To bi bio samo početak zajedničke suradnje vojnih industrija, a konačni cilj je puna zajednička proizvodnja najsuvremenijih ratnih brodova i novog europskog borbenog zrakoplova šeste generacije koji bi zamijenio sadašnje „Eurofightere“ i „Rafale“ .
U stvaranju nove arhitekture Europske unije koja bi imala veću geopolitičku elastičnost i mogućnost lakše prilagodbe promjenjenim globalnim uvjetima kao što su Brexit, nova američka politika pod Trumpovom administracijom i udaljavanje članica Europske unije iz istočne Europe od središnje matrice najmoćnijih i najutjecajnijih država članica, Francuske i Njemačke, jezgro moći Europske unije sve se više oslanja na zajedničku obrambenu politiku i razvoj zajedničkih obrambenih snaga.
Posljednji korak u tom smjeru pod zajedničkim francuskim i njemačkim pokroviteljstvom učinjen je 13. listopada u Bruxellesu potpisivanjem dokumenta o jačanju obrambene suradnje članica Europske unije, kojim se pokreće stalna strukturalna suradnja na tom području (PESCO – Permanent Structured Cooperation). Dokument o osnivanju PESCO-a potpisale su 23. članice EU, među kojima i Hrvatska, a sporazumu nisu pristupile Velika Britanija – koja je na odlasku iz članstva, a i ranije je opstruirala svaki korak u stvaranju EU obrambene suradnje – Danska, Irska, Malta i Portugal. Za PESCO se osniva fond od 5,5 milijardi eura iz europskog obrambenog proračuna. Sporazum predviđa stvaranje zajedničke zapovjedne strukture, integraciju vojnih postrojbi, financiranje vojnih operacija, razvoj zajedničke vojne industrije i nabavu novog naoružanja. Cilj programa, za koji je do sada predviđeni proračun samo početno inicijalno ulaganje, je unifikacija europske obrambene strukture, povećanje obrambene učinkovitosti i izbjegavanje bespotrebnih troškova kroz smanjivanje broja različitih oružnih sustava i vojne opreme, unifikacija obuke časničkog kadra i uspostava logističke povezanosti članica EU. Sve navedeno je glavni preduvjet za stvaranje onoga što se već desetljećima pokušava – stvaranje europske vojske.
Predloženu novu konstrukciju Europske unije od strane francuskog predsjednika prihvatila je i njemačka politika, uvidjevši da je jednostavno nemoguće u nadnacionalnu strukturu uključiti baš sve članice EU. Macronov prijedlog prvi put otvoreno je izrečen 26. rujna 2017. godine u njegovom govoru na sveučilištu Paris – Sorbonne. Njegov plan predviđa mnogo elastičniju Europsku uniju na način da članice dijeli na više razvojnih brzina ili razina. Najmoćnije europske države, uključujući Francusku i Njemačku, krenule bi u ubrzanu centralizaciju i stvaranje nadnacionalne strukture, a ostalim članicama koje bi se htjele pridružiti toj naprednoj jezgri EU postavili bi se uvjeti pod kojima bi uopće mogle ući u to društvo odabranih. Ta Europa u više brzina, prihvaćena sada kao minestream EU politike, zahtjevala je i modifikaciju europske obrambene politike na način da je unatoč stvorenoj podjeli morala obuhvatiti i one članice EU koje prema sadašnjem stanju stvari, a najvjerojatnije i prema budućem razvitku neće moći ući u jezgro moći Europske unije ili tzv. uniju u prvoj brzini. Macronova nova obrambena politika Europske unije u čijem središtu bi bila Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska ne uključuje samo razvoj zajedničkih operativno sposobnih borbenih postrojbi, razvoj zajedničkih projekata naoružanja i unifikaciju naoružanja i opreme, nego i ono što je najvažnije za budući razvoj zajedničke vojne strukture – jedinstvena europska vojna doktrina. Elementi svega ostaloga su već i do sada postojali i zajednička proizvodnja naoružanja i integracija vojnih postrojbi, ali uvijek je nedostajala zajednička europska strateška vizija pretočena u formalne doktrinalne dokumente u kojima će države članice Europske unije i formalno utvrditi kako i kada će se koristiti zajedničke vojne snage. Inicijativa francuskoga predsjednika cilja upravo u tom smjeru – stvaranju zajedničke vojne doktrine francusko-njemačke osovine, kao središnje osi nove europske vojske. Francuski poticaji prema njemačkoj politici uslijedili su u trenucima kada Velika Britanija, dosadašnji bliski vojni partner Francuske, napušta Europsku uniju i potpuno je logična nova orijentacija Francuske k jačanju vojnih veza s Njemačkom. Odluke o reformi Europske unije, upravljanje eurozonom uskoro će morati biti donešene, a Macron je ovoga puta napravio strateški iskorak u smjeru definiranja budućeg razvoja Europske unije. U današnjem europskom političkom kontekstu, osim toga, razvoj zajedničke obrambene politike pruža čvrstu točku konvergencije najmoćnijih europskih država ali i instrument privlačenja središtu EU moći ekonomski slabijih članica EU.
