Mario Stefanov: PRIČE S DUGOG PUTA DO RATA

Primjereniji naslov nove knjige bivše američke savjetnice za nacionalnu sigurnisti i ex državne tajnice Condoleezze Rice – “Priče s dugog puta do slobode“ – bio bi – „Priče s dugog puta do rata“.

Bliskoistočni kaos isprepletenih interesa regionalnih i globalnih aktera i njihovih posrednika na terenu i naizgled nepredvidivi ratovi u Iraku i Siriji u kojima se više ne razaznaje tko protiv koga i zašto ratuje, s povremenim apsurdnim savezništvima i promjenama strana, nemoguće je objasniti oslanjajući se samo na analizu proklamiranih i realnih geopolitičkih interesa uključenih aktera.

Kakva se god veličina pokušava ubaciti u jednadžbu interesa neposredno sukobljenih strana, nikako se ne postiže jednakost lijeve i desne strane jednadžbe. Matematička formula postavljena po interesima i ravnoteži snaga na terenu jednostavno ne funkcionira i nikako ne može objasniti zbivanja, a još manje predvidjeti njihov tijek i budući razvoj. Stoga se malo tko uopće više želi upuštati u procjenu razvoja događaja na Bliskom istoku, jednostavno zato što iskazani interesi regionalnih sukobljenih strana  odstupaju od dinamike zbivanja na terenu i njihovih učinaka. Uistinu je frustrirajuće gledati kako se postupci neposrednih ratnih aktera mijenjaju iz dana u dan i kako se njihovi smjerovi djelovanja  okreću i za 180 stupnjeva, pa se čini da ponekad djeluju protiv vlastitih interesa.

Tako, primjerice, kurdske snage u Siriji predvođene YPG-om, lokalnim ogrankom PKK-a, obilato opremljene novim američkim i njemačkim oružjem na sirijskom tlu, postupno ulaze u otvoreni rat s Turskom, američkim bliskim saveznikom iz NATO-a. Unatoč  turskim prosvjedima i realnoj mogućnosti da se dio tog oružja transferira PKK-u, koji na jugoistoku Turske vodi oružanu pobunu – američka vojna pomoć sirijskim Kurdima se nastavlja. Saudijska Arabija, koja sada glumi predvodnicu nekakve arapske protuterorističke koalicije, godinama je, zajedno s ostalim zaljevskim monarhijama, organizirala, finacirala i naoružavala organizacije islamističkog terora, uključujući i ISIL,  čiji je pak, kalifat Islamska država imao za cilj rušenje dinastije Sauda i preuzimanje kontrole na Mekom i Medinom. Katar, sada na američki poticaj izoliran od saudijske koalicije, godinama je podržavao ne samo „Muslimansko bratstvo“ što mu se stavlja na teret, nego i široki spektar organizacija i vojnih formacija sunitskog ektremizma – ovih dana prima pomoć šijitskog Irana i nominalnog američkog saveznika Turske. Niz naizgled nedosljednjih politika i zbunjujućih preslagivanja je beskrajan i sprječava stvaranje jedinstvene paradigme bliskoistočnih zbivanja. Kako bi  se ona barem donekle racionalno mogla objasniti i postaviti funkcionalna geopolitička jednadžba, potrebno ih je sagledavati iz sasvim druge persperktive.

Očito je, naime, kako postoji nešto iznad svega toga, neka nadmoćna geopolitička sila koja zbivanja vodi u točno određenom smjeru, koji je inače nemoguće predvidjeti uzimajući u obzir samo jasne i nedvojbene interese sukobljenih političkih i vojnih snaga na bojištima Sirije i Iraka i bliskoistočnih prostora u cjelini.

Takvu  silu jasno iskazuje samo  jedna jedina magična, ali i opaka jednadžba koja uistinu  funkcionira na bliskoistočnim prostorima. Tek kada se u tu jednadžbu u bilo kojem trenutku unese bilo koji  zasebni parametar tamošnjih zbivanja, uvjek su savršeno izjednačene njezina lijeva i desna strana. Samo ona objašnjava stvarni karakter bliskoistočne geopolitičke dinamike i  time potvrđuje stvarni identitet kaotičnih zbivanja kao proizvoda američkih i savezničkih geopolitičkih vizija. Ta, gotovo proročanska geopolitička jednadžba po kojoj se sve naoko kaotično, a stvarno savršeno usklađeno odvija na bliskoistočnim prostorima,  dijabolična  je strategija američkog i europskog konstruktivnog kaosa izražena kroz agendu transformacije Bliskog istoka, njegova nasilnog prekrajanja u skladu s njihovim geostrateškim interesima i stvaranja „Novog Bliskog istoka“. Njezino provođenje odvija se kroz krvavo  prekrajanja granica tamošnjih država, rušenja stogodišnje britansko-francuske regionalne državno-pravne i mirovne konstrukcije proizišle iz tajnih dogovora Sykes-Picot iz davne 1916. godine i kasnijih mirovnih ugovora Versailleskog poretka uspostavljenog nakon 1. svjetskog rata.

