Jednako kako su prije jednog stoljeća pobjedničke sile nakon Velikog rata u dvorcu Versailles iscrtavale nove europske granice, tako, čini se i danas, oni koji se drže pobjednicima novog velikog europskog političkog i ekonomskog rata, provedenog kroz procese europske integracije, stvaraju novu kartu Europe.
Početkom ožujka, u tom istom zlosretnom Versaillesu, čelnici najvećih država članica EU i eurozone održali su sastanak na kojem su utvrdili zajedničke pozicije za povijesni sastanak 27 država članica EU u Rimu, 25. ožujka, na kojem će biti donešena Deklaracija koja će odrediti budućnost Europske unije, njezinu unutarnju strukturu i dinamiku razvoja.
Domaćin skupa, francuski predsjednik Francois Hollande, njemačka kancelarka Angela Merkel i premijeri Italije i Španjolske Paolo Gentiloni i Mariano Rajoy suglasili su se, da je za daljnji razvoj Europske unije i europskih integracijskih procesa nužno izgraditi koncept “EU u dvije brzine”, prema kojem će skupina najvećih i ekonomski najmoćnijih – “izuzetnih” – kojoj, dakako, pripadaju njihove države, činiti jezgru budućeg ustroja EU i time, posredno, najvećeg dijela europskog kontinenta. Države članice u prvoj brzini ubrzat će procese prijenosa većeg dijela suvereniteta sa svojih nacionalnih država na tijela Unije, posebice u ekonomskoj i fiskalnoj politici kao i na obrambenom planu, od vojne industrije ,stvaranja zajedničkih zapovjednih struktura, preko integracije borbenih postrojbi uključujući i one na razini divizija, sve do stvaranja europske vojske. U načelu, namjera je stvoriti unutar Europske unije skupinu posebno razvijenih članica, koje će imati više razina integracije u usporedbi s perifernim europskim državama. U drugoj brzini, na nižoj razini integracije ostale bi novoprimljene i ekonomski slabije države članice Europske unije, od Estonije, Litve i Latvije na sjeveru, preko Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, Bugarske i Rumunjske, do Grčke i Cipra na jugu. Platforma najmoćnijih europskih država, donešena u Versaillesu, biti će njihov zajednički stav na jubilarnom summitu EU u Rimu 25. ožujka povodom 60. godišnjice potpisivanja Rimskih ugovora kojima je osnovana Europska ekonomska zajednica, preteča Europske unije.
“Dugo vremena ideja o diferenciranoj Europi i posebnim tempom napretka izazivala je prijepore i otpore. Ali danas je ta ideja nužna. U suprotnom, Europa će eksplodirati.” – izjavio je francuski predsjednik Hollande u velikom intervjuu za Le Monde, La Stampu, The Guardian, La Vanguardiu, Suddeutsche Zeitung i Gazetu Wyborczi. Hollande se nije propustio osvrnuti na tzv. „desne populiste“, koji, po mišljenju europske elite, ugrožavaju liberalni poredak na europskim prostorima. “Krajnje desni nisu nikada bili tako moćni u posljednjih 30 godina, no Francuska neće popustiti. Cilj svih populista je izolirati Europu, zatvoriti je od svijeta i izgraditi budućnost Europe okružene bedemima i granicama svih vrsta… Zabrinjava činjenica da je danas u Europi na djelu povratak nacionalnih egoizama – svaka zemlja je u potrazi za vlastitim neposrednim interesom bez uvažavanja zajedničke ambicije” – izjavio je najnepopularniji francuski predsjednik posljednjih desetljeća, koji se zbog toga nije usudio niti pomisliti na sudjelovanje u novoj predsjedničkoj utrci. Hollande se toliko uživio u opravdavanje potrebe jake integracije najmoćnijih, “izabranih i izuzetnih” članica Europske unije, da je ugledao i zlog duha pokojne britanske premijerke Margaret Thatcher, pa je upozorio da „taj duh i dalje visi nad egoističnim interesima pojedinih država članica EU”. Hollande upozorava: “Sve češće čujem – ne želimo plaćati više nego što smo dobili natrag. To je povratak na teze gospođe Thatcher koja je govorila – želim svoj novac natrag…. Ukoliko svaka država uporno bude u potrazi za onim što je potrošila to će biti kraj zajedničkog europskog duha.” Pridružuje mu se kancelarka Angela Merkel svojim lažno empatijskim tonom: “Moramo prihvatiti činjenicu da se neke europske države kreću malo brže od drugih.”
