurnosti i zaštite naših granica. Izazovi s kojima se suočavamo mogu se rješavati jedino zajedničkim djelovanjem. Došao je, stoga, trenutak kada je potrebno oživljavanje europske obrane povezivanjem i poticanjem pragmatičkog partnerstva s europskim državama koje imaju političku volju i vojnu sposobnost da s nama, rame uz rame dijele odgovornost u vojnim djelovanjima izdvajanjem potrebnih resursa za obrambenu sposobnost Europske unije.  Pri tom se mora konsolidirati i uvezati europska obrambena industrija, kako bi zadržala i ojačala  svoju tehnološku moć i tako ostala konkurentna na globalnoj razini.“

Nakon predgovora francuskog predsjednika, „Revue stratégique de défense et de sécurité nationale“ razrađuje prioritete francuske obrambene politike. U točci 5. se navodi: “Francuska želi ojačati europsku obranu temeljem zajedničkih sigurnosnih interesa. Francuska, stoga, podupire instrumente razvoja europskih obrambenih sposobnosti, Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku (CSDP) , novostvoreni PESCO – Permanent Structured Cooperation i Europski obrambeni fond.“ Posebno se naglašava suradnja s Njemačkom: “Inicijativa definirana u ovom strateškom pregledu usmjerena je na jačanje ključnih bilateralnih, obrambenih odnosa s Njemačkom. … To će pridonijeti razvijanju zajedničke strateške obrambene kulture za Europljane. Cilj je da Europa ima zajedničku  obrambenu doktrinu, operativne sposobnosti za vjerodostojnu zajedničku intervenciju i zajedničke proračunske  instrumente za potrebe obrane do početka slijedećeg desetljeća.“

Francuska inicijativa definirana u „Revue stratégique de défense et de sécurité nationale“, a posebice  predgovor samog francuskog predsjednika,  oduševila je njemačku politiku. Francuski dokument  i sam predsjednik  izravno  pozivaju  na žurno jačanje francusko-njemačke vojne suradnje na svim razinama – od zajedničkog razvoja naoružanja i vojne opreme do formiranja zajedničkih vojnih formacija, i što je najvažnije, na stvaranje zajedničke vojne doktrine. Prema German Council on Foreign Relations (DGAP), francuska inicijativa odmah je prihvaćena od strane njemačke politike i to ne samo vladajuće nego i dobrog dijela oporbe. Francuska se ovim dokumenom otvara vojnoj suradnji s Njemačkom u do sada neviđenim razmjerima, nudeći mogućnost brzog napretka u formiranju europskih oružanih snaga. Njemačka strana je posebice zadovoljna pozivom na projekte razvoja zajedničkih oružanih sustava, kao što je primjerice KNDS, zajednički projekt njemačkog proizvođača tenkova i oklopnih vozila Krauss-Maffei Wegmann (KMW) koji proizvodi tenkove „Leopard  2“, i francuskog  Nexter Defense Systems, proizvođača tenkova „Leclerc“, u cilju razvoja zajedničkog francusko-njemačkog glavnog  tenka, koji bi u obje vojske zamijenio postojeće Leoparde i Leclerce i time unificirao udarnu snagu francuskih i njemačkih oklopnih i mehaniziranih postrojbi. Ali to bi bio  samo početak zajedničke suradnje vojnih industrija, dok je konačni cilj puna zajednička proizvodnja najsuvremenijih ratnih brodova i novog europskog  borbenog  zrakoplova šeste generacije koji bi zamijenio sadašnje „Eurofighter“ i „Rafal“.

Integracija francuske i njemačke vojne industrije u holdingu KNDS, koju su stvorili njemački KMW i francuski Nexter, odvija se u širem kontekstu zajedničkog obrambenog  projekta KANT.

Projekt KANT nastao je 15. prosinca 2015. godine početnom integracijom KMW-a i Nexter Systemsa. Sjedište holdinga je u Leidenu, u Nizozemskoj. Cilj projekta je daljnja integracija razvoja i vojne proizvodnje ključnih francuskih i njemačkih proizvođača oružja i vojne opreme ,okupljenih oko najmoćnijih njemačkih i francuskih tvrtki koje su stvorile KANT. Inače, sam naziv KANT je skraćenica od početnih slova  tvrtki KMW i Nexter, odnosno rečenice KMW and Nexter Together.  Taj holding francusko njemačke obrambene industrije ima godišnji neto promet od 2 milijarde eura, trenutno   ugovorene narudžbe u vrijednosti od oko 9 milijardi eura i više od šest tisuća zaposlenika. U srpnju 2015. godine, francusko zakonodavstvo, u cilju daljnjeg razvoja tog vojno industrijskog giganta, odobrilo je privatizaciju dijela francuskih tvrtki vojne industrije u državnom vlasništvu, kako bi se lakše mogle uklopiti u KANT. Holding  KANT samo je dio procesa integracije francuskog i njemačkog vojno-industrijskog  kompleksa na području oružja i opreme za potrebe kopnene vojske. Razvoj zajedničke zrakoplovne industrije i novih tehnologija zračnog i pomorskog ratovanja koncentriran je u gigantu „Airbus“. U integracijske procese uključuju se i druge države iz uske jezgre buduće EU iz prve razvojne brzine, prije svega Italija i Španjolska. Tako se talijanski proizvođač ratnih brodova „Fincantieri“ spaja s nekadašnjom  francuskom DCNS Naval Group, čime će se stvoriti  tvrtka koja bi proizvodnjom svih vrsta ratnih brodova i naoružanja pomorskog ratovanja osigurala dominantnu poziciju na tržištu Europe.

Osim spajanja vojnih industrija, u tijeku su ugovorene isporuke naoružanja koje se donedavno ne bi ni mogle zamisliti. Tako je njemački „Heckler und Koch“ s francuskim ministarstvom obrane sklopio ugovor o isporuci više od sto tisuća primjeraka jurišnih pušaka HK416 za francusku vojsku. Te puške će zamijeniti francusko streljačko oružje u francuskoj vojsci, što francuski nacionalni ponos do prije kratkog vremena ne bi ni u snu dozvolio. No riječ je o velikim ulozima, velikom kapitalu i enormnim profitima koji će se zajednički ostvariti prodajom oružja nove generacije ostalim državama članicama Europske unije, koje nemaju ni financijske ni tehnološke sposobnosti uvezivanja u novi vojno-industrijski kompleks koji se u Europi upravo stvara.