Granice, koje su britanska i francuska politika proizvoljno isctrale po svojim interesima i na štetu većine arapskih naroda, sada se ratovima i stvaranjem novih nepravdi na isti način nasilno mijenaju. Kada je ISIL prije tri godine  u naponu  snage i na samom  začetku stvaranja svoga kalifata  demonstrativno  buldožerima počeo uklanjati prepreke i oznake razgraničenja sa sirijsko- iračke granice, postalo je jasno kako je na djelo stupila dugo najavljivana američka i europska agenda stvaranja “Greater Middle East“-a, kasnije nazivana i kao inicijativa “Broader Middle East and North Africa Initiative (BMENA)” ili jednostavno vizija stvaranja “Novog Bliskog istoka”. Američka i europska inicijativa preslagivanja Bliskog istoka, kako god se nazivala, iza lijepih riječi i floskula o demokratizaciji regije i njezinog uklapanja u suvremeni globalizirani svijet ipak nije ništa više od obične imperijalne operacije razbijanja postojeće mirovne konstrukcije, kako god ona bila nepravedna, induciranja kaosa i potom utjerivanja reda političkim i vojnim sredstvima uz konačno prilagođavanje regije njihovim strateškim geopolitičkim i geoekonomskim interesima. Ona se na terenskoj razini koja utječe na sudbine milijuna ljudi, kako na Bliskom istoku tako i u u Europi prema kojoj je planski  usmjerena preslagivanjem pokrenuta migracijska masa, iskazuje kao bezobzirno  prekrajanje granica postojećih država i time njihovo razaranje  i iscrtavanje novih granica po crtama etničkih, vjerskih i sektaških podjela koje će pak, jamčiti trajne napetosti i oružane obračune, a time i potrebu održavanja reda i mira od strane vanjskih sila.

U tom kontekstu na Bliskom istoku programirani  kaos nedvojbeno iskazuje svoj konačni cilj. Tako su silom realizacije  velike američke i europske strategije „Novog Bliskog istoka“ Sirija i Irak de facto već podjeljeni i samo de jure još uvjek predstavljaju jedinstvene države. U Siriji su ovog trenutka, protivno volji legalne vlade u Damasku, turske trupe, koje  otvoreno podržavaju svoje tamošnje lokalne posrednike i uz njihovu pomoć nadziru dijelove teritorija. U Siriji su  i ruske vojne snage pristigle na traženje Damaska, koje podržavaju regularne snage sirijske vlade, sviđala se ona nekome ili ne, koja uz njihovu pomoć drži dobar dio teritorija s pet najvećih gradova. Kurdi, podržani od strane SAD-a i EU, čine zasebnu vojnu silu koja u svojim rukama čvrsto drži još jedan dio Sirije. Na sirijskom tlu su također i snage američke kopnene vojske i elementi britanskih specijalnih postrojbi, koji naoružavaju i podržavaju svoje arapske posrednike na terenu i također drže dio Sirije. U Siriji djeluju  organizirane i ozbiljne vojne postrojbe libanonskog  šijitskog Hezbollaha, podržanog od Irana čije vojne snage predvođene Iranskom revolucionarnom gardom također djeluju na sirijskom teritoriju. Na nebu Sirije, osim sirijskih borbenih zrakoplova, lete i djeluju zrakoplovstva Izraela, Rusije, SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Crte razgraničenja između tih pustih vojski,  čini se, više su nego jasno povučene i u trenucima kada jedna strana prekrši očito prešutne dogovore slijede prosvijedi, prijetnje i ukazivanje na crte razgraničenja. Grubo rečeno, svaki akter  je već zapišao svoj dio teritorija. I stoga je sasvim izvjesno kako nikakva jedinstvena Sirija, onakva kakva je bila prije rata, više nije moguća niti će ikada više postojati. Gotovo identična situacija je i u Iraku gdje  također djeluje masa različitih vojnih formacija podržanih od regionalih i globalnih igrača. Tamo su također potpuno ilegalno turske  trupe koje ne pokuzuju ni najmanji znak namjere povlačenja, a  kurdske snage drže teritorij na kojem bi se u rujnu ove godine trebao održati referendum o odvajanju od Iraka. I u slučaju Iraka sve izglednije je kako ni ta  država više nikada neće biti jedinstveni državno pravni entitet. Upravo takve učinke na terenu američka i saveznička politika je i namjeravala postići. Istina nije mogla s potpunom sigurnošću predvidjeti opseg ruske vojne intervencije i održanje Bashara al-Assada, ali  promatrano u cjelini, sve se odvija po njihovim planovima.