U bijegu od duhova nacionalizma i Margaret Thatcher, Hollande, Merkel i iz nekog razloga premijeri Španjolske i Italije, koje su de facto pred bankrotom, udarili su u Versaillesu temelje podjeljene Europske unije i time posredno podjeljenog europskog kontinenta. U Versaillesu su čelnici najmoćnijih država EU zapravo dogovorili stvaranje bloka “Brze Europe” i posljedično otvorili vrata podjeli Europe.
Prve naznake koncepta federalizacije i centralizacije EU i njezine eventualne podjele na grupacije sa različitim brzinama integriranja, iskazane su već u u tzv. Paktu za federalnu uniju, otvorenom pismu predsjednika parlamenata Francuske, Italije, Luksemburga i Njemačke, potpisanog i objavljenog 14. rujna 2015. godine nakon sastanka u rimskom Palazzo Montecitorio. U tom dokumentu potpisanom od strane predsjednika francuske Narodne skupštine Claude Bartolone, predsjednice zastupničkog doma talijanskog parlamenta Laure Boldrini, predsjednika zastupničkog doma parlamenta Luksemburga Mars Di Bartolomeo i predsjednika Bundestaga Norberta Lammerta, snažno se zagovara centralizacija i federalizacija Europske unije. Danas njegovi potpisnici upozoravaju: “U situaciji kada jačaju populistički, nacionalistički, pa čak i ksenofobični pokreti unutar EU, koji dovode u pitanje slobodno kretanje ljudi i ostala postignuća u procesu europske integracije i kada je prvi put jedna država članica odlučila napustiti Uniju, ne smijemo biti paralizirani strahom ili zabrinuti predstojećim izborima u državama članicama. Sada se mora djelovati prije nego što bude prekasno i u prigodi obljetnice stvaranja EU ponovo se vratiti viziji i duhu utemeljitelja i nastaviti izgradnju Europe na prepravljenim temeljima.” Prema Paktu za federalnu uniju “prepravljeni temelji” znače, da “nedjelovanje nekih ne može biti paraliza svih. Oni koji vjeruju u europski ideal morali bi biti u mogućnosti oživjeti integracijske procese, a onima koji se ne mogu ili ne žele priključiti bržoj integraciji trebalo bi ostaviti mogućnost da to učine kasnije.”
Ideja Europske unije u dvije i više brzina formalizirana je početkom ožujka u tzv. Bijeloj knjizi predsjednika Europske komisije, Jean-Claude Junckera, u kojoj je ona navedena kao jedna od opcija razvoja Europske unije u sljedećem desetljeću. No svega nekoliko dana nakon njenog objavljivanja, njemačka kancelarka Angela Merkel izričito je podržala opciju podjele na dvije brzine, a potom su ju slijedili francuski predsjednik Hollande i ostatak elite najmoćnijih država članica EU. “Poslijednjih godina pokazalo se da imamo Europu koja se kreće različitim brzinama i da neće svi uvijek u isto vrijeme biti na istoj razini integracije” – izjavila je Merkel nakon sastanka na vrhu EU održanom na Malti neposredno nakon objave Bijele knjige. Poluslužbeni “Deutsche Welle” tih dana, u članku Maxa Hofmanna pod nazivom “Angela Merkel i Europa s dvije brzine”, navodi: “Nije prvi put da se njemačka kancelarka tako jasno založila za taj koncept, koji već duže postoji kao prijedlog. A onaj tko je mislio da je to samo jednokratna izjava u suprotno se uvjerio već u utorak za vrijeme posjeta Angele Merkel njezinoj poljskoj kolegici Beati Szidlo, kada je kancelarka ponovo govorila o Europi sa dvije brzine.” Deutsche Welle zaključuje: “Dakle, prije nego što sve propadne njemačka kancelarka pokušava sačuvati barem kostur Europske unije, a možda ovaj zajednički projekt u nekoj boljoj budućnosti s manje mržnje prema EU, ponovo dobije malo više mesa i mišića na svom kosturu. Europa s dvije brzine možda je i posljednji pokušaj Angele Merkel u spašavanju Europske unije.”
Tako njemačko poluslužbeno glasilo opravdava namjeru europske političke elite za podjelom Europske unije. U stvarnosti politika vodećih europskih država boreći se protiv duhova Margaret Thatcher i povampirenih europskih nacionalizama, koji tobože ometaju skladan razvoj i integraciju Europske unije, izgrađuje temelje za dominaciju nacionalnih interesa vlastitih država. Nije prvi put u povijesti da se nacionalni interesi moćnika guraju u prvi plan progoneći tobožnje nacionalizme slabijih.
Uslijedio je sastanak „izabranih“ u Versaillesu koji je slučajno ili namjerno ostao u medijskoj sjeni iako je više nego izgledno da će se u skoroj budućnosti pokazati da je baš taj sastanak odredio buduća zbivanja na prostoru Europske unije i stvorio temelje novog geopolitičkog ustroja Unije i Europe. Versailles je možda još jednom u povijesti, koliko god to u ovom trenutku izgledalo pretenciozno rečeno, možda ponovo odredio budućnost Europe.