Temelj Macronovog plana za rekonstrukciju Europe, iznesenog u njegovu rujanskom govoru na sveučilištu Sorbonne, je vizija promjenljive geometrije Europe. On je za diferencionalnu Europu s nekoliko krugova integracije. U središtu je eurozona koju Macron želi još više integrirati i ostvariti još veću financijsku koncentraciju. Drugi, puno širi krug uključuje sve države članice EU na jedinstvenom tržištu. Njegov plan je u direknoj suprotnosti s vizijom predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera, koji drži da bi sve članice EU u nekom budućem razdoblju trebalo uključiti u eurozonu i potom duboko integrirati u jedinstvenu nadnacionalnu strukturu. Macron, nasuprot tome, predlaže viziju integrirane ali i fleksibilnije Europe, koja je daleko od onakve integracije kakvu žele europski federalisti. No, istovremeno, ovakav plan od središnje moćne stare Europe zapravo grubo odvaja ekonomski slabije i novoprimljene članice EU iz tzv. nove Europe. Macron ih se zapravo pokušava riješiti kao opterećenja planiranom eksplozivnom gospodarskom i geopolitičkom razvoju uže jezgre Europske unije, kojoj su, htjeli to priznati ili ne, države istočne Europe, kao što je Poljska trn u oku. Jednostavno zato što je profit najmoćnijih europskih država na račun primjerice Poljske sve manji i manji jer joj više ne mogu prodavati svoju bofl robu i usluge, a ravnopravni tržišni tretman rapidno bi umanjio zarade korporacija država središnje jezgre – Francuske, Njemačke i ostalih iz užeg kruga gospodarske i političke moći. Osim toga, znatan dio poljske nabave najnovijeg naoružanja i vojne opreme dolazi iz američkih, a ne europskih izvora. Iako Macron u svom govoru naglašava kako njegova vizija Europe u više brzina ne namjerava isključiti druge članice unije, ona je ipak to što u svojoj biti i je – podjela Europe temeljem gospodarske, vojne i političke moći.
U tom kontekstu, jedina uistinu čvrsta točka koja će države izvan središnje jezgre ili tzv. prve brzine EU i dalje privlačiti, ostaje zajednička obrambena politika i razvoj zajedničke vojne moći. U današnjem europskom geopolitičkom rasporedu niti jedna država članica, koliko god bila slabašna ili u trenutnim nesuglasicama s Bruxellesom, ne može ignorirati zajednički vojni okvir EU. Da je tome tako upućuje i činjenica kako je Poljska, koja je u krajnje zategnutim odnosima s bruxelleskom administracijom, u zadnji trenutak ipak potpisala PESCO iako je do samog kraja najavljivala da mu se neće priključiti. On će se razvijati unutar NATO-a, ali se iz svih dokumenata naslućuje da je konačni cilj ipak uspostava vojne strukture koja bi mogla djelovati učinkovito i izvan NATO-a.
Europski mehanizam stalne strukturalne suradnje na obrambenom području, definiran sporazumom PESCO, instrument je upravo takve političke strategije.