Velika američka strategija stvaranja “Novog Bliskog istoka” tako se polako ali sigurno  ostvaruje i objašanjava sve kontroverze bliskoistočnog ratnog kaosa. Sirija, Irak i Libija samo su početne točke preslagivanja, koje će se i dalje većim ili manjim intezitetom nastaviti sve do potpunog ostvarenja zacrtanih američkih i europskih geopolitičkih ciljeva. Zakuhavanje katarske krize u Perzijskom zaljevu, elegantno izvedeno Trumpovim posjetom Rijadu i Izraelu, još je jedan korak na tom putu.

A počelo je tako nevino. Američki geopolitičari i  think tankovi orkestrirano su početkom ovoga stoljeća počeli tobože dobronamjerno ukazivati na neodrživost tadašnje bliskoistočne geopolitičke konstukcije, naglašavajući kako je u njoj potrebno pokrenuti procese demokratizacije društva i izvući regiju iz sjene svjetskih gospodarskih i političkih tijekova. Dakako, nitko nije ni izdaleka spominjao nekakvo prekrajanje granica i disolucije država nego samo unošenje demokracije na Bliski istok i njegovo aktiviranje u globaliziranom svjetskom poretku. I sve će završiti jednako lijepo kako je završilo i rušenje berlinskog zida u Europi,obašnjavali su. Ništa neće boljeti i svi će na kraju živjeti sretno do kraja svijeta. Tek koju godinu kasnije o boli i mukama progovara  američka državna tajnica  Condoleezza Rice za posjete Izraelu, u jeku posljednjeg libanonskog  rata 2006. godine, opisujući  taj rat „porođajnim mukama u kojima se rađa Novi Bliski istok“.

Uskoro su svoje stavove o demokratskoj tranziciji bliksoistočnih prostora počeli javno iznositi i predstavnici američke administracije. To je zapravo bila baražna politička priprema svega onoga što će se dalje događati na Bliskom istoku.

Tako u autorskom članku za “Washington Post” od 7. kolovoza 2003. godine pod naslovom “Transforming the Middle East”, tadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost u administraciji Georgea W. Busha i kasnija američka državna tajnica Condoleezza Rice, iznosi viziju demokratskog Bliskog istoka kakvog bi željela vidjeti američka administracija.

U tekstu sasvim jasno iskazuje američku i europsku volju za masivnom transformacijom regije Bliskog istoka. Rice u uvodnom djelu identificira problem: “Kratko nakon završetka 2. svjetskog rata Amerika se obvezala na dugoročnu transformaciju Europe nakon preživljenih ratnih stradanja i uništenja uključujući gubitak stotina američkih života. Naši su kreatori politike odlučili raditi na stvaranju  Europe u kojoj bi neki  novi rat bio nezamisliv. Mi i ljudi Europe odlučili  smo se za viziju demokracije i prosperiteta i zajedno smo uspjeli. Danas se pak, Amerika i naši prijatelji i saveznici moraju obvezati  na dugoročnu tranformaciju u drugom djelu svijeta – Bliskom istoku. Područje od 22 države s populacijom od 300 milijuna ljudi ima zajednički BDP manji od Španjolske, koja ima 40 milijuna stanovnika. Upravo ta činjenica odražava ono što vodeći arapski intelektualci nazivaju političkim i ekonomskih deficitom slobode. Osjećaj bespomoćnosti pruža plodno tlo za ideologije mržnje koje potiču  ljude na napuštanje  sveučilišnog obrazovanja, karijere i obitelji, umjesto čega se pokušavaju raznjeti eksplozivom uzimajući što je pritom moguće više nevinih života.” Rice posebno naglašava da su “ovi sastojci recept za regionalnu nestabilnost i stalna prijetnja sigurnosti SAD-a”, opravdavajući time unaprijed  interes američke politike za promjenom stanja kakvoga je opisala i namjeru direktnog političkog i vojnog angažmana u regiji.