Konferencija u Versaillesu održana prije jednog stoljeća dok su se u pozadini djelili teritoriji i iscrtavale granice europskih i bliskoistočnih država u svojoj Dvorani ogledala, obećavala je novi pravedni mirovni poredak na europskim prostorima i stoljeće stabilnosti i prosperiteta. I danas oni koji u tom istom Versaillesu Europsku uniju i Europu dijele na dvije brzine razvoja i integracije, u biti ponovo iscrtavaju nove granice i to opet pod izlikom održavanja mirovnog poretka i stabilnosti na europskim prostorima, odnosno Europske unije, koja je po njima jedini jamac tog mirovnog poretka. Stoga ima uistinu razloga za bojazan, da se za Europu ponovo sprema novi Versailles.
Podjela Europske unije na dvije ili čak više brzina imala bi dalekosežne i masivne geopolitičke posljedice. To nije samo nekakva unutarnja formalna podjela Europske unije na države s većom ili manjom mjerom integracije. To je prvorezredno geopolitičko pitanje, koje se odražava na ukupni geopolitički poredak Europe. Htjeli to priznati ili ne, u konačnici riječ je o opsežnom prekrajanju Europske unije kakva danas postoji i stvaranju nove europske geopolitičke konstrukcije. Novi Versailles, ukoliko se uistinu realizira, mogao bi ponovo podjeliti Europu, jer bi u drugoj brzini ostale važne države Istočne Europe, posebice Poljska, i tako ponovo Istočnu Europu – ujedinjenu sa Srednjom i Zapadnom Europom nakon pada Berlinskog zida – de facto, ali i de iure odjeliti od europske matice. Ujedinjenje europskih sastavnica proklamirano je u dokumentima koji predstavljaju temelj Europske unije i temelj europskog sustava sigurnosti. Europa s dvije brzine mogla bi pokrenuti rušenje svega toga što danas predstavlja pojam Europske unije. Nastala bi neka nova geopolitička konstrukcija koja nema blage veze s temeljnim postavkama EU.
Geopolitičke posljedice provođenja takve ideje biti će nesagledive jer bi se planirana podjela neizbježno odrazila i na vojni i politički ustroj europskih prostora i na sam NATO savez kojemu bi više nego izgledno oslabila njegovu unutarnju koheziju. Europska unija je europska domovina NATO-a , skup državnih entiteta na koje NATO kao vojno -politički mehanizam oslanja svoju operativnu moć u Europi. Ujedinjena Europa je njegova operacijska osnovica. Vizija Poljske ili Grčke vojno moćnih i važnih članica NATO-a u drugoj brzini Europske unije čisti je geopolitički apsurd. Kreatori takve ideje o dvije brzine Europske unije ili se prave blesavi ili svjesno udaraju na temelje NATO-a ili im je pak cilj nešto sasvim drugo što se još ne može precizno definirati.
Indikativno je i da je ideja o stvaranju jezgre najmoćnijih članica EU s ostalima na periferiji europskih zbivanja došla u trenutku kada se novoprimljene članice aktivno pokušavaju uključiti u odlučivanje o bitnim pitanjima unutar Europske unije. Sam sastanak čelnika izabranih država u Versailllesu isključuje utjecaj ostatka Europske unije i ponižava članice koje se tako svrstavaju u kategoriju drugorazrednih. Kada je nastupilo vrijeme da se glas novo primljenih članova ili tzv “Nove Europe”, posebice članica Višegradske skupine, Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske počne uvažavati i kada su se usprotivile uspostavljenom apsolutnom gospodarskom i socijalnom liberalizmu i nasilnoj i organiziranoj imigraciji, kada su jasno iskazali volju očuvanja suverenosti svojih nacionalnih država – uslijedio je grubi odgovor Europe u dvije brzine koji ih je svrstao u drugorazredne članice.
Stoga su čelnici Višegradske skupine na sastanku u Varšavi 2. ožujka, u zajedničkoj izjavi i deklaraciji pod nazivom “Jaka Europa – unija akcije i povjerenja” izričito odbacili ideju o Europskoj uniji u dvije brzine i stvaranje posebnog unutarnjeg kruga izabranih država. S deklaracijom, koja odbacuje sve što je dogovarano u Versaillesu, zajednički će nastupiti na summitu EU-a 25. ožujka u Rimu.