Pokreće se pitanje i europskih snaga nuklearnog odvraćanja, kao nužne komponente potrebne za prerastanje Europske unije u globalnu geopolitičku silu. Umirovljeni pukovnik Bundeswehra i vanjskopolitički glasnogovornik parlamentarne skupine CDU/CSU u Bundestagu, Roderich Kiesewetter, uporni je zagovaratelj europskog nuklearnog programa. On smatra kako bi nuklearni arsenal trebala osigurati Francuska, a zauzvrat bi bio zajednički financiran iz europskog vojnog proračuna, počevši od 2019. godine. No pri tom je veliko pitanje, je li francuski nuklearni potencijal kvantitativno i kvalitativno dovoljan za uspostavu europskih snaga nuklearnog odvraćanja i potpuno je izvjesno da bi ga se za novu europsku ulogu trebalo dodatnim ulaganjima u znatnoj mjeri ojačati.
Sama njemačka politika i dalje izbjegava rasprave o autonomnom njemačkom nuklearnom programu i to je još uvjek u Njemačkoj tabu tema. No iako je Njemačka potpisnica ugovora o zabrani razvijanja i proliferacije nuklearnog oružja kojim se obvezala da neće proizvoditi vlastito nuklearno oružje, sve češće se javljaju zahtjevi za prevladavanjem normativnih, političkih i moralnih inhibicija. Tako berlinski “Tagesspielgel” u članku pod naslovom “Njemačka treba nuklearno oružje”, političkog analitičara Maximiliana Terhallea, poziva da se odmah pristupi pokretanju samostalnog njemačkog nuklearnog programa “bez obzira na Europsku uniju, jer će pregovaranje i postizanje konsenzusa svih članica EU omogučiti Rusiji dovoljno vremena za poduzimanje hibridnih protumjera koje bi mogle ugroziti projekt.” Krajem prošle godine “Spiegel Online” donosi raspravu o njemačkom nuklearnom oružju u kojoj znanstvenik Henrik Muller upozorava: “U slučaju dezintegracije NATO-a i potpunog kolapsa američkog sigurnosnog jamstva nastat će nova utrka naoružanja slična onima koje se upravo odvijaju diljem svijeta. U tom slučaju rasprava o stjecanju njemačkog vlastitog nuklearnog oružja bila bi realna. Štoviše, s obzirom na atmosferu izolacionizma s druge strane Atlantika postalo je nužno pripremiti se za takav scenarij.” Istovremeno ravnatelj berlinskog “Global Public Policy Institute”, Thorsten Benner, predlaže da njemački politički vrh “razmotri svoje nuklearne opcije.”
Iako se poticaji za stvaranje njemačke nuklearne sile sada pokušavaju vezati uz politiku američkog predsjednika Trumpa, činjenica je da ideja nije nova. Još 2006. godine, u doba liberalne transatlantske idile, kada nikav zli Trump nije bio na političkom obzoru, bivši njemački ministar obrane Rupert Scholz tvrdio je da bi “izgradnja nuklearnog sustava odvraćanja bila potrebna u slučaju ako NATO uskrati jamstva za sigurnost Njemačke.” Pa i ranije, 50-ih godina prošloga stoljeća, u vrijeme stvaranja „Bundeswehra“, prvi njemački posljeratni kancelar Konrad Adenauer otvoreno je zagovarao njemačku nuklearno oružje, tvrdeći kako ono “u biti nije ništa drugo nego daljnji razvoj topništva u kojem Bundeswehrt mora sudjelovati.” Njegov ministar obrane Franz-Jozef Strauss (CSU) tvrdio je kako bez nuklearnog oružja njemačka vojska neće služiti ničemu drugom nego kao izvor pekara i kuhara za vojne snage drugih NATO partnera. Ideja o njemačkom nuklearnom oružju nije realizirana ali je Bundeswehr u svoje naoružanje uveo raketne sustave sposobne za nošenje nuklearnih bojevih glava, a ratno zrakoplovstvo je osposobio za korištenje američkih nuklearnih bombi raspoređenih u Njemačkoj. U slučaju nuklearnog sukoba, one bi bile predane njemačkom ratom zrakoplovstvu na uporabu, ali po proceduri za koju njemački vojni stručnjaci smatraju da je vremenski preduga što bi dalo prednost protivničkoj strani. U internim vojnim krugovima NATO-a sve češće se raspravlja o vremenskom skraćenju procedure prenošenja američkog nuklearnog oružja u njemačke ruke.