U nastavku autorskog članka Rice definira ciljeve američke politike u cilju željene  transformacije Bliskog istoka: “Naša je zadaća surađivati s onima na Bliskom istoku koji traže napredak prema većoj demokraciji i toleranciji, prosperitetu i slobodi. Kao što je rekao predsjednik Bush u veljači – svijet ima jasan interes za širenje ekonomskih vrijednosti jer stabilne i slobodne nacije ne proizvode ideologije ubojstava nego potiču mirnu potragu za boljim životom“.

Istovremeno Rice objašnjava dotadašnje američko političko i vojno djelovanje  u regiji i udara ideološke temelje novih nastupa: „Budimo jasni, Amerika i koalicija krenuli  su u rat u Iraku jer je režim Saddama Husseina predstavljao prijetnju sigurnosti SAD-u i cijelom svijetu. To je bio režim koji je koristio i posjedovao oružje za masovno uništenje, održavao linkove s terorističkim organizacijama, dvaput napao druge nacije i odbio sve zahtjeve međunarodne zajednice i ukupno 17 rezolucija UN-a tijekom 12 godina, čime je jasno istakao kako se nikada neće razoružati i udovoljiti pravednim zahtjevima svijeta.” Danas poznata činjenica kako nikakvo oružje masovnog uništenja nakon američke vojne intervencije u Iraku 2003. godine nije pronađeno niti je utvrđeno postojanje veza Saddamovog režima s islamističkim teroristima koje je čak, upravo suprotno, proganjao kao same vragove, danas ipak više ništa ne znači. Laž je poslužila svojoj svrsi i opravdanju neposredne vojne intervencije bez suglasnosti UN-a na koju se licemjerno poziva Condoleezza Rice s konačnim učinkom razbijanja Iraka kao države. Rice u svome članku nastavlja: “Danas je ta prijetnja nestala i oslobođenjem Iraka stvorena je izuzetna prilika za unaprijeđenje pozitivne agende za Bliski istok koja će ojačati sigurnost u regiji i cijelome svijetu……. Regionalni čelnici već govore o novom arapskom političkom smjeru koji podupire unutarnje reforme, veće političko sudjelovanje, ekonomsku otvorenost i slobodnu trgovinu. Od Maroka do Perzijskog zaljeva narodi poduzimaju prve korake prema političkoj i gospodarskoj otvorenosti. SAD podupiru ove korake i na tom planu ćemo sa svojim prijateljima i saveznicima nastaviti raditi……. U takvom slijedu događaja, onako kako je demokratska Njemačka postala sastavnica nove Europe koja je danas cijelovita, slobodna i mirna, tako i transformirani Irak može postati ključni element jednog sasvim novog Bliskog istoka u kojem ideologije mržnje neće uspijevati. I evo, gotovo sto dana od okončanja glavnih borbenih operacija u Iraku irački narod je počeo stvarati budućnost kakvoj se nadao.”

Nakon ovakvog prikaza  čovjek se uistinu mora zapitati što je  onda,  dovraga, pošlo po zlu. Ukoliko je Rice članak pisala pri zdravoj svijesti i iskreno, danas bi se morala  posramiti svoje  gluposti i naivnosti. No ništa od toga jer sve što se danas  događa na Bliskom istoku predviđeno je i u skladu s ciljevima američke politike, a svom licemjernom članku gospođa Rice danas bi se zacijelo samo slatko nasmijala – ponosna na svoj dobro obavljen posao.

U zaključnom dijelu članka koji je pripremao teren za geopolitičke agende čije su posljedice bili  milijuni uništenih života, Rice ipak nije propustila upozoriti kako iza plana ipak stoji američka vojna i politička moć: “Transformacija Bliskog istoka neće biti lagana i ona će potrajati. Zahtjevat će širok angažman Amerike, Europe i svih slobodnih naroda radeći u punom partnerstvu s onima iz regije koji dijele naše uvjerenje u moć ljudske slobode. Ovo nije ponajprije vojna obveza, već će zahtjevati uključenje svih aspekata  naše nacionalne moći – diplomatske, gospodarske i kulturne.”

Dakle, iza lijepih riječi gospođa Rice sasvim otvoreno i precizno stavlja američku vojnu silu, političku i gospodarku moć.