Reagirali su i čelnici drugih država koje su moćnici iz Versaillesa svrstali u drugu kategoriju. Tako ministar vanjskih poslova Latvije Edgar Rinkevics uvažava činjenicu da postoje velike razlike između država unutar EU i da već sada postoje integracije različitih stupnjeva. Po njemu, “neke konstelacije koje iz toga proizlaze za budućnost se mogu zamisliti, kao što je eurozona, vodstvo Europe s francusko njemačkim motorom ili pak krug zemalja osnivača Europske unije. Ali nije li upravo to dio problema? Naime interesi država članica se udaljavaju između ostalog i zato što su njihove veze sve labavije. Stoga ćemo jednoga dana doći u situaciju da se odluke grupe zemalja koje čine svojevrsnu jezgru EU ne slažu s pozicijama drugih članica.” Slovenska zastupnica u europskom parlamentu Tanja Fajon mišljenja je da je EU zbog mnogih kriza izgubila svoj strateški fokus i da bi Europa različitih brzina jednostavno mogla propasti. Po njoj se male zemlje ne bi mogle suprostaviti nacionalnim političkim interesima velikih zemalja ili njihovih grupacija EU. „Zaboravlja se da je osnovna ideja zapravo bila da smo jednakopravni partneri koji profitiraju od zajedničke politike.”- kaže Fajon.
Ideja o podjeli Europske unije na dvije ili više razina kao i težnja centralizaciji i federalizaciji Unije u međusobnoj su vezi i nisu trenutni hir političke elite vodećih država članica, nego su dugo planirani projekti čija se realizacija upravo ubrzano pokrenula. Priča o Europi s dvije brzine dio je hibridne predizborne strategije stvorene od strane EU elite koja se već naširoko primjenjuje. Širenje straha od raspada EU i promišljanja o podjeljenoj EU u tom kontekstu, djeluju više kao prijetnja snagama nacionalnih suverenosti i država članica u kojima te snage participiraju u vlasti. U tom slučaju priča ili zapravo prijetnja o EU u dvije brzine, usmjerena je na prihvaćanje posljednje iz niza predloženih opcija u Junckersovoj Bijeloj knjizi – federalnoj Europi. Praktički se prijetnjom o dvije brzine razvoja, koja koristi samo najmoćnijima, vrši pritisak na ostatak EU i pred veliki summit u Rimu državama članicama ograničava se izbor na dvije opcije. Prvi je, podjeljena Unija s centraliziranom grupacijom moćnih država i ostalima gurnutima na periferiju političkog odlučivanja i ekonomskog života EU. Druga opcija je stvaranje federalne Europske unije i daljnji nastavak centraliziranja njenih funkcija sve većim prenošenjem elemenata suvreniteta s država članica na bruxellesku administraciju, koja je pak ionako pod direktnim utecajem najmoćnijih država. Mora se priznati da državama članica ostaje uistinu primamljiv izbor između dva zla. U tom kontekstu ideja o Europi s dvije brzine, koja je očiti geopolitički apsurd, iskazuje se zapravo kao prijetnja kojom se želi postići suglasnost oko daljnjeg centraliziranja Europske unije i njezinog pretvaranja u paradržavni entitet s federalnim karakteristikama.
I na kraju, mnogo važnija, ako ne i ključna poruka, upućena je zapravo političkom i biračkom tijelu Francuske. Tamo će se odigrati ključna bitka za europski liberalni poredak. Francuskim biračima i politici upućena je jednostavna nemoralna ponuda iz Berlina i Bruxellesa – izaberite za predsjednika bilo koga osim Marine Le Pen i Francuska će s Berlinom i dalje ostati okosnica EU, ali sada njene još moćnije jezgre – Europe u prvoj brzini s kolonijalnom periferijom u drugoj ili trećoj brzini. U protivnom, izaberete li Le Pen, od toga neće biti ništa. Uostalom njemačka politika i ne skriva koliko su joj važni izbori u Francuskoj, pa Deutsche Welle iz pera Richarda Fuchsa u članku od 27. veljače otvoreno poručuje: “Budućnost Njemačke odlučuje se i u Francuskoj…. Miješanje u francusku kampanju pozitivnim porukama, kako njemačkih političara tako i predstavnika civilnog društva, ne bi značilo ništa drugo nego investiciju u zajedničku budućnost….. Ispružena ruka preko Rajne, koja je praoca Europske unije Roberta Schumana upisala u povijest, pravi je odgovor na huškanje jedne Marine Le Pen. “
Sastanak moćnika u Versaillesu ne može proći bez utjecaja na budućnost Europske unije i cijele Europe, a sasvim je očito da se u predizbornoj kampanji politička bitka za očuvanje liberalnog europskog poretka polako prebacuje na Francusku, kojoj je i namjenjena jedna od važnih poruka sastanka u Versaillesu.
0 komentara