U veljači ove godine, u tv programu “Panorama”, emitiranom na ARD-ovom Norddeutscher Rundfunk (NDR), znanstvenik Urlich Kuhn s hamburškog “Institute for Peace Research and Securit Policy” (IFSH) povezanog sa Bundeswehrom, upozorio je: “Ako se sigurnosno stanje u Njemačkoj i Europi pogorša tijekom sljedećih nekoliko godina – ako Rusija i dalje nastavi prijetiti miru u Europi i istovremeno se SAD počme povlačiti iz Europe – ne želim isključiti mogućnost da Njemačka počne razmišljati o svim opcijama svoje obrane.”
No kako je u ovom trenutku potpuno iluzorno očekivati da bi bez tektonskih geopolitičkih poremećaja i reakcije angloameričkog bloka i ruske strane Njemačka mogla razviti svoje vlastito nuklearno oružje, potrebno za prerastanje Njemačke i oko nje okupljene Europske unije u globalnog igrača, ostaje za sada ipak samo francuska opcija. Stoga je jedini put stvaranja europskog nuklearnog potencijala korištenje francuske nuklearne sile kao osnovice oko koje bi se razvila europska nuklearna moć. Prema planovima koje je predstavio vanjskopolitički glasnogovornik parlamentarne skupine CDU/CSU, pukovnik Kiesewetter, Francuska bi trebala osigurati nuklearno oružje za zajedničku europsku obranu, održavanje nuklearnog potencijala i njegov daljnji razvitak financirala bi Njemačka i ostale članice EU, uspostavilo bi se zajedničko zapovjedništvo nuklearnih snaga, a francuske nuklearne bojne glave rasporedile bi se i izvan teritorija Francuske, diljem EU.
Dakle, krug se uvjek iznova zatvara i sve se ponovo vraća međusobnoj užoj vojnoj suradnji i vojnoj integraciji unutar EU, koja bi trebala postati i katalizator dubljih integrativnih političkih procesa i prerastanja EU u centraliziranu federalnu tvorevinu. To je realno i jedini način na koji se ona može uzdignuti na razinu globalne moći.
Temeljem Macronovog plana o rekonstrukciji Europske unije i integracije obrambenih politika Francuske i Njemačke kao osovine buduće zajedničke europske vojne sile, francuska vlada donjela je sigurnosnu i vojnu strategiju ( Revue stratégique de défense et de sécurité nationale ) koja je oduševila njemačku politiku. Francuski dokument, naime, poziva na žurno jačanje francusko-njemačke vojne suradnje na svim razinama, od zajedničkog razvoja naoružanja i vojne opreme do formiranja zajedničkih vojnih formacija, i što je najvažnije, na stvaranje zajedničke vojne doktrine. Prema German Council on Foreign Relations (DGAP), francuska inicijativa odmah je prihvaćena od strane njemačke politike i to ne samo vladajuće nego i dobrog dijela oporbe. Francuska se ovim dokumenom otvara vojnoj suradnji s Njemačkom do sada neviđenih razmjera, nudeći mogućnost brzog napretka u formiranju europskih oružanih snaga. Njemačka strana je posebice zadovoljna pozivom na projekte razvoja zajedničkih oružanih sustava, kao što je primjerice KNDS, zajednički projekt njemačkog proizvođača tenkova i oklopnih vozila Krauss-Maffei Wegmann (KMW) koji proizvodi tenkove „Leopard 2“ i francuskog Nexter Defense Systems, proizvođača tenkova „Leclerc“, u cilju razvoja zajedničkog francusko-njemačkog glavnog tenka koji bi u obje vojske zamijenio postojeće Leoparde i Leclerce i time unificirao udarnu snagu francuskih i njemačkih oklopnih i mehaniziranih postrojbi. No to bi bio samo početak zajedničke suradnje vojnih industrija, a konačni cilj je puna zajednička proizvodnja najsuvremenijih ratnih brodova i novog europskog borbenog zrakoplova šeste generacije koji bi zamijenio sadašnje „Eurofightere“ i „Rafale“ .
0 komentara