U tom smislu washingtonski think tank “Brookings Institution” u svojoj raščlambi od 10. svibnja 2004. godine, neposredno pred usvajanje američke inicijative “Greater Middle East” na Summitu G8 u Sea Islandu u američkoj Georgiji, još je izravniji: “Dakle, ukoliko je Zapad uistinu ozbiljan u vezi s potrebama reformi, možda će morati pritisnuti neke arapske vlade daleko iznad razine njihove udobnosti.” Pri tom ukazuje kako je predloženi nacrt inicijative manjkav jer “predlaže male poticaje za arapske vlade koje prihvaćajaju G8 reforme, a ne bave se jasnom potrebom da države G8 pojedninačno ili zajedno razviju sustavni izbornik pozitivnih i negativnih poticaja za one arapske vlade koje neće voditi dovoljno računa o imperativu sigurnosti Zapada i koristi arapskih reformi.” Pritom “Brookings Institution” posebno upozorava na Siriju  “koja iskazuje odbijanje i odbacivanje inicijative tvrdeći kako za sada nema nikakvih problema i da će kontaktirati skupinu G8 ukoliko bude željela ikakvu pomoć.”

I gle čuda, Sirija će uskoro imati jako, jako puno problema, a slično su završile i sve ostale zemlje koje su iskazivale sumnju mirotvornim i demokratskim poticajima SAD-a i europskih saveznika. Sve su završile u kaosu rata, bezvlašća i potpunoga rasula. Pa čak je i vjerni američki saveznik, egipatski predsjednik Mubarak koji se nakon usvajanja inicijative GMEI na summitu G8 usudio izjaviti da je  „uvođenje demokracije u arapski svijet na takav način čista deluzija, koja će dovesti do anarhije na Bliskom Istoku” dobio po ušima  i proveo nešto godina u kavezu, a njegova država je programiranim revolucijama tkzv.“arapskog proljeća“ i nasilnim dovođenjem na vlast ekstremnog  „Muslimanskog bratstva“, pod maskom demokratskih izbora provedenih u sjeni sjekira i mačeta dovedena na rub građanskog rata, kaosa i početnog stadija genocida nad  8 milijuna egipatskih kršćana. Tek je državnim udarom generala Al- Sisija uz potporu Saudijske Arabije, kada je američkoj politici postalo jasno da egipatska vojska više neće moći biti jamac sigurnosti strateški važnog Sueskog kanala i Crvenoga mora, donekle stabilizirano stanje u državi. Ali ostaje činjenica da je Egipat  politički i gospodarski vraćen barem tri desetljeća unatrag, a da na turizam, koji je nosio znatan dio prihoda, u sljedećih nekoliko desetljeća može slobodno zaboraviti.

Nakon uvodne propagande inicijativu američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi ” Velikog Bliskog istoka”(Greater Middle East- GME), kasnije preimenovanoj u inicijativu “ Šireg Bliskog istoka” ( The Broader Middle East and North Africa Initiative- BMENA) , Amerikanci su uspjeli u lipnju 2008. godine progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta, među kojima i Rusije, uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike”  (“Partnership for Progress and a Common Future with the Region of the Broader Middle East and North Africa”) i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njezine prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom i cijelim transatlanskim kompleksom što je bivši  francuski predsjednik Jacques Chirac  9. lipnja 2008. godine ocjenio promašenom agendom i “provociranjem promjena koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija.” No kreatore velikih strategija, gonjene golim ekonomskim i financijskim interesima i projekcijom geopolitičke moći najmoćnijih država svijeta, takvi glasovi razuma nisu zanimali, niti ih danas žele čuti.

Desetljeće kasnije, u svibnju ove godine,  Condoleezza Rice izdaje knjigu “Democracy: Stories from the Long Road to Freedom”. Rice u svojim “Pričama s dugog puta do slobode“ jasno iskazuje, da kao jedan od kreatora bliskoistočnih događanja u vrijeme predsjednikovanja Georgea Busha i invazije na Irak nije ni u čemu pogriješila i da za ničime ne žali. Navodi, pritom, kako je put do demokracije težak i pun prepreka, a da je sama demokracija, uostalom, “uvjek na nekoj vrsti oštrice noža između kaosa i autoritarnosti, a to slatko mjesto na oštrici noža je upravo demokracija”. Dok ona u svojim vizijama nastavlja balansirati po oštricama noža i naslađivati  se na slatkim mjestima oštrice, stotine tisuća ljudi zahvaćenim njenim i sličnim vizijama su ubijeni na najokrutnije načine, nasilno raseljeni i upućeni kao roblje na europska tržišta radne snage. Adekvatniji naslov knjige i političkog djela savjetnice za nacionalnu sigurnost predsjednika Busha za napada na Irak i kasnije  državne tajnice koja je u djelo počela provoditi stvaranje „Novog Bliskog  istoka“ stoga bi bio-„Priče s dugog puta do rata“.